Zalazak sunca na vidikovcima Kozare – Susret planine i porodica
Šta je to što jedno društvo održava aktuelnim, uspješnim i stabilnim?
Konstantna okrenutost pravim vrijednostima, rekla bih…
Da je PD „Klekovača“ u svom djelovanju usmjerena na istinske životne vrijednosti potvrđuje i drugu godinu zaredom učešće u kampanji JU CSR Prijedor „Slavimo prijedorske porodice“ koja je u 8 dana trajanja kampanje na različite načine i kroz različite aktivnosti tražila načine za povezivanje članova porodica, kvalitetno provođenje zajedničkog vremena, jačanja porodične otpornosti, empatičnost, učenje novih vještina, usvajanja novih znanja i sl. Sve se to moglo pronaći i u jednom popodnevnom planinarskom pohodu od Rajkovića prema Kozaračkom kamenu. I to kako slijedi u nastavku.
Tih dana, meteorološke prilike nisu bile naklonjene kako aktivnostima na otvorenom same kampanje tako i nama planinarima koji smo planirali noćnu šetnju tih dana. Tamni oblaci su svakodnevno bojili nebo nad Kozarom te kišom tjerali poneki zračak sunca koji bi stidljivo s vremena na vrijeme izvirivao tih dana.
No, tog, 07.06.2023. godine, do 17 časova, sunce je sijalo cijeli dan i riješilo da isprati kako dolikuje grupu od 15-ak članova na Kozarački kamen. Vodič Luka nas je čekao u Rajkovićima, te nakon kraćeg razgovora i informacije da većina učesnika nikada nije bila na Kozaračkom kamenu, donešena je zajednička odluka, da će to veče kamen biti pravac kretanja. Uzbuđenje pojedinih učesnika se moglo osjetiti na samom početku uspona a izmjene šumskih prikaza putića pod šuškavim starim lišćem, bajkovitih potoka i mostića koji postoje na prvom dijelu staze snažilo je porodice da su napravili pravi izbor i izazvalo divljenje prirodom. Nismo mogli ni pomisliti da ovako nešto postoji kod nas, čulo se nekoliko puta. A tako je i u porodicama, kada ljepota i ugodnost prevladaju, svi su sretni, motivisani, da budu zajedno. A šta se dešava kada nije tako? Upravo smo mogli to da vidimo u središnjem dijelu staze, u trenutku kada se kroz uske bjelogorične šumske puteljke, dosta strmije povežemo sa planinom, kada grudi ostanu bez daha a noge počinju da klecaju, hod sve sporiji a mozak kreće da informiše: preteško je, ne možeš ti to, nije to za tebe, odustani…
E tada je važno da konsolidujemo redove, rasporedimo snagu i ako postoji, vjerujemo u lidera. A naš vodič je čini se tačno znao kada šta treba učiniti i reći jednom početniku. Njegova smirenost, razumijevanje i blagost su bili vjetar u leđa. Upravo to roditelji čine djeci, na njihovom putu odrastanja. Onih šestoro djece koji su pošli sa svojim porodicama su posebno pokazali izdržljivost te bodrili svoje članove sopstvenim primjerom. Posebno se izdvojila njihova zainteresovanost za praćenje odlično markirane staze, jasnih putokaza na raskrsnicama i nastojanje da se ukaže kojim se putem treba ići. Osim raznovrsnog biljnog svijeta, jedan sljepić i žabica, te dobijene infromacije o njima od strane vodiča je obogatilo znanje svih učesnika. Humor, kojeg je tokom cijele večeri bilo na pretek, obično na malim kratkim pauzama za predah, liječio je. U trenucima šutnje, cvrkut ptica je dominirao.
Kako je vrijeme više odmicalo a mi bili sve bliže vrhu, stvorila se posebna motivacija da na vrh stignemo prvi i tako spori jer je druga ekipa, krajnje iskusnih planinara društva, sat vremena iza nas, krenula istom trasom s ciljem pridruživanja na vrhu. I krenulo je takmičenje. Nećete vjerovati – amateri su pobijedili.
Neki su pobijedili sebe jer nisu vjerovali da to mogu.
Stigla je i nagrada. Vedro vrijeme i fascinantan pogled su omogućili poseban doživljaj okruženja naše Kozare. Pogled sa vrha koji čak i iskusne planinare uvijek ostavi bez daha. I stigli su ubrzo i oni, doduše drugi, no šta je tu je. I postasmo jedno! Jedna velika grupa ljudi koja nije skidala osmjeh sa lica. Porodice integrisane u zajednicu, rekla bih. Malo hrane, malo napitaka i punooo slikanja je uslijedilo.
Ostaci sunčevih zraka polako su tonuli na daleki zapad…Sunce se jednim okom opraštalo. Nebo je bilo kao kamin, pun toplih užarenih boja koji su treperile u sumraku. Opijenost takvim prikazom je učinila svoje. Predlažemo da to veče ne završava silaskom i dolaskom na početnu tačku. Želimo još, hoćemo još doživljaja. Donosimo odluku da se nakon silaska u Rajkoviće (istim putem kojim smo i došli) uputimo prema našem planinarskom domu na Kotlovači dok će iskusnija grupa ići preko Bešića poljane do istog cilja te da ćemo se naći svi zajedno u domu.
Pri silasku, polako ali sigurno nas je hvatao mrak…
…Neko bi rekao ludost. No, uistinu ludorija nije bilo, sve se dešavalo sa velikom odgovornošću, ozbiljnošću i oprezom. Tako se sigurno i spustišmo i uputismo prema domu. Em prvo planinarenje em pod čeonim lampama (ili telefonskim svjetlima). Mrkli mrak. Poslije izvjesnog vremena, iz potpune tame zabljesnu dom. I tada shvatismo da smo izgubili takmičenje u brzini ovaj put, dodjosmo drugi. Kolege iz iskusnije planinarske trupe odavno stigli i časte se. Naravno da nas to nije ponukalo da nastavimo svoje uživanje. I opet ću povezati sa životom. Kroz različite porodične životne cikluse, imamo osjećaj da nekada dobijamo a nekada gubimo i to je valjda istinski život.
Kraj večeri je bio rezervisan za podjelu nagrada gdje su svi učesnici imali priliku dobiti poklone sponzora kampanje. To je dodatno izmamilo osmjehe na već vidno umornim licima. Svi sretni, zadovoljni i ispunjeni. Pogled na sat – 23 časa. Uh, sutra je radni dan. Obaveze zovu. Uputismo se našim kućama s mislima o odlično provedenoj i nezaboravnoj večeri. Večeri gdje su nova divna porodična iskustva urezala resurs u relacijama za neke buduće dane.
I ono što je posebno važno, urezali smo ideju i želju da nam se pridruže i budu aktivni na našim budućim planinarskim stazama jer aktivna porodica je i zdrava porodica.
Tekst: Dragana Savić Pešević
Fotgrafije: Dragana Savić Pešević i Luka Ivanković
