Premužićeva staza – NP “Sjeverni Velebit”

Turistička putovanja su, uglavnom, usmjerena ka divljenju djelima starih neimara. Divimo se stilovima baroka i rokokoa, renesanse ali i soc-realizma. Planinarenje je kao turizam s tim što se tu divimo djelima prirode kao neimara. Međutim, postoje u planinama mjesta koja su djela ljudskih ruku i u kojima zaista možemo uživati. Jedno od takvih “mjesta” je sigurno Premužićeva staza u Nacionalnom parku “Sjeverni Velebit”.

Po planu aktivnost članovi Planinarskog društva “Klekovača” su 20-21. maja 2017. godine pohodili Velebit i Premužićku. Vremenske prilike nisu bile naklonjene ali kao što Duško Vujičić jednom reče “nema lošeg vremena, postoji samo loša oprema”. Pri izlasku iz autobusa i prepakivanja rančeva morale su se izvaditi jakne, kabanice. Kiša nije bila jaka ali je bila baš taman da smeta.

Prošli smo ispod najpoznatijeg doma na Velebitu – planinarskog doma “Zavižan” koji se nalazi na 1594 m. Nismo svraćali jer smo htjeli da što više iskoristimo vremena dok kiša ne pojača svoje ćudi. Uspeli smo se na vrh Zavižan. Zavižan je vrlo dobra polazna tačka za planinarske ture po Velebitu zbog laganog prilaza i postojanja planinarskog doma i drugih sadržaja za posjetioce (parkiralište, sanitarni čvorovi, klupe, odmorišta i sl.). Popnete li se planinarskim stazama na neki od okolnih vrhova – vidikovaca, otvoriće vam se prekrasni vidici na kvarnerske otoke i Liku. Upravo vizure koje se pružaju sa grupe zavižanskih vrhova (Veliki Zavižan 1676 m, Balinovac 1601 m, (Velika) Zavižanska kosa 1620 m, Vučjak 1644 m) ostavljaju posjetioce bez daha.

Nastavili smo dalje i nakon nešto manje od kilometar hoda ugledali smo je. Premužićka je bila tu. U sred netaknute prirode i savršenstva kakvog samo priroda stvori nalazio se planinarski put koji se idealno tu uklapao kao da ga je sama priroda stvorila. Premužićevu stazu danas smatraju pravim remek-djelom graditeljstva jer je građena u kamenu – suhozidu, te je položena tako da nas na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita – Pasarićeve, Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se grebenom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. S Premužićeve se staze odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhova sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Najinteresantniji uspon je na vrh Crikvena gdje smo izveli sve naše mlade planinare da bi trenirali penjanje. Vrh Crikvena je spadao u najljepše vrhove u Jugoslovenskoj transverzali. Kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit prolazi 16 km Premužićeve staze, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba gdje smo napravili veću pauzu. Bili smo sretni vidjeti takvo sklonište koje je bilo uredno i čisto i sa namirnicama za “prvu pomoć”. Običaj je da se uvijek nešto ostavi – konzervirana hrana, keks… a da svako sa sobom ponese svoje smeće.

Ideje o turističkom otvaranju Velebita spominju se u tekstovima hrvatskih planinara objavljivanima u časopisu “Hrvatski planinar” još dvadesetih godina prošlog vijeka. Zahvaljujući u prvom redu predanosti dr Ivana Krajača, ministra trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za njihovu realizaciju. Stazu je projektovao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić (1889-1979), strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije su je, graditelju u čast, planinari prozvali njegovim imenom.

Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine. Radove su, kad god je oštra klima dopuštala, izvodili majstori iz podvelebitskih sela primorske padine Velebita. Finansirali su je zajednički Direkcija šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine. Zbog nedostatka finansijskih sredstava gradnja staze zastala je čitavu jednu sezonu a dovršena je u ljeto 1933. godine, kad je završena i najteža dionica u dužini od 1,5 km od Čepuraša do Gromovače.

Premužićeva staza 2009. godine u cijeloj je svojoj dužini i službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja. Postavljanjem poučnih tabli duž Premužićeve staze nastojalo se obogatiti doživljaj i iskustvo divlje ljepote koje Park nudi.

Kako smo gazili kilometre Premužićeve staze tako je i kiša sve više i više gazila nas. Mokri ali ne i puno umorni (umora nije bilo jer staza ide “izohipsom” bez već uspona i silazaka) stigli smo u planinarsku kuću “Alan” (1340 m). Alan sa širom okolicom područje je prostranih planinskih travnjaka, duliba i padeža iznad kojih se uzdižu slikoviti vrhovi. Veliki Alan (1414 m) jedan je od značajnijih velebitskih prevoja. Njime prolazi poprečna velebitska cesta koja spaja Liku s morem. S Alana se pruža prekrasan pogled na more i otoke (posebno Goli otok- tiru, riru…).

U domu nas je dočeklo toplo varivo sa kobasicom i hladno pivo. Sreći nije bilo kraja. Na počinak se moralo otići oko 22 časa jer nas je u jutro čekao nastavak spuštanja prema obali a po najviše zbog toga što je kućni red vrlo striktan i domaćini ga poštuju. Da se nas pitalo ostali bismo do zore budni ali, srećom, ne pitamo se.

Jutro je svanulo ali bio je mrak. Oblaci su bili tamni, vjetar lud a kiša neumoljiva. Jednom riječju – katastrofa. Odložili smo polazak za 9h. Grupa od deset planinara se odvažila i po buri krenula spuštanje prema moru a drugi dio družine je ostao u domu pa će oni oko podne krenuti autobusom prema moru (mudro!). Prošli smo ispod žičare za transport tereta koju nazivaju “spomenikom ljudske gluposti” jer zbog jake bure na tom prostoru većinu godine ne može da radi i bila je u upotrebi svega nekoliko godina. Napravili su je zatvorenici sa Golog otoka. Naleti bure nisu bili nimalo prijatni i vrlo opasni za one planinar(k)e sa malo kilograma (ne bih da imenujem Milicu i Tanju). Kako smo se spustili ispod platoa Alana bura nije bila toliko jaka a kiša je smanjivala svoj intenzitet. Smjenjivao se pogled na jadranske otoke sa pogledima na prelijepe stijenske masive i oblike. Često smo zastajkivali i fotografisali se.

Nakon tri časa hoda došli smo do planinske kuće “Miroslav Hirtz” (20 m) koji je u vlasništvu naših prijatelja HPD “MIV” Varaždin. Nalazi se na vrhu litice koja se uspinje iz mora. Bio je to interesantan spoj planine i mora. Odatle smo se niz nekoliko stepenica spustili u malo primorsko mjesto Jablanac. Jablanac je toliko malen da ga je druga polovina naših planinara iz autobusa lako okupirala i popravila početak turističke sezone.

Nakon presvlačenja jedva smo čekali da se “usolimo” u moru. Otišli smo u uvalu Zavratnica, takođe zaštićenom prirodnom području, koje je, iako nalikuje na fjord, nastalo transgresijom i potapanjem ušća potoka. Oni hrabriji su se okupali (voda je bila polarno hladna) i zaronili do ostataka potopljenog njemačkog broda iz II svjetskog rata, koji je samo jedan metar ispod površine a oni manje hrabri su sa kopna uživali u pogledu na krajolik.

Sretni i zadovoljni smo krenuli kući sa punim baterijama za dalje. Uz put smo planirali da stanemo u Korenici kod “Macole” da se vide živi i preparirani medvjedi ali vodičima, kao i svaki put, orijentacija nije bila jača strana.

Vodiči na ovom pohodu su bili Draško Zgodić i Marko Sarić.

Tekst i fotografije: Marko Sarić

[srizonfbalbum id=40]