Vijesti

Julijske Alpe sa jednim od svojih najatraktivnijih vrhova Prisojnikom su bile planinarska destinacija za članove PD “Klekovača” proteklog vikenda (10-11.09.2016.).

Iako smo akciju prvobitno planirali za sredinu avgusta, zbog loše vremenske prognoze ona je odgođena za ovaj vikend i nismo se pokajali zbog toga. Autobus, popunjen do zadnjeg mjesta, se u ranim subotnjim časovima uputio put Slovenije. Prvog dan nismo imali planirane druge planinarske aktivnosti osim dolaska i smještanja u dom, iskoristili smo to, kao i obično, za obilazak trgovina sa planinarskom opremom u BTC centru Ljubljana, ali i za posjetu Bledu. Bledsko jezero, te ostrvo sa baroknom crkvom i čuvarom jezerske čarolije Zamkom na stijeni iznad jezera odavali su utisak boravka u kakvom Diznijevom filmu tipa “Trnoružica”, “Pepeljuga” ili “Ljepotica i zvjer”. Neko je to iskoristio za šetnju i fotografisanje pored jezera, neko da proba lokalne specijalitete, a posebno poznatu Bledsku kremšnitu. A na polasku iz Bleda, u “Dino Parku” sa figurama dinosaura u prirodnoj veličini, najmlađi član naše ekipe Luka Derkuća je na kratko imao priliku da se fotografiše sa nekima od njih. Svijet dinosaura je Lukina velika ljubav i obećavamo mu da ćemo slijedeći put ostaviti više vremena za posjetu ovom parku.

Vozimo se cestom od Kranjske Gore prema prevoju Vršič i prolazimo pored Ruske kapelice i groblja ruskih vojnih zarobljenika, koji su tu cestu gradili u Prvom svjetskom ratu. U ranim večernjim časovima stižemo u Erjavčevu koču, planinarski dom koja se nalazi na visini od 1515 m, malo ispod prevoja Vršič sa gorenjske strane. Dom nosi ime po Franu Erjavcu, slovenačkom prirodoslovcu i piscu, prvobitno izgrađen 1911. godine, a današnji izgled ima od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka.
Nakon što smo se smjestili Luka i ja idemo u obilazak dijela staze, kojom sutra treba da idemo. Iako smo precizno odredili stazu, zadržali smo se malo duže nego što je planirano, pa smo u povratku požurili nazad da bi smo stigli na rođendansku tortu koju su Lukini roditelji spremili, jer je upravo taj dan bio Lukin deveti rođendan. Uz rođendansku pjesmicu i tortu svi malom slavljeniku želimo sve najbolje i da još mnoge rođendane proslavi na ovako lijepim mjestima. Nakon večere i torte padaju konačni dogovori za sutra i odlazi se na počinak.

Već u šest časova slijedećeg jutra svi koji idu na Prisojnik polaze na stazu. Manja grupa koja ostaje u domu će poslije nas krenuti na laganiji uspon prema Slemenovoj Špici. U sklopu akcije “Julijske Alpe 2016” planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, pored zahtjevne i relativno teške staze na Prisojnik za učesnike bez potrebne opreme i slabije fizičke spreme organizovali smo uspon na Slemenovu Špicu (1971m). Sa kolegom Duškom Vujičićem izveli smo taj uspon u Alpske vrleti. Početni strmi uspon, pa dolazak do vidikovca odakle se pruža pogled na dolinu i okolne planine. Korak po korak i eto nas na raskršću za Slemenovu Špicu i Malu Mojstrovku. Pored nas prolazi stampedo na ferratu Mojstrovke koja je formirala šarenu crtu na stijeni iznad sipara. A mi nastavljamo dalje na Špicu. Pogled već puca na Alpske velikane Jelovec te dolinu Tamar (skakaonica Planica) i mi stižemo na sami vrh Špice. Obavezno fotografisanje, okrjepljenje i razgledanje panorame, pa dođe vrijeme za povratak. U povratku istom stazom sa skretanjem prema Vršiću obišli smo Vršič i još dva doma pa povratak u bazu. U baznom domu skupljanje ekipe i oporavak sa kranjskim kobasicama, pa pakovanje i isčekivanje drugara koji se vraćaju sa Prisojnika.

Vrijeme je toplo i ugodno uz malu oblačnost – savršeno za uspon na Prisojnik. Nakon dvadesetak minuta hoda, razdvajamo se i jedna grupa odlazi Slovenskom stazom, a druga ide prema “Via ferrata” smjeru pod imenom Kopiščarjeva pot, po riječima Slovenaca, jednom od najtežih osiguranih staza u Sloveniji. Via ferrata ili “Gvozdeni put” je italijanski izraz koji označava planinsku stazu osiguranu čeličnim užadima, ali na kojoj se kao pomoćni dijelovi mogu naći i klinovi, klanfe i sl., koju bi inače bilo nemoguće preći bez penjačkog iskustva i opreme. Uz ovakvo osiguranje i upotrebu opreme za lično osiguranje (via ferrata set), takve staze postaju dostupne i onima koji nisu penjači, ali svakako zahtjevaju dovoljno planinarsko iskustvo i odličnu kondiciju. Prvi put su građene jos u 19. vijeku, ali se ipak najčešće vežu za Prvi svjetski rat i Dolomite, gdje su omogućavale kretanje Austrougarskim i Italijanskim trupama.

Grupa koja ide na ferratu ubrzo nakon izlaska iz šume ima prekrasan pogled na Ajdovsku deklicu, djevojku iz legende koju je kletva pretvorila u kamen, a u stvarnosti prirodni fenomen nastao uticajem erozije na stijeni koji podsjeća na lice djevojke.
Već nakon nekoliko minuta izlazimo na osigurani dio staze i polako uz upotrebu opreme za lično osiguranje krećemo na stazu vrlo težak, ali i vrlo dobro osiguran smjer. Ne trebamo da brinemo za kvalitet sajli, klinova i klanfi, jer su nove sajle postavljene samo mjesec dana ranije, a staza je nakon gotovo godinu dana ponovo otvorena za planinare. Ali moramo da obratimo pažnju na svaki korak, jer se krećemo strmom i na dijelovima vlažnom stijenom sjeverne strane Prisojnika. I dok pažljivo napredujemo uživamo u prekrasnim vidicima prema Maloj Mojstrovki i dolini iz koje smo krenuli. Traverze i vertikalni smjerovi se smjenjuju, ali prolazimo i kroz dijelove koji više podsjećaju na uske pećinske prolaze gdje u okomitom tzv. “kaminu” moramo da skinemo ranac sa sebe i guramo ga ispred da bismo prošli. Prati nas dobro vrijeme uz umjerenu oblačnost, koja povremeno skriva pogled na susjedne vrhove.

Nakon više od dva sata hoda prvi put vidimo Prisojnikovo Prednje ili Zapadno okno, najveći otvor u stijeni u Julijskim Alpama. Otvor je nastao pucanjem velikog dijela stijene, a vrijeme i erozija su ga proširili do današnjih dimenzija, koje su oko 80 m visine i 40 m širine. Kako mu se približavamo još više smo fasinirani njegovom veličinom i izgledom. Prolaskom kroz Okno, koje se nalazi na zapadnoj strani planine, a koje je veza između sjeverne i južne padine, izlazimo na greben Prisojnika. Na našu stazu se iznad samog Okna priključuje i Grebenska staza, još jedna vrlo zahtjevna osigurana staza. Iako na grebenu samo na nekim dijelovima postoje stubovi sa sajlama, pažnja je neophodna jer je greben na pojedinim mjestima vrlo uzak i nikako nije za osobe koje pate od vrtoglavice. Izlaskom na greben pogled nam sada puca na mnoge vrhove Julijskih Alpi. Vidimo Malu Mojstrovku, Razor, Špik, Škrilaticu, Jalovec, Mangart i u daljini najveći od njih, Triglav. Pogled se pruža i na sunčanu, južnu stranu Prisojnika, na dolinu Trente, kao i na sam prevoj Vršič na kome vidmo Poštarski dom i Tičarjev dom.

Pred sam vrh sa našom stazom se spaja Slovenska staza, tu srećemo dio naše grupe koja je krenula tom stazom i zajedno dolazimo na vrh, koji se nalazi na visini od 2547 m. Čestitamo jedni drugima na zahtjevnom usponu i nakon presvlačenja i nekoliko grupnih fotografija, sa divnim pejzažima vrhova iza nas, na brzinu nešto jedemo. Društvo nam prave alpske čavke (Pyrrhocorax alpinus), stalni stanovnici ovih visina, koje sa nama dijele hranu i pokazuju nam da su naviknute na društvo ljudi jer nam hranu jedu gotovo iz ruke. Pametnije je ne zadržavati se mnogo, jer se sa zapada prema nama kreću oblaci, a prognoza je za popodnevne sate najavila mogućnost kiše i grmljavine, pa ubrzo krećemo nazad.

Slovenska ili Južna pot, iako najlakša staza na Prisojniku, nije nimalo bezazlena i zbog mnogo sipara i velikog nagiba zahtjeva veliku pažnju. Srećom, svi silazimo bez ikakvih problema i za nešto manje od četiri sata stižemo do doma. Tu nam grupa koja je išla na Slemenovu Špicu kaže da je i njihov uspon bio uspješan, tako da u potpunosti možemo biti zadovoljni postignutim. Nakon okrepljenja pod tušem i dobre i ukusne hrane iz Erjavčeve koče, spremni smo za putovanje nazad prema Prijedoru. U trenutku kada ulazimo u autobus i krećemo prve kapi kiše počinju da padaju. Planina je i ovaj put bila blagonaklona prema nama.

Draško Zgodić i Igor Ostojić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Planinarski pohod “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” povodom formiranja Karanskog bataljona su u nedjelju, 4. septembra 2016. godine uspješno izveli planinari Planinarskog društva “Klekovača” iz Prijedora. Dan je bio lijep i svi učesnisi su stazu od Knežice do Karana u dužini od 9 km savladali uspješno. Uz put smo obišli arheološko nalazište manastira Đurđevac koji datira još iz XIV vijeka. Vodiči su nam ispričali, ukraktko, o istoriji manastira Đurđevac i trenutnim arheološkim radovima. Poslije održane svečanosti prijao nam je ručak uz izvanredni pasulj koji je organizovao organizator narodnog zbora SUBNOR Prijedor. Za planinare jedan lijep dan i doprinos ovoj svečanosti. Najmlađi učesnik Marša bio je Filip Duvnjak (1,5) a najstariji Vladimir Grublješić (88).

Borba protiv fašizma trajno je dobro koje mi moramo njegovati i zbog onih kojih su tada dali svoj živote, ali i zbog generacija koje će doći iza nas. Istorija je takva da će je uvijek neko prekrajati, a mi ne želimo da se zaborave oni koji su dali istinski doprinos u borbi protiv fašizma.

Ostaćemo vjerni časnom imenu partizana i borbi koju su tada vodili za oslobođenje od fašizma, a ove svetinje kojima smo se danas poklonili podsjećaće uvijek naše potomke i putnike namjernike na hrabre i odvažne borce slavne borbe naroda Potkozarja, Balja i Karana, kojima je dodijeljen orden narodnog heroja za izvanredan doprinos u borbi nad fašističkim okupatorima i njihovim slugama.

Delegacije grada Prijedora, SUBNOR-a i boračkih organizacija iz Prijedora,ž ali i susjednih opština Kozarske Dubice i Novog Grada položili su vijence na spomenik palim borcima karanskog bataljona i ispred spomen bisti narodnih heroja ovog kraja Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka.

Karanski bataljon dao je 15 narodnih heroja, a ratovao je na teritoriji svih bivših jugoslovenskih republika, osim u Makedoniji.

Za nas planinare bila je velika čast što smo mogli da uzmemo učešće u velikoj manifestaciji kojom se veliča pobjeda nad fašizmom!

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

Vladimir Grublješić i Igor Ostojić

[srizonfbalbum id=22]

Triglav. Simbol planinarenja na prostorima bivše Jugoslavije a i šire. Ove godine, na najviši vrh ovenije, ispred planinarskog društva „Klekovača“ popela su se dva planinara i to bračni par u „sastavu“: Bojana Derkuća Bevandić i Radenko Derkuća.

Uspon je bio u organizaciji PAK „Summit“ iz Banja Luke. Put Julijskih Alpi krenuli smo tačno u ponoć 26/27.08 iz Banja Luke. Grupa je sa vodičima brojala 20 planinara.

Summitovci su se opredjelili za zahtjevniju, dvodnevnu varijantu uspona koja je podrazumjevala da se prvog dana penje od Rudnog polja na Pokljuki koje se nalazi na 1347 mnv do vrha na 2864mnv. Svaki planinar zna šta znači u jednom danu savladati preko 1500 mnv a onda se još spustiti 450 mnv do doma. Nimalo lak zadatak.

Zbog gužve na graničnim prelazima, kasnili smo sa početkom uspona skoro dva sata. Ipak, puni entuzijazma, krenuli smo od Rudnog polja preko planine Konjščice a prvu pauzu smo imali na „Putu sira“ gdje smo se okrijepili izvrsnim kiselim mlijekom uz pogled na prekrasne alpske livade na kojima su mirno pasle kravice i nisu obraćale pažnju na nas. Nastavili smo dalje preko Studorskog prolaza prema Vodnikovom domu.

Na putu prema Vodnikovom domu koji se nalazi na 1805 mnv već se ukazuje fantastičan pogled na Triglav i to nam je dalo dodatni impuls da ubrzamo kretanje. Na Vodnikovom domu pravimo kraću pauzu i nastavljamo ka Domu na Planiki koji se nalazi 2401mnv. Staza je na tom dijelu veoma strma ali i dobro osigurana pa smo je prošli bez problema. U Dom na Planiki stižemo već poprilično umorni. Plan je bio da tu napravimo dužu pauzu ali zbog kašnjenja u dolasku tu pauzu skraćujemo na manje od pola sata koliko je bilo dovoljno da prepakujemo rančeve i malo predahnemo. Krećemo dalje a optimizam pojedinih članova grupe doprinosi stvaranju dobre atmosfere.

Ubrzo dolazimo do tehnički najzahtjevnijeg ali i najatraktivnijeg dijela staze osiguranog sa čeličnim užadima i klinovima. Adrenalin je porastao, umor je zaboravljen, a kako smo odmicali ispod nas su se otvarali prekrasni, gotovo nestvarni prizori.

Tačno nakon 1h30min, ugledali smo Aljažev stolp. Našoj sreći nije bilo kraja. Osjećaj sreće upotpunio je osjećaj ponosa kada smo na vrhu raširili zastavu našeg Društva. Da bi doživljaj bio potpun, pobrinuo se Slovenac koji nas je uveselio zvucima neobične male harmonike na kojoj je izvodio slovenačke narodne pjesme.Fantastičan osjećaj. Triglav je zaista srce Julijskih Alpi i Slovenije.

Sutradan, u 6:30 usljedio je silazak. Prvu pauzu smo napravili u Koči na Doliču pa nastavili dalje, preko sipara, prema dolini Triglavskih jezera. Ljepotu pejzaža na koje smo nailazili nemoguće je opisati riječima. Nakon skoro 8 sati pješačenja, dolazimo do najzahtjevnijeg dijela na kome staza strmo obara 650mnv prema dolini. Kada smo konačno savladali i taj dio, nagradili smo se kupanjem na Bohinjskom jezeru. Potom je došao red na Bled i nezaobilazne kremšnite. Najzad, puni utisaka krećemo kući. Sve u svemu, dva nezaboravna dana.

Bojana Derkuća Bevandić

[srizonfbalbum id=19]

Планинарски савез Републике Српске је према плану својих годишњих активности организовао експедицију АТОС 2016. Послије детаљних припрема експедиција је кренула на пут 05.08.2016.године. Учесници експедиције, четердесет планинара из цијеле Републике Српске су се окупили у Бијељини и кренули на пут према првом одредишту Софији, главном граду Бугарске гдје смо стигли у јутарњим часовима.

Учешће у походу узели су и чланови Планинарског друштва “Клековача” Приједор Араманда Љубиша и Андреа, Благоје Јунгић, Бранислав Галић, Ранка Чутурило, Милева Радошевић и Влатко Старчевић.
На успон смо кренули у јутарњим часовима. Временске прилике су нам погодовале. Сам успон на Вихрен (2914 m) захтјева добру кондициону припремљеност.

Са брода смо посматрали манастирске комплексе и скитове на Светој гори. Послије пристајања брода у луци Скита Свете Ане креће успон на врх Атоса (2033 m). Успон од преко двије хиљаде метара захтијевао је јако добру кондициону припремљеност свих учесника. Стаза којом се крећемо је јако стрма, а медитеранско сунце нас је пржило на истуреним дијеловима стазе. Силазак са врха Атоса до обале моратакође је врло захтјеван. Послије укрцавања на брод настављамо са посматрањем нових манастирских комплекса, јер се пловидба наставља даље дуж обала Свете горе. По повратку у камп слиједи одмор и припрема за полазак на Кајмакчалан наредног дана.

Прије поласка за Кајмакчалан посјетили смо Метох манастира Хиландар у Какову. У подножје Кајмакчалана стигли смо око пола ноћи. Подигли смо камп. У раним јутарњним часовима кренули смо на врх Кајмакчалана (2521m). На врху смо посјетили спомен цркву и костурницу. Овдје смо имали велики час историје и подсјећање на велике битке које су се овдје одвијале током I свјетског рата.

Пут даље настављамо према Охриду. Послије смјештаја у хотелу Макотекс обилазимо град Охрид и његове знаменитости том вечери и наредни дан. На овом простору су се сјединиле прекрасне природне љепоте, историја од античког доба и гостопримство домаћина. Послије посјете Охриду крећемо путем пеко Албаније према Острогу. С обзиром да смо путовали ноћу само дјелимично смо могли разгледати град Тирану и крајолике Албаније.

Сам успон на Вихрен са водичем Љубишом Арамандом је протекао у пуном реду. Погледи са врха Вихрена на околне врхове и прекрасна палнинска језера су одушевили све оне који су уложили труд и попели један од највећих врхова Балкана.
У току акције обишли смо шест држава, посјетили занимљиве крајеве Софије, Солуна, Охрида и на крају манастир Острог.

Били смо најбројније друштаво на акцији.

Љубиша Араманда

[srizonfbalbum id=20]

Tradicionalno, već godinama organizujemo uoči Ilindana pohod na dvije, po mnogima, najljepše planine – Šator i Klekovaču. Samo smo ovaj put pohod smo proširili posjetom pećini Ledenica kod Bosanskog Grahova.

Subota, 30.7.2016. godine bio je dan kad krenusmo na naše putošesvtije. Sunčan dan, ne tako vreo kako zna biti u ova doba godine, već je nagovjestio da će pohod biti izuzetan ,lijep i interesantan. Ranom jutarnjom vožnjom, sa pauzom u Drvaru u ranim prijepodnevnim časovima stigli smo na obale bistrog smaragda Šatorskog jezera. Od njega krenusmo na gorostas Šator da se penjemo strmom stazom. Već na prevoju je pukao pogled na Grahovsko polje, a kad izađosmo na vrh, divote se nije moglo nagledati. Šatorak, Cincar, Dinara, Velebit i tako redom sve do našeg sjledećeg cilja Klekovače. Priroda nam je podarila prelijepe panorame.

Svakom zadovoljstvu dođe kraj, tako i mi se moradosmo vratiti do jezera. Ali nas su čekala nova prirodna čuda. Već je bilo dobro popodne, kad smo krenuli ka pećini Ledenica.

Put u Hadovu utrobu obezbjedio nam je gospodin Gavrilo Mile Princip, jedan od pokretača zaštite i osposobljavanja za posjete pećine Ledenica. Žrtva ratnih vremena i poratne nebrige, ljudske gluposti i divljaštva, nadam se da će vidjeti mnogo bolje dane i to zahvljujući ljudima koji su to preuzeli na sebe.

Brojni pećinski ukrasi povremeno su odavali utisak boravka u nekoj baroknoj katedrali ili u predjelima iz Alise u zemlji čuda. Korak, za korakom, mijenjale su se u odsjaju naših baterija brojno draperije, stalaktiti i stalagmiti te mnogi stubovi sa kaskadama. Koliko se moglo, toliko se i hodalo pećinom, Kerbera nismo našli. Došlo je vrijeme da se oprostimo od podzemnog svijeta.

I tako, krenusmo dalje puni impresija prema našoj matici Klekovači da nas prihvati na zasluženi odmor. U večernjim satima stigosmo do doma na Kleki. Ljubo, naš prijatelj i domaćin nas je dočekao kako to priliči. Malo ića i pića pa nas je umor sustigao i sa nogu oborio pa krenusmo na počinak.

Novo jutro nas probudi, pa poslije redovnih jutarnjih rituala krenusmo na najveći krajiški vrh, Veliku Klekovaču (1962 m). Vojnim putem stigosmo na kršnog gorostasa. Otvoriše nam se novi vidici, sve tamo do vrhova Kozare u izmaglici. Jaka izmaglica iz dolina nam ne dopusti da vidimo i more, šteta. Ako, biće drugi put. Zato krenusmo „Čika Ljubinom stazom“. Meni to bi drugi put, a opet ne mogu da se nagledam i namirišem mirisa poljskog bilja i kleka. Bijele stijene ukrašene vremenom erozije, odavale su utisak ogromnih spomenika prirode. Lijepo, ljepše pa mala Kleka. Nadam se da se mnogi sa mnom slažu. Mnogo vremena smo izgubili na fotografisanje, pa nismo imali baš puno vremena na duži boravak na Maloj Klekovači (1761 m).

Vrijeme za povratak se bližilo, pa morasmo da krenemo. Lagano do doma, ručak i ajd nazad do busa. Oprostismo se od domaćina i krenusmo kući.

Joj da nam je bio još jedan dan na raspolaganju! Šteta. Vraćamo se u vreli beton grada u ranim večernjim satima. Ako, ubrzo će mo opet negdje!

Igor Ostojić
Fotografije: Duško Vujičić i Igor Ostojić
[srizonfbalbum id=18]

Svaki planinar će znati kakav je osjećaj popeti se na neki novi vrh, neku novu visinu i pomjeriti sopstvene granice. Taj osjećaj je imao svaki član naše šestočlane ekipe, kada smo u subotu, 16.07.2016. u jutarnjim satima stali na vrh najviše evropske planine, Elbrusa.

Želja za usponom je tu bila odavno, a same pripreme su počele mjesecima ranije, bar što se tiče skupljanja potrebne opreme i planiranja finansijskih aspekata ekspedicije. A one vaznije pripreme su počele mnogo ranije, još sa prvim odlaskom na planinu, kada je rodjena ljubav prema planinama.

Kao i svaku ozbiljnu ekspediciju, tako je i ovu neko morao inicirati i isplanirati. Ovog puta je to bio Igor Milošev, sekretar PSD “Patrija” iz Gradiške, moj lični prijatelj kao i veliki drug PD “Klekovača”.

Naš cilj je bio veličanstveni greben Kavkaza, odnosno njegov najpoznatiji i najviši dio Elbrus. Vrh ove planine vulkanskog porijekla je na 5642 m iznad nivoa mora, što je visina Zapadnog Elbrusa. Istočni Elbrus, druga vulkanska kupa, je samo dvadesetak metara niža i visina joj je 5621 m. Elbrus je najviši vrh Evrope, kao i jedan od “7 Summits”, grupe najviših planina na svim kontinentima. Nalazi se na jugozapadu Ruske Federacije, odnosno u Kabardino-Balkarskoj republici.
Ekipa koja je krenula na put 10.07. je bila u sastavu: Igor Milošev iz PSD “Patrija” Gradiška, Dijana Vrhovac, Milica Bogdanović i Miroslav Trivić iz PAK “Summit” Banja Luka i moja malenkost kao predstavnik PD “Klekovača” i Grada Prijedora. Nas petoro je činilo ekipu iz RS, ali punopravan član je bila i Jovana Bogojević, planinarka iz Požarevca (Srbija) i najmladja članica naše grupe.

Nakon višemjesečnih priprema svi smo se našli na beogradskom aerodromu “Nikola Tesla”, odakle je krenuo naš put ka Rusiji. Iz Moskve smo nakon kraćeg čekanja otputovali do Mineralnih Voda, turističkog mjesta sa aerodromom najbližim našoj konačnoj destinaciji.

Nakon dva leta i 200 km vožnje stižemo u Terskol, maleno selo ispod samog Elbrusa, koje je baza ekspedicijama koje kreću na vrh. Smještamo se u ugodan hotel koji se nalazi u zaseoku Čeget. Prvi dan je planiran za aklimatizaciju na planinu koja nosi isto ime kao i zaseok, Čeget. Visoka je 3601 m i pored toga što se nalazi u pograničnom području Ruske Federacije sa Gruzijom, njeno ime je posebno i zbog toga što je po njoj nazvana i “nuklearna aktovka” u kojoj se nalaze kodovi za lansiranje ruskog nuklearnog arsenala i koja se uvijek nalazi uz ruskog predsjednika. Iako nosi “opasno” ime, naš aklimatizacijski uspon je bio vrlo ugodan. Iako se nismo popeli do samog vrha, zbog zabrana u pograničnoj zoni, došli smo do visine od 3400 m, odakle nam se, na trenutke, kroz oblake pružio pogled na veličanstven masiv Elbrusa.

Sljedeći dan smo napustili hotel i zajedno sa ekipom Visokogoraca Crne Gore, koje smo upoznali prethodni dan i koji su imali isti cilj kao i mi, krenuli na padine Elbrusa. Iz mjesta Azau kreće žičara koja vodi do stanice Mir, na visini od 3500 m. Nakon toga je potrebno ratracima prebaciti svu opremu do prvog kampa Garabaši, odnosno bungalova u obliku bureta, kako se na ruskom i zovu (Bočki), koji je na visini od 3750 m. Smještaj nažalost nije na nivou alpskih domova, ali to je nekako i očekivano. Imamo krov nad glavom i zadovoljni smo. Taj dan je iskorišten i za aklimatizacijski uspon do drugog kampa, Priut 11, koji se nalazi na visini od 4100 m. Ime nosi po jedanaestorici naučnika koji su tu boravili tridesetih godina prošlog vijeka. Pored glavnog objekta, za smještaj se koriste montažne kućice, odnosno kontejneri, mada neki planinari postavljaju i svoje šatore.

Četvrtak je rezervisan za uspon do Skale Pastuhove, grupe stijena na visini od 4800 m. Nakon aklimatizacije se ponovo spuštamo na spavanje u Bocke. Petak je rezervisan za odmor i transport opreme do Priuta 11. Na sreću, planina je dobro pokrivena telefonskim signalom, pa smo mogli putem interneta da pratimo vremensku prognozu, što je kod planiranja uspona ključno. Iako prethodnih dana subota nije obećavala mnogo, u petak je prognoza pokazala dobro vrijeme i odluka je pala, idemo sutra.
Na uspon krećemo 16.07.2016. u 01:00 čas po lokalnom vremenu. Naša grupa od šest i crnogorska od sedam planinara, zajedno kreću ka vrhu planine.

Početak uspona je najčešće najteži dio, zbog toga što je prvih nekoliko sati noći najhladnije i najmračnije. Iako smo imali sreću da vrijeme bude mirno, bez mnogo vjetra, temperatura je bila nekoliko stepeni ispod nule. Prvi simptomi visinske bolesti ostavljaju traga na članovima grupe. Svaki korak je težak, neko se žali na glavobolju, neko na hladnoću, ali svi imaju osjećaj slabosti i malaksalosti. Nedostatak kiseonika uzima svoj danak. Na tzv. Sedlu koje se nalazi između istočnog i zapadnog vrha, na visini od 5400 m, ekipe prave prvi veći odmor. Snijeg je zaprljan tragovima povracanja, jer je mučnina još jedan od simptoma. Sreli smo već nekoliko grupa koje se kreću nazad, jer su odustali od uspona. Svi imaju neodoljivu želju da spavaju, ali znamo da to ne smijemo i da bi to moglo biti kobno. Nakon uzimanja malo čaja i utopljavanja članova ekipe, kojima je hladno, nastavljamo dalje. Nakon dvadesetak minuta izlazimo na dio staze koji je obasjan izlazećim suncem, pa se bar subjektivno smanjuje jedan od problema za neke članove grupe, hladnoća. Ali je i dalje nakon svakih nekolilo metra potrebno praviti pauze, jer svaki korak iziskuje ogroman napor. I pored dosta kriza ipak ostajemo kompaktna grupa i niko ne odustaje.

Nakon više od 7 sati hodanja, u vremenu izeđu 08:30 i 09:00, konačno izlazimo na vrh. Sretni zbog uspjeha i na ivici snaga, neki se smiju, neki plaču, ali svi smo ponosni na sebe i jedni na druge. Zastava našeg Društva je ponovo na krovu Evrope, nakon 26 godina. Nakon kraćeg boravka na vrhu zbog fotografisanja i odmora, krećemo putem nazad, koji je jednako fizički iscrpljujuć, kao i uspon.

Planina nam je dopustila da je pokorimo na tih nekoliko minuta boravka na vrhu i zahvalni smo joj zbog toga. Ali je nismo osvojili, kako nekad ljudi pišu. Ona je osvojila nas.
16.07.2016. će uvijek biti poseban datum za svih trinaest planinara sa prostora bivše Jugoslavije, a posebno za nas troje koji smo ovim usponom proslavili tačno godinu dana od uspješnog uspona na Mont Blanc.

Draško Zgodić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Kako to ide svake godine tako je bilo i ove. PD „Klekovača“ se zaputila u pravcu Maglića (najviši vrh BiH, 2386 m) na tradicionalni Vidovdanski uspon 24-26. juna 2016. godine.
Rano ujutru se krenulo iz Prijedora da bi se uz laganu vožnju i pauze što ugodnije stiglo do cilja. Prijevor je bio naš cilj gdje smo stigli u ranim popodnevnim satima. Odluka je pala da prenoćimo u kampu na Prijevoru i da se sutradan rano ujutru zaputimo prema vrhu direktno sa Prijevora, Banjalučkim smjerom.
Nakon buđenja i pakovanja, zajedno sa PSD „Patrija“ Gradiška, krenuli smo lagano ka vrhu. Jutro je bilo više nego odlično, vedro nebo, ugodna temperatura a staza u hladu. Uz neočekivano veliku gužvu koja je bila na stazi, uspješno smo stigli do vrha. Nakon kratkog odmora i druženja sa planinarima iz drugih društava širom BiH, pa i dalje, nastavili smo dalje prema Trnovačkom jezeru. Promjena vremena je dala petama vjetra jer i nije bilo baš prijatno slušati zvuke grmljavine koji se približavaju. Sreća, vrijeme nam je ipak išlo na ruku tako da smo bez velikih poteškoća stigli do Trnovačkog jezera gdje smo napravili pauzu za odmor i kupanje. Nakon pauze slijedio je povratak u kamp na Prijevoru gdje smo prespavali još jednu noć, a zatim i povratak za Prijedor.
Bio je to još jedan uspješan izlet koji je bio više nego odličan, a to možete vidjeti i na fotografijama.
Fotografije: Draško Zgodić i Igor Milošev

Tanja Timarac

[srizonfbalbum id=14]

S prijateljima, planinarima, iz Slovenije smo zadnji vikend aprila proveli na Kozari. U subotu smo iz Rajkovića krenuli prema Kozaračkom kamenu, nastavili put preko Bešića poljane i Glavuše do Mrakovice, gdje smo prespavali, a u nedjelju se spustili do Debelog brijega. Dobrodošlicu su nam pripremili i vodili prijatelji iz PD “Klekovača” Prijedor i PD “Mulež” Sanski Most, Duško Vujičić, Tanja Timarac, Dragan Majstorović, Meliha Sawanda, Dinko i Rada Rajlić.
Drugi dan planinarskog vikenda s prijateljima planinarima iz Slovenije smo uz vođenje planinarskog vodiča iz PD “Klekovača” Prijedor, Marka Sarića, krenuli s Mrakovice, preko Benkovca, popeli se na Jankovića kamen, spustili do vodopada i ispod Zečijeg kamena ša do Stare Pilane. Posjetili smo “Mehmedovu crkvu” i uspeli se do Doma PD “Mrakovica” Kozarac, na Debelom brijegu, gdje smo ručali…

Sead Ćurak

[srizonfbalbum id=12]

Planinarsko društvo „Klekovača“ je posljednjeg februarskog vikenda oragnizovalo uspon na Alpe Karavanke u Sloveniji i Austriji. Pored nas, planinara Klekovače, sa nama su na pohodu učestvovali i planinari iz PSD „Patrija“ Gradiška, PD „Videta“ Srbac i PD „Manjača“ Banja Luka.

U subotu, 27. februara, smo krenuli u 6 časova iz Prijedora. Nakod duge voženje i stajanja na brojnim granicama došli smo u Slovenj Gradec i sreli se sa našim domaćinom, planinarom a prije svega prijateljem Jovom Đurićem. Taj veliki čovjek je od tog trenutka postao naš vodič. Jovo i njegovi prijatelji su nas domaćinski dočekali sa mezom i pićem kod Poštarskog doma pod Plešincem (805m). Nakon ića i pića i prepakivanja rančeva krenuli smo na uspon prema Uršljoj gori, Jovo prvi a mi ostali vodiči raspoređeni iza. Kako se dan smirivao, mi smo povećavali visinu a vjetar i snijeg su pojačavali svoje ćudi. Od jednom smo se našli u gustim oblacima (vidjeli smo kako je biti u oblacima) sa velikim naletima vjetra. Grabili smo dalje, nismo se predavali jer to ne bi imalo smisla. Vjetar nas je čas gurao naprijed, čas nazad i tako nas je dogurao do Doma na Uršloj gori (1680m). Tu smo se na kratko ugrijali i odmorili i dalje nastavili se čeonim lampama prema vrhu.

Do vrha nam je trebalo dvadesetak minuta hoda po tvrdom, zaleđenom snijegu. Fotografisali smo se na vrhu Uršle gore (1699m) uz pomoć osvjetljenja čeonih lampi i dalje nastavili hod prema domu gdje ćemo prenoćiti. U pl. dom na Naravskih ledinah (1072m) smo došli dosta lakše nego što smo se penjali prema vrhu (logično – bilo je nizbrdo). Kada se dođe u neki dom, običaj je da se smjestimo po sobama, da večeramo i da se zabavljamo. Ovaj put smo odlučili da ni ovaj put nećemo kvariti te lijepe običaje, sve smo ispunili. Našem domaćinu Jovi smo uručili planinarsku knjižicu našeg Društva, amblem Vodičke službe PSRS, rakiju iz naših krajeva i suvenire iz Nacionalnog parka „Kozara“. Takođe, prigodne darove je dobio i naš prijatelj Branko Meh.

Ustajanje je bilo predviđeno prije pijetlova ali zbog jake kiše i vjetra odlučili smo da se još malo naspavamo. Ta noć je bila dosta hladna tako da je put prema Peci (2125m), koju smo trebali pohoditi, bio zaleđen i samim tim nepristupačan za naš autobus. Imali bismo dodatnih osam časova hoda na već planiranih jedanaest te smo odlučili da promijenimo pravac i da „Carpe diem“.

Krivudavim putem autobus nas je dovezao do crkve Sveti Janez Krstnik na Ojstrici (982 m) odakle smo nastavili prema planinarskom domu Košenjak (1169m) koji je do 1991. godine bio karaula JNA. Neki koji su pretjerali sa slavljem prethodnu noć su ostali u domu a ostali su nastavili prema vrhu. Trebalo nam je oko sat vremena do vrha Košenjak (1522m). Stećak koji označava vrh je i granični kamen između Slovenije i Austrije. To smo iskoristili za kratku posjetu Austriji. Na vrhu smo se fotografisali sa zastavama Klekovače i Patrije, odigrali u Austriji kozaračko kolo i krenuli nazad.

U domu na Košenjaku smo napravili dužu pauzu za ručak i odmor i pripreme za put. Istim onim krivudavim putem autobus nas je spustio u dolinu do Dravograda gdje smo se pozdravili sa domaćinima Jovom i Brankom i zakazali novo druženje na Alpama ali i na Kozari za Pozdrav proljeću.

Marko Sarić

[srizonfbalbum id=11]

Posljednjeg januarskog vikenda 2016. godine na Kozari se se održavaju X „Dani zime na Kozari“. Ove godine je to više ličilo na dane proljeća ali šta da se radi.

Subota je uvijek rezervisana za Omladinski marš. Marš organizuje Klub ekstremnih sportova „Albatros“ Prijedor uz pomoć Planinarskog društva „Klekovača“ Prijedor. Na Maršu su učestvovala 52 člana PD „Klekovača“ sa još 13 mladih planinara iz naše planinarske sekcije u OŠ „Jovan Cvijić“ iz Brezičana. Takođe, na Maršu je bilo 35 članova PD „Kozara“ Banja Luka i 5 članova PSD „Ljubijski rudar“ iz Prijedora.

Ovogodišnji Omladinski marš se odvijao rutom Kotlovača – Zečiji kamen – Jankovića kamen – Benkovac – Mrakovica. Planinari su uživali u, za ovo doba godine, toplom danu i brojnim vjesnicima proljeća – visibabama i jagorčevini. Prolazak pored vodopada potoka Zofik je izmamio iz rančeva sve fotoaparate i video kamere. Ovakav dragulj prirode se rijetko viđa i sve ostavlja bez daha svojom ljepotom, snagom a uz to sve skromnošću i mističnošću. Od vodopada staza vodi oštro uz brdo prema Jankovića groblju. Pomalo čudno, pauza je napravljena na groblju. Groblje jeste čudno mjesto za odmor ali to je mjesto koje je, prije svega, muzej na otvorenom koji govori o bitisanju ljudi na Kozari prije i za vrijeme II svjetskog rata i njihovim naseljima koja su, na žalost, izumrla. Neki su se odvažili i uspeli Jankovića kamen sa kojeg se pruža jedinstven pogled na južnu stranu Kozare i na veći dio Nacionalnog parka.

Nakon Jankovića uputili smo se preko Benkovca prema Mrakovici. Benkovac je kod starijih dozvao uspomene sa omladinskih radnih akcija i koncerata Bijelog dugmeta u ovom omladinskom radnom naselju. Ostale su na žalost samo uspomene jer je Benkovac sada samo toponim na topografskoj karti jer njegova stvranost ne čini da se išta promijeni: obrastao je u korov, sportski tereni su uništeni i zapušteni i zaboravljen je od svih.

Na Mrakovicu smo stigli nakon tri sata pješačenja. Odmah smo se prihvatili ručka kojeg su organizatori iz „Albatrosa“ pripremili. Mnogi su se usudili da pitaju šta je za ručak: šta bi drugo bilo nego grah sa kobasicom. Kakva bi to planinarska akcija bila bez graha, ne zamislivo.

Pošto je do polaska autobusa prema Prijedoru ostalo bar još dva sata mnogi su odlučili da još iskoriste dan. Neki su se šetali po Mrakovici, neki su se spustili niz Dolinac pa uspeli na Benkovac a neki su opet otišli preko Glavuše do planinarskog doma na Kotlovači.

Bilo kako bilo, još jednom smo na planinarski način obilježili „Dane zime na Kozari“ uz divno druženje šetnjom kroz nevjerovatno lijepe predjele Kozare. Vodiči na Maršu su bili: Draško Anđelić (KES „Albatros“) i Marko Sarić (PD „Klekovača“). Organizatorima iz KES „Albatros“ još jednom hvala na odličnoj organizaciji i lijepom druženju.

Marko Sarić

[srizonfbalbum id=10]