Alpe Karavanke

Karavanke su planinski masiv između Slovenije i Austrije. Dugačak 120 km, najduži je evropski masiv. Zajedno sa Kamniško-Savinjskim Alpama čine prirodnu granicu između Koruške i Gorenjske. Pripadaju Južnim krečnjačkim Alpama i Istočnim Alpama. Alpe, tačnije Uršlja gora i njen vrh Plešivec su bili ovaj put cilj grupi planinara.
Vođeni starom planinarskom mudrosti, nema lošeg vremena, samo loša oprema, krenula je 17. septembra 2022. godine vesela družina od 18 planinara put Alpa. Iza leđa ostavismo Prijedor i kišu koja je poklopila grad i krenusmo laganom vožnjom prema Hrvatskoj i s nadom da sreća prati hrabre i da će vrijeme ipak biti na našoj strani. Već na granici nebo se razvedri i kiša osta iza nas, što nam dade novi elan da je odluka o putu bila dobra.
Bez većih stajanja, u ugodnom društvu uz smijeh i priču, pređosmo granicu sa Hrvatskom i kasnije sa Slovenijom, što nas dovede do našeg prvog cilja. To je bio, po starom običaju, tržni centar u kom su planinari mogli da nabave nešto od opreme a mlađi uz savjete starijih, da dopune svoju. Ovaj put je to bio City Centar u Celju.
Nakon kupovine i kraćeg odmora, krenusmo dalje ka Slovenj Gradecu gdje nas je čekao jedan od naših domaćina, Brane sa svojim vjernim psom Pikom. Na žalost, tu dobismo lošu vijest. Naime, za vrijeme našeg boravka trebali smo prisustvovati “Gasilskoj veselici” (Vatrogasnoj zabavi). Gasilska veselica je planirana u okviru višednevne proslave 150 godina postojanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Slovenj Gradeca, ali zbog veoma lošeg vremena prethodnih dana organizacioni odbor je donio odluku da je odgodi. Razočarani oni, a i ima koji znamo kako su vesele i zanimljive slovenske veselice.
U Slovenj Gradcu je prije 150 godina počeo razvoj vatrogastva, koji je izazvan nesrećom, veoma velikim požarom u centru grada, jer su zgrade bile uglavnom drvene, vatra se vrlo brzo širila i pričinila veliku materijalnu štetu. Nakon ovog požara grad je obnovljen i uljepšan, a i izgorjela crkva dobila je novi izgled. Nakon tog vremena okupili su se gradski velikodostojnici: apotekar Kolarič, svjećar Gunther i pivari Franc i Adolf Bouviera i 1867. godine osnovali vatrogasnu četu. Zemaljska vlada u Beču odobrila je osnivanje tek 1872. godine, što je bio službeni početak Vatrogasnog doma Slovenj Gradec.
Napravili smo malu pauzu i krenuli ka našem cilju, planinarskom domu na Naravskih ledinah (1072 m). Planinarski dom se nalazi na proplanku na zapadnom boku Uršlje Gore, uz cestu koja vodi iz Ravenne u Koruškoj i nastavlja prema Križanu, Slovenj Gradcu i Uršljoj Gori. Objekat je izgradio rudnik Mežija u blizini bivšeg rudnika. Rudnik je zgradu ustupio PD Ravne na Koroškem, koje ju je pretvorilo u planinarski dom i uz nju izgradilo aneks. Planinarski dom je otvoren 24. maja 1964. godine. 1978. godine dom je adaptiran i proširen. U domu nas je dočekala vesela domaćica Marina i razgalila nas srdačnom dobrodošlicom uz neizbježni borivinček koji nam opusti i dušu i mozak i pomogao da zaboravimo razočarenje oko odgođene veselice. Veče smo proveli u odmaranju i opštanju, kao i istraživanju okoline čije ljepote je teško opisati slikama, a kamoli rječima.
Ujutro poslije doručka smo lagano krenuli na planirani uspon. Vrijeme kao birano, ni prevruće ni prehladno , taman za lagani uspon na Plešivec. Uspon bez problema, lagano bez velikog napora savladaše i najstariji i najmlađi. Idući preme vrhu sretali smo kolege planinare Slovence, od kojih su neki već silazili sa vrha. Zajedno s nama krenuli su mnogi. Još jedno smo se uvjerili u lijepu tradiciju Slovenaca, da svoje vikende i slobodno vrijeme posvete prirodi i planinama. Tome naravno doprinose i uređene staze, pažljivo obilježene i pristupačne za sve uzraste.
Uršlja gora ili Plešivec slikovita je planina između Slovenj Gradeca i Črne na Koroškoj. S Uršlje gore se pruža širok pogled. Na istoku i jugoistoku prostiru se Mislinjska, Šaleška i Spodnja Savinjska kotlina, vide se Slovenj Gradec, Velenje i Šoštanj, a iza Pohorja Paški Kozjak, Gora Oljka i Posavsko hribovje; južno su Smrekovec, Golte, Dobrovlje, Menina planina, a iza Belih Voda se vidi i dio Gornje Savinjske doline; od jugozapada ka severozapadu nižu se Raduha, Olševa, Savinjska Alpa, Peć i Svinška planina; na sjeveru je Mežiška dolina s Ravnima i Prevaljima; u podnožju Uršlje gore vidimo Ivarčko jezero, Kotlje i Preški Vrh, desno brdoviti Selovec, iza doline Strojna i Črneška gora, a iza Golice; na sjeveroistoku se vidi dio doline Drave sa Košenjakom iznad njega. Uz dobru vidljivost možemo vidjeti i Julijce sa Triglavom, Visoke Ture i Panonsku niziju.
Dolazak na vrh i pogled koji ‘’puče‘’ pred nama odnese sav umor. Neopisiva ljepota koja vas okružuju dok se osjećate da stojite pod nebom, a pogled leti po obližnjim vrhovima od kojih su neki već prekriveni snijegom. Na vrhu, ili malo ispod njega, nalazi se crkva svete Uršule, koja je najviša crkva u Sloveniji. Na vrhu se nalazi ne samo crkva, već i ugodan planinarski dom, ispred kojeg se nalazi veliki broj klupa i stolova.
Dom se nalazi odmah ispod vrha Uršlje gore ili Plešivca (1699 m) pored crkve sv. Uršule, sagrađena 1602. godine. Na vrhu se nalazi zgrada RTV-a sa tornjem. Prvu kolibu sagradilo je 1912. Njemačko-austrijsko planinsko društvo; nakon Prvog svjetskog rata preuzima mislinjski ogranak SPD-a. Koliba je izgorjela za vrijeme NOB-a 29.08.1942. Nakon oslobođenja, spaljenu kolibu preuzela je PU Prevalje, koja ju je obnovila i otvorila 22. avgusta 1948. godine. Godine 1980-1983. izgrađeno je veliko, moderno proširenje koje je funkcionalno povezano sa temeljito obnovljenom starom ispostavom; prošireni i renovirani dom svečano je otvoren 17. juna 1984. godine,
Zasluženi odmor u domu , dovoljan za restart, šetnju po vrhu i uživanje u ljepotama predjela. Nakon odmora i osvježenja krenusmo lagano nazad ka podnožju i našoj bazi domu na Naravskih ledinah. Nizastranu uvijek lakše i brže nego uzastranu, pa za čas stigosmo u podnožje.
U domu, domaćin Brane nas je počastio raznovrsnim domaćim suhomesnatim proizvodima i povrćem iz njegove bašte a vesela domaćica Marina toplom supom, koja okrijepi i dušu i tijelo. Polako smo se spakovali i zajedno sa našim domaćinom i vodičem Branom krenusmo prema Slovenj Gradecu.
Tamo nas dočeka i ugosti još jedan naš prijatelj, Drago koji nam je pokazao ovaj prelijepi gradić I ispričao ponešto o njegovoj istoriji i sadašnjosti.
Slovenački Gradec, nemački: Vindischgratz, poslije oko 1900. Vindischgraz) je grad u sjevernoj Sloveniji. Središte je Gradske opštine Slovenj Gradec. Dio je istorijskog regiona Štajerske, a od 2005. godine pripada NUTS-3 statističkom regionu Koruške. Nalazi se u Mislinjskoj dolini na istočnom kraju planinskog lanca Karavanka, oko 45 km (28 milja) zapadno od Maribora i 65 km (40 milja) sjeveroistočno od Ljubljane. Župna crkva u gradu posvećena je Svetoj Elizabeti Mađarskoj i pripada mariborskoj rimokatoličkoj nadbiskupiji. Prvi put se spominje u pisanim dokumentima iz 1235. godine. Uz nju se nalazi gotička kapela posvećena Svetom Duhu sa freskama iz sredine 15. stoljeća. Arheološkim iskopavanjem 1994. godine otkriveni su ostaci za koju se vjeruje da je najstarija crkva u Štajerskoj, koja datira iz perioda Karolinga (druga polovina 9. vijeka). Umjetnička galerija Slovenj Gradec osnovana je 1957. godine i nalazi se na prvom spratu stare gradske kuće u centru grada. Galerija je bila domaćin međunarodnih izložbi likovne umjetnosti pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija 1966., 1975., 1979., 1985. i 1991. Izložba “Umjetnik i urbano okruženje” iz 1997. prikazala je umjetničku aktivnost u gradovima Glasnika mira iz cijelog svijeta.
Kao i sve što je lijepo ima kraj, tako se i naša avantura počela bližiti kraju. Tužni što napuštamo prelijepi krajolik, krenusmo kući. Uz opuštenu atmosferu i dijeljenje utisaka, i posebno oduševljenje koje je pokazala naša mala Teodora kojoj je ovo bio prvi pohod, vožnja brzo prođe. Kao i uvijek svuda prođi, kući dođi.
Posebno se moramo zahvaliti našem drugaru planinaru Boži iz Srpca, koji nam je bio glavni vodič u Sloveniji gdje je proveo svoj radni vijek, zavolio planinu i ostvario mnoga prijateljstva. Zavidnom energijom jer su godine samo broj, davao je nadu nama mlađima da ćemo i mi u tim godinama biti tako aktivni.
Do nove avanture, vedro!

Tekst: Tatjana Zorić

Fotografije: Duško Vujičić i Tatjana Zorić