Julijske Alpe – Viševnik
“Kažu da su čuda svijeta piramide afričke…”- govore stihovi jedne pjesme. Vjerovatno jesu, ne znam. Međutim, za planinare čuda svijeta su nešto drugo: Alpe, Andi, Himalaji… Alpe za sve planinare svijeta predstavljaju san iz bajke. Gorostasni, melodični, neponovljivi. Članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor često obilaze Alpe. Prvi put u 2017. godini tokom vikenda 10-11. juna vršen je uspon na Julijske Alpe i njihov vrh Viševnik (2050 m) koji se uzdiže iznad Pokljuke i Rudnog polja. Na ovaj način je obilježen Dan Planinarskog društva “Klekovača” koje je osnovano 6. juna 1953. godine. Jedan dio planinara je bio na ovom pohodu na Alpama a drugi dio na ferrati u Austriji.
Pun autobus naših planinara je krenuo u rano subotnje jutro na put koji svi vole. Bilo je tu i novih članova koji će po prvi put osjetiti šta je spavanje u planinarskom domu, planinarenje Alpama ali i kupovanje planinarske opreme. Nakon par sati vožnje i relativno kratkog zadržavanja na granicama stigli smo u Ljubljanu na već dobro poznatu adresu tržnog centra “BTC” (autobus već sam zna put). Kao mravi rasplinuli smo se po prodavnicam planinarske opreme. Neki da po prvi put kupe neki dio planinarske opreme a drugi opet da zanove postojeću. Pazarili su se rančevi, cipele, jakne, pojasevi…
Kako se subota bližila kraju valjalo je razmišljati o počinku pa smo se uputili prema planinarskom domu “Moravče”. Nakon smještanja po sobama i kraćeg odmora svi smo krenuli na kraću šetnju prema Pivkelju. Uz put smo vidjeli konje lipicanere kako se igraju po poljima. Hranili smo ih svježom travom a oni su nam, za uzvrat, pozirali ispred foto-aparata. Na vrhu Pivkelja (880 m) smo svi zamislili želju i pozvonili zvonom koje je postavio naš Sead Ćurak. Lijepo je bilo čuti zvuk zvona kako odjekuje šumom dok se polako spuštamo prema domu. Veseli i razdragani nakon relaksirajuće šetnje od dva sata druženje smo nastavili u domu do kasno u noć.
Jutro je svanulo (za neke prerano) i valjalo je ustati, doručkovati i na put krenuti. Pozdravili smo se sa ljubaznim domaćinom i njegovom porodicom i zahvalili se na gostoprimstvu i lijepom dočeku. Vožnja od sat i po je dobro došla da se još malo drijema i san dosanja. Prošli smo iznad Bleda i stigli na visoravan Pokljuka i lokalitet Rudno polje. Nakon prepakivanja rančeva i zajedničke fotografije krenuli smo na uspon. Vodiči su pričali da staza nije teška i da ćemo se uspeti dobar dio žičarom. Zaista, od jednom smo stigli do žičare. Ovaj put ne lažu, pomislili smo. No međutim, pješke smo se uspinjali uz žičaru preko ski staze. Ipak su i ovaj put vodiči digli moral spominjanjem žičare. Dobro markiranom stazom smo došli do prevoja sa kojeg se lijepo vidi vrh na koji smo se uputili ali i sva okolina. Vidjeli smo cijelu Pokljuku, planinu Konjščicu i Sirarsku pot na usponu prema Triglavu. Još par koraka i stigli smo na vrh – Viševnik (2050 m). Svi koji su krenuli na uspon su i stigli. Uslijedilo je čestitanje, neizostavno krštenje mladih planinara i fotografisanje ali ponajviše fotografisanje sa ponosom i dikom planinara sa ovih krajeva – Triglavom. Krio se povremeno iza oblaka ali imali smo dovoljno prilike da ga uhvatimo. Jasno su se vidjeli i negovi predstvanici, planinarki domovi Planika i Kredarica. Svi su priželjkivali da se uspnu do Triglava. Ko dovoljno želi i ostvariće mu se.
Silazak sa Viševnika je bio malo drugačiji. Podijelili smo se u dvije grupe gdje se jedna vratila istom stazom kojom se i popela a druga grupa je otišla malo zahtjevnijom stazom. Svima je bilo podjednako teško jer su morali kočiti na siparu ali bilo je lijepo jer su imali odličan “razgled”. Na Rudnom polju pored kasarne slovenačke vojske dočekala nas je grupa planinara PD “Slovenj Gradec” na čelu sa našim drugarom Branom Mehom. Dočekali su nas kao pravi domaćini: meza, salata, kolači, sokovi, pivo… Treba li dodati još nešto? Bilo je to lijepo iznenađenje naših dugogodišnjih prijatelja. Svi smo bili jednoglasni da ih mi moramo još bolje dočekati kada opet dođu kod nas u goste. Nisu nam dali da krenemo dok se sve ne pojede a višak piva (da, desilo se da je bilo viška piva!) su nam stavili u autobus, za puta.
Poslije dobrog jela i pića trebalo je putovati ali da bi se to provarilo otišli smo do Bleda (Bledaja, jezirjau, ribou, plivaja…). Kratko smo šetali i opet sjeli za sto. Otići na Bled na probati bledsku krempitu bilo bi bogohuljenje.
Bez obzira na sva odugovlačenja, jer nam je lijepo, došlo je vrijeme da se kući pođe. Malo se pjevalo, malo pričalo pa onda malo spavalo. Došli smo u Prijedor sa željom da se što prije okupimo na nekom novom izletu jer su svi bili sa puno utisaka i želje za novim druženjima.
Tekst i fotografije: Marko Sarić
[srizonfbalbum id=45]