April, 2025

Na Cvjetnu nedjelju, 13. aprilskog dana, u organizaciji Planinarskog društva „Glasinac“ Sokolac održan je Deveti proljećni pohod na Veliki Lupoglav (1652 m) pod nazivom „Vrhovima Romanije“. U ovoj manifestaciji učestvovali su i  planinari PD „Klekovača“.

Zbog udaljenosti došli smo dan ranije i smjestili se u etno selo “Dolina mira”  blizini Pala. Imali smo priliku da obiđemo to malo mjesto, uživamo u prirodi a i dobroj klopi u obližnjem restoranu. Posjetu izvoru Miljacke ostavili smo za neku drugi put jer se ne može sve iz prve. 

Poslije prespavane noći u bungalovima “Romanija i Jahorina” krećemo prema Ravnoj Romaniji. Bio je to sjajan dan u hajdučkoj gori sa oko 250 učesnika iz 17 društava među kojima mnoga draga i poznata lica iz svijeta ljubitelja planina. 

Okupili smo se kod planinarskog doma Crvene stijene gdje nas je domaćin dočekao sa toplim napicima i kolačima. Poslije neizostavnog zajedničkog slikanja lagano krećemo prema Lupoglavu, najvišem vrhu Romanije. Staza vodi kroz četinarsku šumu i laganog je karaktera. Lupoglav sa svoja 1652 m obrastao je šumom te ne pruža nekakav pogled. Ali to ide u drugi plan. Ono čime nas je Romanija oduševula su njeni fantastični vidikovci sa divnim pogledom na okolne planine Treskavicu, Visočicu, Bjelašnicu, Trebević… 

Sa vrha neki se vraćaju istom stazom nazad, a neki nastavljaju još dalje koji kilometar do vidikovca Velike stijene sa kojeg se pruža prelijep pogled na Jahorinu pokrivenu snijegom, pa sve do Durmitora. Odmor, koji zalogaj, slikanje pa nazad. Oni koji su imali energije poslije pređene staze od nekih 18 km penju se i na Crvene stijene koje se nalaze u blizini doma i simbol su Romanije. 

Nakon ručka, koji je obezbjeđen za sve učesnike i podjele zahvalnica pakujemo se i krećemo kući. Pred nama je dug put, a obećavamo sebi da moramo doći opet na Romaniju i istražiti njene staze. Ovo je tek početak.

Tekst i fotografije: Valentina Dešić

Naslov ovog članka nema veze sa njegovim sadržajem ali ma sa vitkom Pančićevom omorikom i njenom ljepotom. Naime, JP „Šume Republike Srpske“ su vršile podjelu sadnica Pančićeve omorike (lat. Picea omorika (Pančić) Purkine) sa ciljem rasprostranjivanja ovo biljne vrste i sa ciljem očuvanja i zaštite autohtonih i endemskih vrsta kroz povećanje šumskog fonda i podizanja svijesti o važnosti šuma i njihovoj ulozi u ekosistemu.

Pančićevu omoriku otkrio je 1875. godine u selu Zaovine na planini Tari a kasnije (1887.) i opisao naš poznati botaničar Josif Pančić (1814-1888.). To je jednodomna, anemofilna vrsta (oprašivanje pomoću vjetra) koja podnosi mraz i veliku sušu, u kulturi je otporna prema djelovanju dima, prašine i gasova. Podmlađuje se vrlo teško. Razmnožava se pretežno iz sjemena koje se nalazi u šišarkama a samo pojedinačno vegetativno (položnice, zategnute grane). Javlja se prvenstveno na strmim, 55-65ᵒ nagiba, krečnjačkim obroncima (gdje obrazuje specifičnu zajednicu Piceetum omorikae Trebugov) a rijetko je zastupljena na serpentinu i dijabazu. Visinska amplituda omorikinih staništa se kreće između 300 i 1600 m.

Kora joj je tanka, crvenosmeđa i ljušti se u obliku većih nepravilnih pločica. Korijenov sistem ima žilu srčanicu kojom prodire duboko u pukotine krečnjačkih stijena. Muški cvjetovi su svijetlocrveni a ženski crvenkastoljubičasti, smješteni pri samom vrhu krošnje. Šišarke su ljubičaste do ljubičastosmeđe, dugačke 5-6 cm i oko 1-2 cm u promjeru.

Ova vrsta je usko piramidalna, sa pravim i vitkim stablom. Grane su joj tanke, gornje usmjerene lučno prema gore, srednje horizontalno a donje opuštene sa uzdignutim vrhovima. Stablo doseže visinu od 30-40 m i oko 50-60 cm u promjeru.

Endemska je vrsta u zapadnoj i jugozapadnoj Srbiji i srednjoj Bosni. Od sredine aprila 2025. godine 30 novih sadnica smo posadili na lokalitetu oko Bijelog kamena i Kotlovače na planini Kozari. Nadamo se da će se sadnice primiti te da će se generacije koje dolaze diviti ovim raritetom botanike.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Draško Zgodić i Marko Sarić

Planinarsko društvo „Klekovača“ Prijedor pridružilo se i podržalo redovni planinarski pohod ’’Plenak i Kemo’’, koji svake godine organizuje Planinarsko društvo ’’Kalin’’ Bugojno. Planinarski pohod na planinu Kalin i najviši vrh Orlovina 1531 m održan je 6. aprila.

Planinari su se nakon vjetrovite noći, uz jaku kišu okupili u ranim jutarnjim satima i uputili prema Bugojnu. Loše vrijeme nije uticalo na atmosferu u autobusu, naprotiv, raspoloženje je bilo nikad bolje. Pitate se zbog čega? Evo odgovora.

Većina planinara je porijeklom iz Bugojna i okolnih opština i nisu skrivali sreću i zadovoljstvo zbog akcije, što su prenijeli i na ostale. Sa planom akcije nas je upoznala Valentina, a duž puta informacije je nesebično pružao naš član Rade. I jedno i drugo presretni zbog posjete rodnom gradu.

Što smo bili bliži Sanskom Mostu i Ključu, kiša praćena jakim vjetrom je prelazila u snijeg, a dolazak na početnu tačku akcije, Ski centar ‘’Rostovo’’, bio je potpuno obeshrabrujući. Vjetar i snježna mećava. Bilo je različitih razmišljanja o tome šta dalje, neki su čak razmišljali da ostanu u autobusu (ne prethodno pomenuti). Podržali smo jedni druge i svi spremni krenuli prema planinarskom domu.

Dolaskom u dom, zahvaljujući ljubaznim domaćinima i susretima nekadašnjih komšija i prijatelja svi smo zaboravili na loše vrijeme. Zajedno sa domaćinima i planinarima iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, Donjeg Vakufa, Karaule, Visokog i Zenice smo krenuli na uspon na Kalin. Većina prvi put.

Što smo se više primicali vrhu vrijeme se popravljalo, prestali su snijeg i vjetar, a sunce je obasjalo okolne planine, kao i našu stazu. Poslovica: ’’Po jutru se dan poznaje’’ nije se obistinila.

Dolazak na vrh bez vjetra, magle, sa snježnim pokrivačem od desetak centimetara, okupan suncem, bio je prava zimska idila koju smo iskoristili za duži boravak i druženje uz hranu i piće i nikad više fotografisanja, pojedinačnog i zajedničkog. Razlog je bio jednostavan, pogled sa Kalina na Rostovo, Bugojansko polje, Crni vrh, Radušu, Vlašić, Vranicu i Prenj je zaista prekrasan.

Uz povremene udare vjetra, vratili smo se u planinarski dom, gdje smo nastavili druženje, uz ručak koji su domaćini pripremili za sve učesnike pohoda. Domaćini su bili izuzetno gostoprimljivi i hvala im zbog toga, kao i zbog besprijekorno organizovane akcije.

Obećali smo podržavati pohod i u narednom periodu a domaćine pozvali da se pridruže akcijama koje organizuje Planinarsko društvo “Klekovača”. HVALA!

Tekst: Radana Daljević

Fotografije: Valentina Dešić