December, 2018
now browsing by month
49. izbor sportiste grada Prijedora
Svečana ceremonija 49. izbora sportiste grada Prijedora održana je u petak, 21. decembra 2018. godine u gradskom pozorištu. Pozorišna sala je bila premalena da primi sve posjetioce.
Najbolji sportista Prijedora u 2018. godini je Sanja Erceg, član Stonoteniskog kluba “Prijedor”. Najuspješniji mladi perspektivni sportista je Nikša Stanisavljević, član Taekvondo kluba “Kozara. Za najbolju mušku ekipu je proglašen Taekvondo klub “LJubija” a u kategoriji žena rukometašice Ženskog rukometnog kluba “Mira”.
Najuspješniji sportski radnik je Vojo Pavičić za sveukupan doprinos radu, razvoju i napretku sporta u Prijedoru a najuspješniji sportski trener Siniša Arežina iz Taekvondo kluba “Ljubija”.
Na ovoj svečanosti u čast najboljih sportista grada Prijedora dodijeljena su i specijalna priznanja pojedincima i sportskim klubovima za dugogodišnji rad i doprinos razvoju fudbala, tenisa, atletike, padobranstva, borilačkih sportova i planinarenja. Tako je naše Planinarsko društvo “Klekovača” primilo specijalno priznanje u povodu 65 godina postojanja i uspješnog rada. U godini jubileja ovo je vrlo značajno priznanje za sve ono što se uradilo i radi u Prijedoru na polju planinarstva i svojevrsni je podstrjek za budući rad. U ime Društva priznanje je primio sekretar Marko Sarić a uručio ga je zamjenik gradonačelnika dr Aleksandar Miljuš. Veliki broj planinara se okupio da uveliča ovaj svečani čin.
Da podsjetimo. U 65 godina postojanja ovo je treće priznanje koje, na Izboru sportiste Grada, odlazi u PD “Klekovača.” 1990. godine Duško Vujičić je u kategoriji 10 najboljih sportista Grada bio deveti za postavljen visinski rekord planinarstva prijedorske opštine dok je 2003. godine Vanja Rađenović, u istoj kategoriji, bio deseti jer je iste godine osvojio Mon Blan.
Organizator manifestacije je i ove godine bio Informativno-poslovni centar “Kozarski vjesnik”, a pokrovitelj Grad Prijedor.
Fotografije: Mira Dolić, Dragan Stojnić-Giga i Aleksandar Drakulić
[srizonfbalbum id=88]
Rudarska transverzala
Decembar je po nekakvom pisanom ili možda nepisanom pravilu mjesec raznih proslava. Prvi dan decembra 2018. godine je dan kojim su rudari počeli niz svečanosti u povodu Dana rudara koji je 17. decembra. Započelo se u organizaciji PSD “Ljubijski rudar” Prijedor tradiocionalnom Rudarskom transverzalom koja se odvija po XII put do sada.
Očekivati je bilo pjesmu “Ajho, ajho…” ali ipak je bilo “Hajdemo u planine jer tamo nema zime oj da, da, oj, da…”. Taj subotnji dan je bio, kako planinari često kažu, savršen za hodanje – zimska idila sa malo snijega, temperatura koja ne da da se ugrijemo ali niti smrznemo i sunce koje nam je nedostajalo zahvaljući poznatoj prijedorskoj magli u posljednjih nekoliko dana.
Grupa od četrdeset i tri planinara je stigla u krug kamenoloma “Drenovača” na Kozari koji je bio startna pozicija za početak marša sa nadmorske visine od 510m. Prisutne je pozdravio predsjednik PSD “Ljubijski rudar” Božo Grbić koji je poželio dobrodošlicu svima i rekao nekoliko riječi o tradiciji rudarenja na našim prostorima i o samoj rudarskoj transverzali kojom se svake godine obilaze mjesta vezana za rudarenje. Potom nam se obratio domaćin sa Drenovače, glavni poslovođa Milan Đaković – Bobi koji tu radi od otvaranja kamenoloma 1985. godine. Mića je objasnio kako je lijepo raditi na ovom random mjestu jer je to mjesto sa najboljim pogledom – vidi se cijelo prijedorsko polje, planine Grmeč, Klekovača, Osječenica, Manjača, Čemernica… Takođe smo saznali da Drenovača 90% svojih proizvoda radi za potrebe rudnika Omarska a 10% za treća lica.
Uz pratnju vodiča Marka Sarića i Dragana Berića grupa planinara kojima nije bilo lijeno ustati tog jutra krenula je uz etaže kamenoloma. Vijugavim putevima se lagano penjalo uz stalno lijep pogled iznad oblaka na cijelu okolinu. Na najvišoj tački kamenoloma od 690m zašli smo u šumu i oprostili se od Drenovače. Tu je već bio pojas pod snijegom koji cijeloj priči daje vrlo ozbiljan ton jer planina je to.
Izašli smo na Duge njive gdje smo na trenutak odmorili a uz to gledali sa jedne strane Pakovac i Mrakovicu sa spomenikom, ispred Golu planinu a na desnoj strani dolinu prema Omarskoj. Nastavili smo dalje i po izlasku na Golu planinu kao pušteni sa lanca na tom prostranstvu snježnog pokrivača raštrkala se cijela grupa. Grudvanje je bilo obavezno ali bez nekakve stvarne želje da se nekog pogodi nego samo onako, “fola” radi. Pozdravljalo se i sunce dizanjem štapova u vis.
Kako smo hodali preko dva i po sata valjalo je odmoriti ali i da se nešto pojede i popije. Pravo mjesto za to je bio planinarski dom “Previja” gdje su nas sa čajem i kafom, ali što je najbitinije sa osmjehom, dočekali domaćini Duško Blažić i Snježana Lepir. Sunce je grijalo i obasjavalo veliku salu doma dok su planinari zasluženo odmarali otvorenih rančeva i punih stomaka. Energija je bila potrebna za dalji nastavak pješačenja i izlazak na najviši vrh Kozare, Lisinu (978m). Izbjegli smo puteve koji vode do vrha a ispeli se dobro markiranom planinarskom stazom. Bio je to uspon sa klizanjem i po kojim padom jer je snijeg, koji je bio mokar, malen bio pa se lako klizalo preko velikog sloja lišća. Vrh je uvijek mjesto za fotografisanje i stavljanje pečata. Slikali smo se sa zastavama društava a kako je vjetar duvao i nosio snijeg i vodu sa obližnjih antenskih stubova, što nas je malo zbunilo jer smo pomislili da počinje kiše, te smo brzo krenuli sa vrha. No, čim smo izašli iz pravca vjetra shvatili smo da to ipak nije bila kiša. Ah, uvijek se nešto novo nauči.
Činilo se da je sad lakše jer se ide niz brdo ali ipak nije bilo. Trebalo je kočiti i paziti na svoje korake. Lagano smo se spustili do sela Lamovita gdje nas je čekao autobus koji nas je odvezao do rudnika Omarska. Prošavši kroz krug rudnika došli smo do vidikovca iznad površinskog kopa “Buvač” koji je, kako kaže naš domaćin na tom mjestu dipl. inž. rudarstva Dario Duvnjak, trenutno jedan od najvećih površinskih kopova u BiH dimenzija 1800x1400m. Dario nam je pojasnio šta se dešavalo u tom trenutku u toj velikoj “rupi” koja je vrvila od dempera, bagera raznih sorti i ostalih mašina. Bilo je interesantno za vidjeti kako demper dovlači rudu do velike drobilice od koje ruda dalje ide beskonačnom trakom na dalji proces obrade.
Svako planinarenje, pa i ovo od skoro 20km, valja završiti za stolom. Ugošteni smo u rudničkom restoranu kod gravitaciono-magnetene separacije (GMS). Kako to opasno zvuči. Nije to “Jedite kod Džoa” već samo restoran pored vrlo značajnog rudničkog postrojenja koje izdvaja čestice rude željeza. No, da se vratimo stolu. Kao što na početku spomenuh pisana i nepisana pravila tako je i ovdje po nekom od tih pravila (nije važno kojem) na trpezi bio grah sa kobasicom ili šniclom. Tražila se porcija više vjerovatno zato što je bio odličan ili možda zato što su “mušterije” bile još bolje.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Nedeljka Pušac, Mira Dolić, Rada Rajlić, Stanka Vuković Miljuš, Dragana Radinović, Milena Ćurić, Milan Mrđa, Zoran Petrić, Dario Duvnjak i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=87]