ARARAT 2024
Ararat, mitska planina. Jermenima nacionalni simbol i Majka svijeta. Važna planina i za druge hrišćane, jevreje, ali i muslimane jer se pominje u Starom zavjetu i Kur’anu kao mjesto gdje je pristala Nojeva barka nakon potopa. Kurdima mjesto pod kojim je nekoliko puta pokušano formiranje njihove države. Turskoj simbol nadmoći nad jednima i drugima. A nama planinarima atraktivan i izazovan vrh za uspon.
Put počinje letom iz Sarajeva i spavanjem na klupama aerodroma Istanbul, dok čekamo jutarnji let za krajnji istok Turske, grad Igdir. Prvi susret sa ulicama grada, ali i vozačima jasno govori da smo značajno odmakli od Evrope i da tu vlada neka druga tradicija. Gotovo svaki vozač je ukrasio svoje vozilo nekom vrstom vunenog prekrivača koji stoji na instrument tabli vozila, a i ostatak vozila je okićen šarenim i šljaštećim sitnicama. Neki od njih imaju i ukrase na točkovima, koji značajno izlaze iz gabarita vozila i koje podsjećaju na Mesaline dvokolice iz Ben Hura.
Ali moramo da primjetimo da su svi vrlo ljubazni i uslužni. Upoznajemo vođu našeg vodičkog tima u hotelu i vrlo brzo dogovaramo sve detalje za taj, ali i naredne dane. Ararat nije moguće penjati bez lokalne agencije, zbog strogih pravila i dozvola koje izdaja turska vojska. Do 2004. godine uspon nije bio ni dozvoljen. Ostatak dana koristimo da obiđemo Igdir, kupimo poneku sitnicu i potrepštine za uspon. Gradske ulice Igdira nisu baš egzemplar čistoće, a gotovo sve građevine izgledaju nekako poluzavršeno. U glavnoj ulici je dosta čajdžinica u kojima sjede isključivo muškarci. Obilazimo i odlično očuvanu Isak Pašinu palatu, koja priča priču o prošlosti. Veče završavamo sjajnom večerom u restoranu koji nosi ime po planini na koju sutra idemo i ima odličan pogled nju.
Jutrom napuštamo hotel i u dva vozila krećemo prema prvom visinskom kampu. Nekoliko nas je u vozilu s glavnim vodičem i naš put je miran i ne pretjerano uzbudljiv. Ostatak ekipe je u kombiju koji vozi Kurd koji vjeruje da vozi Pikes Peak International Hill Climb trku. Ne smeta mu ni to što se motor pregrijava, to riješava podizanjem haube. Uglavnom, svi sretno stižemo do prvog visinskog kampa na 3200 m. Obično je praksa da se taj prvi dan radi aklimatizacijski uspon sa 2200 m do kampa, ali mi ćemo to kompenzovati izlaskom na visinu od gotovo 4000 m. Nakon upoznavanja kampa i smještaja u šatorima koji su vrlo komforni i imaju prave krevete i dušeke, spremamo se polazak na prvi aklimatizacioni uspon.
Na žalost, vrh planine je u oblaku, tako da ne vidimo mnogo. Uz put nas zasipa i malo snijega, tek da se podsjetimo na kojoj smo visini. Teren je prašnjav i kamenit i neugodan za hodanje. Na stazi srećemo veliki broj planinara, od kojih neki penju, a drugi silaze. U ovom dijelu godine je najstabilnije vrijeme i mnogi ga upravo zbog toga biraju za uspon. Svi dobro podnose uspon na 3800 m i nakon kratkog zadržavanja idemo nazad u kamp, na zasluženi ručak. Hrana je raznovrsna i obilna, ali možde ne baš po ukusu svih, jer se uglavnom sastoji od voća i povrća, a manjim dijelom od mesa.
Nakon ručka i odmora u našem kampu srećemo jednog člana sarajevskog tima koji je već na planini. Ispostavlja se da je to legendarni BH planinar Muhamed Gafić. Na žalost, zbog uzimanja nekih lijekova, nije mogao nastaviti uspon i čeka svoj tim u ovom kampu. Zajedno večeramo i on nam priča svoja mnogobrojna iskustva sa najviših svjetskih planinarskih vrhova.
Prvi sitni problemi počinju u narednoj noći, odnosno ujutro kada se dijelu grupe javljaju stomačni problemi. Da li su naši stomaci samo nenaviknuti na hranu ili nismo dovoljno prali ruke, nismo sigurni. No, uz priručna medicinska sredstva brzo riješavamo i taj problem. Bar za sada.
I pored tih nedaća svi su spremni za drugi dan aklimatizacije do drugog visinskog kampa na 4100 m. Dan uspona je potpuno sunčan i ovaj put imamo sjajan pogled prema vrhovima Ararata. Mada, priznajemo da je ipak ugodnije penjati u oblaku, jer sunce na toj visini nije blagonaklono. U drugom kampu odmaramo gotovo sat vremena i tu se srećemo sa planinarima iz PK „Gorštaci“ Sarajevo, koji su to jutro uspješno ispenjali vrh. Gotovo u isto vrijeme krećemo nazad prema prvom kampu, mi na odmor, a oni samo na kratku pauzu i zatim povratak u dolinu.
Poslije večere se kod jednog člana grupe opet javljaju probavni problemi, ovaj put u vidu mučnine, a uzrok je vjerovatno sunčanica od cjelodnevnog izlaganju suncu bez zaštite. No, uz san i odmor i taj problem je riješen do jutra.
Naredni dan je rezervisan za konačni uspon do drugog visinskog kampa, gdje ovaj put ostajemo. Mi nosimo rančeve sa opremom za taj dan, a ostatak prtljaga za nama nose konji. Svaki kamp ima svoj tim koji se brine za taj transport. Konji i po nekoliko puta dnevno idu od kampa do kampa, po vrlo teškom i nezgodnom terenu.
U kamp stižemo pod snijegom, ali prognoza kaže da će tokom popodneva prestati i da bismo trebali imati dobro vrijeme za sutrašnji završni uspon. Uslovi u drugom visinskom kampu nisu baš tako komforni kao oni 1000 metara niže, ali planinari smo i lako se prilagođavamo. Rano odlazimo na počinak, ali na toj visini je vrlo teško spavati, pa većina samo leži i pokušava da koliko toliko odmori. Samo sretnici uhvate nekoliko sati sna.
Budimo se ili bolje rečeno ustajemo malo poslije ponoći. Doručak je poslužen u 01:00, a u 02:00 krećemo prema vrhu. Ispred nas je već dosta grupa koje su krenule ranije. Dva vodiča i devet članova naše grupe izuzetno laganim korakom polako napreduje. Na žalost, već na početku uspona najmlađi član naše grupe počinje osjećati simptome visinske bolesti. Pravimo češće pauze, ali na visini od 4700 m, malo prije samog izlaska sunca, zbog njegove ali i sigurnosti ostatka ekipe, odlučujemo da se vrati u kamp. Za njega je to veliko razočaranje, ali na planini se ne može ništa na silu. Ako želimo da se vratimo, prihvatamo poruke koje nam ona šalje. Jedan od vodiča se vraća sa njim zbog sigurnog povratka u kamp.
Pojavljuje se svjetlost, ali i dalje se nalazimo u oblaku i temperatura je oko 10 podioka ispod nule. Teren polako prelazi iz stjenovitog u snijegom pokriveno tlo. Izlaskom na visoravan pod vrhom još jedna članica grupe pokazuje simptome visinske bolesti, hipotermije i dehidracije. Njene probleme ipak uspijevamo sanirati uz brzo utopljavanje i hidrataciju. Iako je bilo dilema da li nastaviti uspon, ipak donosimo odluku da treba ići dalje i da je vrh dovoljno blizu i ne postoji veliki sigurnosni rizik ako se uspon nastavi.
Neko prije, a neko nešto kasnije, ali svi izlazimo na vrh u vremenu od 07:00 do 07:15. Pet sati nakon polaska.
A na vrhu sve standarno. Red čestitki, red poziranja i fotografisanja, red krštenja onih koji su prvi put na ovoj visini. Bilo je i rođendanskih čestitki i pokušaja duvanja svijećica na improvizovanoj mafin torti. Uživamo u pogledima na Jerevan, glavni grad Jermenije. Na Irak i na Nakchivan, azerbejdžansku enklavu podno planine. Uživamo o onome zašto i idemo na planine. Da se oči napiju ljepote koja je dostupna samo rijetkima koji dođu do vrha. Uglavnom, sat vremena vrlo brzo prolazi i vrijeme je za povratak.
Pažnja na povratku mora biti mnogo veća jer se većina nesreća na planini upravo tada dešava. Umorni smo od uspona, a teren je nezgodan za silazak. No, sve prolazi bez većih problema i sretno stižemo do drugog visinskog kampa. Odmor, pakovanje stvari i povratak u prvi kamp. Poslije toliko napora i hodanja, svima treba nekoliko sati sna i tako i radimo.
A pošto je jednom članu ekipe rođendan, a nismo se proslavili s tortom na vrhu, on nas časti pečenim jagnjetom za večeru. Poslije mnogo napora i lagane hrane, uživamo u ovoj kaloričnoj večeri i ponekom pivu.
Ujutro napuštamo kamp, pozdravljajući se sa vodičima, nosačima, kuvarima, zahvalni na tretmanu koji smo imali.
Dan koristimo da obiđemo nezaobilaznu lokaciju Nojeve barke, kako kaže legenda. A to je ustvari geološki oblik terena koji podsjeća na konture broda, bez drugih dokaza o tome. No, ljudi vole legende i rado vjeruju u njih. Pored toga, obilazimo i jezero Balik, nastalo blokiranjem doline lavom koja se u davnoj prošlosti erupcijom Ararata spustila u dolinu. Jezero je jedno od najviših u Turskoj i nalazi se na 2250 m.
Za kraj se pozdravljamo se sa ovim divnim ljudima i prekrasnim predjelima. Ostaje nam još koji dan da se odmorimo na ulicama Istanbula.
Tekst: D. Zgodić
Foto: N. Milošević, M. Sarić, T. Timarac, M. Bogdanović, D. Zgodić
Ćopićevim stazama
Odazvali smo se pozivu Planinarskog udruženja “Grmeč” iz Prijedora da učestvujemo u planinarskom maršu Ćopićevim stazama.
Okupilu smo se ispred gradskog stadiona gdje nas je čekao autobus i odvezao prema Grmeču, tj. početnoj tački našeg marširanja.
Obišli smo Korčanicu, spomen-kompleks stradanju naroda tih prostora u NOB-u, položili vjenac, upalili svijeće. Prilikom obilaska jedne od kosturnica drvo je palo preko jednog od spomenika. Najmanje što smo mogli uraditi je da dobro zapnemo svi zajedno i sklonimo ga. To nam je i uspjelo uz veliko zalaganje naše Mire koja nije željela da situaciju ostavi nerješenu. Istorijski čas održao nam je Đuro Trkulja dugogodišnj kustos ovog konpleksa, a počastio nas je i čitanjem nekih od svojih pjesama.
Da ne bismo išli asfaltom autobus nas vozi do sela Potkraj odakle konačno kreće marševanje. Kilometre prelazimo tvrdim seoskim putem, bezbjedni od zmija i krpelja. Uz prelijepe krajolike, dobro druženje, vrućina ne dolazi do izražaja, a organizator se potrudio da nas zaskoči i koje hladno osvježenje koje je čekalo u Majkića Japri kod crkve.
I tako korak po korak, kilometar po kilometar stižemo do Brankove kuće. Dočekuje nas gospođa Božidarka, kustos spomen kuće i velikodušno nam pokazuje sadržaj muzeja uz divna objašnjenja i obavještenja. A mi onako malo postiđeni što smo nepravedno zapostavili našeg Branka Ćopića obećavamo sebi da ćemo čim dođemo kući latiti se koje knjige Brankove da obnovimo gradivo. Ipak su geneneracije odrasle uz njega. Potom odlazimo do Brankove škole gdje polažemo vjenac. Neko je rekao u jednom trenutku “bilo je tebi Branko fino u ovim Hašanima” a mi ostali smo se složili. Ti proplanci, šumice, livade, uzvišenje, potok, ima neke svoje draži i ljepotu prirode.
Zatim odlazimo na zasluženi ručak koji je organizovan tom prilikom. Nismo mogli ući u školu, jer je raspust, a nismo obišli ni Čiča Trišin mlin. Ali to nek nam bude zadatak kojem ćemo se vratiti iduće godine za šeste Ćopićeve staze.
Tekst i fotografije: Valentina Dešić
Izvori Plive i Janjske otoke
Ovog vrućeg, posljednjeg dana juna, krenula je grupa od 20-tak članova PD “Klekovača” Prijedor na jednu opuštenu relaksirajuću akciju, u potrazi za osvježenjem. Plan je bio obići dvije rijeke kojima se uvijek lijepo vratiti, Plivu i Janj.
Put nas je prvo doveo do Zelenkovca, gdje smo napravili jednu lijepu pauzu za kafu i doručak. Nakon toga krenuli smo prema rijeci Plivi i laganom šetnjom obišli njene izvore, te se osvježili i kratko odmorili na njenom trećem izvoru. Uživanje je bilo napiti se hladne vode sa ovog izdašnog izvora.
Sunce je već bilo visoko i pošli smo dalje, na prelijepu rijeku Janj. Ljepota slapova i žubora ove vode odvukla je pažnju sa vreline kojom je sunce već nemilosrdno tuklo. Tu smo se počastili svježe ulovljenom prženom pastrmkom i hladnim pivom.
Bilo je lijepo, ali nedovoljno za savladati veliku vrućinu, te smo krenuli put jezera Balkana. Kako je nakon šetnje najprijatnije zaplivati, ko je želio, rashladio se na taj način. Oni drugi opustili su se u hladu iznad jezera ili u restoranu. Tu se današnji izlet završio a o ljepoti doživljenog, svjedoče fotografije učesnika.
Tekst: Mirjana Stegić
Fotografije: Mirjana Stegić i Miloš Okanović
Grand Prix Prijedor 2024
Na Kozari je u subotu 29. juna 2024. godine održana biciklististička trka – Grand Prix Prijedor 2024 u organizaciji biciklističkog kluba “Kozara” Prijedor.
Svi oni koju su bili na Kozari, imali su priliku gledati kako evropska elite iz svijeta biciklizma, ulaže napore u borbi za vrijedne UCI bodove!
U muškoj elite kategoriji pobjedu je odnio Rok Naglič iz Slovenije. BRAVO!
Pobjednica u ženskoj elite kategoriji je takođe iz Slovenije Maruša Naglič. BRAVO!
Pobjedu u muškoj juniorskoj trci odnio je Jakub Mušálek iz Češke. BRAVO!
Najbrža u ženskoj juniorskoj kategoriji bila je Rubanenko Anstasiia iz Ukrajine. BRAVO!
Planinarsko društvo “Klekovača” je podržalo ovo takmičenje sa volonterskim radom na uređenju takmičarskih staza i redarstvom na kontrolnim tačkama. Uvijek podržavamo i podržavaćemo aktivan boravak u prirorodi i promociju naše Kozare.
Vidimo se dogodine!
Ćopićevim stazama
Dobili smo poziv Planinarskog udruženja “Grmeč” Prijedor da učestvujemo na petom po redu Grmečkom maršu “Ćopićevim stazama” koji će ove godine biti održan u nedjelju, 07. jula na maršruti Korčanica – Hašani.
Program marša:
7h – polazak sa parkinga ispred stadiona FK “Rudar” Prijedor;
7 – 8:30 – prevoz autobusom do Korčanice na Grmeču putem Prijedor – Sanski Most – Lušci Palanka – Korčanica;
9h – polaganje cvijeca i paljenje svijeca na spomeniku podignutom u čast poginulih borcima u NOB-u;
9:30 – čas istorije koji će odrzati gospodin Đuro Trkulja dugogodišnji kustos memorijalne zone Korčanica u prijeratnom periodu;
10h – prevoz učesnika Marša do sela Potkraja, odakle kreće marševanje, maršrutom Potkraj – Radanovo polje – Vrelo Japre – Mjesto Donja Japra – Hašani;
16h – dolazak u Hašane.
U Hašanima će nas dočekati delegacija opštine Krupa na Uni koja će nam upriličiti obilazak Čika Trišinog mlina, rodne kuće Branka Ćopića, škole u koju je išao i koja nosi njegovo ime, na kraju dolazak pred crkvu u Hašanima gdje će biti upriličen ručak za učesnike Marša. Povratak za Prijedor po dogovoru.
Opšti uslovi za učešće: odlično zdravlje, fizička kondicija, psihička stabilnost, planinarske cipele, odgovarajuća planinarska odjeća u odnosu na meteo prilike, naočale i krema za zaštitu od sunca, ranac, štapovi za hodanje, hrana, voda, plaćena članarina za tekuću godinu, komplet prve pomoći.
Prevoz i ručak su za članove PD “Klekovača” besplatni.
Prijave izvršiti kod Duška Vujičića pozivom na tel: 065/611-052 do srijede, 3. jula. Prijave su potrebne zbog ograničenog broja mjesta u autobusu. Samo oni planinari koji na vrijeme izvrše prijavu ostvaruju pravo učešća na pohodu.
Vodič je Duško Vujičić.
Prijavljeni planinari stazu obilaze na vlastitu odgovornost!
Pridružite nam se!
Nove pogodnosti prilikom kupovine
Planinarski savez Republike Srpske svojim članovima omogućio je popust u prodajnim objektima Sport Vision Multibrend i to:
popust od 15% koji se obračunava direktno na sve artikle koji nisu sniženi.
Prilikom kupovine potrebno je dati na uvid člansku iskaznicu koja ima markicu za tekuću godinu.
Pliva
Planinarsko društvo „Klekovača“ Prijedor u okviru planiranih aktivnosti oragnizuje u nedjelju, 30.06.2024. godine izlet na Janjske otoke i izvore rijeke Plive.
PLAN IZLETA
7h – polazak ispred sportske dvorane „Mladost“;
9h – dolazak na Zelenkovac, pauza i obilazak;
11:30 – obilazak tri izvora rijeke Plive;12h – polazak autobusom prema Šipovu;
14h do 16h – dolazak na adu Sokočnicu, Janjske otoke, druženje i ručak;
16h – polazak prema Prijedoru uz obilazak jezera Balkana, kupanje;
20h – dolazak u Prijedor i kraj akcije.
Cijena prevoza je 25 KM.
Prijave izvršiti na tel: 065/611-052 kod vodiča Duška Vujičića do četvrtka 27.06.2024. godine a obavezne uplate izvršiti u kancelariji Društva u ulici Kralja Petra I Oslobodioca 16 (KUD “Dr Mladen Stojanović” II sprat) četvrtkom u periodu od 19-20h. Samo oni planinari koji na vrijeme izvrše uplatu ostvaruju pravo učešća na pohodu.
Opšti uslovi za učešće: odlično zdravlje, fizička kondicija, psihička stabilnost, planinarske cipele (patike ne dolaze u obzir!), odgovarajuća planinarska odjeća u odnosu na meteo prilike, kapa, naočale za zaštitu od sunca, ranac, štapovi za hodanje, hrana, voda, planinarska iskaznica sa plaćenom članarinom za tekuću godinu, komplet prve pomoći.
Ručak moguć i u restoranu na Janjskim otokama (pristojne cijene janjetine, pastrmke itd.). Ljubitelji organske hrane mogu kupiti na vodenicama Plive brašno od: heljde, kukuruza, pšenice i ostalih žitarica.
Vodič je Duško Vujičić.
Prijavljeni planinari stazu obilaze na vlastitu odgovornost!
Pridružite nam se!
Vidovdanski uspon na Maglić
Planinarsko društvo “Klekovača” kao i svake godine učestvovaće na tradicionalnom Vidovdanskom usponu na najviši vrh RS i BiH, Maglić (2386 m) 28-29.06.2024. godine.
Program uspona:
I dan – petak
1. 10h – polazak iz Prijedora ispred sportske dvorane “Mladost”;
2. putovanje Prijedor – Banja Luka – Sarajevo – Foča uz usputna odmaranja;
3. 17h – dolazak na Tjentište, kratak odmor i nastavak puta prema Prijevoru;
4. 19h – dolazak na Prijevor (1668 m) – razvijanje kampa;
5. 20:30 – veče astronomije/posmatranje teleskopom u organizaciji Astronomskog društva “Sirijus” Prijedor;
6. 22h – povečerje.
II dan – subota
1. 6h – ustajanje, jutarnja higijena, doručak;
2. 7h – polazak I grupe prema Dernečištu;
3. 7:30 – početak uspona “Poštarevim smjerom” uz vođenje vodičke službe Planinarskog saveza Republike Srpske;
4. 7:30 – polazak II grupe prema vrhu;
5. 10:30 – izlazak II grupe na vrh;
6. 11:30 – izlazak I grupe na vrh Maglića (2386 m), odmor;
7. 12h – polazak sa vrha;
8. 15h – dolazak na Trnovačko jezero (1517 m), odmor, kupanje u jezeru;
9. 17h – polazak prema Prijevoru preko Suve jezerine (1350 m);
10. 18h – ručak na Prijevoru u organizaciji Planinarskog saveza Republike Srpske;
11. 19h – druženje uz razgovor sa Petrom Pećancem, prvim alpinistom iz RS na Mont Everestu i Isom Planićem, predsjednikom Planinarskog saveza Srbije;
12. 22h – povečerje;
III dan – nedjelja
1. 7h – ustajanje, jutarnja higijena, doručak, pakovanje opreme;
2. 8:30 – polazak prema Prijedoru, obilazak kanjona “Kazani” u blizini Trnova, obilazak Sarajeva i ručak;
3. 19h – dolazak u Prijedor.
Opšti uslovi za učešće na ovoj akciji: odlično zdravlje, psihička i fizička stabilnost, planinarske cipele (patike ne dolaze u obzir!), hlače, jakna, ranac 50-70l, šator, podmetač, vreća za spavanje, štapovi za hodanje, čeona lampa, krema za zaštitu od sunca, naočale, hrana za 3 dana, voda (može se natočiti na Prijevoru i na Trnovačkom jezeru), pribor za ličnu higijenu, komplet prve pomoći, sredstvo za zaštitu od komaraca, PASOŠ ili LIČNA KARTA zbog prelaska granice, planinarska iskaznica sa plaćenom članarinom za tekuću godinu, zdravstvena knjižica.
Posebni uslovi: penjački šljem za one koji vrh penju direktno sa Prijevora, poznavanje osnovnih tehnika penjanja.
Ulazak na Trnovačko jezero je 1 € po osobi.
Cijena prevoza za članove PD „Klekovača“ iznosi 50KM (Društvo snosi dio troškova) što uključuje i ulazak u Nacionalni park “Sutjeska”.
Prijave izvršiti kod vodiča (Marko Sarić) na tel: 065/440-150 do četvrtka, 27.06.2024. godine. Obavezno je izvršiti uplatu četvrtkom od 19-20h u kancelariji PD „Klekovača“ u ulici Kralja Petra I Oslobodioca 16 (KUD “Dr Mladen Stojanović”, II sprat).
Prijavljeni planinari učestvuju na akciji na sopstvenu odgovornost!
Srdačan planinarski pozdrav!
Priznanje Klekovači
Skupština Planinarskog saveza Republike Srpske dodjelila je Planinarskom društvu “Klekovača” priznanje za najbrojnije planinarsko društvo u Republici Srpskoj u 2023. godini.
196 članova nije mali broj kao ni naših 7 decenija rada, saglasićete se.
Idemo dalje!
Vitorog
Da Vitoroga nije baba roga pokazala je grupa planinara iz PD “Klekovača” koja se priključila PD “Vitorog” iz Šipova na pohodu na ovu planinu. Na mjestu okupljanja kod hrama Presvete Bogorodice u Strojicama organizatori akcije dočekali su nas sa kafom, rakijom i poslužili su za doručak uštipke sa domaćim kajmakom što nam je izazvalo posebnu radost jer nemamo priliku često jesti takav vrhunski proizvod. A ovaj kraj je poznat po tomee.
Prevozom dolazimo do sela Šemanovaca odakle kreće uspon. Iako znamo da zadatak pred nama nije nimalo lak kolona kreće put Malog Vitoroga. Za neka 3,5h izlatimo na vrh na nekih 1746 m. Slikanje, kraći odmor, koji zalogajčić i idemo dalje prema Velikom Vitorogu. Na vrh izlazimo svi i “tek na vrhu vidiš svrhu” sve te patnje kroz koju prođeš da bi stigao tamo. Osvježavajući napici, pivo, rakija, kafa sve već tu i spremno čekaju a Vitorog nas časti svojom veličinom od 1907 m i veličanstvenim pogledom. Naravno, tu pravimo duži odmor, fotkanje i sve već kako to ide po redu kafa, rakija, pivo…. Neki su obišli i stare vojne objekte. Za one kojima je to bila naporna i iscrpljujuća tura domaćin je obezbijedio prevoz sa vrha. Znatan broj se vraća kamionom, što je bila posebna avantura kako smo poslije saznali, a oni malo jači kreću nogom do polazne tačke za šta je trebalo neka 3h jakog hoda.
Svi se ponovo okupljamo u parohjiskom domu gdje je poslužen ručak, uručene zahvalnice kao i knjige koje nam je poklonio sveštenik Radoslav Stanković. Umorni i zadovoljni što nas je vrijeme poslužilo opraštamo se od domaćina i ruku punih janjskog kajmaka krećemo kući. Do nekog sljedećeg viđenja.
Tekst i fotografije: Valentina Dešić