September, 2017

Ime Grossglockner, kako je zaključio Belsazar Hacquete, dolazi od njegovog karakterističnog oblika koji podsjeća na zvono. Opet, neki drugi kažu da je to germanizovana verzija slavenske riječi Klek, a naziv Veliki Klek je i dalje u upotrebi u Sloveniji. Ako se uzme u obzir da su ova područja današnje Austrije u periodu od 6-8 vijeka nove ere naseljavali Slaveni, ta verzija zvuči moguće.
No, kako god bilo porijeklo imena, ova veličanstvena planina privlači mnogobrojne planinare i alpiniste već dugi niz godina, još od prvog zabilježenog uspona u ljeto 1800. godine. Tako smo i mi odlučili da će druga polovina septembra biti odlično vrijeme za uspon.

Prva polovina sedmice nije obećavala dobre uslove zbog velike količine padavina i novog snijega koji se zadržavao na planini, ali smo ipak okušali sreću i krenuli put masiva koji razdvaja austrijske pokrajine Tirol i Karintiju. Sitnice kao što je zaboravljen važan komad opreme nisu nas spriječile da nastavimo dalje. Srećom, čak i u malim austrijskim gradovima ima dovoljno prodavnica planinarske opreme, gdje je taj propust mogao biti nadoknađen. A naučena je i važna lekcija. Koliko god iskustva u pakovanju opreme imali, nemojte se oslanjati samo na to. Ipak koristite listu opreme koja vam treba, da vam se ne bi desilo da opremu kupujete usput.
Zaboravljena oprema nas nije spriječila, ali višak snijega jeste uticao na izbor puta ka vrhu planine. Iako je plan bio da se penjemo smjerom Stüdlgrat, odnosno jugozapadnim grebenom, poslušali smo savjet domara u Stüdlhütte domu i krenuli normalnom stazom. Zaključili smo da nije neophodno da završimo kao Till Lindemann u sjajnom spotu, još bolje pjesme, snimljene upravo na Grossglockneru.

Iako smo na večeru u Stüdlhütte (2802 m) zakasnili, na spavanje smo ipak otišli nakon obilnog obroka od supe, sira i tiramisua. Čudno zvuči, ali je ustvari bilo vrlo dobro.
Na vrh krećemo ranom zorom, uz brojne naveze koje takođe kao bazu koriste ovaj dom. Snijega ima dosta za ovo doba godine, pa su dereze potrebne već od samog doma. Nakon pola sata hoda stižemo do glečera Kodnitz, a ubrzo i do grebena koji vodi do najvišeg doma u Austriji, čuvenog Erzherzog Johann Hütte ili Adlersruhe (3454 m).
Uz odlično vrijeme i još bolji snijeg put od doma do grebena Grossglocknera ne traje dugo. Na grebenu je potrebna posebna pažnja zbog velike eksponiranosti staze, ali posebno zbog drugih naveza sa kojima se nekada treba mimoići, a nekada ih prestići. Ipak, vrlo dobrim tempom, tokom kojeg smo uspjeli uživati u pogledu na okolne vrhove ali i na najveći austrijski glečer Pasterze (maksimalne debljine 275 m), dolazimo do Kleineglocknera (3770 m) i prelazimo sedlo, kao dva najzahtjevnija dijela staze prema vrhu. Za manje od četiri i po sata stižemo do vrha (3798 m) i stavljamo ruke na čuveni Grossglockner Gipfelkreuz. Originalni je postavljen još davne 1802. godine i prvi je krst postavljen na vrh neka planine. Prvi krst je bio drveni i nije dugo potrajao. Postojeći je posvećen 25-oj godišnjici braka cara Franje Josipa I i carice Elizabete, a uz popravke i restauracije, stoji na vrhu od 1880. godine.

Nakon gotovo 45 minuta na vrhu, spuštamo se istom stazom nazad, sve do doma gdje nas čeka zaslužen odmor. Slijedećeg dana, iz doline bacamo još jedan pogled prema crnoj planini uz želju da je uskoro ponovo vidimo.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Igor Milošev i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=55]

Kažu da ako dovoljno puta nešto pokušavate, prije ili kasnije uspijete u tome. Tako je bilo i sa našim izletom na Pecu, planinu u Karavankama. Izlet smo nekoliko puta odgodili zbog loše vremenske prognoze. Prošle godine smo čak krenuli put Slovenije sa namjerom da se penjemo na Pecu ali smo na terenu, zbog dosta novog snijega, odustali od toga i penjali jedan manje zahtjevan vrh. Tako da smo na ovaj put krenuli sa nadom da ćemo konačno da izađemo na vrh te planine.

Kao i obično, put do Slovenije je protekao u obilasku prodavnica sportske opreme, ovoga puta u Zagrebu i Celju. Neko je kupio neki odjevni predmet, neko šljem, neko pojas ili set za samoosiguranje. A neko je samo kupio pšenično pivo i breskve.

Do mjestašca, Črna na Koroškem, stižemo u popodnevnim časovima. Gradić je poznat kao rodno mjesto Tine Maze, najpoznatije i najuspješnije alpske skijašice iz Slovenije. Tu nas čeka naš dragi prijatelj i domaćin, Jovo Đurić. Nakon srdačnih pozdrava, nastavljamo do parkinga, koji se nalazi na 400 m ispod Doma na Peci (1665 m). Na parkingu nas čeka još jedan naš prijatelj, Brane Meh, koji je po običaju spremio piće dobrodošlice. Ubrzo krećemo stazom do doma, koja nas vodi pored pećine u kojoj se nalazi statua Kralja Matjaža, tzv. Votlina Kralja Matjaža. Kralj Matjaž je legendarni vladar, pravedan i zaštitnik naroda. Vjeruje se da je njegov lik, pored prethrišćanskih predanja, zasnovan na stvarnom liku ugarskog kralja Matjaša Korvinusa, poznatog po borbama protiv Turaka, krajem 15. vijeka. Legenda kaže da se sa svojom vojskom sklonio u pećinu pod Pecom i za kamenim stolom utonuo u san. Kada njegova brada devet puta okruži sto, on će se probuditi i ponovo krenuti u borbu da progna neprijatelje i zaštiti narod. Uz debatu da li je slobodarski slaviti mađarskog kralja kao velikog heroja u Sloveniji, nastavljamo dalje.

Ubrzo stižemo i u Dom na Peci, gdje se smještamo po sobama i ostatak večeri provodimo uz fino druženje i poneko pivo. Prognoza je za sada prihvatljiva, ali se dogovaramo da rano ujutro razmotrimo mogućnost uspona.

Nakon ranog ustajanja, doručka i zaključka da će možda biti malo kiše, krećemo put vrha. Od doma do vrha Pece, Kordaževe glave (2125 m) ima oko sat i po hoda. Već nakon dvadesetak minuta, dolazimo do raskršća, gdje se dijelimo u dvije grupe. Manja kreće težom, Via ferrata stazom, a veća onom lakšom Via normale. Dobro napredujemo uz sajlu, a sigurni smo da ni druga grupa nema problema pri usponu. Vrijeme je vjetrovito i oblačno, tako da nemamo neki poseban pogled. Inače, vrlo dobro bi vidjeli veći dio grebena Kamniško Savinjskih Alpi. Ovako, samo povremeno vidimo Raduhu (2062 m).

U predviđenom vremenu stižemo do vrha, a tamo nas već čeka druga grupa, koja je zbog najmlađeg člana, našeg Luke, imala vrlo brz tempo. Luka je nametnuo taj brzi tempo, jer je znao da ga na vrhu čeka torta, na koju čitavim putem  paze njegovi roditelji, Bojana i Rašo. I ove, kao i prošle godine, Luka je svoj rođendan proslavio na planini. Prošle godine je to bio pohod na Prisojnik, a ove godine to je Peca. Želimo mu, uz želje za sretan život i dobro zdravlje za njegov deseti rođendan, da tako nastavi i da svaki slijedeći provede na jednako lijepom mjestu. A svi znamo da su planine najljepša mjesta na ovoj našoj planeti. Uz pjesmu, zastavu i tortu slavimo Lukin, ali i rođendan male Anike, kćerke naše drage planinarke Ivane. Njoj je tek prvi rođendan, a pošto je Luki deseti, sa tortke skidamo nulu i dobijamo odgovarajući broj, bar za fotografisanje. Luka nam nije zamjerio, a nadamo se da su se Ivana i Anika obradovale.

Na vrhu opet odlučujemo da se podijelimo i da jedna grupa krene istim putem nazad, a druga, malo dužim, kroz Austriju kreće put Rudnika v Topli. Put ubrzo postaje prilično strm, a počinje da pada i kiša, pa vrlo pažljivo moramo da se krećemo. Iako pazimo, poneko završi i na zemlji, zbog jako klizave podloge. Ipak sretno stižemo do podnožja, gdje se odmaramo čekajući autobus sa drugom polovinom grupe da dođe po nas. Zbog oblaka i kiše nismo vidjeli mnoge vrhove i planine koje se inače vide sa Pece, između ostalih Triglav (2863 m), Grossglockner (3798 m), Grossvenediger (3657 m), ali smo svejedno vrlo zadovoljni izletom. Planine se nekada sakriju oblacima, ali zbog toga nam nisu manje lijepe ili privlačne.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Ena Končar, Branislav Galić, Bojana Derkuća-Bevandić, Radenko Derkuća i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=54]

Dodjela medalja

U predivnom ambijentu Previje na planini Kozari održano je 3. kolo 1. lige Republike Srpske u planinarskoj orijentaciji. Start trke se održao 10.09.2017. godine, dan nakon starta Kozaračkog maratona u organizaciji PSD “Previja” Lamovita i PAOK “Banja Luka”, te su mnogi učesnici maratona bili prisutni. Planinarski domovi na Previji su omogućavali organizovanje kvalitetnog takmičenja. Sunčano vrijeme je pogodovalo ekipama i ostvareni su očekivani rezultati i vremena.

1. mjesto ekipa PD “Klekovača” iz Prijedora, pobijednik kola, osvaja 5 bodova, sa prolazom staze za 72 minute;
2. mjesto PSD “Stolac” iz Višegrada, osvojena 4 boda sa prolaznim vremenom 77 minute;
3. mjesto PD “Sjemeć” iz Rogatice, osvojena 3 boda i prolazno vrijeme staze 92 minute;
4. mjesto PD “Glasinac” iz Sokolca, osvojena 2 boda i prolazno vrijeme staze 93 minute;
5. mjesto PSD “Previja” Lamovita, osvojen 1 bod i prolazno vrijeme staze 103 minute i
6. mjesto PAOK “Banjaluka” Banjaluka, bez bodova i vrijeme 111 minuta.

Pobijednička ekipa Klekovače je bila u sastavu: Marko Delić, Igor Radulj i Zoran Bakić. Postavljač staze je Duško Blažić, naš domaćin na Previji a takmičenjem je upravljao Načelnik Saveza Žarko Krsmanović.

Sljedeće i posljednje ovogodišnje kolo će se održati u oktobru u području opštine Sokolac na Romaniji.

        Igor Đukić

U nedjelju 3. septembra 2017. godine održan je II planinarski marš “Tragom karanskog partizanskog bataljona” povodom 76. godišnjice od formiranja ove partizanske jedinice Narodnoslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Marš je organizovalo i izvelo Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor na stazi od Brezičana preko Gornje Jutrogošte do Karana koja je prethodno pripremljena i markirana.

U duhu partizanske borbe nejač je ostala kod kuće a odvažni su krenuli. To nedjeljno jutro je bilo kišovito i hladno ali sedamnaest odvažnih planinara se nije dalo pokolebati te su krenuli na stazu dugu 12,5 km. Pored iskusnih vodiča marševsku kolonu je vodila nova “vodičica” Tanja Timarac kojoj je ovo bilo prvo vođenje, tj. vatreno krštenje. Kolona se nije razvlačila nego su svi u jednoj velikoj grupi složno išli. Da li zbog kiše ili misli o partizanima koji su bili izrazito složni i uporni u ovim krajevima?!

Od Savanovića brda pa dolinom rječice Vragolovače prošli smo lijepim seoskim krajolicima a onda smo se pored Vilskog groblja uspeli prema selu Gornja Jutrogošta (330 m). Tu smo, pored škole i crkve svetih apostola Petra i Pavla koje se nalaze tačno na polovini naše marševske staze, napravili veću pauzu za odmor i okrjepljenje. Dočekao nas je naš planinar Dragan Majstorović sa svojim bratom Milom koji su rođeni i žive nedaleko odatle. Bio je to domaćinski doček kakav je i uobičajen kod ljudi potkozarskog kraja kad dočekuju putnike namjernike. Bilo je tu soka, vatrene vode i hrane. Mile nam je spremio tekst o istoriji i kulturi sela Jutrogošta kojeg je dopunjavao komentarima dok je sekretar čitao. Tako smo saznali da je u prvom popisu bosanskog pašaluka iz 1604. godine selo Jutrogošta imalo 31 kuću i 200 stanovnika (koliko ima i danas da paradoks bude veći) a da je najviše imalo 1961. godine – 784. Inače naziv Jutrogošta dolazi od riječi jutro i gost jer sunce prvo obasja ovo mjesto dok su ostala sela u okolini još desetak minuta u sjenci Kozare.

Kolona je nastavila preko Blatnjaka, Kaurina, Laića, Karlica, Krive rijeke do Karana. Pred Karanom su nas dočekali drugovi Vlado, Ismet i Mihajlo. Vlado nas je, kao stari partizan, izveo na vrh Karana (404 m), tj. na mjesto zborišta. Na zborištu nas je dočekao Veljko Rodić, predsjednik Opštinskog odbora SUBNOR-a. Poželio nam je dobrodošlicu i zahvalio nam se na učešću. Bili smo prvi koji smo stigli na zborište. Vrijeme bez gužve smo iskoristili da napravimo kolektivnu fotografiju pored bista Ivice Marušića – Ratka i Žarka Zgonjanina.

Predstavnici grada Prijedora, SUBNOR-a Prijedora i Kozarske Dubice, poštovaoci NOR-a, delegacije Boračke organizacije i organizacija proisteklih iz otadžbinskog rata i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor odali su poštu poginulim borcima ovog bataljona, njihovom djelu i junaštvu. Iz redova ove proslavljene jedinice je 15 narodnih heroja, prvi  heroj u BiH Mikan Marjanović.

Druženje, uz neizostavan vojnički grah, je nastavljeno u društvenom domu Gornjoj Dragotinji. Već tada smo dogovarali aktivnosti za naredni Marš.

Tako smo obilježili još jedan dio naše slavne istorije, otrgnuli od zaborava neke momente ali i kvalitetno proveli kišni nedjeljni dan.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Marko Sarić i Luka Ivanković

[srizonfbalbum id=53]

U periodu od 11-20.8.2017. godine u organizaciji PSRS na akciji “Musala i Olimp 2017” učešće su uzeli, pored ostalih i članovi PD “Klekovača”: Andrea i Ljubiša Aramanda, Saša, Jovan i Igor Ostojić, Ranka Čuturilo, Branka Glušac i Mladen Rosić.

Okupljanje je bilo u Banja Luci odakle smo krenuli prema Sofiji (Bugarska). Stigavši u Sofiju napravljena je kratka pauza sa obilaskom grada a potom smo nastavili dalje da bi se smjestili u pl.dom “Šumnatica” u Borovecu. Rano ujutro gondolom idemo do 2000 m n/v i dalje nastavljamo pješke. Poslije tri sata izlazimo na najviši vrh Balkana – Musala 2925 m n/v. Spuštamo se po kiši do gondole ali zadovoljni osvojenim vrhom.

Ujutro ide uobičajeno pakovanje opreme i nastavak putovanja – obilazak Zejtinlika i Soluna a predveče se smještamo u kamp “Evridiki”. Zora sviće, pakujemo opremu i krećemo na Olimp. Izlazimo iz autobusa i sa 1100 m n/v polako se penjemo. Nakon četiri sata hoda dolazimo do planinarskog doma na 2100 m n/v. Domarka Marija nas dočekuje, smještamo se u dom gdje i noćimo. U 6:30 kolona od 50 planinara lagano kreće prema vrhu. Maglovito vrijeme i vjetar nas prate cijelim usponom i tako izlazimo na Skalu gdje dio planinara ostaje. Nastavljamo dalje i nakon 40 min izlazimo na Mitikas 2917 m n/v. Kratko se zadržavamo i vraćamo se do podnožja. Bilo je naporno cijeli dan hodati ali ekipa je bil spremna i isplatilo se uživati i biti na ovoj planini gdje stoluju bogovi iz grčke mitlogije. Dolazimo u kamp na zasluženi odmor.

Naredne dane koristimo po planu i obilazimo otoke Krf, Vido, Sarandu Albanija i na kraju manastir Ostrog. Polazimo za Trebinje na zajednički ručak i polako se naše putovanje završava na polaznoj tački.

Tekst i fotografije: Aramanda Ljubiša

[srizonfbalbum id=52]