July, 2015

Dugo godina za redom krajem mjeseca jula u našem Društvu se organizuje uspon na planine Šator i Klekovaču. Ove godine ne bi valjalo da se lijepa tradicija prekine. Posljednji vikend, ovog najvrelijeg mjeseca u godini, planinari iz Prijedora zajedno sa planinarima iz Banja Luke, odlučili su da provedu na ovim planinama – da se na sebi svojstven način rashlade.

U subotu, 25. jula, krenuli smo rano u jutro prema planini Šator. Vozeći se tako putem kroz Sanski Most, Bos. Petrovac, Drvar i Bos. Grahovo uživali smo u pogledu na živopisni krajolik bosanske krajine koja je u ovo doba godine posebno lijepa. Uz put su nas, naravno, pratile i planine Grmeč, Mulež, Osječenica, Dinara koje redovno pohodimo i kojima se rado vraćamo. Stariji planinari uveseljavaju mlade raznim anegdotama tokom obilazaka tih planinskih masiva (neki i pretjeraju sa uveseljavanjem).

Nakon dva sata vožnje došli smo u Drvar, sreli se na dogovorenom mjestu sa petro planinara iz Banja luke i napravili smo prvu pauzu da se odmorimo i da kupimo namirnice koje su nam potrebne nastavak puta. Neki su to iskoristili za doručak, kafu i, na žalost, dim cigarete. Opet, bilo je i onih koji su prošetali i koji korak dalje u potrazi za drvarskom, na daleko poznatom, rakijom drenjom. Većina nas je javno deklarisanih nepotrošača tog derivata voća ali svi smo se u autobusu okomili na jednu flašu drenje čim smo osjetili njen miris. Svi osim vozača.

Kada smo došli na Šatorsko jezero pohitasmo prema vodi da se bar za trenutak ohladimo. Prepakovali smo rančeve i napravili kratak dogovor ko će kuda i u koju grupu. Veća grupa sa oko 25 planinara je pošla za mnom prema vrhu a par planinara je ostalo da se rashlađuje u jezeru jer je bilo baš taman za kupanje. Krenuli smo, polako, da se ne znojimo previše. Znojenje je neizbježno i dobro ali ovih ljetnih mjeseci ga ima i previše. Da ne bismo otvoreno priznali da se umaramo počeli smo sa sve češćim fotografisanjima, na ovom kamenu, na onoj stijeni kao da već tu nismo bili. Ali neka, svaki trenutak je jedinstven i treba ga zabilježiti. Kako smo izbili preko prvog prevoja i ugledali pred nama dugačko Livanjsko polje pred nama se pojavilo još nešto od čega smo svi ušli u ekstazu ili još nešo ushićenije. Bilo je to pred nama cio cvijetnjak runolista. Izgubili smo se, u tome, baterije fotoaparata se isprazniše od silnog škljocanja. Bilo ga je lijepo vidjeti, taj najljepši planinski cvijet. Posebno lijepe fotografije runolista su bile sa jezerom u pozadini.

Bližio se i završni uspon na vrh. Neki već dosta izmoreni od velike vrućine pitali su me ima li puno i je li teško? Odgovorih im kratko da izdrže još malo do žičare. Nekima to dade moral a neki znaju da lažem pa se nasmijaše a smijeh im dade još veći moral. U par skokova, lijevo desno, tamo-amo izađošmo na vrh – Veliki Šator 1872m. Na vrhu smo se odmorili, okrijepili i pokazivali jedni drugima planine i vrhove u okruženju. Uslikali smo se sa zastavom Društva, upisali u upisnu knjigu, zalijepili našu naljepnicu i naravno krstili one koji su prvi put na ovolikoj visini.

Na vrhu smo sreli i par poznatih lica, naše drage prijatelje Ljubu Glušicu i Bubonju iz Drvara koji su znali da dolazimo i htjeli su da nas iznenade. Lijepo ih je vidjeti opet, pogotovo na planini. Ljubo je poveo i svog sestrića, dječaka koji živi u Vojvodini i kojem je ovo prvo planinarenje. Bio je odušljeven i to je za njega kao uspon na Himalaje.

Silazak sa vrha je bio dosta brz jer smo htjeli što prije da ohladimo naše motore kupajući se u jezeru i da u njemu provedemo što više prije planiranog polaska prema Klekovači. Za planinsko jezero bi se očekivalo da je voda reska i prehladna ali bila je baš taman. Iskupašmo se pošteno i čini mi se da bismo opet bili u stanju tako okrepljeni izaći na vrh Šatora. Po dogovoru i planu pohoda, mi vodiči, dadosmo signal za pokret. Izgleda da je signal bio baš na vrijeme jer čim smo sjeli u autobus počeo je jak ljetni pljusak. Spuštajući se od Šatorskog jezera prema selima Tičevo i Obljaj odlučili smo da svratimo u obnovljenu kuću Gavrila Principa. Obišli smo spomen kuću, razgledali i napravili kolektivnu fotografiju pored Gavrilove biste.

Dugotrajnim truckanjem odličim putevima znali smo da se još uvijek nalazimo u našoj zemlji. Isto tako saznali smo da imamo i kamenje u bubrezima. Ništa to nije bilo važno kada smo stigli u planinarski dom na Klekovači i u goste domaćinima iz PD „13 runolista“ iz Drvara. Smjestili smo se u sobe planinarskog doma po principu hrkajuća i nehrkajuća ekipa. Raspalili smo vatru da roštiljamo ali i da sjedimo uz nju i zabavljamo se. Planiran je bio noćni uspon na Veliku Klekovaču ali zahvaljujući roštilj-majstorima, koje neću imenovati, večera je kasnila pa je kasnio i uspon. Roštilj-majstori su se iskupili odličnom večerom koja na tim visinama nema zamjene.

U jutro smo krenuli prema vrhovima. Zbog pomalo olujnog vjetra i oblaka odlučili smo da ne idemo prema Velikoj Klekovači nego prema Maloj Klekovači jer smo tu zaštićeni šumom i stijenama. Taman kad smo pomislili da će uspon biti lak moralo je da se desi nešto što će nas razuvjeriti. Gusta i visoka trava je bila natopljena vodom od sinoćne kiše. Gamašne nisu bile od pomoći a do pojasa duboke ribarske čizme nismo imali. Kako sam išao prvi i razgrtao tu travu bio sam skoro sav mokar, bez obzira na GoreTex i ostale peksimete. Drugari koji su me pratili u stopu nisu bili ništa bolji. Svejedno, da je bilo suvo, mokri bi bili od znoja; dođe mu na isto. Izlazak na vrh smo radili polako i sigurno jer je bilo dosta klizavo. Na vrhu Male klekovače (1761m) smo imali pogled na neposrednu okolinu koju su zatvrali oblaci. Nakon kraćeg zadržavanja, fotografisanja i upisivanja u upisnu knjigu trebalo je opet pažljivo sići sa vrha. Nastavili smo nazad prema domu i sa manjom grupom prema Velikoj Klekovači jer je vrijeme odlučilo da se popravi. Na Velikoj Klekovači (1962m) više nije bilo vjetrovito a i pogled je bio puno bolji. Ugledali smo i našu Kozaru koju na sjeveru lako možemo prepoznati po žutoj mrlji – kamenolomu Drenovača. Obišli smo vrh i površinske dijelove napuštenog vojnog objekta.

U domu smo se okrijepili uz toplu supu i ručak. Spakovali smo svoje stvari, počistili i uredili dom. Nije bio red da ga ostavimo neurednim jer smo mi uvijek dobri gosti kod još boljih domaćina. Do Prijedora nas je čekao dug put te smo prvu pauzu napravili „Kod tetke Kove“ na Oštrelju. Od jednom su se pojavile hurmašice i baklave iz nečijeg ranca pa je uz toliko šećera u krvi put brzo prošao ali uz sjećanje na lijepo, zdravo i korisno proveden vikend u planini sa dragim ljudima. Kao i uvijek.

Marko Sarić

[srizonfbalbum id=5]

Osvojen je Mont Blanc, najviši vrh zapadne Evrope, a ujedno i najviši vrh Alpskog masiva. Planinari PD “Klekovača” iz Prijedora su u periodu od 9-20. jula učestvovali u ekspediciji koja je za cilj imala osvajanje već pomenutog vrha Mont Blanc i najvišeg vrha Italije, Gran Paradisa.

Tročlana ekipa PD “Klekovača” je bila  u slijedećem sastavu: Draško Zgodić, Mira Kojić i Milica Bogdanović. Bili smo dio tima kojeg su činili još i članovi banjalučkog Planinarsko alpinističkog kluba “Summit”, Planinarsko sportskog društva „Patrija“ iz Gradiške i Društva prijatelja prirode „Lipa“ iz Odžaka.

Plan je bio da se prvo izvrši uspon na Gran Paradiso, zbog aklimatizacije i pripreme za veću visinu, a nakon toga da se pokuša uspon na Mont Blanc. Devetočlani tim je krenuo iz Banja Luke u popodnevnim časovima 09. jula. 2015. Prva stanica nakon više od 1000 km vožnje je bilo turističko mjestašce Pont Valsavarenche u Aosta dolini, koje se nalazi na gotovo 2000 metara nadmorske visine, na samom sjeverozapadu Italije.

Nakon pakovanja opreme počeo je uspon stazama Nacinalnog Parka Gran Paridiso do planinarskog doma „Vittorio Emanuele II“ koji se nalazi na visini od 2732 m. U popodnevnim časovima je uslijedio odmor na obali ledničkog jezera koje se nalazi pored samog doma i spremanje opreme za sutrašnji uspon. Na uspon smo krenuli u 03:00 h, da bi iskoristili vrijeme dok je snijeg na glečeru čvrst i dobar za uspon i da bi se smanjila opasnost od pada u neku od glečerskih pukotina. Grupa se podijelila u dvije alpinističke naveze zbog sigurnosti.

Nakon prelaska glečera, do samog vrha je ostao kratki prelazak tehnički težeg dijela stijene, koji je uspješno savladan. Vrh Gran Paradisa i najviši vrh Italije (4061 m) je osvojen nakon 5,5 sati hoda.

Silazak je prošao dobro, uz manje simptome visinske bolesti i probleme sa zuljevima kod nekih članova grupe. Uslijedio je odmor u kampu u Valsovarenche Pontu, a jutarnjim časovima se krenulo prema evropskoj Meki za alpiniste i skijaše, Chamonixu u Francuskoj. Dvodnevni odmor u Chamonixu je dobro došao svim članovima grupe da skupe potrebnu energiju za glavni uspon koji nas je očekivao. Boravak u divnom gradiću je iskorišten za obilazak spomenika i građevina posvećenih vjekovnoj tradiciji planinarenja u ovom kraju, ali i za obilazak mnogobrojnih prodavnica specijalističke planinarske opreme. Read More …

Tročlana ekipa našeg društva u sastavu: Draško Zgodić, Milica Bogdanović i Mira Kojić 12. jula 2015. godine osvojila je vrh Gran Paradiso, 4061 m. Sa njima su zajedno bili Iz PAK “Summit” Banja Luka: Đorđe Sandalj i Nada Mitrović, iz PSD “Patrija” Gradiška: Igor Milošev i iz PD “Lipa” Odžak: Ivo Lubina, Davor Ilić i Stjepan Majić.

Nakon ovog osvojenog vrha, kao odlične pripreme, planinari sutra počinju uspon na Mont Blanc, najviši vrh zapadne Evrope.

Drugari, sretno!