Dolomiti 2023 – Povodom 70 godina Društva

Planinarenje je više od hobija i sporta. To je način života, ljubav prema prirodi, izazov i avantura. Planinarenje je druženje, upoznavanje novih ljudi, mjesta i kultura. Planinarenje je i učenje, sticanje novih znanja, vještina i iskustava.

Planinarsko društvo je mjesto gdje se sve to spaja. Prije 70 godina je u Prijedoru grupa ljudi koja je dijelila ove ideale i poglede odlučila da krene tim putem.

Osnovano je Planinarsko društvo „Klekovača“ 6. juna 1953. godine.

70 godina kasnije obilježavamo ovaj veliki jubilej. Naravno da jedna od aktivnosti povodom obilježavanja mora da bude i višednevni planinarski pohod. Ovaj put smo izabrali Dolomite i vjerujemo da nismo pogriješili.

Grupa od 33 planinara, od kojih su gotovo svi članovi Klekovače, uz nekoliko gostiju iz drugih planinarskih društava i dva sjajna vozača, krenula je na put u večernjim satima 9. jula.

Uz prvu jutarnju kafu u Italiji, zatim nabavke namirnica, stižemo do naše prve destinacije. Passo di Giau (2236 m)  je prevoj sa jednim od najljepših vidika u Dolomitima. Povezuje doline Cortine d’ Ampezzo i Selva di Cadore.  Nakon toga slijedi još jedna destinacija koja će izmamiti stotine klikova na fotoaparatima. Cortina d’ Ampezzo je jedno od najmondenijih turističkih mjesta na Dolomitima i uopšte na Alpima. Mjesto je to gdje se 1956. godine održala zimska olimpijada. Poznato je ne samo po pet olimpijskih krugova, nego i po četiri. Njemački proizvođač automobila Audi je oficijelni partner grada, a prevoji i serpentine Dolomita su mjesto gdje se tradiconialno testiraju njihovi najbolji sportski automobili.

Nakon odmora, šopinga i mnogo fotografija stižemo na našu destinaciju, seoce Malga Ciapella (1450 m) i naš kamp. Mjesto odakle se žičarom može do vrha Punta Rocca (3265 m) ili na start najduže skijaške staze u Dolomitima „La Bellunese“, duge 12 km sa 1810 metara visinske razlike.

Mi nećemo ni jedno ni drugo, jer smo došli da planinarimo i da penjemo najviši masiv Dolomita, Marmoladu i vrh Punta Penia (3343 m), kraljicu Dolomita.

Pošto je prognoza za utorak najbolja, odmah biramo taj dan za uspon na Marmoladu. Manja grupa ide na sam vrh, druga će popeti dio staze do podnožja glečera. Krećemo rano sa Lago di Fedaia (2053 m) jer do prije dvije godine najstarija aktivna žičara u Dolomitima više nije u funkciji zbog isteka životnog vijeka opreme, pa to znači da nas čeka dodatnih 600 m uspona. Grupa od 13 planinara stiže do nekadašnjeg doma Pian dei Fiacconi (2656 m) i stanice žičare koji su sada samo ruševine uništene lavinom. Dalje nastavlja 12 osoba jer je jedan planinar iskusno i odgovorno procijenio da bi mu dalji uspon predstavljao napor koji ne bi mogao pratiti. Put nas sa sjevernih padina Marmolade vodi ka zapadu i via ferrati Cresta Ovest. Nakon kratkog prelaska sniježne dionice pod via ferratom, ulazimo u tehnički ne previše zahtjevnu, ali vrlu dugu osiguranu dionicu koja nas vodi zapadnim grebenom Marmolade. Via ferrata kojom se krećemo je najstarija u Dolomitima. Izgrađena je 1903. godine i korištena u Prvom svjetskom ratu.

Nakon nekoliko sati stižemo do vrha Punta Penia (3343 m) gdje se na terasi skloništa Capana Punta Penia osvježavamo pivom i vodom. Sve vrijeme nas prate odlični vremenski uslovi. Od osnivanja Društva ovo je najbrojnija grupa članova koja je istovremeno kročila na ovaj vrh.

Nakon čestitanja, krštenja za one koji su prvi put ovako visoko i fotografisanja se spremamo na silazak sjevernom rutom preko glečera. Pored dodatnog opreza koji je neophodan za kretanje ovom stazom, na umu nam je i kolaps seraka koji je izazvavši lavinu prošle godine usmrtio 11, a ozbiljno povrijedio 8 planinara. Ove godine je proljeće bilo mnogo duže i hladnije, pa vjerujemo da su uslovi da se tako nešto ponovi minimalni. Pored stijena koje su prepune ostataka utvrđenja i dugih kanala iz rata i ovaj glečer je nekada bio dom mnogim vojnicima. Austrougarska vojska je od 1915. do 1917. godine u njemu izgradila više od 12 kilometara tunela, poznatih kao „Eisstadt“ – Ledeni grad.

Nakon silaska niz kratku via ferratu koja vodi do glečera, formiramo dvije naveze i polako i pažljivo prelazimo. Glečer je uglavnom prekriven snijegom, ali na nekim dionicama dereze grizu plavo-sivi led dok prolazimo pored pukotina. Obe naveze sretno stižu u podnožje i nakon skidanja opreme nastavljamo put nazad do jezera. Poslije 13 sati silazimo s planine, koja je ovaj put bila blagonaklona i nagradila nas savršenim vremenskim uslovima, što u popodnevnim časovima nije čest slučaj.

Druga grupa je nešto laganijim tempom stigla do Pian dei Fiacconi i uživala u pogledu na Marmoladu i glečer, a zatim na jezeru Fedaia čekali naš povratak.

Kako je na planinama i najbolje, dan je prošao bez padavina, ali noć počinje s jakom kišom koja traje sve do jutra. Uz poneki mokar komad opreme i prokisao šator, ipak spremni dočekujemo naredni dan i put prema našoj narednoj destinaciji. Piz Boe (3152 m) je najviša tačka Sella grupe i najlakše dostupan vrh iznad 3000 m u Dolomitima. Na Passo Pordoi (2239 m) stižemo po jakom pljusku i prateći prognozu odlučujemo da malo pričekamo, što nam se na kraju i isplatilo. Oko 12 sati, krećemo ka Forcela Pordoi (2848 m). Zbog straha od moguće kiše i zbog umora od jučerašnjeg dana veći broj se odlučuje za uspon žičarom, a manji siparom koji vodi do sedla.

Na vrh svi stižemo, ponovo nagrađeni lijepim vremenom, koje omogućava poglede na gotovo marsovski pejzaž Sella grupe, ali i na Marmoladu i vrhove koji nas čekaju sutra. Slijedi krštenje prusikom za mnoge koji su prvi put prešli granicu od 3000 m. Naš Dule je preuzeo ulogu Jovana krstitelja.

U kampu slavimo rođendan naše Dragane, koji je ustvari bio juče, ali zbog našeg kasnog dolaska slavlje je odgođeno za večeras. Još jedna noć nas dočekuje kišom, ali jutro nas obraduje sunčanim vremenom. Vrijeme je za podizanje kampa i pakovanje za nastavak putovanja. Krećemo prema sjeveru i Nacionalnom parku Tre Cime, mjestu sa jednim od najprepoznatljivijih planinskih pejzaža na svijetu, vjerovatno odmah nakon specifične piramide Matterhorna.

Kružna tura oko Tre Cime je sigurno jedna od najposjećenijih destinacija u Dolomitima. Tokom sezone morate računati na prilično veliki broj ljudi koje ćete sresti na stazi. Srećom, staza je dovoljno široka i ima mjesta za sve. Od doma Auronzo krećemo u smjeru suprotnom od smjera kretanja kazaljki na satu, odnosno prvo prolazimo južnom stranom, koja još uvijek u potpunosti ne otkriva prepoznatljive siluete ove tri velike stijene. Nakon doma Lavaredo kreće malo strmiji uspon sa istočne strane pored Cima Piccolissima koji nas vodi do sedla Forcella Lavaredo. Sa sedla do doma Locatelli opet vodi široka položena staza, na kojoj se često okrećemo jer su tu već naziru poznate siluete sjeverne strane. U domu se odmaramo uz ručak i piće, da bismo nakon pogleda na dva alpska jezera Laghi dei Piani nastavili stazom. Na ovoj dionici je sigurno napravljen najveći broj fotografija jer sada stijene Tre Cime vidimo u njihovom punom sjaju i prepoznatljivosti.

Kratka kiša koja je počela nešto prije uspona do doma Malga Langalm je prijetila da nam pokvari savršen dan, ali je to ustvari bio kraki ljetni pljusak od nekoliko minuta, pa smo se vrlo brzo osušili hodalući dalje. Zadovoljni postignutim stižemo do našeg busa netom prije početka dugotrajnijih padavina. Opet nam je planina bila naklonjena.

Završivši planinarski dio pohoda vrijeme je za malo relaksacije i odmora. To nas čeka u jednom od najljepših planinskih kampova u Sloveniji, u mjestašcu Gozd Martuljek pored Kranjske Gore. Ušuškan pored obala Save Dolinke pruža savršen pogled na vrhove Špika (2473 m), Velike Ponce (2602 m) i Male Ponce (2468 m). Odmah iza njih su velikani Julijskih Alpa, Škrlatica i Triglav.

Svima nam je godilo malo kupanja i relaksacije, što u jezeru Jasna, što u bazenima i saunama obližnjeg hotela. Našli smo vremena i za obilazak Kranjske Gore. Neko je kupovao, a neko uživao u koncertu na trgu. Vrijeme je polaska kući uz kratki obilazak znamenitosti Ljubljane. Vjerujemo da smo naših 70 godina obilježili kako i dolikuje i da smo nastavili putem koji su ljudi kojih više nema zacrtali te davne 1953. godine.

I za kraj završavamo citirajući Waltera Bonnatija: Planina je najbolji učitelj. Ona te uči da budeš skroman, strpljiv, uporan i hrabar.   

Vodiči na usponu: D. Zgodić, M. Sarić, D. Vujičić

Vođa puta: D. Romčević

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: M. Bogdanović, D. Savić-Pešević, N. Milošević, D. Stanković, L. Milunović, S. Rodić, M. Romčević, M. Sarić i D. Zgodić