December, 2017

Planinarsko skijaško društvo „Ljubijski rudar“ Prijedor u povodu Dana rudara organizovalo je u nedjelju, 03.12.2017. godine, marš planinara – Rudarsku transverzalu na relaciji manastir Moštanica – Pašini konaci – Mrakovica.

Ovogodišnja Rudarska transverzala je XI po redu. Transverzalom se nastoji obilježiti dio života rudara i rudarskih postrojenja tako što svake godine obilazimo značajnije rudarske lokalitete. Ovogodišnje hodanje nije bilo vezano za obilazak rudarskih lokaliteta nego se željelo planinarima i ostalim učesnicim približiti sjeverni dio Kozare i svi njegovi lijepi, zanimljivi krajolici koji se nemaju priliku često obilaziti. Na trenutak se u tim kilometrima sjetimo koliko je rudarski život bio i jeste težak i koliko je njihov hljeb zaista sa sedam kora.

Neubičajeno lijep ali hladan decembarski dan okupio je oko 55 planinara i ljubitelja prirode. Pored radnika RŽR “Ljubija” i “ArcelorMittala Prijedor” bilo je dosta planinara iz prijedorskih društava PSD “Ljubijski rudar”, PD “Klekovača” i PD “Pecija” Kozarska Dubica.

Kod manastira Moštanica smo napravili kraću pauzu za obilazak manastirskog kompleksa, prisluživanje svijeća i prisustvovanje liturgiji. Manstirsko zdanje je renovirano i u novom ruhu je svima na usluzi u vijekove koji dolaze. Tradcionalno prije početka pješačenja pravimo zajedničku fotografiju sa manastirom u pozadini i nakon pozdravne riječi domaćina, vodiča Marka Sarića i Darija Duvnjaka, krećemo.

Dolina riječice Moštanice je mjesto gdje dobro uspjeva blato. Ako kome treba slobodno neka tamo ode, uvijek će ga naći. Sami smo to sebi potvrdili kako smo sa livade izašli na put. Glib do gležnjeva. Doduše, onima koji su niži je i do koljena bio. Kako jednom reče Niko Drinčić: “Močilo, gapa, de lux”. Kažu da je blato dobro za reumu. Ne znam da li preko cipela i gamašni djeluje? Međutim, malo snijega i koji komad leda pa se i to nekako preguralo.

Marševska kolana se nije razvlačila previše jer se tempo dozirao po sporijim planinarima. Pravile su se i pauze za obroke u vidu čvaraka, kobasica i tome sličnog ali i da bi se čulo nešto o lokacijama kroz koje prolazimo. Posebno je bilo interesantno na Pašinim konacima, raskršću puteva koji vode od Moštanice prema Mrakovici, Mlječanici ili prema Paležu. Ovo mjeto je dobilo naziv, kao što se i da zaključiti, po konačištu paša za vrijeme Otomanskog carstva. Pretpostavlja se da je tu konačio i čuveni Omer Paša Latas. Takođe, čuli smo priču o brdu Vitlovska kosa koja na jugu omeđuje ovo područje jer je tu za vrijeme II svjetskog rata bila smještena partizanska bolnica NOVJ i da je tu štampan prvi broj Kozarskog vjesnika u proljeće 1942. godine od strane Drugog krajiškog NOP odreda “Mladen Stojanović”. Tu istorijskoj priči nije kraj. Na brdu Palež koji se nalazi sa zapadne strane Pašinih konaka nalazi se spomenik u čast formiranja Pete kozarske brigade 22.09.1942. godine i mjesta gdje je borac pjesnik Skender Kulenović 19.08.1942. godine recitovao svoju poemu “Stojanka majka knežopoljka”. Dakle, kod nas planinara nije samo hodanje bitno, bitno je i saznati nešto o tradiciji i kulturi krajeva koje obilazimo.

Od Pašinih konaka je slijedio uspon prema Mrakovici, prvi i jednini u toku našeg pješačenja. Tu smo se malo zagrijali iako je temperatura vazduha bila ispod nule. Nije bilo pregrijavanja, samo radna temperatura. Prije skretanja prema Vitlovskoj kosi pozdravile su nas dvije srne koje su protrčale ispred nas. Nisu džabe brze i plašljive pa su ih samo rijetki vidjeli. Toliko je bilo brzo i iznenada da ih nismo uspjeli ni fotografisati.

Dolaskom pod Mrakovicu i upravu NP “Kozara” uslijedio je najteži dio današnje trase. Hodanje asfaltom, doduše, prekrivenim snijegom ali opet nije prijatno za hodanje. Tih petstotinjak metara torture je brzo prošlo jer smo znali da nas kod našeg Đure u restoranu čeka uvijek dobar “grasulj”. Tako je i bilo. Nakon kraće rokade po stolovima, svi smo se smjestili i serviran je posni grah sa dodatkom kranjske kobasice za one koji smatraju da grijeh ne ulazi na usta nego iz njih izlazi. Počašćeni smo pićima raznim i odličnom rakijom Bože Grbića, predsjednika PSD “Ljubijski rudar”. Tokom jela uz zvuke harmonike Marinka Todarana – Kajinog smo pjevali a poslije jela i koje kolce odigrali.

Poslije jednog od odigranih kola uslijedio je “fajront”, kao što to obično biva. Sjeli smo u bus sretni i zadovoljni još jednim prelijepim danom na još ljepšoj Kozari i krenuli prema Prijedoru. Neki su brzo zaspali jer je pod nogama ipak ostavljeno 16 km kozaračih puteva.

Ovo je bila još jedna u nizu rudarskih transverzala. Našim dragim rudarima želimo sretan predstojeći Dan rudara!

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Duško Vujičić, Zoran Petrić i Marko Sarić

[srizonfbalbum id=64]