July, 2016

Svaki planinar će znati kakav je osjećaj popeti se na neki novi vrh, neku novu visinu i pomjeriti sopstvene granice. Taj osjećaj je imao svaki član naše šestočlane ekipe, kada smo u subotu, 16.07.2016. u jutarnjim satima stali na vrh najviše evropske planine, Elbrusa.

Želja za usponom je tu bila odavno, a same pripreme su počele mjesecima ranije, bar što se tiče skupljanja potrebne opreme i planiranja finansijskih aspekata ekspedicije. A one vaznije pripreme su počele mnogo ranije, još sa prvim odlaskom na planinu, kada je rodjena ljubav prema planinama.

Kao i svaku ozbiljnu ekspediciju, tako je i ovu neko morao inicirati i isplanirati. Ovog puta je to bio Igor Milošev, sekretar PSD “Patrija” iz Gradiške, moj lični prijatelj kao i veliki drug PD “Klekovača”.

Naš cilj je bio veličanstveni greben Kavkaza, odnosno njegov najpoznatiji i najviši dio Elbrus. Vrh ove planine vulkanskog porijekla je na 5642 m iznad nivoa mora, što je visina Zapadnog Elbrusa. Istočni Elbrus, druga vulkanska kupa, je samo dvadesetak metara niža i visina joj je 5621 m. Elbrus je najviši vrh Evrope, kao i jedan od “7 Summits”, grupe najviših planina na svim kontinentima. Nalazi se na jugozapadu Ruske Federacije, odnosno u Kabardino-Balkarskoj republici.
Ekipa koja je krenula na put 10.07. je bila u sastavu: Igor Milošev iz PSD “Patrija” Gradiška, Dijana Vrhovac, Milica Bogdanović i Miroslav Trivić iz PAK “Summit” Banja Luka i moja malenkost kao predstavnik PD “Klekovača” i Grada Prijedora. Nas petoro je činilo ekipu iz RS, ali punopravan član je bila i Jovana Bogojević, planinarka iz Požarevca (Srbija) i najmladja članica naše grupe.

Nakon višemjesečnih priprema svi smo se našli na beogradskom aerodromu “Nikola Tesla”, odakle je krenuo naš put ka Rusiji. Iz Moskve smo nakon kraćeg čekanja otputovali do Mineralnih Voda, turističkog mjesta sa aerodromom najbližim našoj konačnoj destinaciji.

Nakon dva leta i 200 km vožnje stižemo u Terskol, maleno selo ispod samog Elbrusa, koje je baza ekspedicijama koje kreću na vrh. Smještamo se u ugodan hotel koji se nalazi u zaseoku Čeget. Prvi dan je planiran za aklimatizaciju na planinu koja nosi isto ime kao i zaseok, Čeget. Visoka je 3601 m i pored toga što se nalazi u pograničnom području Ruske Federacije sa Gruzijom, njeno ime je posebno i zbog toga što je po njoj nazvana i “nuklearna aktovka” u kojoj se nalaze kodovi za lansiranje ruskog nuklearnog arsenala i koja se uvijek nalazi uz ruskog predsjednika. Iako nosi “opasno” ime, naš aklimatizacijski uspon je bio vrlo ugodan. Iako se nismo popeli do samog vrha, zbog zabrana u pograničnoj zoni, došli smo do visine od 3400 m, odakle nam se, na trenutke, kroz oblake pružio pogled na veličanstven masiv Elbrusa.

Sljedeći dan smo napustili hotel i zajedno sa ekipom Visokogoraca Crne Gore, koje smo upoznali prethodni dan i koji su imali isti cilj kao i mi, krenuli na padine Elbrusa. Iz mjesta Azau kreće žičara koja vodi do stanice Mir, na visini od 3500 m. Nakon toga je potrebno ratracima prebaciti svu opremu do prvog kampa Garabaši, odnosno bungalova u obliku bureta, kako se na ruskom i zovu (Bočki), koji je na visini od 3750 m. Smještaj nažalost nije na nivou alpskih domova, ali to je nekako i očekivano. Imamo krov nad glavom i zadovoljni smo. Taj dan je iskorišten i za aklimatizacijski uspon do drugog kampa, Priut 11, koji se nalazi na visini od 4100 m. Ime nosi po jedanaestorici naučnika koji su tu boravili tridesetih godina prošlog vijeka. Pored glavnog objekta, za smještaj se koriste montažne kućice, odnosno kontejneri, mada neki planinari postavljaju i svoje šatore.

Četvrtak je rezervisan za uspon do Skale Pastuhove, grupe stijena na visini od 4800 m. Nakon aklimatizacije se ponovo spuštamo na spavanje u Bocke. Petak je rezervisan za odmor i transport opreme do Priuta 11. Na sreću, planina je dobro pokrivena telefonskim signalom, pa smo mogli putem interneta da pratimo vremensku prognozu, što je kod planiranja uspona ključno. Iako prethodnih dana subota nije obećavala mnogo, u petak je prognoza pokazala dobro vrijeme i odluka je pala, idemo sutra.
Na uspon krećemo 16.07.2016. u 01:00 čas po lokalnom vremenu. Naša grupa od šest i crnogorska od sedam planinara, zajedno kreću ka vrhu planine.

Početak uspona je najčešće najteži dio, zbog toga što je prvih nekoliko sati noći najhladnije i najmračnije. Iako smo imali sreću da vrijeme bude mirno, bez mnogo vjetra, temperatura je bila nekoliko stepeni ispod nule. Prvi simptomi visinske bolesti ostavljaju traga na članovima grupe. Svaki korak je težak, neko se žali na glavobolju, neko na hladnoću, ali svi imaju osjećaj slabosti i malaksalosti. Nedostatak kiseonika uzima svoj danak. Na tzv. Sedlu koje se nalazi između istočnog i zapadnog vrha, na visini od 5400 m, ekipe prave prvi veći odmor. Snijeg je zaprljan tragovima povracanja, jer je mučnina još jedan od simptoma. Sreli smo već nekoliko grupa koje se kreću nazad, jer su odustali od uspona. Svi imaju neodoljivu želju da spavaju, ali znamo da to ne smijemo i da bi to moglo biti kobno. Nakon uzimanja malo čaja i utopljavanja članova ekipe, kojima je hladno, nastavljamo dalje. Nakon dvadesetak minuta izlazimo na dio staze koji je obasjan izlazećim suncem, pa se bar subjektivno smanjuje jedan od problema za neke članove grupe, hladnoća. Ali je i dalje nakon svakih nekolilo metra potrebno praviti pauze, jer svaki korak iziskuje ogroman napor. I pored dosta kriza ipak ostajemo kompaktna grupa i niko ne odustaje.

Nakon više od 7 sati hodanja, u vremenu izeđu 08:30 i 09:00, konačno izlazimo na vrh. Sretni zbog uspjeha i na ivici snaga, neki se smiju, neki plaču, ali svi smo ponosni na sebe i jedni na druge. Zastava našeg Društva je ponovo na krovu Evrope, nakon 26 godina. Nakon kraćeg boravka na vrhu zbog fotografisanja i odmora, krećemo putem nazad, koji je jednako fizički iscrpljujuć, kao i uspon.

Planina nam je dopustila da je pokorimo na tih nekoliko minuta boravka na vrhu i zahvalni smo joj zbog toga. Ali je nismo osvojili, kako nekad ljudi pišu. Ona je osvojila nas.
16.07.2016. će uvijek biti poseban datum za svih trinaest planinara sa prostora bivše Jugoslavije, a posebno za nas troje koji smo ovim usponom proslavili tačno godinu dana od uspješnog uspona na Mont Blanc.

Draško Zgodić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2