KAMNIŠKO-SAVINJSKE ALPE 2025 – ZIMSKI USPON

Posted by: Drasko Zgodic | on March 12, 2025

Poslije Triglava od prije dvije sedmice, opet vidimo da će vremenska prognoza biti blagonaklona za boravak u visokom gorju. Tražimo mjesto gdje još uvijek ima dosta snijega, koji nije toliko sklon lavini.
S obzirom da su zadnje padavine bile prije 10-ak dana, a lavinska opasnost je pala na drugi stepen, spremni smo da ovaj put posjetimo Kamniško-Savinjske Alpe. Najistočniji dio južnih Alpa u Sloveniji je dobio ime po njemačkom nazivu Steiner Alpen (Stein:kamen) i po rijeci Savinji.
Već dugo vremena, od kada je postavljen novi bivak pod Skutom, želimo da ga vidimo i uživo i da se uvjerimo da je jednako lijep kao na fotografijama. Tako da uspon na vrhova biramo tako da nam baza bude upravo taj bivak. Plan pada na Tursku Goru i zatim Grintovec drugi dan.
No, vidjećemo da su planove tu da bi se mijenjali.
Polazimo iz Konca, ili samog kraja puta (kako mu i ime kaže) do kog se može doći automobilom, nakon Kamniške Bistrice. Uspon ide neobilježenom, vrlo zahtjevnom stazom, kako joj je oznaka u slovenačkim vodičima. Uvjeravamo se i ovaj put da je ta neobilježena staza mnogo bolje vidljiva nego veliki broj onih obilježenih u našoj zemlji. A da je vrlo zahtjevna, u to nema sumnje. Čeka nas 1200 m visinske razlike po strmoj padini. Natovareni za boravak u planini i zimske uspone, što znači topla vreća, hrana i dosta gvožđa, polako napredujemo uz padinu nazvanu Žmavčarji. To je najdirektniji put do Malih podova, platoa ispod jugoistočne padine Skute i južne padine Rinki, odnosno do mjesta gdje se nalazi bivak pod Skutom.
Nakon šume i serpentina dolazimo do prvog snijega i još strmijeg dijela koji je ljeti jedan ogroman sipar, a sada je prekriven snijegom. Zbog oblika grape ili usjeka, taj prostor je sklon lavinama. Nekoliko ostatak manjih i vidimo pored nas, ali uzdamo se u našu procjenu stanja snijega i prognozu Arso agencije. Padina je strma, a gornji dio snijega poprilično mekan jer je već prošlo podne. Ipak, nakon dosta napora ugledamo zaista jednu od najljepših građevina u Alpima, bivak pod Skutom (2045 m). Dizajniran od strane studenata s Harvarda i njihovih profesora iz arhitektonskog biroa OFIS iz Ljubljane je zaista dragulj arhitekture planinskih skloništa. Sa velikim staklenim plohama kroz koje se pruža pogled prema Kamniškoj Bistrici, odnosno dolini i vrhovima Skute i Rinki na drugoj strani, bivak je i energetski idealno izgrađen. Tokom noći će ostati topao koliko god hladno napolju bilo. Uvjerili smo se u to.
Na žalost, ta njegova ljepota je dvosjekli mač. Posjećuju ga i mnogi turisti koji ne shvataju pravu namjenu takvih objekata, pa se vrlo često dešava da se planinari koji se zateknu u planini i moraju da prenoće moraju doslovno sukobiti s turistima koji na boravak u bivku gledaju kao na nešto što je isključivo njihovo pravo, jer su nekoj lokalnoj agenciji u svojoj zemlji uplatili za boravak sa odličnim pogledom. Takođe, takvi posjetioci ne razumiju važnost ovakvih objekata i ne odnose se prema njima sa dovoljno pažnje i brige.
No i pored toga, bivak je i nakon 10 godina od postavljanja u vrlo dobrom stanju, ako izuzmemo oštećen pod od ulaska u derezama i sl.
Da ne popnemo nijedan od okolnih vrhova, već je i boravak ovdje dovoljna nagrada za trud.
Ipak, nakon malo odmora u bivku, krećemo prema današnjem cilju, Turskoj gori. Već na početku uočavamo opasnosti terena oko bivka, jer je prepun rupa i jama, tako da u kombinaciji sa nešto mekšim sniježnim pokrivačem vrlo lako završite u nekoj od tih rupa. Srećom, Milica je propala samo do struka zbog ranca koji ju je zaustavio na površini.
Put prema Turskoj Gori nas vodi preko strme padine gdje se otpenjavanjem spuštamo do Turskog žleba, raskršća koje vodi prema Okrešlju i slapu Rinke na sjevernoj strani. Mi nastavljamo dalje prema istoku i uz nekoliko traverzi i uspona kroz uglavnom mekan snijeg i izloženu južnu padinu, dolazimo do vršnog grebena Turske gore (2251 m). Malo se družimo s alpskim kavkama i uživamo u pogledima na okolne vrhove Rinki, Brane, Planjave i Ojstrice na svijetlu zalazećeg sunca.
Prije mraka se treba stići nazad do bivka i krećemo jednako oprezno nazad. U sam sumrak stižemo u bivak i vidimo da je tu stigao i jedan mladi par Slovenaca, koji će nam večeras praviti društvo.
Nakon raspakivanja stvari počinjemo s pripremom hrane, a sastojci su vrlo jednostavni. Otopljeni snijeg i neko dehidrirano jelo. Čaj pravimo na isti način. Zimski ranac je vrlo težak i ne možemo sebi dozvoliti luksuz nošenja prevelike količine tečnosti. No, uz Primus i snijeg, sve se vrlo lako riješi.
Pogled na bivak i iz njega je još ljepši pod zvijezdanim nebom.
Kako sutra rano ustajemo već poslije 21 čas idemo na spavanje. I kao što smo pomenuli, bio bi dovoljan uložak za vreću ili neka najlaganija ljeta vreca, koliko je bilo toplo i ugodno. A objekat je bio zagrijan samo današnjim suncem i toplinom boravka šestoro ljudi.
Rano ujutro krećemo put Grintovca, odnosno prema bivku pod Grintovcem preko Slemena (čez Sleme). Nakon dolaska podno Slemena, savladavamo vrlo strmu padinu koja je dijelom prekrivena mekim snijegom, a dijelom tvrdim ledom. Inklinometar kaže da padina ima oko 70°. Na žalost, kada smo bacilli pogled preko Sedla na drugu stranu Slemena, uočavamo da nas tamo očekuje samo vrlo izložena glatka stijena i dionice pod ledom.
Dovoljno smo matori i mudri da znamo da planina uvijek ima zadnju riječ, kakva god ona bila. A da ta riječ ne bi bila fatalna po nas, odlučujemo da odustanemo od te staze. Na žalost, kasnije tokom dana saznajemo da je ovaj vikend imao još veći tragični bilans u Alpima nego prethodni.
S obzirom da imamo cijeli dan na raspolaganju koji smo planirali potrošiti na planini, odlučujemo se za uspon na jednako atraktivne i zahtjevne vrhove Rinki (Kranjske, Koroške, Štajerske i Male), koje se pored Skute i Turske Gore nalaze oko platoa Malih podova. Prvo direktnim usponom idemo preko južne padine između Kranjske i Koroške Rinke, je takođe na sličnoj vrijednosti nagiba kao Sleme, zatim traverzom prvo na najvišu, Kranjsku Rinku (2453 m). S vrha puca savršen pogled ne samo na okolne vrhove nego i na udaljeni greben Košute u Karavankama, kao i na udaljenije i zapadnije Julijske Alpe.
Brzo iza nas stižu dvojica turno skijaša koji će skijati s vrha. Nisu sigurni šta to piše na zastavi kada smo ih zamolili da nas fotografišu. Učili su ćirilicu, ali kažu da su zaboravili.
Nakon pozdrava s njima traverzom podno samog grebena idemo na Korošku Rinku – Križ (2433 m), gdje nam drugi turno skijaši pričaju kako su na ovim planinama mnogo češće nego samo vikendima. Zavidimo im.
Takođe, pričaju o češkim turistima koji tokom ljeta znaju uzurpirati bivak. I oni odlaze niz padinu, a mi otpenjavamo do sredine padine gdje skrećemo prema trećem vrhu u nizu, Štajerskoj Rinki (2374 m). Za razliku od prethodne dvije, uspon na nju je lakši i ne zahtjeva upotrebu cepina. Takođe, na putu prema bivku prelazimo i preko Male Rinke (2289 m). Umjesto samo planirana dva, ispenjali smo pet vrhova i ne smijemo biti nezadovoljni promjenom plana. A i da nismo nijedan, boravak u ovakvom okruženju je i više nego dovoljna satisfakcija.
Nakon više od tri sata penjanja na Rinke, vrijeme je da opet navratimo pored bivka, istopimo još malo snijega za čaj i krenemo put doline.
Iako je počeo duvati jugo, koji najavljuje skoru promjenu vremena, kroz mekan snijeg Žmavčarja, sigurno stižemo do granice šume, a zatim bez dereza, cepina i pojaseva nastavljamo do doline.
I još jedan savršen vikend u planinarskom raju Slovenije je iza nas. Ostaje nam samo neki ručak uz kremšnite i možemo kući.