November, 2019

Protekli vikend planinari PD „Klekovača“ su proveli u Hrvatskoj i obišli gotovo sve značajnije destinacije u Šibensko-kninskoj županiji. U subotu nas je u Drnišu čekao naš domaćin i vodič za ova dva dana, Paško Galić. Paško je planinar ali i zaposlenik u Nacionalnom parku „Krka“ tako da smo imali priviliegiju da uz stručno vođenje i odgovore na naša brojna pitanja obiđemo najljepše dijelove Parka .

Nacionalni park “Krka” obuhvata površinu od 109 km² najljepšeg toka rijeke Krke i donjeg toka rijeke Čikole. Najprije smo obišli Skradinski buk. Dočekao nas je sunčan dan, a  ispostavilo se da je upravo novembar pravo vrijeme za posjetu,  jer je u to doba godine najviši vodostaj rijeke Krke pa smo imali priliku da uživamo u raskošnim slapovima moćnog toka nabujale vode. Osim toga, u ovo doba godine nema gužve a i cijene ulaznica su najpovoljnije. Prilikom obilaska Skradinskog buka, imali smo prilike da na edukativnim tablama ali i od našeg vodiča saznamo mnogo toga o istoriji ovoga kraja. Na Skradinskom buku je i nekoliko obnovljenih mlinova od kojih su neki uređeni kao suvenirnice i konobe dok su drugi pretvoreni u izložbene prostore za etnografsku zbirku. Nakon obilaska Skradinskog buka krećemo ka Ključici, najvećoj i najočuvanijoj srednjovjekovnoj tvrđavi na prostoru Parka. Do Ključice se vozimo 20-tak km a potom pješke, strmom i uskom siparskom stazom (iako postoji i drugi mnogo lakši pristup), za nekih pola sata stižemo u podnožje tvrđave. Ključicu je izgradila velikaška porodica Nelipići u XIII vijeku na strateškom mjestu nad kanjonom rijeke Čikole. Ovo je ambijent koji nas vraća u stara vremena te pokušavamo da zamislimo kako je izgledao život ljudi u ovoj tvrđavi nekada kada je ona bila arhitektonsko čudo i simbol moći jedne porodice.

Put nas dalje  vodi do Roškog slapa, najnižeg slapa rijeke Krke. Opet se potvrđuje da smo došli u pravo vrijeme jer preko ljeta hidroeletrana „Miljacka“ odvodi najveći dio vode. Ovaj slap je, zbog njegove mističnosti i jednostavnosti , u narodu poznat i kao „Oltar“.

Nakon obilaska NP „Krka“ krećemo ka Drnišu na zasluženi obrok, a poslije toga nam je Paško priredio iznenađenje – obilazak Drniške tvrđave i užeg centra ovog mjestašca. Pored tvrđave koju su u 14. vijeku sagradili oni isti Nelipići, jedan od najznačajnijih istorijskih spomenika je i ostatak minareta džamije koja je sagrađena u 16. vijeku. To je najzapadniji minaret Osmanskog carstva i  jedini očuvan u Hrvatskoj iz tog doba. Najznačajnija katolička crkva je crkva Svetoga Ante Padovanskog sagrađena sredinom XVI vijeka, a grad krasi i pravoslavna crkva izgrađena 1618. a obnovljena 1903. godine. Najzad, uživali smo i u ljepoti nekoliko skulptura čuvenog kipara Ivana Meštrovića koji potiče iz ovoga kraja.  

Nakon sadržajnog dana, krećemo prema Planinarskom domu „Promina“ (855 m.n.v.) koji je smješten u podnožju istoimene planine udaljene nekih pola sata vožnje od Drniša. Dom je funkcionalan, opskrbljen vodom, strujom, kuhinjom, sanitarnim čvorom, urednim sobama i što je najbitnije, ljubaznim domaćinima.

U nedelju, u 7h krećemo iz doma prema glavnom cilju našeg dolaska – Dinari i Sinjalu. Na uspon krećemo u 9h iz zaseoka Mirkovići (450 m.n.v.). Vrijeme je oblačno uz povremeni vjetar ali što je najbitnije nema kiše. U početku staza je polegnuta,   ali već nakon pola sata počinje uspon kroz bukovu šumu, ne pretjerano oštar ali konstantan. Uz put nailazimo na ostatke ljetnih stanova stočara koji su iz Dalmacije dovodili stoku na ispašu na obronke Dinare. Umjerenim tempom, za 2,5 sata stižemo do planinarskog skloništa „Zlatko Prgin“ (1543 m.n.v.). Ovo sklonište je izgrađeno 2019. godine i nosi ime šibenskog planinara koji stradao prilikom uspona na Akonkagvu. Nakon pauze krećemo ka vrhu Sinjal. Staza koja vodi od skloništa ka vrhu je kombinacija sipara i kamenih ploča koje su mokre i  klazave pa se krećemo sa dodatnim oprezom. Sa izlaskom na vršni greben vjetar sve jače duva. Na Sinjal, najviši vrh Hrvatske, (1831 m.n.v.) stižemo tačno u 13h. Zbog jakog vjetra, na vrhu ostajemo kratko, da se uslikamo i udarimo zaslužene pečate. Krećemo nazad i pri silasku u nekoliko navrata oblaci se razilaze te imamo priliku da vidimo Peručko jezero, Kninsko polje, planine Svilaju i Prominu, a u daljini se nazire i more. Na polaznu tačku stižemo u 17h. Suton je i bacamo još još jedna pogled na moćnu jugozapadnu stijenu Dinare. Krećemo kući slažući uz put raznolike slike slapova, tvrđava, spomenika, livada , ponikava, špilja, jama, golog krša….puno je toga, dovoljno da nas drži do neke naredne akcije.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Foto: M. Bogdanović, T. Timarac, N. Milošević, B. Derkuća Bevandić, R. Derkuća, L. Ivanković, D. Zgodić