November, 2018
now browsing by month
Prenj 2018
Da planine osvajaju nas, a ne mi njih istina je koju samo oni koji ih posjećuju otvorena srca i uma mogu spoznati. Od svih planina naše zemlje Prenj ima posebno mjesto u srcu svakog planinara. U narodu poznat kao „Hercegovački Himalaji“ i stanište boga Peruna, Prenj se smatra najljepšim masivom Dinarskih Alpi. Zauzima 470 kvadratnih kilometara, što ga ujedno čini i najvećom hercegovačkom planinom. Ovaj ponosni gorostas nas svaki put oduševi svojom divljom ljepotom predjela, veličanstvenošću vrhova i suncem okupanim stijenama, što je više nego dovoljan razlog da mu se iznova vratimo.
Subota jutro nas dočekuje pospane, ali spremne za novu visinsku avanturu. Zajedno sa prijateljima iz drugih planinarskih društava članovi PD Klekovače kreću put Konjica. U toku vožnje pravimo kratku pauzu u Bugojnu koju jedni iskorištavaju da popiju kafu i doručkuju, a drugi da porazgovaraju sa ljubaznim organima reda i mira uz začuđujuće poglede ostalih koji pokušavaju da odgonetnu razlog, te se među njima navodi i anketa. Nastavljamo put i uskoro stižemo u Konjic gdje se nalazimo sa našim drugarom Igorom koji će nas voditi kroz prenjske predjele. Iz Konjica dalje nastavljamo do sela Konjička Bijela gdje nakon 7 km prestaje asfalt i kod stare pilane odlučujemo se da izađemo iz kombija. Nakon prepakivanja i podjele briketa koje smo kupili da bismo se grijali na Jezercu krećemo makadamskim putem do raskrsnice poznate kao Rakov Laz (663 m). Na raskrsnici skrećemo lijevo i nakon pola sata hoda po mnogo lošijem makadamskom putu dolazimo do visoke bukove šume. Staza je dobro markirana i djelimično vodi šumskim putem, a djelimično suhim riječnim koritom kroz dolinu Konjičke Bijele. Smatra se da su u ovu dolinu u ledeno doba lednici sa sjeveroistočnih padina najvećih vrhova silazili niz Skok i Rakov Laz. U početku blaga staza u jednom trenutku postaje veoma strma, prelazi preko Tvrđe i prolazi ispod Skoka, sedla koje se nalazi na 1463 m ispod sjeverozapadnog brida vrhova Osobac i Taraš. Na jednom dijelu staze, ispod Zupca koji svojim vršnim dijelom podsjeća na Materhorn, otvara se predivan pogled na gotovo cijeli amfiteatar padina Prenja koji se zove Ploča. Staza je u nekim dijelovima veoma uska i usječena u stijenu te se mora pažljivo preći. Zimi je podložna lavinama. Nakon niza serpentina i izlaska na greben, nagib se ublažava, prolazi ispod Osobca i dovodi nas do planinarske kućice Jezerce na 1650 m. Stari planinarski dom Jezerce koji je izgrađen u kamenu 1936. godine uništen je tokom rata, a planinari okupljeni u udruženju Zone 2000 napravili su novi objekat koji predstavlja planinarsku kućicu otvorenog tipa. Jezerce okružuju vrhovi Taraš (1742 m), Osobac (2024 m) i Kopilica (1920 m), a u blizi se nalazi i izvor sa pitkom vodom. Da je Prenj planina sa vrlo promjenjivim vremenom usljed sudaranja kontinentalnih i mediteranskih struja pokazalo se i ovaj put. Prohladno i djelimično oblačno prijepodne pretvorilo se u sitno popodnevno provejavanje snijega i najavu guste magle koja se spustila već sa prvim znacima noći. U kućici nismo sami, tu su i planinari iz Sarajeva i Zavidovića, tražimo svoje parče prostora, toplo je i uz zvuke Dariove gitare pjesmom lagano tonemo u noć.
Jutro nas dočekuje jednako prohladno i maglovito, ali sa nadom da ćemo ipak ugledati stijenu Zelene glave krećemo vrlo rano na uspon. Blagim usponom staza nas dovodi do raskrsnice koja desno vodi do planinarske kućice Vrutak, a lijevo prema našem odredištu, najvišem vrhu Prenja. Na trenutke sunce pokušava da probije maglu i nagradi nas za upornost. Ubrzo izlazimo na greben ispod Otiša, magla se razilazi i ostajemo zapanjenim ljepotom obasjanog vrha Zelene glave. Preko stijene i malo uz pomoć sajle izlazimo na prijevoj između Zelene glave i Otiša (2000 m). Tu srećemo našeg kolegu Dinu koji nas uveseljava svojom šarenom kapicom i ohrabruje savjetima kako da nastavimo dalje. Od sedla uspon ide veoma eksponiranim terenom, na pojedinim dijelovima ima i sajla, ali je bolje osloniti se na svoju vještinu slobodnog penjanja i hvatanje stijene. Nakon dva sata hodanja i penjanja izlazimo na vrh Zelena glava (2155m). Okupani suncem divimo se krajoliku koji nam prikazuje vrhove Prenja (Ovča, Lupoglav, Herač), a u daljini Maglić, Bioč, Volujak i Durmitor koji samo svojim vrhovima izranjaju iz magle i oblaka. Sa vrha se ponovo spuštamo na sedlo i jedan dio planinara se odlučuje da se zbog hladnoće vrati na Jezerce, a drugi dio nastavlja uspon na Otiš (2096 m). Ovaj uspon je mnogo lakši i tehnički nezahtijevan, ali pruža jednako divan pogled sa vrha. Stajati na vrhu jedne planine, iznad magle i oblaka kroz koje proviruju vrhovi drugih planina osjećaj je koji se dugo pamti i slika koju svi nosimo u silasku sa sobom. Sa Otiša se ponovo spuštamo na sedlo i istim putem vraćamo na Jezerce. Kratko se zaustavljamo, uzimamo svoj stvari, sređujemo kućicu i lagano spuštamo preko Skoka nazad u Konjičku Bijelu.
Tekst: Milica Bogdanović
Fotografije: Nataša, Darko, Rašo, Luka, Nikola, Antun i Draško
- Stara kamena ćuprija u Konjicu.
- Konjička Bijela. Spremni za polazak.
- Natovareni, lagano krećemo.
- Nekima nije dosta prepun ranac, pa su dodali još koji kilogram.
- Vrhovi Prenja. Sasvim lijevo dio Taraša (1742 m), zatim Velika motika (1832 m), Kruna…
- Da se podsjetimo gdje smo.
- Osobac (2024 m).
- Planinarska kuća Jezerce (1650 m).
- Vrijedilo je nositi dodatan teret.
- Ujutro nas je dočekalo hladno i oblačno vrijeme.
- Vodič na čelu grupe. Ispred svih neki Perzijanac u narandžastoj jakni.
- Kako prilazimo vrhu oblaci nam dopuštaju pogled.
- Vodič, gupa i Perzijanac.
- Na sedlu između Otiša i Zelene Glave.
- Brkovi i kosa prekriveni injem.
- Na planini smo sreli i Rudolfa.
- Pažljivo prema vrhu izloženim dijelom.
- Joj, pegla mi je ostala uključena.
- Na stazi.
- Vrh Prenja, Zelena glava (2155 m).
- Sretni planinari zahvaljuju vodiču. Svako na svoj način.
- Radost.
- Tu su i naši plišani drugari, redovni na svim akcijama Klekovače.
- Mudri razgovori na vrhu.
- Ovča i Lupoglav.
- Zlatibor i Tara.
- Taj dan su iz oblaka provirivali samo vrhovi iznad 1900 m.
- Prema Otišu.
- Bože, da li ću imati snage?
- Šetnja po oblacima.
- Zahvalnost resornom ministarstvu zaslužnom za lijepo vrijeme.
- Otiš (2097 m).
- Pogled prema Zelenoj glavi sa Otiša.
- Vrijedilo se namučiti za ovakav pogled.
- Ko vidi nindžino lice i priča o tome…
- Planinari nose smeće koje su ostavili "planinari".
Generated by Facebook Photo Fetcher 2
Martinje u Kutjevu
Sredina novembra je. Da nije žutog lišća i kalendara kome robujemo u savremenom dobu pomislili bismo da je proljeće i to kasno. Novembar zovu i studeni ali ovog puta bio je to vreli. Na granama su se pojavljivali pupoljci, negdje mlado lišće a našao se i po koji cvijet na livadi. Sve je bilo puno života kako onog pravog što ga priroda nosi tako i onog što ga ljudi donose. Na kutjevačkom glavnom trgu, Trgu graševine okupilo se mnoštvo planinara i ljubitelja vina kako bi prisustvovali najvećoj vinarsko-planinarskoj akciji u Hrvatskoj u organizaciji HPD “Vidim” iz Kutjeva. Vino je ovdje toliko popularno da i svoj trg ima. Prošle godine smo na ovom trgu i ovoj akciji bili prvi put a sad smo došli u dvostruko većem broju, 35.
Martinje je puno poznatiji pojam od njegovog značenja, tj. krštenja vina (zašto se baviti tehnikalijama kad je bolje uživati u konačnom produktu). 11. novembra 397. godine sahranjen je sv. Martin i na taj dan se, simbolike radi, mošt prevodi u mlado vino – vino se krsti.
Sreli smo mnoge srcu drage osobe iz svih krajeva bivše nam države. Nevjerovatno je kako planinarenje spaja a i vino, naravno. Doručak za sve učesnike je bio tu. Slavonija je to, nema da fali: čvarci, slanina, kobasica, švargla i za dezert kruh namazan sa masti a odozgo so i paprika. Al` se dobro jelo, baš. Našiao sam na bakicu koja je u korpi nosila domaće, neprskane jabuke i djelila prisutnima.
Ko može dobro jesti, može dobro i raditi, kaže poslovica a u našem slučaju je bilo može dobro hodati. Domaćini su se potrudili da nam osiguraju dvije staze za hodanje uz pratnju iskusnih vodiča. Bile su to crvena i plava staza. Crvenu je u trajanju od četiri časa vodio Džambo, predani i iskusni vodič koji voli svoj posao. Ovog dobrog čovjeka sam upoznao kod nas na Osječenici i Kozari gdje sam imao čast da mu budem vodič kao i njegovim a sada i mojim prijateljima. Crvena staza vodi od Trga graševine preko Križa, planinarske kuće “Mlaka”, Mitrovca, Mačevog brda i nazad opet na Trg graševine. Kod planinarske kuće “Mlaka” (552 m) srele su se obje grupe. Malo mjesto ali kao amfitetar primilo je sve planinare. Tu su se srele mnoge poznate oči glave a i sam sam sreo dosta poznatih, dragih ljudi a posebno drage prijatelje iz Požege koji me počastiše slavonskim kolačima i dobrom kapljicom. Ova glava voli slatko, čisto onako spominjem, bez razloga, ako ko nekad ne zna šta bi sa slatkim, onako…
Plava staza je nešto kraća i traje tri sata ali kako se neko našali, bude li se stajalo kraj svakog vinograda i podruma mogla bi potrajati i tri dana. Zaista, koju god stazu da ste izabrali ne biste pogriješili. Prolazilo se pored vinskih podruma gdje su srdačni vinari iznosili na degustaciju svoja vina, raznih sorti. Puno je stanica bilo i još više vina. Iskusni su probali po nekoliko gutljaja a između svakog čašicu razgovora koja nije dala da vino odnese noge jer noge su trebale da nas odnesu još malo po ovom slavonskom gorju. Zanimljivo je bilo prolaziti osunčanim proplancima koji su se nalazili između vinograda pa prolaziti i kroz vinograde na čijim se čokotima mogao naći po koji grozd izrazito slatkog grožđa. Sve je to imalo neku posebnu draž, nekakvo posebno planinarenje uz vino i mezu i nepregledne redove vinove loze koja je vodila planinare kroz ljepotu dana i ljepotu krajolika.
Kako su obe staze završile tamo gdje su i počele, na Trgu graševine, opet su se svi sreli zajedno kao i u jutro. Dakle opet ispočetka samo ovaj put bez hodanja ali uz jednako dobru zabavu koja je tu bila priređenja. Vinski biskupi i kumovi su krstili vino a sve je to pratila dobra pjesma i dobra igra.
Većina planinara nezaobilazno odlazi kod našeg druga i prijatelja planinara Vinka Krsnika u njegov dom i njegov vinski podrum. Vinko, dobar domaćin odmah iznosi mezu i vino. Tu se druženje opet nastavilo jer se čekala, od prošle godine, dobra zabava kod Vinka. Tu se popila još koja čaša vina za put, valja se. Vinku smo poklonili, u ime Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, vodički udžbenik sa kursa vodiča koji je održan u našem planinarskom domu. Vinko je iskusan planinar ali ovo mu je mali podsjetnik i uspomena na naša zajednička druženja.
Krenuli smo kući nazad sa bocama, kanisterima, cisternama vina ali što je još važnije lijepim utiscima iz Slavonije. Do sljedećeg Martinja, uzdravlje!
Tekst i fotografije: Marko Sarić
[srizonfbalbum id=85]
Obilazak Transverzale Kozare
Kada sam stupila u kontakt sa sekretarom društva „Klekovača“ nisam ni sanjala da će nas vezati prijateljstvo koje potvrđujemo na dva-tri pohoda svake godine. Sa Markom sam se dopisivala i razgovarala a prvi susret bio je 24.03.2013. godine kada smo se i prvi put sreli. Dočekao nas je u mjestu Kozarac sa nekoliko prijatelja planinara a mi sa punim autobusom.
Moje društvo HPD “Miv“ Varaždin prvi put posjetio je područje Nacionalnog parka Kozara. Ovaj prekrasan kraj ponukao nas je da poželimo ponovno doći.
Prvi posjet i naše planinarenje odvijalo se na Kozarački kamen 659 mnv, kružnom stazom koja je završila na Mrakovici gdje se nalazi monumentalni spomenik podignut palim kozarčanima i narodu ovoga kraja u II svjetskom ratu visok 34 m izgrađen u periodu od 1971 do 1972. godine a tvorac je Dušan Džamonja.
Nakon pet godina našli smo se ponovno da završimo započeto prije pet godina, točnije da završimo “Transverzalu Kozare” koju čini 8 kontrolnih točaka a u spomen na našeg kolegu, planinara Bernarda Margitića koju je zajedno sa nama započeo.
Naravno, dogovori pregovori i konačno jedan kombi sa nas 7 i jedan auto sa njih dvoje. Plan našeg obilaska naravno nije mogao bez domaćeg vodiča gosp. Duška Vujičića koji nas je srdačno dočekao zajedno sa planinarkom iz istoimenog društva.
Društvo šaroliko, nas devet iz Zagreba, Varaždina, Samobora, Rijeke i Kočevja. Prvi dan, 3.11.2018. godine smo obišli 3 kontrolne točke bez problema a za nedjelju ostavili još tri i po našem ju trebali završiti. Polako je padao mrak te smo krenuli prema planinarskom domu Kotlovača planinarskog društva Klekovača iz Prijedora. Dom je smješten na prekrasnoj poziciji pokraj rijeke, raspolaže sa pedesetak ležajeva, ima kuhinju, dnevni boravak, toplu vodu ma što pričam sve vrhunski a o planinarima i njihovom dočeku ne treba ništa ni reći, već preporuka dođite i uvjerite se.
Uz druženje, priče iz planinarstva družili smo se do duboko u noć zadovoljni što smo bili među ovako dobrim i gostoljubivim planinarima.
Nedjelja (4.11.2018.) je osvanula lijepa, malo prohladna, ali idealna za hodanje. Krenuli smo prema vrhu Lisina na 978 mnv, potom na Palež i Vitlovsku koji su kontrolne točke Kozaračke transverzale. Završili smo transverzalu, jednu od mnogobrojnih, sretni što smo se lijepo družili i uživali u planini. Kako su domaćini rekli, ovo je bio bio prvi obilazak transverzale od 1991. godine.
Nacionalni park Kozara ima još mnogo toga što treba otkriti i obići, ali isto tako ostati na par dana jer ima još vrhova kao Rudine 910 mnv, Mali Vis 978 mnv, Javornik 887 mnv i mnoge druge planine srednje visine. Rijeka Una, Sava, Vrbas i Sana čine bogatstvo ovoga kraja.
Bilo bi zaista lijepo da se PD Klekovača organizira i obnovi obilaznicu bez obzira na eventualne poteškoće.
Zahvala planinarima na srdačnosti, gostoljubivost, dočeku i nadi za skorašnjem viđenju.
Tekst: Jadranka Čoklica, podpredsjednica Hrvatskog planinarskog saveza
Fotografije: Jadranka Čoklica i Duško Vujičić
[srizonfbalbum id=89]
Radna akcija 27.10.2018. – Uređenje staze na lokalitetu Bijele stijene
Planinarima je u opisu aktivnosti hodanje planinama, šetnje livadama i proplancima i penjanje po stijenama. Ništa od toga nismo radili protekle subote, bar ne kao primarnu aktivnost.
Da bismo imali staze kojima možemo hodati, moramo uložiti trud da bi bile prohodne, markirane, dostupne svima. Tako smo i ove subote radili na jednoj od staza koja će, kada bude gotova, povezivati naš planinarski dom u Kotlovači i sportsko penjalište Zečiji kamen, preko grebena Bijele stijene. Sve aktivnosti su dio projekta koji podržava EOCA, a o kojem smo već pisali.
To je samo dio staze koja počinje od zaseoka Rajkovići, prolazi pored planinarskog doma i završava kod penjališta i vodopada Zofik i to njen najatraktivniji i najljepši dio. Kada bude gotova, na stazi ćemo moći vidjeti vidikovce sa mjestima za odmor, strme uspone osigurane sajlama i klinovima, ali i i atraktivne prelaze preko potoka i riječica.
U subotu smo čistili i prosijecali zapadni dio staze, od Planinarskog doma „Kotlovača“ do vrha Bijele Stijene. Već u ranim jutarnjim satima, mala ali vrijedna grupa planinara je krenula uz brdo, noseći grablje, krampove, lopate, sjekire i motornu pilu.
Fotografije će najbolje opisati koliko smo bili uspješni, a mi vam možemo potvrditi da smo bili umorni nakon čitavog dana u šumi.
Srećom, naš Luka nas je okrijepio odličnom čorbom, koju je napravio uz pomoć Gavre, Bojane i Maše. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Garija. Druženje je, kako i priliči, završeno jednim letom na metli.
Toliko za ovaj put, uskoro nastavljamo sa radovima.
Hvala svim članovima Društva koji su se odazvali akciji i darovali svoje vrijeme i trud, sa ciljem stvaranja boljih uslova za planinarenje na našoj Kozari.
Planinarski pozdrav!
PD Klekovača
[srizonfbalbum id=84]