Zelengora 2020

Planinari Klekovače već dugo vremena nisu posjetili jednu od najljepših planina u našoj zemlji, pa je bio red da to i napravimo. Uzevši u obzir kvalitet domaće putne mreže, jedina mudra odluka je bila krenuti dan ranije i ujutro odmorni i naspavani poći na uspon. Kako smo planirali, tako smo i uradili. I ako zanemarimo sitni kvar na autobusu, put je protekao po planu. Pošto smo imali cijeli dan na raspolaganju, obišli smo Kazane na rijeci Željeznici. Na ovom lokalitetu voda je dugim nizom godina, jakim kretanjem i materijalom koji nosi, izdubila u svom dnu, u stjenovitoj podlozi, okrugla udubljenja, kazane – lonce, te se ima utisak kao da na tim mjestima voda ključa. Kazani su duboki od pola do jednog metra, promjera 30 do 70 centimetara. Nakon obilaska Kazana nastavljamo putem prema Kalinoviku, gdje se sastajemo sa ostalim članovima ekipe koji dolaze iz Novog Sada, Foče i Istočnog Sarajeva. A vozača i autobus ostavljamo u etno selu u Jelašcima, sa čvrstim obećanjem da ćemo doći po njega po isteku 48 sati. Mi put nastavljamo u ruskim i japanskim vozilima za šumu. Naravno, tu je i klasik iz Njemačke i neizostavno vozilo na svakom planinskom putu u BiH, Golf druge generacije. Uz reli vožnju put dug 25 kilometara prelazimo relativno brzo, a nismo čak izgubili ni dio prtljaga. U popodnevnim satima stižemo na odredište i našu bazu za naredna dva dana, u planinsku kuću u blizini Orlovačkog jezera (1500 m). Neki od nas spavaju u kući, dok će drugi iskusiti šatorski smještaj na Zelengori.

Po planu ustajemo već ranom zorom i u 07:00h krećemo na stazu. S obzirom na relativno nestabilno vrijeme, odustajemo od duge grebenske ture po Leliji, na kojoj bi dug vremenski period bili izloženi potencijalnom grmljavinskom nevremenu. Umjesto toga, dan koristimo za obilazak jezera i ponekog vrha, počevši sa vrhom Stog (1821 m). Vrijeme je vrlo ugodno za hodanje, ali na žalost planina nam je uskratila poglede, jer smo dobar dio vremena proveli u oblaku. Prolazimo ispod Borovnog brda i krećemo ka prvom od današnjih jezera. Dolaskom na Kotlaničko jezero (1514 m) ili Kotlovačko (kako smo ga mi nazvali po našem planinarskom domu), ipak bivamo nagrađeni sa malo sunca i lijepim prizorima.Nakon izležavanja, ručka i sunčanja nastavljamo dalje.Prolazimo pored vrhova Mali Zimomor (1758 m) i Veliki Zimomor (1812 m) na putu ka najvećem jezeru Zelengore. Da smo došli do jezera saznajemo kada vodič i prvi iza njega ugaze u močvarni teren i konstatuju da voda i nije tako hladna. Štirinsko jezero (1677 m) je najveće jezero Zelengore, ali vrlo plitko sa maksimalnom dubinom od 2,5 metara. Ovdje nismo imali sreću sa pogledom kao na Kotlaničkom jezeru, pa smo samo nazirali obrise jezera u oblaku. Nastavljamo dalje i stazom koji ovaj put vodi sa druge strane Kalelije (1977 m) dolazimo na polazišnu tačku. A red je da se i okupamo u nekom jezeru. U papučama, šorcevima i kupaćim kostimima pored jezera srećemo veću grupu planinara iz Banja Luke, koji nisu baš uvjereni da je to najpametnija ideja. Brzo smo ih razuvjerili skokom u vodu, veoma ugodnu za kupanje. Neki su prošetali i do obližnjih katuna i Jugovog jezera (1450 m), jedinog vještačkog jezera Zelengore, nazvanog po njegovom konstruktoru, lovočuvaru iz NP Sutjeska.

Naredni dan smo krenuli u isto vrijeme iz kampa, s tim da nas ovaj put čeka više vrhova Zelengore, a manje jezera. Put nas prvo vodi pema Bregoču (2014 m), najvišoj tački planine. Put do vrha je dobro markiran i uhodan i dio je Planinarskog puta „Dr. Jovo Elčić“, transverzale koja povezuje vrhove Treskavice, Zelengore i Lelije, posvećene pokojnom dr. Jovi Elčiću i njegovim naporima za promociju ovih planina. Pridružilo nam se i nekoliko članova PD Trebević iz Istočnog Sarajeva.

Na samom vrhu nas čeka oblačno vrijeme i vjetar, ali ipak je dovoljno ugodno za kraću pauzu i obrok. Oni koji nemaju mnogo nade da će u ostatku dana imati malo bolji pogled odlučuju da se istim putem vrate nazad do kampa, a ostali koji na planini uživaju u svim njenim licima nastavljaju dalje. Preko Kozje strane (2013 m), dolazimo do vrha Orlovača (1959 m). Oblaci nam ne dopuštaju da vidimo dolinu kojom je u Drugom svjetskom ratu izvršen proboj Prve proleterske divizije i drugih jedinica oko Vrhovnog štaba NOVJ kroz njemački obruč. Ali na samom grebenu još uvijek mogu da se vide ostaci rovova i topovskih položaja njemačkih jedinica.

Nastavili smo dalje prema grebenu vrha Orlovac (1962 m), gdje konačno uspijevamo da vidimo Zelegnoru u svoj njenoj ljepoti. Planina je nagradila one najupornije koji su odlučili da pređu čitavu planiranu stazu i podigla plašt od oblaka da možemo uživati u divnim pogledima.

Sa ovog mjesta vidimo Orlovačko jezero, vrhove Ljeljen, Stog, Kaleliju, Bregoč, Todor i mnoge druge. Vidimo nestvarni kontrast svijetlih stijena i gotovo irski zelene trave i jasno nam je da Zelengora sa punim pravom nosi svoje ime.

Nakon silaska do jezera, neki opet koriste priliku za još jedno kupanje, dok neki idu u kupovinu domaćih proizvoda u obližnje katune. Naoružani sirom i kajmakom krećemo put kuće. U Istočnom Sarajevu se uz zahvalnost za sjajno vođenje pozdravljamo se sa našim Igorom, a već kujemo nove planove za posjetu Zelegnori. Iako smo svaki dan prešli gotovo 20-ak kilometara, ostalo je još mnogo toga što nismo obišli i vidjeli. I još osam jezera u kojima se nismo okupali.

Tekst: D. Zgodić

Foto: N. Milošević, M. Bogdanović, T. Timarac, A. Gajić, L. Ivanković i D. Zgodić