Peca 2017
Kažu da ako dovoljno puta nešto pokušavate, prije ili kasnije uspijete u tome. Tako je bilo i sa našim izletom na Pecu, planinu u Karavankama. Izlet smo nekoliko puta odgodili zbog loše vremenske prognoze. Prošle godine smo čak krenuli put Slovenije sa namjerom da se penjemo na Pecu ali smo na terenu, zbog dosta novog snijega, odustali od toga i penjali jedan manje zahtjevan vrh. Tako da smo na ovaj put krenuli sa nadom da ćemo konačno da izađemo na vrh te planine.
Kao i obično, put do Slovenije je protekao u obilasku prodavnica sportske opreme, ovoga puta u Zagrebu i Celju. Neko je kupio neki odjevni predmet, neko šljem, neko pojas ili set za samoosiguranje. A neko je samo kupio pšenično pivo i breskve.
Do mjestašca, Črna na Koroškem, stižemo u popodnevnim časovima. Gradić je poznat kao rodno mjesto Tine Maze, najpoznatije i najuspješnije alpske skijašice iz Slovenije. Tu nas čeka naš dragi prijatelj i domaćin, Jovo Đurić. Nakon srdačnih pozdrava, nastavljamo do parkinga, koji se nalazi na 400 m ispod Doma na Peci (1665 m). Na parkingu nas čeka još jedan naš prijatelj, Brane Meh, koji je po običaju spremio piće dobrodošlice. Ubrzo krećemo stazom do doma, koja nas vodi pored pećine u kojoj se nalazi statua Kralja Matjaža, tzv. Votlina Kralja Matjaža. Kralj Matjaž je legendarni vladar, pravedan i zaštitnik naroda. Vjeruje se da je njegov lik, pored prethrišćanskih predanja, zasnovan na stvarnom liku ugarskog kralja Matjaša Korvinusa, poznatog po borbama protiv Turaka, krajem 15. vijeka. Legenda kaže da se sa svojom vojskom sklonio u pećinu pod Pecom i za kamenim stolom utonuo u san. Kada njegova brada devet puta okruži sto, on će se probuditi i ponovo krenuti u borbu da progna neprijatelje i zaštiti narod. Uz debatu da li je slobodarski slaviti mađarskog kralja kao velikog heroja u Sloveniji, nastavljamo dalje.
Ubrzo stižemo i u Dom na Peci, gdje se smještamo po sobama i ostatak večeri provodimo uz fino druženje i poneko pivo. Prognoza je za sada prihvatljiva, ali se dogovaramo da rano ujutro razmotrimo mogućnost uspona.
Nakon ranog ustajanja, doručka i zaključka da će možda biti malo kiše, krećemo put vrha. Od doma do vrha Pece, Kordaževe glave (2125 m) ima oko sat i po hoda. Već nakon dvadesetak minuta, dolazimo do raskršća, gdje se dijelimo u dvije grupe. Manja kreće težom, Via ferrata stazom, a veća onom lakšom Via normale. Dobro napredujemo uz sajlu, a sigurni smo da ni druga grupa nema problema pri usponu. Vrijeme je vjetrovito i oblačno, tako da nemamo neki poseban pogled. Inače, vrlo dobro bi vidjeli veći dio grebena Kamniško Savinjskih Alpi. Ovako, samo povremeno vidimo Raduhu (2062 m).
U predviđenom vremenu stižemo do vrha, a tamo nas već čeka druga grupa, koja je zbog najmlađeg člana, našeg Luke, imala vrlo brz tempo. Luka je nametnuo taj brzi tempo, jer je znao da ga na vrhu čeka torta, na koju čitavim putem paze njegovi roditelji, Bojana i Rašo. I ove, kao i prošle godine, Luka je svoj rođendan proslavio na planini. Prošle godine je to bio pohod na Prisojnik, a ove godine to je Peca. Želimo mu, uz želje za sretan život i dobro zdravlje za njegov deseti rođendan, da tako nastavi i da svaki slijedeći provede na jednako lijepom mjestu. A svi znamo da su planine najljepša mjesta na ovoj našoj planeti. Uz pjesmu, zastavu i tortu slavimo Lukin, ali i rođendan male Anike, kćerke naše drage planinarke Ivane. Njoj je tek prvi rođendan, a pošto je Luki deseti, sa tortke skidamo nulu i dobijamo odgovarajući broj, bar za fotografisanje. Luka nam nije zamjerio, a nadamo se da su se Ivana i Anika obradovale.
Na vrhu opet odlučujemo da se podijelimo i da jedna grupa krene istim putem nazad, a druga, malo dužim, kroz Austriju kreće put Rudnika v Topli. Put ubrzo postaje prilično strm, a počinje da pada i kiša, pa vrlo pažljivo moramo da se krećemo. Iako pazimo, poneko završi i na zemlji, zbog jako klizave podloge. Ipak sretno stižemo do podnožja, gdje se odmaramo čekajući autobus sa drugom polovinom grupe da dođe po nas. Zbog oblaka i kiše nismo vidjeli mnoge vrhove i planine koje se inače vide sa Pece, između ostalih Triglav (2863 m), Grossglockner (3798 m), Grossvenediger (3657 m), ali smo svejedno vrlo zadovoljni izletom. Planine se nekada sakriju oblacima, ali zbog toga nam nisu manje lijepe ili privlačne.
Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Ena Končar, Branislav Galić, Bojana Derkuća-Bevandić, Radenko Derkuća i Draško Zgodić
[srizonfbalbum id=54]