ARARAT 2024

Ararat, mitska planina. Jermenima nacionalni simbol i Majka svijeta. Važna planina i za druge hrišćane, jevreje, ali i muslimane  jer se pominje u Starom zavjetu i Kur’anu kao mjesto gdje je pristala Nojeva barka nakon potopa. Kurdima mjesto pod kojim je nekoliko puta pokušano formiranje njihove države. Turskoj simbol nadmoći nad jednima i drugima. A nama planinarima atraktivan i izazovan vrh za uspon.

Put počinje letom iz Sarajeva i spavanjem na klupama aerodroma Istanbul, dok čekamo jutarnji let za krajnji istok Turske, grad Igdir. Prvi susret sa ulicama grada, ali i vozačima jasno govori da smo značajno odmakli od Evrope i da tu vlada neka druga tradicija. Gotovo svaki vozač je ukrasio svoje vozilo nekom vrstom vunenog prekrivača koji stoji na instrument tabli vozila, a i ostatak vozila je okićen šarenim i šljaštećim sitnicama. Neki od njih imaju i ukrase na točkovima, koji značajno izlaze iz gabarita vozila i koje podsjećaju na Mesaline dvokolice iz Ben Hura.

Ali moramo da primjetimo da su svi vrlo ljubazni i uslužni. Upoznajemo vođu našeg vodičkog tima u hotelu i vrlo brzo dogovaramo sve detalje za taj, ali i naredne dane. Ararat nije moguće penjati bez lokalne agencije, zbog strogih pravila i dozvola koje izdaja turska vojska. Do 2004. godine uspon nije bio ni dozvoljen. Ostatak dana koristimo da obiđemo Igdir, kupimo poneku sitnicu i potrepštine za uspon. Gradske ulice Igdira nisu baš egzemplar čistoće, a gotovo sve građevine izgledaju nekako poluzavršeno. U glavnoj ulici je dosta čajdžinica u kojima sjede isključivo muškarci. Obilazimo i odlično očuvanu Isak Pašinu palatu, koja priča priču o prošlosti. Veče završavamo sjajnom večerom u restoranu koji nosi ime po planini na koju sutra idemo i ima odličan pogled nju.

Jutrom napuštamo hotel i u dva vozila krećemo prema prvom visinskom kampu. Nekoliko nas je u vozilu s glavnim vodičem i naš put je miran i ne pretjerano uzbudljiv. Ostatak ekipe je u kombiju koji vozi Kurd koji vjeruje da vozi Pikes Peak International Hill Climb trku. Ne smeta mu ni to što se motor pregrijava, to riješava podizanjem haube. Uglavnom, svi sretno stižemo do prvog visinskog kampa na 3200 m. Obično je praksa da se taj prvi dan radi aklimatizacijski uspon sa 2200 m do kampa, ali mi ćemo to kompenzovati izlaskom na visinu od gotovo 4000 m. Nakon upoznavanja kampa i smještaja u šatorima koji su vrlo komforni i imaju prave krevete i dušeke, spremamo se polazak na prvi aklimatizacioni uspon.

Na žalost, vrh planine je u oblaku, tako da ne vidimo mnogo. Uz put nas zasipa i malo snijega, tek da se podsjetimo na kojoj smo visini. Teren je prašnjav i kamenit i neugodan za hodanje. Na stazi srećemo veliki broj planinara, od kojih neki penju, a drugi silaze. U ovom dijelu godine je najstabilnije vrijeme i mnogi ga upravo zbog toga biraju za uspon. Svi dobro podnose uspon na 3800 m i nakon kratkog zadržavanja idemo nazad u kamp, na zasluženi ručak. Hrana je raznovrsna i obilna, ali možde ne baš po ukusu svih, jer se uglavnom sastoji od voća i povrća, a manjim dijelom od mesa.

Nakon ručka i odmora u našem kampu srećemo jednog člana sarajevskog tima koji je već na planini. Ispostavlja se da je to legendarni BH planinar Muhamed Gafić. Na žalost, zbog uzimanja nekih lijekova, nije mogao nastaviti uspon i čeka svoj tim u ovom kampu. Zajedno večeramo i on nam priča svoja mnogobrojna iskustva sa najviših svjetskih planinarskih vrhova.

Prvi sitni problemi počinju u narednoj noći, odnosno ujutro kada se dijelu grupe javljaju stomačni problemi. Da li su naši stomaci samo nenaviknuti na hranu ili nismo dovoljno prali ruke, nismo sigurni. No, uz priručna medicinska sredstva brzo riješavamo i taj problem. Bar za sada.

I pored tih nedaća svi su spremni za drugi dan aklimatizacije do drugog visinskog kampa na 4100 m. Dan uspona je potpuno sunčan i ovaj put imamo sjajan pogled prema vrhovima Ararata. Mada, priznajemo da je ipak ugodnije penjati u oblaku, jer sunce na toj visini nije blagonaklono. U drugom kampu odmaramo gotovo sat vremena i tu se srećemo sa planinarima iz PK „Gorštaci“ Sarajevo, koji su to jutro uspješno ispenjali vrh. Gotovo u isto vrijeme krećemo nazad prema prvom kampu, mi na odmor, a oni samo na kratku pauzu i zatim povratak u dolinu.

Poslije večere se kod jednog člana grupe opet javljaju probavni problemi, ovaj put u vidu mučnine, a uzrok je vjerovatno sunčanica od cjelodnevnog izlaganju suncu bez zaštite. No, uz san i odmor i taj problem je riješen do jutra.

Naredni dan je rezervisan za konačni uspon do drugog visinskog kampa, gdje ovaj put ostajemo. Mi nosimo rančeve sa opremom za taj dan, a ostatak prtljaga za nama nose konji. Svaki kamp ima svoj tim koji se brine za taj transport. Konji i po nekoliko puta dnevno idu od kampa do kampa, po vrlo teškom i nezgodnom terenu.

U kamp stižemo pod snijegom, ali prognoza kaže da će tokom popodneva prestati i da bismo trebali imati dobro vrijeme za sutrašnji završni uspon. Uslovi u drugom visinskom kampu nisu baš tako komforni kao oni 1000 metara niže, ali planinari smo i lako se prilagođavamo. Rano odlazimo na počinak, ali na toj visini je vrlo teško spavati, pa većina samo leži i pokušava da koliko toliko odmori. Samo sretnici uhvate nekoliko sati sna.

Budimo se ili bolje rečeno ustajemo malo poslije ponoći. Doručak je poslužen u 01:00, a u 02:00 krećemo prema vrhu. Ispred nas je već dosta grupa koje su krenule ranije. Dva vodiča i devet članova naše grupe izuzetno laganim korakom polako napreduje. Na žalost, već na početku uspona najmlađi član naše grupe počinje osjećati simptome visinske bolesti. Pravimo češće pauze, ali na visini od 4700 m, malo prije samog izlaska sunca, zbog njegove ali i sigurnosti ostatka ekipe, odlučujemo da se vrati u kamp. Za njega je to veliko razočaranje, ali na planini se ne može ništa na silu. Ako želimo da se vratimo, prihvatamo poruke koje nam ona šalje. Jedan od vodiča se vraća sa njim zbog sigurnog povratka u kamp.

Pojavljuje se svjetlost, ali i dalje se nalazimo u oblaku i temperatura je oko 10 podioka ispod nule. Teren polako prelazi iz stjenovitog u snijegom pokriveno tlo. Izlaskom na visoravan pod vrhom još jedna članica grupe pokazuje simptome visinske bolesti, hipotermije i dehidracije. Njene probleme ipak uspijevamo sanirati uz brzo utopljavanje i hidrataciju. Iako je bilo dilema da li nastaviti uspon, ipak donosimo odluku da treba ići dalje i da je vrh dovoljno blizu i ne postoji veliki sigurnosni rizik ako se uspon nastavi.

Neko prije, a neko nešto kasnije, ali svi izlazimo na vrh u vremenu od 07:00 do 07:15. Pet sati nakon polaska.

A na vrhu sve standarno. Red čestitki, red poziranja i fotografisanja, red krštenja onih koji su prvi put na ovoj visini. Bilo je i rođendanskih čestitki i pokušaja duvanja svijećica na improvizovanoj mafin torti. Uživamo u pogledima na Jerevan, glavni grad Jermenije. Na Irak i na Nakchivan, azerbejdžansku enklavu podno planine. Uživamo o onome zašto i idemo na planine. Da se oči napiju ljepote koja je dostupna samo rijetkima koji dođu do vrha. Uglavnom, sat vremena vrlo brzo prolazi i vrijeme je za povratak.

Pažnja na povratku mora biti mnogo veća jer se većina nesreća na planini upravo tada dešava. Umorni smo od uspona, a teren je nezgodan za silazak. No, sve prolazi bez većih problema i sretno stižemo do drugog visinskog kampa. Odmor, pakovanje stvari i povratak u prvi kamp. Poslije toliko napora i hodanja, svima treba nekoliko sati sna i tako i radimo.

A pošto je jednom članu ekipe rođendan, a nismo se proslavili s tortom na vrhu, on nas časti pečenim jagnjetom za večeru. Poslije mnogo napora i lagane hrane, uživamo u ovoj kaloričnoj večeri i ponekom pivu.

Ujutro napuštamo kamp, pozdravljajući se sa vodičima, nosačima, kuvarima, zahvalni na tretmanu koji smo imali.

Dan koristimo da obiđemo nezaobilaznu lokaciju Nojeve barke, kako kaže legenda. A to je ustvari geološki oblik terena koji podsjeća na konture broda, bez drugih dokaza o tome. No, ljudi vole legende i rado vjeruju u njih. Pored toga, obilazimo i jezero Balik, nastalo blokiranjem doline lavom koja se u davnoj prošlosti erupcijom Ararata spustila u dolinu. Jezero je jedno od najviših u Turskoj i nalazi se na 2250 m.

Za kraj se pozdravljamo se sa ovim divnim ljudima i prekrasnim predjelima. Ostaje nam još koji dan da se odmorimo na ulicama Istanbula.

Tekst: D. Zgodić

Foto: N. Milošević, M. Sarić, T. Timarac, M. Bogdanović, D. Zgodić