Maglić 2021

U petak, trinaestog avgusta 2021. godine (petak a trinaesti) grupa planinara PD “Klekovača“ iz Prijedora krenula je u trodnevni pohod na najviši vrh u RS i BiH.

Uspavanost višednevnim avgustovskim vrelinama osvježavao je skriveni adrenalin učesnika proizveden samim ciljem pohoda. Uz vesele razgovore, poneki vic i početno upoznavanje jer bilo je i onih koji prvi put putuju zajedno, stigosmo do Banjaluke, gdje nam se pridružio još jedan učesnik, “naša Željkica“.

Uživajući u živopisnom krajoliku putujući preko Kneževa uz međusobno čašćavanje grickalicama i slatkišima, naše misli a i komentari već su bili usmjereni na Travnik i ćevape kod “Bajre“. Stigosmo i do ćevabdžinice gdje nam je intenzivan i prijatan miris roštilja povećao apetit za ćevapima, te su počele narudžbe: pet u pola, deset u cijelu, petnaest, pa i dvadeset, naravno sa lukom. Bilo je i onih koji su precjenili svoje mogućnosti i nisu u potpunosti ispraznili naručene porcije. Punih stomaka i usporenog metabolizma većina drugara je dremuckala na putu prema Sarajevu i Tjentištu. Usput smo u jednom marketu pored magistralnog puta dopunili svoje ruksake namirnicama ali uglavnom limenkama piva. Uz šaljive priče sa raspoloženim vozačem u predvečeje stigosmo do Prijevora. Uz mali predah i osvježenje hladnom vodom krenuli smo prema Trnovačkom jezeru, gdje smo uz manje teškoće izazvane preteškim teretom prtljaga i noćnim uslovima stigli, postavili šatore, malo proćaskali a zatim prilegli u svojim šatorima za sutrašnji pohod.

Drugi dan je počeo po planu sa prvim naznakam svitanja krenuli smo prema najvišem vrhu Maglića. Ćutke i svako sa svojim mislima pratili smo drugara ispred sebe, držeći se preporučene distance,s a kraćim zastajkivanjima osvrćući se prema jezeru čija je ljepota svakim korakom bivala sve čarobnija jer se upotpunjavao njegov oblik srca i smaragdna boja.

Da li zbog bojazni da će daljim nastavkom uspona izgubiti dočarani pogled ili zbog procjene da će usporiti uspon grupe, jedan drugar odustaje i vraća se da uživa u jezeru. Na vrh smo stigli u predviđenom roku i samo jednim pogledom na ogroman vidik i čudesnu i veličanstvenu ljepotu prirode nestao je sav umor na putu do toga i osjaćaj isunjenosti i ponosa. Zadržali smo se 50-tak minuta jer je uslijedilo neminovno slikanje, debitantsko bičevanje, kao i druženje sa pristiglim članovima drugih društava.

Povratak je bio zaista zahtjevan i iziskivao je puno veće napore od uspona jer su sunce i vjetar pojačavali u intenzitetu pa pojedini drugari nisu racionalno trošili zalihe vode. Imali smo i jednog „ranjenika“ (žuljevi na nozi) ali solidarnost grupe je došla do izražaja i svi smo se uspješno vratili. Uspjeli smo i da se okupamo u jezeru a zatim smo nemilosrdno trošili zalihe hrane, hladno pivo i rakijicu kako bi nadoknadili izgubljenu snagu. Druženje je nastavljeno uz logorsku vatru, muziku i belu.

Nedjelja, treći dan, povratak kućama, uobičajeno pakovanje, dolazak do autobusa, posjeta idikovcu na Dragoš sedlu i pogled na prašumu Perućica i vodopad Skakavac a zatim u Trnovu posjeta kanjonu Kazani na rijeci Željeznici.

Dogovorili smo se i da pojedemo ćevape na Baščaršiji, ali da to ne bude obična pauza za ručak pobrinuo se  naš vođa puta Marko Sarić koji nam je dočarao znamenitosti Sarajeva na originalan način u duhu profesionalnog kustosa uz izuzetno poznavanje istorije ovog grada. Poslije ćevapa u popularnom „Želji“ dobili smo i gratis piće u pivnici zahvaljujući šarmu jednog našeg simpatičnog člana (žena naravno) i hvala joj u ime grupe. Na putu do Prijedora imali smo i kraću pauzu za kafu i piće u restoranu „Kanjon“ na rijeci Ugar.

Veličanstven, sadržajan i zabavan pohod za uspomenu, planinarski pozdrav!

Tekst: Milan Milosavac – Učo

Fotografije: Milica Konjević, Radoslav Novaković, Milan Mrđa, Zvezdana Alendarević, Ranko Vranić – Caco, Verica Petrić, Miloš Okanović, Strahinja Žeželj i Marko Sarić