Gebirgsvereinsklettersteig/Schneeberg
Početkom juna, davne 1953. godine, u Prijedoru je osnovano Planinarsko društvo „Klekovača“. Početkom juna, ove 2017. godine, članovi Društva su na najbolji mogući način obilježili 64. godine planinarenja u Prijedoru. Organizovali smo dva izleta van granica naše zemlje prethodni vikend. Veća grupa je otišla put Slovenija, a manja put Austrije. U ovom tekstu ćemo opisati putešestvije te manje grupe.
Put Austrije smo krenuli u ranim jutarnjim časovima. Prvu pauzu pravimo u Mariboru, da bi smo se sreli sa našim drugarima iz PSD „Patrija“, Gradiška i PD „Trebević“, Istočno Sarajevo, koji će nam se pridružiti na ovom izletu. Nakon što smo u prodavnicama planinarske opreme kupili neke stvari koje nam trebaju, ali i neke koje nam ne trebaju, nastavljamo putovanje. Odmah nakon dolaska na parking u podnožju Hohe Wand-a, stavljamo opremu na sebe i krećemo prema jednom od težih Via Ferrata smjerova na južnom zidu stijene. Izabrali smo Gebrirgsvereins stazu, koja ima detalje maksimalne težine D. Ispod same stijene još jednom provjeravamo da li je svima oprema ispravno postavljena i po dogovorenom rasporedu krećemo uz stijenu. Većini planinara iz grupe je ovo prvi put da se susreću sa ovako teškim tehničkim detaljima na ferrati, ali uz uputstva onih malo iskusnijih, svi samostalno i bez većih problema napreduju uz stijenu. Gurtne koje su kupljene nekoliko sati ranije se pokazuju kao vrlo dobra investicija, jer su omogućile siguran odmor prije najtežih dijelova. Nakon tri sada svi uspješno dolazimo na vrh stijene, uz minimalne gubitke od nekoliko slomljenih noktiju, malo modrica po rukama i nogama, jedan izgubljen telefon i člansku knjižicu koja se kod vlasnika zadržala tek sat vremena prije nego što je nestala u provaliji.
Na vrhu, u domu Wilchelm Eichert, zasluženo odmaramo uz hladno pivo i „Wiener Schnitzel“. Sutra nas čeka još jedan zahtjevan uspon, pa ubrzo krećemo put kombija i prema našem smještaju udaljenom četrdesetak kilometara, u planinskom gradiću Semmeringu. Nema pomoći za polomljene nokte i izgubljene stvari, ali tuš i udobni kreveti su dovoljni da budemo spremni za slijedeći dan. Ranom zorom krećemo put Schneeberga, najvišoj planini Donje Austrije, kao i najistočnijem dijelu Alpi čija visina prelazi 2000 m. Planina je poznata i po tome što sa svog, vodom bogatog platoa, snabdijeva Beč pitkom vodom. Cijevovod je izgrađen 1873, u dužini od 120 km i zahvaljući tome, Beč važi kao glavni grad sa najkvalitetnijom pitkom vodom na svijetu. Na uspon krećemo iz varošice Puchberg am Schneeberg, prolazeći pored divnog vodopada, koji nas je podsjetio na vodopad Zofika ispod Zečijeg kamena, samo u malo većem formatu. Prvi dio staze koji nas vodi do doma Edelweiss, prolazimo pored potočića i kroz šumu, pa je to pravi kontrast u odnosu na ono što smo gledali juče. Ali drugi dio staze nas već malo više podsjeća da se nalazimo na padinama krečnjačke planine. Staza koja od doma vodi do vrha je strma, na mnogim mjestima izložena i prekrivena siparom. Na nekim mjestima se nalaze i sajle zbog osiguranja najkritičnijih dijelova. Dijelovi planine su još pod snijegom, pa shvatamo otkuda planini njeno ime. Do vrha Klosterwappen stižemo za pet sati intenzivnog tempa. Kao i na mnogim drugim alpskim vrhovima i na ovom se nalazi krst, odnosno „Gipfelkreutz“, koje religiozni stanovnici ovih krajeva postavljaju na planinske vrhove još od 13. vijeka, ali taj običaj je doživio ekspanziju početkom 20. vijeka.
Pored krsta, slijedi planinarsko krštenje za našeg jedinog člana koji ranije nije bio na toj visini. Naivno nam je povjerovao da svi treba da se prihvatimo prusika i da ga „bičujemo“. Mi koristimo njegovo povjerenje i svi ga svesrdno mlatimo po stražnjici. Tek kada smo završili saopštavamo mu da je običaj da to uradi samo vodič. Zadovoljan postignutim, nije nam zamjerio.
Na putu nazad, u domu Edelweiss pravimo dužu pauzu za ručak i hladno pivo, a put Prijedora krećemo u večernjim satima. Znamo da nas čeka samo par sati sna prije radnih obaveza u ponedjeljak, ali nakon ovako lijepog vikenda to nikome teško ne pada.
Tekst: Draško Zgodić. Foto: Rašo, Bojana, Tanja, Milica, Nataša, Darko, Pele, Draško.
[srizonfbalbum id=46]