Mangart 2017
Mangart, planina u Julijskim Alpima čijim vrhom prolazi granica između Italije i Slovenije, a čije padine se spuštaju do same granice sa Austrijom je prethodnog vikenda dočekala planinare “Klekovače”. Prvi dan putovanja je, kao što imamo običaj, iskorišten za obilazak prodavnica planinarske opreme u Ljubljani i uživanje u krempitama sa Bleda. Treba dodati da je bilo i onih koji su se, po akcijskoj cijeni, okupali u Bledskom jezeru.
Zbog malog kapaciteta domova u blizini samog Mangarta, a velike grupe koju vodimo, za prenoćište smo izabrali jedan od najvećih i najpoznatijih domova podno Triglava, Aljažev dom u dolini Vrata. Dolazimo do doma u kasno popodne, taman da stignemo vidjeti zalazak sunca iza Triglava. Jedan od najljepših i sigurno najimpresivniji pogled na Triglav je upravo iz doline Vrata, jer se na relativno maloj udaljenosti nalazi grandiozna sjeverna stijena Triglava, druga po visini u Sloveniji sa svojom visinom od 1400 m. Dok vodiči dogovoraju detalje oko smještaja, ostali koriste priliku za fotografisanje i uživanje u pogledima na Triglav, Škrlaticu, Dolkovu Špicu. Prije večere i sumraka nam ostaje još malo vremena da provjerimo opremu i održimo kratko predavanje o kretanju po via ferrata smjerovima i načinu korištenja tehničke opreme, za one koji je prije nisu imali priliku koristiti. Neko nakon toga stiže da naruči i večeru, a nekome ostaje da jede suhe kifle, jer kuhinja radi samo do 20 časova.
Ranoranioci stižu da vide vrh Triglava obasjan suncem, dok oni sporiji moraju da se zadovolje pogledom na oblake koji su prekrili stijene. Pošto je naša polazna tačka za uspon udaljena nekoliko sati vožnje, krećemo rano prema Mangartu. Uz put nam se otvaraju sjajni vidici prema vrhovima Julijskih Alpi, ali vidimo i tamne oblake koji dolaze iz pravca jugozapada i ne obećavaju dobro vrijeme na planini. Prelazimo granicu bez graničara, da bismo se nakon pola sata vožnje kroz Italiju, opet vratili u Sloveniju. Može se učiniti kao čudan itinerer, ali to je ipak najbolji put prema našoj destinaciji. Prolazimo pored Rabeljskog jezera ili Lago del Predil, kako ga zovu Italijani i kujemo plan da se tu okupamo nakon silaska sa planine. Ubrzo stižemo do početka Mangartske ceste, koja je cesta sa najvišom nadmorskom visinom u Sloveniji. Dolazi do Mangartskog sedla, na visini od 2072 m, duga je 12 km, ima 17 vrlo oštrih zavoja i 5 tunela. Naš vozač nas ipak sigurno dovozi do vrha.
Iako vrijeme ne obećava, brzo se spremamo za polazak. Nakon pola sata hoda, dijelimo se u dvije grupe i jedni drugima želimo sretan uspon. Manja grupa kreće težim Slovenskim smjerom, a veća ide Italijanskim smjerom, koji je nešto lakši. Na oba smjera se nalaze sajle za osiguranje i oba su kvalifkovana kao Via ferrata smjerovi. Ubrzo nakon polaska ulazimo u oblak i kiša polako počinje da pada, tako da nam je pogled doseže tek nekoliko metara ispred, što možda i nije loše, bar za one koji se plaše pogleda u provaliju. Kretanje nam značajno otežavaju mokre i klizave stijene i potrebna je potpuna koncentracija za svaki korak i pokret. Ipak, svi iz manje grupe sretno stižemo do vrha treće po visini planine u Sloveniji, koja je sa visinom od 2679 m odmah iza Triglava i Škrlatice. U isto vrijeme gore pristižu i planinari iz veće grupe, koji nam kažu da je većina njihove grupe stigla do vrha, ali je nekoliko planinara odustalo zbog lošeg vremena ili zahtjevne staze. Napravili su dobru odluku, jer svi moramo poznavati svoje granice i praviti dobre procjene. Jedan od najvećih svjetskih alpinista, Ed Viesturs je pametno rekao da je dolazak na vrh opcija, ali silazak je imperativ. Čestitamo jedni drugima na usponu i nakon kratkog fotografisanja, svi zajedno krećemo nazad Italijanskim smjerom. Opet se potvrđuje da je silazak sa planine ako ne teži od uspona, onda bar jednako težak, posebno u ovim vremenskim uslovima. Potrebno je mnogo pažnje da bi se sigurno sišlo niz klizave i strme stijene. I pored toga je bilo nekoliko padova, ali su svi na sreću završili bezazleno i bez ozbiljnih povreda. Iako tokom uspona i na samom vrhu nismo mogli uživati u pogledima, planina nas dok silazimo nagrađuje povremenim sunčanim intervalima i pogledima kroz razbijenu oblačnost. Vidimo Belopeška jezera sjeverno od planine, kao i vrhove Jaloveca, Male Mojstrovke, Prisojnika.
Svi sretno stižemo do parkinga gdje nas očekuje prava gozba, koju nam je i ovaj put spremio naš prijatelj i domaćin Brane Meh. Svima nam je trebalo takvo okrepljenje, pa smo mu veoma zahvalni na trudu. Nakon bogatog obroka smo obavili i ono što nismo stigli na vrhu, krštenje onih kojima je ovo prva najveća visina. Ostaje nam još da se spustimo Mangartskom cestom, što je nekima veći izazov nego uspon na planinu, pa put provode sjedeći na podu autobusa, bez opasnosti da im pogled ode prema provaliji. Ali naš vozač i ovaj put pokazuje da je dorastao zadatku i na kraju biva nagrađen aplauzom, a na Božinu incijativu i skromnim prilozima. Pozdravljamo Julijske Alpe i Sloveniju, do skore ponovne posjete.
Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Darko Dragić, Nataša Milošević, Sanja Maglov, Duška Milanović i Draško Zgodić.
[srizonfbalbum id=49]