Visočica 2018

Poslije novogodišnjih i drugih praznika, kojih je ovaj mjesec prepun a koji sa sobom nose pretjerano uživanje u hrani i piću, bilo je vrijeme da se i planinari “Klekovače” vrate aktivnom životu i planinama.
Iako nismo bili tako lijeni i svaki vikend u januaru smo proveli na našoj Kozari, red je bio da organizujemo i jedan dvodnevni izlet na planini na kojoj ćemo u januaru pronaći i malo snijega. Izbor je pao na Visočicu (1974 m), planinu nadomak Sarajeva. Masiv Visočice je prirodna granica između centralne Bosne i gornje Hercegovine. Kanjoni rijeka Ljute, Neretve i Rakitnice je odvajaju od obližnjih planina Treskavice, Prenja i Bjelašnice, ali se pogled pruža mnogo dalje i prema Magliću, Veležu, Zelengori, Durmitoru.
Kao i obično, u ranim jutarnjim satima krećemo iz Prijedora, a u Istočnom Sarajevu nas čeka naš prijatelj, domaćin i dobar poznavalac terena kojim ćemo se kretati, Igor Milošev. Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan na vrh Puzim (1776 m). Na žalost, pristupni makadamski put kojim smo trebali da dođemo do mjesta za početak uspona nije bio dovoljno dobro očišćen, tako da je pristup motornim vozilima bio nemoguć, a vremena za pješačenje nismo imali. Odlučili smo da je bolje da se taj dan popnemo na vrh Subar (1820 m), koji obično nije na putu kada se prelazi greben ove planine.
Tako je i bilo, a nakon uspona na Subar i uživanja u sunčanom danu i snijegu, ostalo nam je vremena da na zaleđenim padinama vježbamo tehniku zaustavljanja cepinom, koja se koristi u slučaju pada na strmim padinama koje su prekrivene snijegom ili ledom. Najveći je problem bio pronaći dovoljno tvrdu i zaleđenu padinu, jer je dan bio sunčan i topao. Ali kada smo našli odgovarajuću, svi su se ozbiljno prihvatili posla, a mnogima je ovo bio prvi put da pokušavaju ove tehnike. Tako da je bilo zaustavljanja cepinom, ali i do sada rijetko viđene tehnike kočenja licem i šljemom. Bilo je brzog klizanja niz padinu, ali i pokušaja koji su završili i prije nego što su počeli. Zbog, kako kažu, lošeg rasporeda kostiju i mesa na ključnim dijelovima za ubrzanje. Uglavnom, svi su se složili da je naučeno nešto novo, a nadamo se da nećemo morati doći u priliku da nučeno i koristimo u realnim situacijama.
Nakon povratka se smještamo u topao i ugodan planinarski dom „Vrela“ i ostatak večeri provodimo uz druženje sa našim prijateljima i članovima koji žive u tom kraju.
Po planu, rano ujutro krećemo ponovo ka padinama Visočice, ovaj put direktnim smjerom na vrh Vito (1960 m). Padina je strma, ali svi znamo kako se kretati njome, a juče smo uvježbali šta moramo uraditi u slučaju pada. Snijeg na početku uspona nije sjajan, odnosno površinski sloj je mekan pa dereze nemaju pravi oslonac, ali pri vrhu je kora potpuno zaleđena i svi imaju priliku da osjete kako izgleda kretanje po ledenoj površini. Svi sretno dolazimo do vrha, gdje uz odmor i fotografisanje čekamo naše drugare iz PD „Kozara“, Banja Luka, koji su krenuli iza nas. Nakon toga zajedno sa njima nastavljamo jednom od sigurno najljepših grebenskih tura u našoj zemlji. Hodamo samim grebenom od vrha Vito, preko Velikog brda (1884 m) i Malog brda , pa sve do vrha Drstva (1808 m). Imamo prilike vidjeti iz neposredne blizine kako izgledaju snježne strehe, jedna od opasnosti koja vreba na planini. Dok usput nešto učimo, ipak je glavni fokus na prekrasnim predjelima koji nas okružuju i savršenom sunčanom danu. Vidimo i Lukomir, naseljeno mjesto na najvećoj visini u BiH (1495 m). Kako se dan bliži kraju tako se mi polako spuštamo prema domu i nakon kratkog odmora i srdačnog pozdrava prijateljima koji ostaju, krećemo put Prijedora. Ali sigurno smo da ćemo uskoro ponovo u ovaj kraj, jer je još mnogo divnih planina koje nismo posjetili.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Nataša Milošević, Igor Milošev, Radenko Derkuća, Darko Petković i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=67]