Vijesti

Planinari “Klekovače“ prethodni, kao i mnoge vikende prije, nisu osvojili nijednu planinu. Ali smo se uspješno popeli na Jalovec, „Kralja slovenskih gora“, kako ga zovu planinari u Sloveniji. Kako je rekao Sir Edmund Hilari, planine ne osvajamo, pokoravamo samo sebe i svoje slabosti.

Jalovec (2645 m), čiji je sjeverni reljef na grbu Planinske Zveze Slovenije (www.pzs.si) i šesta po visini planina u Sloveniji, je vrh do koga vode samo veoma zahtjevne staze i nije za svakoga. Stoga smo i mi na ovu testnu turu krenuli samo sa osam iskusnih planinara. Da vidimo kakve su mogućnosti za organizovanje uspona za veću grupu.

Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan Via ferrata uspon na Malu Mojstrovku kroz Hanzovu pot, ali kiša nas je spriječila u tome. Ali nas nije spriječila da u Kranjskoj Gori posjetimo pub i bazen u lokalnom hotelu. Neko bi pomislio da je kupanje u banjskoj vodi korisnije za kondiciju od engleskog portera, ali ispostaviće sa da to i nije potpuno tačno. Nakon takve ralaksacije dolazimo na planinski prevoj Vršič (1611 m) i većini dobro poznatu Erjavčevu koču. Prognoza za sutra je obećavajuća, mada tokom noći kiša intenzivno pada i čuje se jaka grmljavina.

Zbog duge i naporne staze koja je pred nama, krećemo iz doma već u 05:00 h i prvih sat vremena hodamo u mraku. Prvi i duži dio staze traverzom prolazi ispod grebena Mojstrovke i Velike Dnine. Sa prvim zracima sunca na istoku vidimo vrhove Prisojnika (2547 m), Razora (2601 m) i Triglava (2864 m). Nakon izlaska iz šumovitog dijela staze i nakon više od dva sata hoda, pred nama se po prvi put ukazuje Jalovec kome prilazimo sa jugoistočne strane. A nakon četiri sata hoda svraćamo na čaj u Zavetišče pod Špičkom (2064 m), gdje nam domar i pripadnik GSS-a, daje savjete u slučaju lošeg vremena na vhu. Za sada je samo vjetrovito i malo oblačno.

Nakon odmora i čaja, stavljamo opremu za tehničke uspone i krećemo prema vrhu. Završni dio uspona na Jalovec je otprilike jednak onom na Triglav, sa tom razlikom da ima značajno manje sajli za osiguranje.
Kvalitet stijene je dobar, ali na mnogim mjestima preko stijene se nalazi sitno kamenje koje otežava kretanje. Zadnji dio uspona prolazi grebenom Jalovca, gdje je potrebna posebna pažnja posebno u slučaju vjetra. Na sreću, vjetar se smirio i o tome nismo morali da brinemo. Stižemo do vrha za dva sata, odnosno od polaska do vrha nam je trebalo sedam sati, uključujući i odmore. Vrh Jalovca nam nije pružio neki pogled jer smo se našli u oblaku. Tek povremeno se ukazuju vrhovi planina u okolini i dolina ispod nas. Vidimo Log pod Mangartom, dolinu Loške Koritnice. Na žalost, vrh i upečatljivu stijena Mangarta (2679 m) nismo vidjeli sa Jalovca. Nakon kraće pauze za fotografisanje i poneki zalogaj, ali i za planinsku jogu, krećemo nazad. Silazak je zbog nedostatka sajli zahtjevniji nego uspon, ali polako i sigurno napredujemo ka ravnijem dijelu staze. Uz malo kraćih pauza, vrlo dobrim tempom do Vršiča stižemo za trinaest sati hoda i pređenih 21 km od jutrošnjeg polaska. Zaključak ove testne ture je da je ovom stazom ne mogu baš svi da krenu. Potrebna je vrlo dobra fizička kondicija i iskustvo u penjanju na neosiguranim izloženim stazama. Tako da, spremajte se za ovaj uspon. Nakon toplog tuša, ričeta i obare, spremni smo za put. Do slijedećeg puta pozdravljamo najljepše slovenačke planine, Julijske Alpe.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Sanja Maglov, Nataša Milošević, Darko Dragić i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=51]

Trebao je to biti još jedan sasvim običan godišnji odmor kao i svake godine, ali smo mnogo ranije sestra Maja i ja odlučile da to ne bude baš tako. Odlučile  smo se za Pirineje, prirodnu granicu između Španije i Francuske. To je planinski vijenac koji se proteže dužinom od  490 km i ima preko 200 vrhova viših od 3000 m. Obišle smo nekoliko vrhova među kojima su Acherito (2374 m, Španija),  Midi  d’Ossau (2884 m, Francuska) i na kraju Picos del Infierno (3082 m-3076 m-3073 m, Španija) što u slobodnom prevodu znači Vrhovi Pakla.  Ni jedan uspon nije bio ni malo lagan, a ni kratak. Hodalo se od 10 do 12 sati po veoma zahtjevnim stazama koje nisu osigurane i markirane. Postizala se visinska razlika pri usponu od 1000 m, pa čak i do 1500 m. Posebno zahtjevan je bio uspon na  Picos del Infierno sa visinskom razlikom od oko 3000 m za šta nam je trebalo nešto manje od 13 h hoda.  Ništa manje zahtjevan uspon nije bio ni Midi d’ Ossau. Zahvaljujući našima domaćinima Sonji i Albertu uspjeli smo uspješno odraditi sve uspone koji su bili jednako lijepi i teški. Pokušaću uz fotografije i kratak opis da vam približim naše  iskustvo sa Pirineja.

Tekst: Tanja Timarac

Fotografije: Maja Timarac i Tanja Timarac.

[srizonfbalbum id=50]

Mangart, planina u Julijskim Alpima čijim vrhom prolazi granica između Italije i Slovenije, a čije padine se spuštaju do same granice sa Austrijom je prethodnog vikenda dočekala planinare “Klekovače”. Prvi dan putovanja je, kao što imamo običaj, iskorišten za obilazak prodavnica planinarske opreme u Ljubljani i uživanje u krempitama sa Bleda. Treba dodati da je bilo i onih koji su se, po akcijskoj cijeni, okupali u Bledskom jezeru.

Zbog malog kapaciteta domova u blizini samog Mangarta, a velike grupe koju vodimo, za prenoćište smo izabrali jedan od najvećih i najpoznatijih domova podno Triglava, Aljažev dom u dolini Vrata. Dolazimo do doma u kasno popodne, taman da stignemo vidjeti zalazak sunca iza Triglava. Jedan od najljepših i sigurno najimpresivniji pogled na Triglav je upravo iz doline Vrata, jer se na relativno maloj udaljenosti nalazi grandiozna sjeverna stijena Triglava, druga po visini u Sloveniji sa svojom visinom od 1400 m. Dok vodiči dogovoraju detalje oko smještaja, ostali koriste priliku za fotografisanje i uživanje u pogledima na Triglav, Škrlaticu, Dolkovu Špicu. Prije večere i sumraka nam ostaje još malo vremena da provjerimo opremu i održimo kratko predavanje o kretanju po via ferrata smjerovima i načinu korištenja tehničke opreme, za one koji je prije nisu imali priliku koristiti. Neko nakon toga stiže da naruči i večeru, a nekome ostaje da jede suhe kifle, jer kuhinja radi samo do 20 časova.

Ranoranioci stižu da vide vrh Triglava obasjan suncem, dok oni sporiji moraju da se zadovolje pogledom na oblake koji su prekrili stijene. Pošto je naša polazna tačka za uspon udaljena nekoliko sati vožnje, krećemo rano prema Mangartu. Uz put nam se otvaraju sjajni vidici prema vrhovima Julijskih Alpi, ali vidimo i tamne oblake koji dolaze iz pravca jugozapada i ne obećavaju dobro vrijeme na planini. Prelazimo granicu bez graničara, da bismo se nakon pola sata vožnje kroz Italiju, opet vratili u Sloveniju. Može se učiniti kao čudan itinerer, ali to je ipak najbolji put prema našoj destinaciji. Prolazimo pored Rabeljskog jezera ili Lago del Predil, kako ga zovu Italijani i kujemo plan da se tu okupamo nakon silaska sa planine. Ubrzo stižemo do početka Mangartske ceste, koja je cesta sa najvišom nadmorskom visinom u Sloveniji. Dolazi do Mangartskog sedla, na visini  od 2072 m, duga je 12 km, ima 17 vrlo oštrih zavoja i 5 tunela. Naš vozač nas ipak sigurno dovozi do vrha.

Iako vrijeme ne obećava, brzo se spremamo za polazak. Nakon pola sata hoda, dijelimo se u dvije grupe i jedni drugima želimo sretan uspon. Manja grupa kreće težim Slovenskim smjerom, a veća ide Italijanskim smjerom, koji je nešto lakši. Na oba smjera se nalaze sajle za osiguranje i oba su kvalifkovana kao Via ferrata smjerovi. Ubrzo nakon polaska ulazimo u oblak i kiša polako počinje da pada, tako da nam je pogled doseže tek nekoliko metara ispred, što možda i nije loše, bar za one koji se plaše pogleda u provaliju. Kretanje nam značajno otežavaju mokre i klizave stijene i potrebna je potpuna koncentracija za svaki korak i pokret. Ipak, svi iz manje grupe sretno stižemo do vrha treće po visini planine u Sloveniji, koja je sa visinom od 2679 m odmah iza Triglava i Škrlatice. U isto vrijeme gore pristižu i planinari iz veće grupe, koji nam kažu da je većina njihove grupe stigla do vrha, ali je nekoliko planinara odustalo zbog lošeg vremena ili zahtjevne staze. Napravili su dobru odluku, jer svi moramo poznavati svoje granice i praviti dobre procjene. Jedan od najvećih svjetskih alpinista, Ed Viesturs je pametno rekao da je dolazak na vrh opcija, ali silazak je imperativ.  Čestitamo jedni drugima na usponu i nakon kratkog fotografisanja, svi zajedno krećemo nazad Italijanskim smjerom. Opet se potvrđuje da je silazak sa planine ako ne teži od uspona, onda bar jednako težak, posebno u ovim vremenskim uslovima. Potrebno je mnogo pažnje da bi se sigurno sišlo niz klizave i strme stijene. I pored toga je bilo nekoliko padova, ali su svi na sreću završili bezazleno i bez ozbiljnih povreda. Iako tokom uspona i na samom vrhu nismo mogli uživati u pogledima, planina nas dok silazimo nagrađuje povremenim sunčanim intervalima i pogledima kroz razbijenu oblačnost. Vidimo Belopeška jezera sjeverno od planine, kao i vrhove Jaloveca, Male Mojstrovke, Prisojnika.

Svi sretno stižemo do parkinga gdje nas očekuje prava gozba, koju nam je i ovaj put spremio naš prijatelj i domaćin Brane Meh. Svima nam je trebalo takvo okrepljenje, pa smo mu veoma zahvalni na trudu. Nakon bogatog obroka smo obavili i ono što nismo stigli na vrhu, krštenje onih kojima je ovo prva najveća visina. Ostaje nam još da se spustimo Mangartskom cestom, što je nekima veći izazov nego uspon na planinu, pa put provode sjedeći na podu autobusa, bez opasnosti da im pogled ode prema provaliji. Ali naš vozač i ovaj put pokazuje da je dorastao zadatku i na kraju biva nagrađen aplauzom, a na Božinu incijativu i skromnim prilozima. Pozdravljamo Julijske Alpe i Sloveniju, do skore ponovne posjete.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Darko Dragić, Nataša Milošević, Sanja Maglov, Duška Milanović i Draško Zgodić.

[srizonfbalbum id=49]

Ljepota je u oku posmatrača, kaže izreka. Svaki planinar ima neku planinu koja mu je posebno draga i lijepa. Ali gotovo svi koji su vidjeli Dolomite, složiće se da nema ljepših planinskih predjela. To mišljenje dijeli i naša grupa, koja je protekle sedmice posjetila dio masiva Dolomita. Planinari “Klekovače”, uz prijatelje iz PSD “Patrija”, Gradiška i PD “Trebević”, Istočno Sarajevo pohodili su najviši vrh Dolomita i Marmolada grupe, Punta Peniu (3343 m) i Piz Boe (3152 m), najviši vrh Sella grupe.

U srijedu, malo prije ponoći krećemo na naše putovanje iz Prijedora. Odlično raspoloženu ekipu u kombiju, dodatno razveseli vijest da je kuma jedne učesnice pohoda upravo rodila djevojčicu. Odlučujemo da to proslavimo uz gutljaj Natašine prepečenice. Osim vozača, naravno. Nakon prelaska u Sloveniju, srećemo i naše drugare iz Sarajeva i Gradiške, ali i planinare iz Banja Luke, koji putuju na istu destinaciju, ali uz malo drugačiji plan uspona. Naša grupa sada broji 13 članova i zaključujemo da će to biti sretan broj. Prva destinacija na koju idemo je mondensko mjestašce Cortina d’ Ampezzo. Uz jutarnju kaficu i obilazak prodavnica sportske opreme uživamo u pogledima na savršeno uređene terase kuća i hotela, kao i na okolne planinske vrhove. Neki ne mogu da odole konzumerističkim porivima i bacaju se u trošak, ali svi uz smijeh zaključujemo da je to bio neophodan komad opreme, jer samo takve kupujemo. Slijedeća tačka na našem putovanju je planinski prevoj Passo di Giau (2236 m). Sigurno jedan od najljepših planinskih prevoja na Dolomitima pruža prekrasne poglede na Marmoladu, Sella grupu, Tre Cime de Lavaredo, Croda Rossa. Posebno je omiljen među biciklistima i motociklistima, a jedan je od sedam prevoja koji se nalaze na putu Dolimiti Maratona, jednodnevne biciklističke trke koja se održava svake godine još od 1987. U popodnevnim satima stižemo u Canazei, koji će biti naša baza naredna tri dana. U kampu sa odličnim uslovima postavljamo šatore, kupujemo potrebne namirnice i u večernjim satima naš roštilj majstor Pele počinje sa svima omiljenom aktivnošću pripreme mesnih preađevina na žaru uglja. Uz kvalitetnu večeru i poneko pivo, odlazimo na počinak da bi sutra bili spremni za glavni uspon.

Jutro obećava lijepo vrijeme i tačno po planu krećemo prema prevoju Fedaia (2054 m), gdje se uz istoimeno jezero nalazi i Muzej Prvog svjetskog rata. Iako smo mi stigli na vrijeme, Italijani su odlučili da je to jutro baš odlično vrijeme da popravljaju žičaru, pa već u polasku kasnimo gotovo sat vremena. Nakon dolaska do doma Pian dei Fiacconi (2626 m), brzo krećemo na stazu 606 koja nas vodi prema Via ferrata smjeru ka vrhu Marmolade. Nakon prvog stijenovitog dijela, dolazimo do glečera, prije kojeg montiramo opremu za kretanje po zaleđenim površinama. Mnogi prvi put u realnim uslovima stavljaju dereze i uzimaju cepin u ruke, ali bez problema prelazimo do stijene gdje počinje naš uspon uz čelično uže. Pakujemo dereze i cepine i nekoliko narednih sati koristimo naše via ferrata setove. Uspon je na mnogim mjestima gotovo vertikalan, ali vrlo dobro osiguran pa napredujemo bez problema. Prolazimo pored sedla Forcella Marmolada (2896 m), gdje vidimo ostatke bunkera iz Prvog svjetskog rata. Rat od kojeg je prošlo stotinu godina je ostavio mnoge ožiljke na planini, ali je zaslužan i za popularnost Via ferrata smjerova, koji su upravo u ratu prvi put korišteni da bi se premostile okomite litice Dolomita. Prije izlaska na vrh opet mijenjamo opremu, jer izlazimo na glečer. Na vrhu Punta Penia (3343 m) se zadržavamo samo koliko je neophodno da napravimo nekoliko fotografija, jer se vremenske prilike naglo kvare i nebo iznad nas prekrivaju oblaci, a u daljini čujemo i grmljavinu. Neki su ipak uspjeli da se domognu i pečata sa vrha, koristeći se lukavstvom. Prema žičari silazimo Via normale stazom, koja uz mali dio pokriven užetom, uglavnom prelazi preko glečera Marmolada, najvećeg u Dolomitima. Formiramo tri naveze i bez većih problema se spuštamo do kraja glečera. Na glečeru vidimo pukotine i svima je sada jasno zašto se krećemo u navezu. Na žalost, zbog jutarnjeg kašnjenja, ne stižemo na žičaru. Ne ostaje nam ništa drugo nego da krenemo pješice prema podnožju, nadajući se da će nas zaobići nevrijeme. Srećom, tako je i bilo. Palo je samo nekoliko kapi kiše, a grmljavina se zadržala u daljini, iako pogled na susjedne vrhove nije obećavao ništa dobro. Čini se da je 13 ipak sretan broj. Nakon silaska radimo ono što smo trebali na vrhu da je bilo vremena, čestitamo jedni drugima na uspješnom usponu i krećemo prema kampu na zaslužen odmor.

Slijedeći dan je rezervisan za laganiji i tehnički nezahtjevan uspon na vrh Piz Boe (3152 m), najvišu tačku Sella grupe, poznat po svom specifičnom izgledu piramide, koja se uzdiže iznad gotovo ravnog platoa. Dvoje umornijih članova odlučuju da krenu žičarom, a mi ostali sa prevoja Pordoi krećemo stazom koja vodi preko sipara. Uz mali odmor kod doma Forcella Pordoi (2848 m), nastavljamo ka vrhu gdje nas čeka iznenađenje. Naši prijatelji Mira, Pop i Mišo nas čekaju na vrhu uz dobrodošlicu u vidu pršuta, slanine i sira. Iako smo mislili da ćemo ih vidjeti tek slijedeći dan na moru, odlučili su da nas iznenade na samom vrhu. I uspjeli su u tome. Na vrhu Piz Boe (3152 m) radimo ono što nismo stigli juče. Po staroj planinarskoj tradiciji prusikom „bičujemo“ one koji su prvi put na ovoj visini. Koristeći raspored Braco-Seka, koji nam predlaže Brane, Milica je zadužena za muški dio ekipe, a Igor i Draško za ženski. Sada su zvanično kršteni za visinu od 3343 m. Prilikom silaska veću pauzu pravimo na vidikovcu Sass Pordoi, u restoranu La Terrazza delle Dolomiti, gdje neki od nas jedu but neke nepoznate životinje koji je veoma ukusan. Uz panoramski pogled prema većini vrhova Dolomita, za koji je zaslužan izdvojeni položaj Sella grupe, neminovno je bilo odavanje čarima selfie-ja i drugih foto varijacija. Darko i Brane prednjače u tim poduhvatima, zaslužujući titulu zvaničnih fotografa.

Pred veče stižemo u kamp i spremamo sve za još jedno veče uz roštilj, vino i pivo. Ni kiša nas nije omela da taj plan provedemo u djelo. Ranom zorom u nedjelju ustajemo i vozimo se prevojima i zavojitim cestama Dolomita. Prolazimo samo nekoliko kilometara od mjesta u kome je u Prvom svjetskom ratu ranjen i poznati pisac, Ernest Hemingvej. Ove planine nisu samo mjesto velike prirodne ljepote nego imaju značajnu i burnu istoriju. Vozimo se prema Istri, da ovaj pohod zaključimo na najbolji mogući način, na plaži. Tamo su otkriveni novi načini kreiranja podvodnih fotografija, uz potpuno inventivne zarone gdje iznad vode ostane cijelo tijelo, a samo se nos i oči nađu pod vodom.

Dok putujemo nazad, uz pjesmu i smijeh, rađaju se ideje za neke nove uspone i nove planine. Ipak, svi smo sigurni da ćemo opet posjetiti Dolomite. Ako ne zbog ljepote, onda zbog pečata u knjižicama.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Bojana Derkuća-Bevandić, Nataša Milošević, Darko Dragić i Draško Zgodić.

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Planinarski savez Republike Srpske organizovao je obuku za vodiče III kategorije. Obuka je organizovana uz pomoć instruktora iz Planinarskog saveza Srbije i logističku pomoć Planinarskog društva „Klekovača“ Prijedor.

Ova zanimljiva aktivnost se odvijala u periodu od 17. do 25. juna 2017. godine u planinarskom domu „Kotlovača“ na Kozari. Instruktorski tim su činili: Slobodan Gočmanac – Cole kao čef kursa i instruktori Duško Blažić, Milorad Kličković, Goran Burić i Marko Sarić. Obuci je pristupilo devet planinara iz šest planinarskih društava našeg Saveza među kojima i naših troje članova: Tanja Timarac, Milica Bogdanović i Radenko Derkuća. Kandidati na obuci su imali priliku da sistematišu svoja prethodna znanja i vještine i da steknu nove. Izučavali su оprеmu, pоznаvаnjе plаninа, vоdičku djеlаtnоst, pоdučаvаnjе – mеtоdičkо prеnоšеnjе znаnjа, аnаtоmiјu i fiziоlоgiјu, оriјеntаciјu i nаvigаciјu, mеtеоrоlоgiјu, bеzbjеdnоst i spаsаvаnjе u plаnini, prvu pоmоć i prаvnа pitаnjа. Nastava se izvodila kroz teoretska predavanja u planinarskom domu i praktičnu nastavu u okolini pl. doma (Zečiji kamen, Bešića poljana) koji ima idealne uslove za ovakav vid obuke.

Kandidati su izveli i jedan marš u dvije grupe: od pl. doma „Kotlovača“ do Kozaračkog kamena i od pl. doma do Bešića poljane i Jankovića kamena. Prilikom tog marševanja neposredno je izvođena obuka iz vođenja planinarskih tura a u noćnim satima planinari su morali da zanoće u improvizovanom smještaju – bivaku kojeg su morali sami da sagrade.

U subotu, 24. juna izvršeno je praktično, pismeno i usmeno testiranje. Svi kandidati su uspješno položili testove i stekli zvanje „Vodič izleta i pohoda III kategorije“. Na svečanosti koja je bila upriličena naveče u pl. domu „Kotlovača“ novi vodiči su u rasterećenijoj atmosferi mogli da popiju i koju čašicu više i da razgovaraju uz logorsku vatru.

U nedjelju u jutro podjeljene su diplome i značke novim vodičima i nagrade prvorangiranima. Za najboljeg polaznika obuke proglašena je Milica Bogdanović (PD “Klekovača”) koja je za poklon dobila kacigu sa posvetom. Drugorangirani je bio Aleksandar Balaban (PK “Abonos”) a trećerangirani Radenko Derkuća (PD “Klekovača”) koji su na poklon dobili knjigu sa posvetom.

Novi vodiči su već tada dogovorili zajedničke planinarske ture i druženja.

Mi im želimo da imaju dosta uspješnih tura sa sigurnim korakom i novim drugarstvima!

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Radenko Derkuća, Draško Zgodić i Marko Sarić

[srizonfbalbum id=47]

Početkom juna, davne 1953. godine, u Prijedoru je osnovano Planinarsko društvo „Klekovača“. Početkom juna, ove 2017. godine, članovi Društva su na najbolji mogući način obilježili 64. godine planinarenja u Prijedoru. Organizovali smo dva izleta van granica naše zemlje prethodni vikend. Veća grupa je otišla put Slovenija, a manja put Austrije. U ovom tekstu ćemo opisati putešestvije te manje grupe.

Put Austrije smo krenuli u ranim jutarnjim časovima. Prvu pauzu pravimo u Mariboru, da bi smo se sreli sa našim drugarima iz PSD „Patrija“, Gradiška i PD „Trebević“, Istočno Sarajevo, koji će nam se pridružiti na ovom izletu. Nakon što smo u prodavnicama planinarske opreme kupili neke stvari koje nam trebaju, ali i neke koje nam ne trebaju, nastavljamo putovanje. Odmah nakon dolaska na parking u podnožju Hohe Wand-a, stavljamo opremu na sebe i krećemo prema jednom od težih Via Ferrata smjerova na južnom zidu stijene. Izabrali smo Gebrirgsvereins stazu, koja ima detalje maksimalne težine D. Ispod same stijene još jednom provjeravamo da li je svima oprema ispravno postavljena i po dogovorenom rasporedu krećemo uz stijenu. Većini planinara iz grupe je ovo prvi put da se susreću sa ovako teškim tehničkim detaljima na ferrati, ali uz uputstva onih malo iskusnijih, svi samostalno i bez većih problema napreduju uz stijenu. Gurtne koje su kupljene nekoliko sati ranije se pokazuju kao vrlo dobra investicija, jer su omogućile siguran odmor prije najtežih dijelova. Nakon tri sada svi uspješno dolazimo na vrh stijene, uz minimalne gubitke od nekoliko slomljenih noktiju, malo modrica po rukama i nogama, jedan izgubljen telefon i člansku knjižicu koja se kod vlasnika zadržala tek sat vremena prije nego što je nestala u provaliji.

Na vrhu, u domu Wilchelm Eichert, zasluženo odmaramo uz hladno pivo i „Wiener Schnitzel“. Sutra nas čeka još jedan zahtjevan uspon, pa ubrzo krećemo put kombija i prema našem smještaju udaljenom četrdesetak kilometara, u planinskom gradiću Semmeringu. Nema pomoći za polomljene nokte i izgubljene stvari, ali tuš i udobni kreveti su dovoljni da budemo spremni za slijedeći dan. Ranom zorom krećemo put Schneeberga, najvišoj planini Donje Austrije, kao i najistočnijem dijelu Alpi čija visina prelazi 2000 m. Planina je poznata i po tome što sa svog, vodom bogatog platoa, snabdijeva Beč pitkom vodom. Cijevovod je izgrađen 1873, u dužini od 120 km i zahvaljući tome, Beč važi kao glavni grad sa najkvalitetnijom pitkom vodom na svijetu. Na uspon krećemo iz varošice Puchberg am Schneeberg, prolazeći pored divnog vodopada, koji nas je podsjetio na vodopad Zofika ispod Zečijeg kamena, samo u malo većem formatu. Prvi dio staze koji nas vodi do doma Edelweiss, prolazimo pored potočića i kroz šumu, pa je to pravi kontrast u odnosu na ono što smo gledali juče. Ali drugi dio staze nas već malo više podsjeća da se nalazimo na padinama krečnjačke planine. Staza koja od doma vodi do vrha je strma, na mnogim mjestima izložena i prekrivena siparom. Na nekim mjestima se nalaze i sajle zbog osiguranja najkritičnijih dijelova. Dijelovi planine su još pod snijegom, pa shvatamo otkuda planini njeno ime. Do vrha Klosterwappen stižemo za pet sati intenzivnog tempa. Kao i na mnogim drugim alpskim vrhovima i na ovom se nalazi krst, odnosno „Gipfelkreutz“, koje religiozni stanovnici ovih krajeva postavljaju na planinske vrhove još od 13. vijeka, ali taj običaj je doživio ekspanziju početkom 20. vijeka.

Pored krsta, slijedi planinarsko krštenje za našeg jedinog člana koji ranije nije bio na toj visini. Naivno nam je povjerovao da svi treba da se prihvatimo prusika i da ga „bičujemo“. Mi koristimo njegovo povjerenje i svi ga svesrdno mlatimo po stražnjici. Tek kada smo završili saopštavamo mu da je običaj da to uradi samo vodič. Zadovoljan postignutim, nije nam zamjerio.

Na putu nazad, u domu Edelweiss pravimo dužu pauzu za ručak i hladno pivo, a put Prijedora krećemo u večernjim satima. Znamo da nas čeka samo par sati sna prije radnih obaveza u ponedjeljak, ali nakon ovako lijepog vikenda to nikome teško ne pada.

Tekst: Draško Zgodić. Foto: Rašo, Bojana, Tanja, Milica, Nataša, Darko, Pele, Draško.

[srizonfbalbum id=46]

“Kažu da su čuda svijeta piramide afričke…”- govore stihovi jedne pjesme. Vjerovatno jesu, ne znam. Međutim, za planinare čuda svijeta su nešto drugo: Alpe, Andi, Himalaji… Alpe za sve planinare svijeta predstavljaju san iz bajke. Gorostasni, melodični, neponovljivi. Članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor često obilaze Alpe. Prvi put u 2017. godini tokom vikenda 10-11. juna vršen je uspon na Julijske Alpe i njihov vrh Viševnik (2050 m) koji se uzdiže iznad Pokljuke i Rudnog polja. Na ovaj način je obilježen Dan Planinarskog društva “Klekovača” koje je osnovano 6. juna 1953. godine. Jedan dio planinara je bio na ovom pohodu na Alpama a drugi dio na ferrati u Austriji.

Pun autobus naših planinara je krenuo u rano subotnje jutro na put koji svi vole. Bilo je tu i novih članova koji će po prvi put osjetiti šta je spavanje u planinarskom domu, planinarenje Alpama ali i kupovanje planinarske opreme. Nakon par sati vožnje i relativno kratkog zadržavanja na granicama stigli smo u Ljubljanu na već dobro poznatu adresu tržnog centra “BTC” (autobus već sam zna put). Kao mravi rasplinuli smo se po prodavnicam planinarske opreme. Neki da po prvi put kupe neki dio planinarske opreme a drugi opet da zanove postojeću. Pazarili su se rančevi, cipele, jakne, pojasevi…

Kako se subota bližila kraju valjalo je razmišljati o počinku pa smo se uputili prema planinarskom domu “Moravče”. Nakon smještanja po sobama i kraćeg odmora svi smo krenuli na kraću šetnju prema Pivkelju. Uz put smo vidjeli konje lipicanere kako se igraju po poljima. Hranili smo ih svježom travom a oni su nam, za uzvrat, pozirali ispred foto-aparata. Na vrhu Pivkelja (880 m) smo svi zamislili želju i pozvonili zvonom koje je postavio naš Sead Ćurak. Lijepo je bilo čuti zvuk zvona kako odjekuje šumom dok se polako spuštamo prema domu. Veseli i razdragani nakon relaksirajuće šetnje od dva sata druženje smo nastavili u domu do kasno u noć.

Jutro je svanulo (za neke prerano) i valjalo je ustati, doručkovati i na put krenuti. Pozdravili smo se sa ljubaznim domaćinom i njegovom porodicom i zahvalili se na gostoprimstvu i lijepom dočeku. Vožnja od sat i po je dobro došla da se još malo drijema i san dosanja. Prošli smo iznad Bleda i stigli na visoravan Pokljuka i lokalitet Rudno polje. Nakon prepakivanja rančeva i zajedničke fotografije krenuli smo na uspon. Vodiči su pričali da staza nije teška i da ćemo se uspeti dobar dio žičarom. Zaista, od jednom smo stigli do žičare. Ovaj put ne lažu, pomislili smo. No međutim, pješke smo se uspinjali uz žičaru preko ski staze. Ipak su i ovaj put vodiči digli moral spominjanjem žičare. Dobro markiranom stazom smo došli do prevoja sa kojeg se lijepo vidi vrh na koji smo se uputili ali i sva okolina. Vidjeli smo cijelu Pokljuku, planinu Konjščicu i Sirarsku pot na usponu prema Triglavu. Još par koraka i stigli smo na vrh – Viševnik (2050 m). Svi koji su krenuli na uspon su i stigli. Uslijedilo je čestitanje, neizostavno krštenje mladih planinara i fotografisanje ali ponajviše fotografisanje sa ponosom i dikom planinara sa ovih krajeva – Triglavom. Krio se povremeno iza oblaka ali imali smo dovoljno prilike da ga uhvatimo. Jasno su se vidjeli i negovi predstvanici, planinarki domovi Planika i Kredarica. Svi su priželjkivali da se uspnu do Triglava. Ko dovoljno želi i ostvariće mu se.

Silazak sa Viševnika je bio malo drugačiji. Podijelili smo se u dvije grupe gdje se jedna vratila istom stazom kojom se i popela a druga grupa je otišla malo zahtjevnijom stazom. Svima je bilo podjednako teško jer su morali kočiti na siparu ali bilo je lijepo jer su imali odličan “razgled”. Na Rudnom polju pored kasarne slovenačke vojske dočekala nas je grupa planinara PD “Slovenj Gradec” na čelu sa našim drugarom Branom Mehom. Dočekali su nas kao pravi domaćini: meza, salata, kolači, sokovi, pivo… Treba li dodati još nešto? Bilo je to lijepo iznenađenje naših dugogodišnjih prijatelja. Svi smo bili jednoglasni da ih mi moramo još bolje dočekati kada opet dođu kod nas u goste. Nisu nam dali da krenemo dok se sve ne pojede a višak piva (da, desilo se da je bilo viška piva!) su nam stavili u autobus, za puta.

Poslije dobrog jela i pića trebalo je putovati ali da bi se to provarilo otišli smo do Bleda (Bledaja, jezirjau, ribou, plivaja…). Kratko smo šetali i opet sjeli za sto. Otići na Bled na probati bledsku krempitu bilo bi bogohuljenje.

Bez obzira na sva odugovlačenja, jer nam je lijepo, došlo je vrijeme da se kući pođe. Malo se pjevalo, malo pričalo pa onda malo spavalo. Došli smo u Prijedor sa željom da se što prije okupimo na nekom novom izletu jer su svi bili sa puno utisaka i želje za novim druženjima.

Tekst i fotografije: Marko Sarić

[srizonfbalbum id=45]

Vrijedni planinari „Klekovače“ su i protekli vikend imali pune ruke posla. Subota, koja je uglavnom bila sunčana, je iskorištena za sređivanje ograda na terasama Planinarskog doma „Kotlovača“. Prvo je na red došla priprema ograde za bojenje, zatim su vrijedne ruke dohvatile valjke i četke i prihvatile se lakiranja. Najviše boje je završilo gdje joj je i bilo mjesto, ali bilo je umazanih ruku, odjeće i patika. Možda nismo bili najvještiji u tome, ali smo to nadoknadili entuzijazmom i upornošću. Nakon čitavog dana druženja sa četkama i bojom, došlo je vrijeme da se nešto pojede i odmori. Ali odmah nakon toga kreće drugi, zanimljiviji dio aktivnosti. Učili smo ponešto o tehničkoj opremi za uspone i o tehnikama koje se koriste u različitim situacijama.

U nedjelju smo, nakon buđenja i jutarnje joge za neke, ostavili za praktičnu primjenu naučenog. Prošetali smo do stijena Zečijeg kamena i sa visine od 50 m vježbali tehniku samospuštanja niz uže, tzv. „abseil“. Iako je mnogima ovo bio prvi susret sa tako visokom stijenom i tehnikama, svi su bili „na visini zadatka“ i bez greške primjenili naučeno. Umorni, ali zadovoljni postignutim, ponovo se vraćamo do doma na večeru. Ne smijemo zaboraviti pomenuti da je krajem prošle sedmice završeno i markiranje staze Rajkovići – Kotlovača, uz pomoć NP Kozara.

Svim ovim radnim aktivnostima, ali i izletima u Austriju i Sloveniju, koje PD „Klekovača“ planira za naredni vikend, obilježavamo 64. godine postojanja Društva, koje je osnovano upravo na današnji dan, 06.06.1953. u Prijedoru. I želimo mu još mnogo rođendana!

Tekst i fotografije: Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=44]

U organizaciji Sindikata ZP “Elektrokrajina” Banja Luka i sindikalne podružnice Prijedor u petak, 02.06.2017. godine upriličeno je druženje radnika RJ “Elektrodistribucija” Prijedor u srcu planine Kozare, u prostorijama planinarskog doma “Kotlovača”.

Smijeha, hrane i pića nije nedostajalo a povrh svega muzika je bila na izvanrednom nivou. Druženje je proteklo, kako i dolikuje, u najboljem redu i bez incidenata, osim jedne slupane čaše koju je jedan kolega slučajno oborio. Hladno pivo, ljuta čorba i dobro pečeno prase su odmah dali naslutiti da će druženje potrajati do kasno u noć. Tako je bilo. Uz muziku i dobro druženje sve je trajalo do oko 21 sat. Gosti su se razišli a domaćin je sa saradnicima pospremio dom, koji su planinari PD “Klekovača” dali na korištenje sindikatu.

Ovom prilikom se zahvaljujemo PD “Klekovača” Prijedor na saradnji i uspješnoj organizaciji.

Tekst i fotografije: Vanja Ševa

[srizonfbalbum id=43]