June, 2017

Planinarski savez Republike Srpske organizovao je obuku za vodiče III kategorije. Obuka je organizovana uz pomoć instruktora iz Planinarskog saveza Srbije i logističku pomoć Planinarskog društva „Klekovača“ Prijedor.

Ova zanimljiva aktivnost se odvijala u periodu od 17. do 25. juna 2017. godine u planinarskom domu „Kotlovača“ na Kozari. Instruktorski tim su činili: Slobodan Gočmanac – Cole kao čef kursa i instruktori Duško Blažić, Milorad Kličković, Goran Burić i Marko Sarić. Obuci je pristupilo devet planinara iz šest planinarskih društava našeg Saveza među kojima i naših troje članova: Tanja Timarac, Milica Bogdanović i Radenko Derkuća. Kandidati na obuci su imali priliku da sistematišu svoja prethodna znanja i vještine i da steknu nove. Izučavali su оprеmu, pоznаvаnjе plаninа, vоdičku djеlаtnоst, pоdučаvаnjе – mеtоdičkо prеnоšеnjе znаnjа, аnаtоmiјu i fiziоlоgiјu, оriјеntаciјu i nаvigаciјu, mеtеоrоlоgiјu, bеzbjеdnоst i spаsаvаnjе u plаnini, prvu pоmоć i prаvnа pitаnjа. Nastava se izvodila kroz teoretska predavanja u planinarskom domu i praktičnu nastavu u okolini pl. doma (Zečiji kamen, Bešića poljana) koji ima idealne uslove za ovakav vid obuke.

Kandidati su izveli i jedan marš u dvije grupe: od pl. doma „Kotlovača“ do Kozaračkog kamena i od pl. doma do Bešića poljane i Jankovića kamena. Prilikom tog marševanja neposredno je izvođena obuka iz vođenja planinarskih tura a u noćnim satima planinari su morali da zanoće u improvizovanom smještaju – bivaku kojeg su morali sami da sagrade.

U subotu, 24. juna izvršeno je praktično, pismeno i usmeno testiranje. Svi kandidati su uspješno položili testove i stekli zvanje „Vodič izleta i pohoda III kategorije“. Na svečanosti koja je bila upriličena naveče u pl. domu „Kotlovača“ novi vodiči su u rasterećenijoj atmosferi mogli da popiju i koju čašicu više i da razgovaraju uz logorsku vatru.

U nedjelju u jutro podjeljene su diplome i značke novim vodičima i nagrade prvorangiranima. Za najboljeg polaznika obuke proglašena je Milica Bogdanović (PD “Klekovača”) koja je za poklon dobila kacigu sa posvetom. Drugorangirani je bio Aleksandar Balaban (PK “Abonos”) a trećerangirani Radenko Derkuća (PD “Klekovača”) koji su na poklon dobili knjigu sa posvetom.

Novi vodiči su već tada dogovorili zajedničke planinarske ture i druženja.

Mi im želimo da imaju dosta uspješnih tura sa sigurnim korakom i novim drugarstvima!

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Radenko Derkuća, Draško Zgodić i Marko Sarić

[srizonfbalbum id=47]

Početkom juna, davne 1953. godine, u Prijedoru je osnovano Planinarsko društvo „Klekovača“. Početkom juna, ove 2017. godine, članovi Društva su na najbolji mogući način obilježili 64. godine planinarenja u Prijedoru. Organizovali smo dva izleta van granica naše zemlje prethodni vikend. Veća grupa je otišla put Slovenija, a manja put Austrije. U ovom tekstu ćemo opisati putešestvije te manje grupe.

Put Austrije smo krenuli u ranim jutarnjim časovima. Prvu pauzu pravimo u Mariboru, da bi smo se sreli sa našim drugarima iz PSD „Patrija“, Gradiška i PD „Trebević“, Istočno Sarajevo, koji će nam se pridružiti na ovom izletu. Nakon što smo u prodavnicama planinarske opreme kupili neke stvari koje nam trebaju, ali i neke koje nam ne trebaju, nastavljamo putovanje. Odmah nakon dolaska na parking u podnožju Hohe Wand-a, stavljamo opremu na sebe i krećemo prema jednom od težih Via Ferrata smjerova na južnom zidu stijene. Izabrali smo Gebrirgsvereins stazu, koja ima detalje maksimalne težine D. Ispod same stijene još jednom provjeravamo da li je svima oprema ispravno postavljena i po dogovorenom rasporedu krećemo uz stijenu. Većini planinara iz grupe je ovo prvi put da se susreću sa ovako teškim tehničkim detaljima na ferrati, ali uz uputstva onih malo iskusnijih, svi samostalno i bez većih problema napreduju uz stijenu. Gurtne koje su kupljene nekoliko sati ranije se pokazuju kao vrlo dobra investicija, jer su omogućile siguran odmor prije najtežih dijelova. Nakon tri sada svi uspješno dolazimo na vrh stijene, uz minimalne gubitke od nekoliko slomljenih noktiju, malo modrica po rukama i nogama, jedan izgubljen telefon i člansku knjižicu koja se kod vlasnika zadržala tek sat vremena prije nego što je nestala u provaliji.

Na vrhu, u domu Wilchelm Eichert, zasluženo odmaramo uz hladno pivo i „Wiener Schnitzel“. Sutra nas čeka još jedan zahtjevan uspon, pa ubrzo krećemo put kombija i prema našem smještaju udaljenom četrdesetak kilometara, u planinskom gradiću Semmeringu. Nema pomoći za polomljene nokte i izgubljene stvari, ali tuš i udobni kreveti su dovoljni da budemo spremni za slijedeći dan. Ranom zorom krećemo put Schneeberga, najvišoj planini Donje Austrije, kao i najistočnijem dijelu Alpi čija visina prelazi 2000 m. Planina je poznata i po tome što sa svog, vodom bogatog platoa, snabdijeva Beč pitkom vodom. Cijevovod je izgrađen 1873, u dužini od 120 km i zahvaljući tome, Beč važi kao glavni grad sa najkvalitetnijom pitkom vodom na svijetu. Na uspon krećemo iz varošice Puchberg am Schneeberg, prolazeći pored divnog vodopada, koji nas je podsjetio na vodopad Zofika ispod Zečijeg kamena, samo u malo većem formatu. Prvi dio staze koji nas vodi do doma Edelweiss, prolazimo pored potočića i kroz šumu, pa je to pravi kontrast u odnosu na ono što smo gledali juče. Ali drugi dio staze nas već malo više podsjeća da se nalazimo na padinama krečnjačke planine. Staza koja od doma vodi do vrha je strma, na mnogim mjestima izložena i prekrivena siparom. Na nekim mjestima se nalaze i sajle zbog osiguranja najkritičnijih dijelova. Dijelovi planine su još pod snijegom, pa shvatamo otkuda planini njeno ime. Do vrha Klosterwappen stižemo za pet sati intenzivnog tempa. Kao i na mnogim drugim alpskim vrhovima i na ovom se nalazi krst, odnosno „Gipfelkreutz“, koje religiozni stanovnici ovih krajeva postavljaju na planinske vrhove još od 13. vijeka, ali taj običaj je doživio ekspanziju početkom 20. vijeka.

Pored krsta, slijedi planinarsko krštenje za našeg jedinog člana koji ranije nije bio na toj visini. Naivno nam je povjerovao da svi treba da se prihvatimo prusika i da ga „bičujemo“. Mi koristimo njegovo povjerenje i svi ga svesrdno mlatimo po stražnjici. Tek kada smo završili saopštavamo mu da je običaj da to uradi samo vodič. Zadovoljan postignutim, nije nam zamjerio.

Na putu nazad, u domu Edelweiss pravimo dužu pauzu za ručak i hladno pivo, a put Prijedora krećemo u večernjim satima. Znamo da nas čeka samo par sati sna prije radnih obaveza u ponedjeljak, ali nakon ovako lijepog vikenda to nikome teško ne pada.

Tekst: Draško Zgodić. Foto: Rašo, Bojana, Tanja, Milica, Nataša, Darko, Pele, Draško.

[srizonfbalbum id=46]

“Kažu da su čuda svijeta piramide afričke…”- govore stihovi jedne pjesme. Vjerovatno jesu, ne znam. Međutim, za planinare čuda svijeta su nešto drugo: Alpe, Andi, Himalaji… Alpe za sve planinare svijeta predstavljaju san iz bajke. Gorostasni, melodični, neponovljivi. Članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor često obilaze Alpe. Prvi put u 2017. godini tokom vikenda 10-11. juna vršen je uspon na Julijske Alpe i njihov vrh Viševnik (2050 m) koji se uzdiže iznad Pokljuke i Rudnog polja. Na ovaj način je obilježen Dan Planinarskog društva “Klekovača” koje je osnovano 6. juna 1953. godine. Jedan dio planinara je bio na ovom pohodu na Alpama a drugi dio na ferrati u Austriji.

Pun autobus naših planinara je krenuo u rano subotnje jutro na put koji svi vole. Bilo je tu i novih članova koji će po prvi put osjetiti šta je spavanje u planinarskom domu, planinarenje Alpama ali i kupovanje planinarske opreme. Nakon par sati vožnje i relativno kratkog zadržavanja na granicama stigli smo u Ljubljanu na već dobro poznatu adresu tržnog centra “BTC” (autobus već sam zna put). Kao mravi rasplinuli smo se po prodavnicam planinarske opreme. Neki da po prvi put kupe neki dio planinarske opreme a drugi opet da zanove postojeću. Pazarili su se rančevi, cipele, jakne, pojasevi…

Kako se subota bližila kraju valjalo je razmišljati o počinku pa smo se uputili prema planinarskom domu “Moravče”. Nakon smještanja po sobama i kraćeg odmora svi smo krenuli na kraću šetnju prema Pivkelju. Uz put smo vidjeli konje lipicanere kako se igraju po poljima. Hranili smo ih svježom travom a oni su nam, za uzvrat, pozirali ispred foto-aparata. Na vrhu Pivkelja (880 m) smo svi zamislili želju i pozvonili zvonom koje je postavio naš Sead Ćurak. Lijepo je bilo čuti zvuk zvona kako odjekuje šumom dok se polako spuštamo prema domu. Veseli i razdragani nakon relaksirajuće šetnje od dva sata druženje smo nastavili u domu do kasno u noć.

Jutro je svanulo (za neke prerano) i valjalo je ustati, doručkovati i na put krenuti. Pozdravili smo se sa ljubaznim domaćinom i njegovom porodicom i zahvalili se na gostoprimstvu i lijepom dočeku. Vožnja od sat i po je dobro došla da se još malo drijema i san dosanja. Prošli smo iznad Bleda i stigli na visoravan Pokljuka i lokalitet Rudno polje. Nakon prepakivanja rančeva i zajedničke fotografije krenuli smo na uspon. Vodiči su pričali da staza nije teška i da ćemo se uspeti dobar dio žičarom. Zaista, od jednom smo stigli do žičare. Ovaj put ne lažu, pomislili smo. No međutim, pješke smo se uspinjali uz žičaru preko ski staze. Ipak su i ovaj put vodiči digli moral spominjanjem žičare. Dobro markiranom stazom smo došli do prevoja sa kojeg se lijepo vidi vrh na koji smo se uputili ali i sva okolina. Vidjeli smo cijelu Pokljuku, planinu Konjščicu i Sirarsku pot na usponu prema Triglavu. Još par koraka i stigli smo na vrh – Viševnik (2050 m). Svi koji su krenuli na uspon su i stigli. Uslijedilo je čestitanje, neizostavno krštenje mladih planinara i fotografisanje ali ponajviše fotografisanje sa ponosom i dikom planinara sa ovih krajeva – Triglavom. Krio se povremeno iza oblaka ali imali smo dovoljno prilike da ga uhvatimo. Jasno su se vidjeli i negovi predstvanici, planinarki domovi Planika i Kredarica. Svi su priželjkivali da se uspnu do Triglava. Ko dovoljno želi i ostvariće mu se.

Silazak sa Viševnika je bio malo drugačiji. Podijelili smo se u dvije grupe gdje se jedna vratila istom stazom kojom se i popela a druga grupa je otišla malo zahtjevnijom stazom. Svima je bilo podjednako teško jer su morali kočiti na siparu ali bilo je lijepo jer su imali odličan “razgled”. Na Rudnom polju pored kasarne slovenačke vojske dočekala nas je grupa planinara PD “Slovenj Gradec” na čelu sa našim drugarom Branom Mehom. Dočekali su nas kao pravi domaćini: meza, salata, kolači, sokovi, pivo… Treba li dodati još nešto? Bilo je to lijepo iznenađenje naših dugogodišnjih prijatelja. Svi smo bili jednoglasni da ih mi moramo još bolje dočekati kada opet dođu kod nas u goste. Nisu nam dali da krenemo dok se sve ne pojede a višak piva (da, desilo se da je bilo viška piva!) su nam stavili u autobus, za puta.

Poslije dobrog jela i pića trebalo je putovati ali da bi se to provarilo otišli smo do Bleda (Bledaja, jezirjau, ribou, plivaja…). Kratko smo šetali i opet sjeli za sto. Otići na Bled na probati bledsku krempitu bilo bi bogohuljenje.

Bez obzira na sva odugovlačenja, jer nam je lijepo, došlo je vrijeme da se kući pođe. Malo se pjevalo, malo pričalo pa onda malo spavalo. Došli smo u Prijedor sa željom da se što prije okupimo na nekom novom izletu jer su svi bili sa puno utisaka i želje za novim druženjima.

Tekst i fotografije: Marko Sarić

[srizonfbalbum id=45]

Vrijedni planinari „Klekovače“ su i protekli vikend imali pune ruke posla. Subota, koja je uglavnom bila sunčana, je iskorištena za sređivanje ograda na terasama Planinarskog doma „Kotlovača“. Prvo je na red došla priprema ograde za bojenje, zatim su vrijedne ruke dohvatile valjke i četke i prihvatile se lakiranja. Najviše boje je završilo gdje joj je i bilo mjesto, ali bilo je umazanih ruku, odjeće i patika. Možda nismo bili najvještiji u tome, ali smo to nadoknadili entuzijazmom i upornošću. Nakon čitavog dana druženja sa četkama i bojom, došlo je vrijeme da se nešto pojede i odmori. Ali odmah nakon toga kreće drugi, zanimljiviji dio aktivnosti. Učili smo ponešto o tehničkoj opremi za uspone i o tehnikama koje se koriste u različitim situacijama.

U nedjelju smo, nakon buđenja i jutarnje joge za neke, ostavili za praktičnu primjenu naučenog. Prošetali smo do stijena Zečijeg kamena i sa visine od 50 m vježbali tehniku samospuštanja niz uže, tzv. „abseil“. Iako je mnogima ovo bio prvi susret sa tako visokom stijenom i tehnikama, svi su bili „na visini zadatka“ i bez greške primjenili naučeno. Umorni, ali zadovoljni postignutim, ponovo se vraćamo do doma na večeru. Ne smijemo zaboraviti pomenuti da je krajem prošle sedmice završeno i markiranje staze Rajkovići – Kotlovača, uz pomoć NP Kozara.

Svim ovim radnim aktivnostima, ali i izletima u Austriju i Sloveniju, koje PD „Klekovača“ planira za naredni vikend, obilježavamo 64. godine postojanja Društva, koje je osnovano upravo na današnji dan, 06.06.1953. u Prijedoru. I želimo mu još mnogo rođendana!

Tekst i fotografije: Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=44]

U organizaciji Sindikata ZP “Elektrokrajina” Banja Luka i sindikalne podružnice Prijedor u petak, 02.06.2017. godine upriličeno je druženje radnika RJ “Elektrodistribucija” Prijedor u srcu planine Kozare, u prostorijama planinarskog doma “Kotlovača”.

Smijeha, hrane i pića nije nedostajalo a povrh svega muzika je bila na izvanrednom nivou. Druženje je proteklo, kako i dolikuje, u najboljem redu i bez incidenata, osim jedne slupane čaše koju je jedan kolega slučajno oborio. Hladno pivo, ljuta čorba i dobro pečeno prase su odmah dali naslutiti da će druženje potrajati do kasno u noć. Tako je bilo. Uz muziku i dobro druženje sve je trajalo do oko 21 sat. Gosti su se razišli a domaćin je sa saradnicima pospremio dom, koji su planinari PD “Klekovača” dali na korištenje sindikatu.

Ovom prilikom se zahvaljujemo PD “Klekovača” Prijedor na saradnji i uspješnoj organizaciji.

Tekst i fotografije: Vanja Ševa

[srizonfbalbum id=43]