III planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona”
Odlasci na planinarske akcije vozom nekada su bili veoma popularni. Ljepota vožnje ovim prevoznim sredstvom je neupitna i nezamjenjiva. Predjeli kroz koje voz prolazi, ljudi koji se sreću i lagana vožnja daju priliku da se sve to polako, natenane, upije. Odmor koji voz pruža dok se vozimo je prava uvertira za nastavak hodanja od posljednje stanice do našeg daljeg ishodišta. Na žalost, u zadnje vrijeme se ne putuje vozovima kao nekad jer je brz život učinio svoje, lakše je i brže svačim drugim doći na polazište planinarske staze nego vozom a ni vozova više nema kao nekad.
Da ne bih dobio napad nostalgije ili, to nikako, patetike prećiću na događaj vezan za uvod. Naime, već treću godinu za redom Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor organizuje planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” u povodu formiranja ove partizanske jedinice u II svjetskom ratu. Kažu da sve ono što se ponovi dva puta postaje tradicija, pa je onda i ovaj marš postao tradicionalan. U nedjelju, 02. septembra 2018. godine smo se okupili treći put sa istim razlogom a on je bio 77 godina od formiranja Karanskog partizanskog bataljona.
Zakazano mjeto sastanka planinara bila je željeznička stanica u Prijedoru. Neobično je bilo svima jer se obično susrećemo ispred sportske dvorane “Mladost” ili na nekoj od autobuskh stanica. Kupili smo karte i svako od nas dao doprinos željeznici u visini od 2,60 KM. Svima je ovo bilo zanimljivo i tu smo shvatili da je ovo prva poslijeratna planinarska akcija na koju se ide vozom mada ima pojedinačnih odlazaka u brda vozom i to na stanici već prepoznju, prije svega, po rančevima. Zanimljivo je bilo i isčekivanje voza jer bez obzira na red vožnje nikad niste sigurni kada će doći. Srećom direktor željeznice nije japanac pa to neće izazvati nikakve posljedice, po njega. Sa nekih desetak minuta zakašnjenja voz je ušao u stanicu i mi smo se ukrcali. Bili je tu dosta ljudi koji su iz voza izašli i u njega ušli što je bio lijep prizor. Rasporedili smo se po kupeima i započeli svoje uobičajene priče ali niko sa pogledom oči u oči nego svi pogledima kroz prozor apsorbujući nesvakidašnju priliku vožnje vozom.
Nekoliko stanica i dvadeset minuta od Prijedora je prošlo i došli smo u selo Svodna koja je za nas bila posljednja stanica i mjesto početka našeg Marša. Pored male stanice sagrađene još u austro-ugarskom periodu, koja danas ne radi, smo se fotografisali i krenuli na uspon. Prošli smo pored groblja na kojem je sahranjena Kristina Marčeta sa svoja tri poginula sina koji su poginuli u posljednjem ratu. Prolazili smo pored voćnjaka prezrelih i prerodnih jabuka. Bilo ih je toliko na zemlji da je gotovo nemoguće bilo hodati i još teže ne probati svaku od vrsta. Slatke, kisele, zelene, zlatne ili crvene bile su nam podjednako drage. Kako je ovo bio pohod u povodu partizanske jedinice morali smo podsjećati neke od nas koji su puno zastajkivali i još više jeli, kako se u onom ratu gubila glava zbog pojedene tuđe voćeke. Naravno, sad ne bi niko izgubio glavu a možda i bi jer nas je naša Nasta Vujasin nestrpljivo čekala kod svoje kuće da nam se pridruži a pripremila je kafu, čaj i još, šta drugo nego rakiju. Kako Balašević kaže “da se kuma ne uvredi” pohitali smo k njoj a ona nas je domaćinski dočekala na putu raširenih ruku. Kod Nastine kuće napravismo prvu pauzu za piće ali i doručak. Domaćica je hitala tamo-ovamo nestrpljivo želeći da nas što bolje ugosti. Hvala joj na tome!
Ljudi ovog potkozarskog kraja su susretljivi i domaćinski se odnose prema putnicima namjernicima. Morali smo često zastajkivati pored kuća da bi nas ugostili sa dobrom čašicom, odmorom i čašicom razgovora. Međutim, kako je naša kolona, šarena, sa rančevima i neobična za ove krajeve jer se njima rijetko planinari, iz daljine kad su nas ti isti ljudi posmatrali nismo im baš bili od povjernja. Ličili smo im na migrante. Kada bi nas iz daljine primjetili ostavljali bi svoje poslove i pomno bi nas posmatrali. Bilo je to obostrano posmatranje i odmjeravanje. Kada bi im prišli blizu, kao što nalažu norme, pozdravili bismo uljudno a onda bi nam svima pao kamen sa srca koji bi ubio lava i tad bismo bili na konju ali to je neka druga priča… Kada bi čuli naš jezik sljedeća rečenica bi bila: “Uh dobro je. Mislili smo da ste migranti.” Tada bi se smijeh prolomio i opet bi tu bilo čaša i čašica.
Sljedeću veću pauzu pravimo podno brda Nebešić (355 m) u zaseoku Kneževići, gdje su nas lovci iz LU “Srndać” iz Svodne ugostili u svom lovačkom domu. Lovci su nam pokazivali šta sve možemo vidjeti u okolini (Brezike, Prusce, Grabašnicu i sela preko Sane). Dogovorili smo za naredni put nekakvu rotaciju životinje na ražnju na istom mjestu. Opraštanje sa lovcima značilo je nastavak našeg Marša partizanskim putem koji ide od Kostajnice prema Dragotinji. Od Nebešića smo išli iznad Kantara, Deretića, Janjetovića, pored Dejanovića i Grabašnice. Sa desne strane puta se pružao pogled prema Prijedoru. Tako blizu a tako daleko. Ovaj dio puta ide “visom” sa laganim spuštanjem pa je kolona bila dosta brza što je davalo vremena za fotografisanje krajolika i novih-starih kuća, tj. novih kuća sagrađenih u starom stilu: sitna cigla u kombinaciji sa drvetom u narodu poznato kao “riglovana kuća”.
Na kraju “partizanskog puta” koji se uključuje na put koji ide od Dragotinje do Karana smo se prikupili i svi dostojanstveno došli do zbornog mjesta pored bisti Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka. Tu su nas dočekali drugovi Vlado, Ismet i profesor Šurlan – popularni JOKS-ovci. Skraćenicu ne smijem pojašnjavati da me ne bi izbacili iz članstva biblioteke. Tako je “hodački” dio Marša bio gotov nakon pet časova od izlaska iz voza.
Osjetio se miris vojničkog grasulja što je nagovještavalo dobru trpezu nakon završentka programa obilježavanja 77. godišnjice Karanskog partizanskog bataljona. Našim dolaskom kao najmasovnije grupe počeli su da se okupljaju i ostali gosti. Organizatori svečanosti su nas pozvali da se uputimo prema spomeniku koji stoji na mjestu gdje je bila komanda karanskog bataljona. Po polaganju vjenaca i kraćeg istorijskog časa vratili smo se nazad gdje je uslijedio nastavak programa. Prisutnima se obratio Veljko Rodić, predsjednik SUBNOR-a grada Prijedora, koji je poručio da potomci Karanskog bataljona nastavljaju da njeguju njegovu tradiciju. “SUBNOR i grad Prijedor njeguju tradiciju borbe kozarskih boraca. Njegovanje te tradicije je najbolja potvrda da je slobodarski duh i dalje prisutan. Iako nas je svake godine sve manje, ipak, ne smijemo zaboraviti te uspjehe”, istakao je Rodić. On je poručio sadašnjim generacijama da treba da žive u miru i zadovoljstvu ali i da čuvaju slobodu koju su njihovi preci plaćali svojim životima.
Kako to obično biva, nakon kulturno-umjetničkog programa, noge pod sto su stavljene a grasulj se pred nama zadimio. Bio je toliko ukusan da su i oni koji čuvaju (vazdušnu) liniju tražili “repete”. Planinarima je bio dobar doping nakon pređenih 12,3 kilometra. Malo se popilo, dosta pojelo, ispričalo i napričalo a i zapjevalo pa je došao i trenutak povratka kući, autobusom. Nije bila tako zanimljiva vožnja kao tog jutra ali kući se poći moralo.
Ovim smo završili još jedan dan planinareći. Išli smo tragom partizana Karanskog bataljona jer su oni upravo bili iz karajeva kojim smo prošli i išli mnogim putevima i stazama a nekim od tih puteva i staza smo i mi ponosno hodili danas. Bilo je lijepo, uzbudljivo. Upoznali smo predjele iz naše bliže okoline, upoznali nove ljude, neki do sada nama nepoznat dio istorije ali što je najvažnije proveli smo dan u prirodi planinareći i tako zadovoljavajući svaki segment boravka u prirodi koji, po nekad, neki zaboravljaju.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Igor Ostojić i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=81]