Vilenska vrela
Kao i proteklih nedjelja i ovu posljednju majsku nedjelju (28.05.2017.), članovi PD “Klekovača” Prijedor su proveli u drženju i dobrom raspoloženju. Na poziv domaćina Planinarskog društva ,,Vilenska vrela” iz Kneževa, družina planinara PD ,,Klekovača” uputila se u ranim jutarnjim časovima put Kneževa. Stigavši na odredište u strogom centru Opštine Kneževo, naš mini-bus obavio je bijeli dim što je ukazivalo da smo malo ,,prokuvali,, te da se do polazne tačke trebamo snaći. Kako su planinari nadaleko poznati po susretljivosti i pomoći u nevolji, primili su nas uz smjeh i šalu u svoja prevozna sredstva planinari iz raznih planinarskih društava.
Oko 9 časova stižemo u mjesto Živinice nadomak Kneževa, zaseok Vekići odakle je polazna tačka i gdje ćemo se vratiti po završetku na predah i ručak. Nakon zajedničke fotografije oko 280 planinara iz ukupno 21 planinarskog društva iz cijele Bosne i Hercegovine, uputili smo se prema zaseoku Tepići gdje su i poslednje kuće duž staze prema Vilenskim vrelima. Obzirom da je veća grupa planinanara, tempo hoda je umjeren, što kažu, taman da se može uživati u pogledu na predivne krajolike. Pošto smo se spustili stazom kroz šumu, žubor vode je bio sve intezivniji i onda pred nama se ukazaše Vilenska vrela. Prizor sjajan, niz stijenje voda se slijeva, skakuće i pršće razbacujući kapljice koje završavaju u Cvrcki. Sa litice na desnoj strani u korito rijeke obrušava se vodopad visok oko pedeset metara. Na lijevoj obali tačno nasuprot slapa, jedan pored drugog ključa osam izvora i to na prostoru od desetak metara i svaki je za sebe otvorila po jedna vila, kako kaže legenda. Kažu da slika vrijedi stotine riječi, ali vjerujte mi da niti jedna slika ne može dočarati tu ljepotu, to naprosto morate vidjeti i osjetiti.
Nakon kraće pauze penjemo se do samog vrela. Uspon je bio tim lakši, obzirom da su se na pojedinim mjestima nalazila užad za osiguranje, kako bi svi učesnici akcije došli do izvora. Pravimo pauzu za užinu, pijemo vodu i slušamo legendu da, ako nakon godinu dana budemo pili sa ovog istog vrela, što god da poželimo vile će nam ispuniti. Domaćini pripovjedaju da postoji jedna legenda koj kazuje da je vodopad dobio ime Vilenska vrela jer se pod njim skupljaju vile nagorkinje koje su drugujući sa gorštacima prečesto igrale kolo na livadama i rasipale „vilinsku kosu“, što je uzrokovalo veliku štetu na pašnjacima i kosištima. Nedaleko od izvora, nalazi se pećina. Nivo vode je taman toliki da iz pećine ne teče potok, a da se može ući u pećinu i razgledati par malih jezera koja se nalaze u njoj. Uz pomoć čeonih lampi odvažni planinari su ušli i bez obzira što se u pećini ne nalazi tipičan pećinski nakit, vrijedilo je ući i pogledati. Dalje smo se uputili prema vodopadu Skakavac načinili fotografije i krenuli put nazad istom stazom do polazne tačke u zaseoku Vekići.
Kako običaji nalažu, domaćini u pravom smislu te riječi, za sve učesnike pohoda obezbjedili su bogatu trpezu, dobro poznati pasulj, pogaču, vlašićki sir i razne đakonije prema kojima niko nije ostao ravnodušan. Uz čašicu-dvije, gitaru i društvo vrijeme je iscurilo pa je tako došao i trenutak da se oprostimo sa domaćinom. Srdačan stisak ruke uz pozdrave, uputili smo se put Prijedora. Uprkos poteškoćama sa mini-busom s početka priče, nisu nas omele da svratimo u Etno muzej “Ljubačke doline” nadomak Banja Luke, gdje smo razgledali starine našeg podneblja i okrijepili se domaćom kafom. Srećni, zadovoljni u pjesmi i u jednom “komadu” stigli smo našim kućama i bez obzira, ako vam vile i ne ispune želju, vjerujte mi, provešćete dan koji ćete pamtiti za čitav život.
Tekst i fotografije: Darko Dragić
[srizonfbalbum id=41]