Pećina Rastuša
Rođendani su uvijek zanimljivi trenuci, vjerovatno zbog ukusne torte, dobre zabave a ponajviše radosti druženja. Jedna takva rođendanska zabava, na sebi svojstven način, desila se u nedjelju 27. marta 2022. godine. Naime, planinari PD „Vizant 74274“ iz Čečave su obilježili četvrti rođendan svog društva.
Svega je bilo što je u prvoj rečenici napisano osim torte a poslastice je ipak bilo a to je dragulj toga kraja: pećina Rastuša. No, krenimo redom.
Mnoštvo planinara se okupilo toga sunčanog nedjeljnog jutra u Čečavi, mjestašcu nadomak Teslića. Iako mala, Čečava ima lijep i prostran trg na kojem su nas ljubazni domaćini dočekali sa toplim čajevima i kafom. Kada su posljednji učesnici došli u planirano vrijeme smo krenuli na stazu. Lagano uzbrdo kad ispred nas se ukaza otvor pećine. Svi smo ga fotografisali i naravno pred njim pozirali dok nam domaćini nisu rekli da to nije ulaz u pećinu u koju smo se uputili. Možda to jeste jedan od njenih kanal ali ne trebamo na njega. Avaj! Dalje smo nastavili uzbrdo a pred nama se ukazivao prelijep pejzaž ovog kraja. Blago brežuljkast, sa zelenilom koje se tek budilo.
Savladali smo uspon a mislim nam je donio pravo čudo. Preko naših glava su bukvalno preletjele tri srne. Da, preletjele. Došle su niotkuda, iznenadile se nama i mi njima a kako su još uvijek bile na maloj stijeni i brini iznad nas zaista su skočile iznad naših glava i otišle dalje u prirodu koliko su ih noge nosile. Ovo je prizor koji se samo može zapamtiti. To uzbuđenje nas je neprimjetno dovelo do velikog ulaza u pećinu Rastuša.
Pećina je velika i ima nekoliko dvorana ali su hodnici do njih mjestimično uski i niski pa su domaćini strpljivo uvodili grupe po 40 ljudi. Čekali smo svoj red. Isplatilo se. Popločane staze su nas vodile osvijetljenim hodnicima i već su nas očaravali visinom svoda, stalaktitima i zlatnim kapljicama rose na njima. Grandiozne su dvorane, ukrašene nakitom ali i sobe koje su neodoljiva mjesta za fotografisanje. Ugledali smo jednog šišmiša kako spava u svojoj visećoj pozi. Idući dalje ugledali smo ih stotine kako na jednom mjestu spavaju ili lete unaokolo. Nevjerovatan je prizor stajati i gledati ih kako ti vrlo precizno zaobilaze glavu. Ovo je pećina, pored još dvije u Evropi, ima jedinstve tigraste šare na pećinskog nakitu.
Poslije rashlađivanja uslijedilo je zagrijavanje i sunčanje koje je kod nas planinara poznato kao gušteranje“. Prezalogajili smo i više nego što ta riječ podrazumijeva i nakupili D vitamina koji nam je prijeko potreban poslije zime. Puni energije i elana začuli smo: Poookret!
Šumskom, dobro markiranom stazom smo izašli na brdo Sokolina (427 m) odakle se pruža pogled prema Slavoniji ali je zbog izmaglice u daljini nismo vidjeli. Na širokoj, rekao bih, visoravni smo svi fotografisali. Po procjeni domaćina bilo nas je tristo.
Spuštanje nizbrdo je vodilo kroz selo čija svaka kuća ima neku svoju priču i svjedok je istorije. Prošli smo pored dva živopisne jezera na koje smo imali pogled odozgo sa staze.
Hodanje od 13 km nas je dovelo do društvenog doma i grasulja. Svako naše druženje kao šlag na torti ima taj zajednički ručak. Pored toga što je grasulj bio odličan a domaćini puni želje da nas dobro nahrane pripremili su i kulturno zabavni program. Posebno smo se oduševili virtuozu na violini koji je svirao u svim gimnastičkim pozama. Svaka čast maestro!
Svaka čast domaćini! Svaka čast planinari koji ste ovaj dan učinili posebnim! Vidimo se dogodine.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Radivoje Petković, Sanja Topić, Jovana Mejakić i Marko Sarić
