Novogodišnji uspon na Osječenicu

Novogodišnji uspon na Osječenicu je postao tradicionalni uspon koji organizujemo u našem Društvu. Njega smo organizovali u prvu nedjelju po novoj godini, tj. 5. januara 2014. godine; bio je to naš prvi uspon u 2014. godini. Na usponu su bila dvadesetičetiri planinara iz PD „Klekovača“ Prijedor, te sedam planinara iz PAK „Summit“ i jedan planinar iz PSD „Telekom-poštar“ Banja Luka. Bila je ovo naša zajednička akcija.

Očekivati je da će na novogodišnjem usponu na jedan vrh ambijent biti zimski, no ovaj put to nije bilo tako, bar ne potpuno. Međutim, šta da se radi, tradiciju valja poštovati. Kada smo krenuli na uspon umjesto snijega na stazi nas je dočekalo blato koje je usporavalo naše kretanje. Na nekim dijelovima staze bili su ostaci snijega još iz novembra a u tom snijegu i svježi tragovi šapa medvjeda koji je ispred nas očito žurio prema vrhu, hm… Markacije na stazi su bile na nekoliko mijesta oštećene i neuočljive i kad se to sve pomiješa sa maglom koja se pojasno probijala kroz šumu malo je zbunjivalo planinare ali to je ipak za nas dobro poznata staza te nije bilo nikakvih problema.

Iako uslovi za penjanje nisu bili zimski, kakav bi ovo zimski uspon bio kad ne bismo bar malo osjetili moć zime. Zimu smo osjetili po izlasku iz šumskog pojasa kao što se to uvijek i dešava na ovom usponu. Vjetar je duvao sve jače i jače, temperatura vazduha se snižavala a oblaci su bivali gušći. Trojica vodiča (Marko Sarić, Blagoja Tubin i Miroslav Trivić-Zagi) su se odvojila od čela kolone i požurila da postave konopac na stijeni kako bi uspon bio sigurniji obzirom da je stijena bila mokra ali za čudo ne i zaleđena. Nakon kratkotrajnog „lutanja“ kroz oblak konopac je postavljen na mjesto na kojem je i trebao da bude. Uz stijenu je bilo nešto više snijega. Ekipa je pristigla vođena Draškom Zgodićem i završni uspon kroz stijenu je počeo. Kako se izlazilo na vrh grebena naleti vjetra su poprimali karakter olujnog. Djelovalo je kao da će nas vjetar oboriti (s nogu). Držali smo se uz stijenu, naginjali se u smjeru vjetra i nastavili smo prema vrhu Osječenice (1795m) te se brzo sakrili u zavjetrinu i malu pećinu sa sjeverne strane. Na vrhu smo bili nakon nešto manje od dva sata penjanja. Kada je uz konopac izašao posljednji vodič Duško Vujičić koji je bio zadužen za začelje kolone, konopac smo smotali i na oduševljenje planinara saopštili smo da će spuštanje biti kroz klekovinu. Kratko smo odmorili i ručali i da se ne bismo previše hladili krenuli smo nazad. Na kratko smo se zadržali pored trigonometra na vrhu kako bismo se fotografisali. Ovaj put nije bilo puno fotografija sa zastavama na vrhu niti kozaračkog kola jer nas je vjetar još nemilosrdnije šibao čak i jače nego na usponu.

Kroz klekovinu je bilo dosta više snijega koji je uglavnom bio zaleđen tako da smo hodali po tom zimzelenom žbunju ali mjestimično je bilo i propadanja čak i do kukova. Kada smo ušli u šumu vjetar se smirivao a vidljivost je bila bolja jer smo izašli iz oblaka. Po silasku na put u blizini autobusa počela je najavljivana kiša koju smo uprkos vremenskim prognozama izbjegli.

Naš uspon se završio dužom pauzom u motelu „No. 9“ u Bos. Petrovcu uz druženje svih učesnika “Novogodišnjeg uspona na Osječenicu”.

Sarić Marko

[fbphotos id=724026414274639]