Vijesti
now browsing by category
Vijesti PD Klekovača
Gosti u Kotlovači: BOČ Kostrivnica – Kolektor CCL
Proljeće je konačno stiglo i u Kotlovaču. Upravo ta činjenica, ali nadamo se i naše gostoprimstvo, je zaslužna što smo prethodni vikend u planinarskom domu ugostili mnogobrojne ljubitelje prirode.
Ovaj put su naši gosti bili zaposlenici kompanije Kolektor CCL iz Laktaša i planinari Planinarskog društva „Boč“ Kostrivnica iz Slovenije. Iako su jedni došli kao iskusni planinari, a za druge se nadamo da će to tek postati, zajednička im je ljubav prema prirodi i uživanje u istoj.
Naši gosti iz Planinarskog društva „Boč“ iz Kostrivnice su ovaj dolazak planirali još od prošlog ljeta, kada je njihov vodič u oglednoj turi obišao prostorije našeg doma i kada smo dogovorili okvirne detalje posjete. Sada je došlo vrijeme za realizaciju tog plana i grupa od dvadesetak planinara je stigla Kozari u pohode.
Uz pratnju naših vodiča, grupa je u dva dana boravka obišla najzanimljivije lokalitete u Nacionalnom Parku Kozara, poslušala predavanje kustosa u Muzeju na Mrakovici, ali i uživala u kulinarskim specijalitetima ovog kraja. Jedan od planinara je odlučio da stazu od Kozaračkog kamena do Mrakovice pređe potpuno bos. I tako je bilo sve do nedjelje ujutro kada su naši dragi gosti krenuli put Slovenije, sa usputnom stanicom na Manjači.
Zaposlenici Kolektor CCL su, za razliku od planinara, na Kozari boravili samo jedan dan. Iako nisu planinari hrabro su odlučili da do Kotlovače dođu pješice planinarskom stazom. Mnogima je i to bilo malo, pa su prošetali i do Zečijeg kamena, lokaliteta koji im se posebno svidio. S obzirom da su rano stigli do doma, bilo je dovoljno vremena za sve planirane aktivnosti tog dana, a koje su pored šetnje u prirodi, pripreme hrane i druženja uključivali i poslovne prezentacije, kao poslovni dio ovog „team building-a“. Nakon svega navedenog, svima je prijala odlična čorba i roštilj koji su vrijedni članovi grupe pripremili.
Kotlovača je ovog vikenda ugostila više od 80 ljudi i ponovo je imala onu predratnu sliku koje se sjećaju mnogi stariji planinari. Iskreno se nadamo da smo se pokazali kao dobri domaćini i jednoj i drugoj grupi. Opet ih pozivamo da budu naši gosti, u što skorijoj budućnosti.
Tekst: D. Zgodić
Fotografije: P. Zorić, B. Jojić, B. Zgodić i D. Zgodić
[srizonfbalbum id=70]
Aleja ljubavi
Kao društveno odgovorna kompanija Tropic maloprodaja d.o.o. je Gradu Prijedoru donirala 100 sadnica tuje za Dan zaljubljenih. Danas su posađene na lokalitetu Stari Grad, uz pomoć takođe društveno odgovornih članova Planinarskog društva „Klekovača” Prijedor i Nacionalnog parka “Kozara”.
[srizonfbalbum id=69]
Popusti za članove “Klekovače” u Alp Outdoor shop-u
Dani zime na Kozari
Dani zime na Kozari je manifestacija koju planinari rado isčekuju. U sklopu ove dvodnevne manifestacije koja se održava po 12 put upriliči se niz aktivnosti koje su planinarima posebno zanimljive. Aktivno učešće u njima uzimaju i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.
Prvog dana manifestacije, u subotu 03. februara učestvovali smo i pomogli organizaciju Omladinskog marša koji je organizovao Klub ekstremnih sportova “Albatros” iz Prijedora. 24 planinara iz našeg Društva, PD “Kozara” iz Banja Luke i PSK “Poštar” iz Beograda krenulo je novom stazom iz Rajkovića prema planinarskom domu “Kotlovača”. Ambijent je bio zimski što je i normalno za ovo doba godine sa dosta snijega na stazi, sa dosta snijega koji je dolazio iz pravca neba i iz pravca savijenih grana stabala što je isto tako normalno za ovo doba godine. Prvi na čelu kolone, domaćin Marša Draško Anđelić, je imao najteži zadatak jer je prtio stazu a svakom sljedećem iza njega je bivalo sve lakše.
Prvi izazov na ovoj stazi bio je prelazak preko potoka. Vode nije bilo puno ali obala i pojedino kamenje je bilo zaleđeno te bi svaka egzibicija dovela do hrabrog zimskog kupanja u planinskom potoku, u ovom slučaju Kotlovači. Međutim, spretne ruke vodiča su pomagale da svi bezbjedno pređemo na drugu obalu i nastavimo strmom stazom do puta prema planinarskom domu.
PD “Klekovača” je u pl. domu “Kotlovača” pripremila čaj za sve učesnike Marša i što je možda najvažnije toplu prostoriju za odmor, doručak i čašicu razgovora. Kako bit planinarenje nije u sjedenju u toplom (čudna nekakva aktivnost!) krivudava marševska kolona se uz dolinu Kotlovače uputila lagano uzbrdo prema Bešića poljani. Hod je bio prilagođen najsporijem u grupi tako da se niko nije previše umorio i niko nije ostavljen iza zadnjeg vodiča, tj. goniča Marka Sarića.
Izašli smo na Mrakovicu i kod vodotornja nas je domaćin ugostio grasuljem sa kobasicama. Topao grah je prijao u hladnom danu a uz njega i crveni luk. Bili smo kao djeca u prodavnici igračaka. Najmlađi učesnik Marša desetogodišnji Nemanja Turudija je ovdje izrazio želju i postao član našeg Društva. Nemanja, dobrodošao i želimo ti puno uspjeha i druženja u planinama!
Odvažna grupa planinara se uputila nazad prema našem pl. domu kako bi proslavila godišnjicu aktivnog planinarenja našeg Darka Dragića i rođendan Bilje Zgodić. Slavljenicima čestitamo i drugarima koji su im priredili ovo iznenađenje jer je to bila zabava iznenađenja. Oni manje odvažni su ostali i uputili se na “Mrakovačku transverzalu”: Đuro – Bijele vode – Lane – Monument. Dakle, bit je u kretanju i obilasku predjela.
Sljedećeg dana, u nedjelju 04. februara na Mrakovici je bilo “finale” Dana zime na Kozari. Održavala su se razna sportska takmičenja vezana za zimu: od grudvanja i sankanja pa do skijanja, kulturno-zabavna dešavanja i takmičenja u pripremanju kotlića. Ekipa našeg Društva u sastavu Vanja Ševa kao šef kuhinje, Dario Duvnjak i Marko Sarić je pripremala kotlić. Izazov je bio u jutro približiti se mjestu kuvanja jer je gužva bila velika a masa ne bi bila masa kada dodatno ne bi stvarala pometnju.
Čorba je počela da se krčka a u nju se dodavalo sve ono što ne smijemo odati, zbog konkurencije. Smijemo odati da je bilo puno guljenja, sjeckanja, rendanja… Trebalo je sve to lagano miješati, sa “razumijevanjem” i čuvati da ne počnemo jesti prije nego što sudije ocjene kvalitet. Sudije su pored jela, izgleda takmičarske ekipe koja je imala na sebi planinarsku opremu a preko zanimljive kecelje, ocjenjivale i izgled štanda kojeg smo okitili našim zastavama, pojedinim dijelovima karakterističe planinarske opreme (cepin, dereze, pojas, prusici, konopci i naravno rančevi) kao i reklamnim materijalom. Takođe, na štandu smo posjetiocima ponudili mezu, kiflice, čaj, kafu, kuvano vino i rakiju. Za ovaj dio ponude su zaslužni naši Vedrana Zgonjanin i Ljubiša Aramanda. Sve se brzo popilo i pojelo jer je sigurno bilo ukusno i kvalitetno. Veću količinu vina za kuvanje smo dobili od lovaca LU “Srndać” iz Svodne na čemu im se i ovom prilikom zahvaljujemo. Bitan dio logistike ne bi bio ispoštovan da tu nije bio Božo (Blagoja) Jungić sa opremom za kuvanje i pripremanje hrane. Za dobru atmosferu oko štanda pobrinuo se Drago Motl sa harmonikom, Goran Vranješ i glumac Dean Batoz pa je naš prostor bio jedan od veselijih na cijelom takmičenju.
Uz dobru zabavu, puno veselja, smijeha i osmjeha na licima sviju nas i posjetilaca gastro ponuda sa štanda je brzo nestala ali čorba je došla na red. Prvo smo morali jedan tanjir odnijeti sudijama na degustaciju pa odvaditi učesnicima koji su radili na štandu a bilo nas je dosta te smo tek nakon toga, uz taktički manevar čekanja, čorbu počeli dijeliti. Kutlača tamo, kutlača onamo i za čas kazan od 60l čorbe je bio prazan. Neka, tako i treba, zbog toga je bio pripremljen.
Došao je trenutak dodjele nagrada najboljima. Prišli smo centralnoj bini očekivajući diplomu za učešće na manifestaciji. Međutim, rad svih učesnika štanda doprinio je da osvojimo II mjesto u kategoriji planinarskih društava. Svima koji su doprinjeli ovom uspjehu se zahvaljuemo!
Napravljeni su dogovori za naredno takmičenje i kako da unaprijedimo kvalitet.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Marko Sarić, Darko Dragić i Draško Anđelić
[srizonfbalbum id=68]
Visočica 2018
Poslije novogodišnjih i drugih praznika, kojih je ovaj mjesec prepun a koji sa sobom nose pretjerano uživanje u hrani i piću, bilo je vrijeme da se i planinari “Klekovače” vrate aktivnom životu i planinama.
Iako nismo bili tako lijeni i svaki vikend u januaru smo proveli na našoj Kozari, red je bio da organizujemo i jedan dvodnevni izlet na planini na kojoj ćemo u januaru pronaći i malo snijega. Izbor je pao na Visočicu (1974 m), planinu nadomak Sarajeva. Masiv Visočice je prirodna granica između centralne Bosne i gornje Hercegovine. Kanjoni rijeka Ljute, Neretve i Rakitnice je odvajaju od obližnjih planina Treskavice, Prenja i Bjelašnice, ali se pogled pruža mnogo dalje i prema Magliću, Veležu, Zelengori, Durmitoru.
Kao i obično, u ranim jutarnjim satima krećemo iz Prijedora, a u Istočnom Sarajevu nas čeka naš prijatelj, domaćin i dobar poznavalac terena kojim ćemo se kretati, Igor Milošev. Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan na vrh Puzim (1776 m). Na žalost, pristupni makadamski put kojim smo trebali da dođemo do mjesta za početak uspona nije bio dovoljno dobro očišćen, tako da je pristup motornim vozilima bio nemoguć, a vremena za pješačenje nismo imali. Odlučili smo da je bolje da se taj dan popnemo na vrh Subar (1820 m), koji obično nije na putu kada se prelazi greben ove planine.
Tako je i bilo, a nakon uspona na Subar i uživanja u sunčanom danu i snijegu, ostalo nam je vremena da na zaleđenim padinama vježbamo tehniku zaustavljanja cepinom, koja se koristi u slučaju pada na strmim padinama koje su prekrivene snijegom ili ledom. Najveći je problem bio pronaći dovoljno tvrdu i zaleđenu padinu, jer je dan bio sunčan i topao. Ali kada smo našli odgovarajuću, svi su se ozbiljno prihvatili posla, a mnogima je ovo bio prvi put da pokušavaju ove tehnike. Tako da je bilo zaustavljanja cepinom, ali i do sada rijetko viđene tehnike kočenja licem i šljemom. Bilo je brzog klizanja niz padinu, ali i pokušaja koji su završili i prije nego što su počeli. Zbog, kako kažu, lošeg rasporeda kostiju i mesa na ključnim dijelovima za ubrzanje. Uglavnom, svi su se složili da je naučeno nešto novo, a nadamo se da nećemo morati doći u priliku da nučeno i koristimo u realnim situacijama.
Nakon povratka se smještamo u topao i ugodan planinarski dom „Vrela“ i ostatak večeri provodimo uz druženje sa našim prijateljima i članovima koji žive u tom kraju.
Po planu, rano ujutro krećemo ponovo ka padinama Visočice, ovaj put direktnim smjerom na vrh Vito (1960 m). Padina je strma, ali svi znamo kako se kretati njome, a juče smo uvježbali šta moramo uraditi u slučaju pada. Snijeg na početku uspona nije sjajan, odnosno površinski sloj je mekan pa dereze nemaju pravi oslonac, ali pri vrhu je kora potpuno zaleđena i svi imaju priliku da osjete kako izgleda kretanje po ledenoj površini. Svi sretno dolazimo do vrha, gdje uz odmor i fotografisanje čekamo naše drugare iz PD „Kozara“, Banja Luka, koji su krenuli iza nas. Nakon toga zajedno sa njima nastavljamo jednom od sigurno najljepših grebenskih tura u našoj zemlji. Hodamo samim grebenom od vrha Vito, preko Velikog brda (1884 m) i Malog brda , pa sve do vrha Drstva (1808 m). Imamo prilike vidjeti iz neposredne blizine kako izgledaju snježne strehe, jedna od opasnosti koja vreba na planini. Dok usput nešto učimo, ipak je glavni fokus na prekrasnim predjelima koji nas okružuju i savršenom sunčanom danu. Vidimo i Lukomir, naseljeno mjesto na najvećoj visini u BiH (1495 m). Kako se dan bliži kraju tako se mi polako spuštamo prema domu i nakon kratkog odmora i srdačnog pozdrava prijateljima koji ostaju, krećemo put Prijedora. Ali sigurno smo da ćemo uskoro ponovo u ovaj kraj, jer je još mnogo divnih planina koje nismo posjetili.
Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Nataša Milošević, Igor Milošev, Radenko Derkuća, Darko Petković i Draško Zgodić
[srizonfbalbum id=67]
Dan Republike Srpske
Povodom Dana Republike Srpske 9. januara u Banja Luci je organizovan svečani defile pripadnika MUP-a Republike Srpske i civilnih struktura (vladinih i nevladinih organizacija i ustanova).
Jedan od ešalona u defileu bio je i ešalon Planinarskog saveza Republike Srpske. U njemu su, pored ostalih, bili i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor Milica Bogdanović, Vlado Topić i Ljubiša Aramanda koji je kao predsjednik Saveza sa zastavom koračao ispred.
Planinari su time na poseban način dali doprinos u obilježavanju ovog značajnog datuma.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Milica Bogdanović, Vlado Topić i Snježana Lepir
[srizonfbalbum id=65]
XIII novogodišnji uspon na Osječenicu
Planinari PD “Klekovača” tradicionalno dva dana poslije nove godine vrše uspon na planinu Osječenicu u blizini Bosanskog Petrovca. Tako je bilo i ovog 2. januara 2018. godine kada je izveden “XIII novogodišnji uspon na Osječenicu” u organizaciji KES “Crni vrh” iz Bos. Petrovca.
Iz Prijedora smo krenuli oko 6:30, ekipa mala ali bez obaveza. Na Laništu nas je dočekao snijeg i pratio ostatkom puta. Uz obavezne pauze u pekari u Ključu i na kafi u “Devetci” u Petrovcu stižemo na zborno mjesto planinara na početaku uspona. Međutim, odlučujemo da pokušamo doći do klupice terenskim vozilom što nam ubrzo i polazi za rukom. U 10h odlučujemo da ne čekamo ostatak planinara, njih 70-tak već krećemo na uspon.
Krećemo kroz šumu i odlučujemo se za novu stazu preko serpentina i preteći jedini trag u snijegu ispred nas misleći da je to trag nekog od organizatora koji je krenuo ispred planinara da izvidi stazu, provjeri sajlu itd… Kiša je uveliko prešla u snijeg koji je prekrio debla tako da je nalaženje markacije bilo gotovo nemoguće. Sreća pa smo imali trag za pratiti. Pred sam izlazak iz šume stižemo našeg “vodiča” koji nas je odmah poslije pozdrava i nazdravljanja upitao znamo li bar mi put. Usaglasili smo se da smo na dobrom putu dok god idemo uz brdo.
Upravo kada je druga flašica rakije zamjenila prvu dolazimo na rub šume i početak livade a onda počinje igranka… Fijuk vjetra, snijeg u očima, snijeg u ustima, snijeg u nosu, snijeg u… Dovikivanje iz petnih žila kao način komunikacije pokušavamo da što prije dođemo pod stijenu u “zavjetrinu”. Plivamo kroz snijeg koji je prekrio klekovinu a pod stijenom ljepota božija. Jakne i ostala garderoba koja je bila mokra smrzava. Oni mudriji iz ove male grupe ponijeli su skijaške naočale, tako da dva “skijaša” idu na čelo i kraj kolone dok dvojica u sredini hodaju “na slijepo”. Nakon dodadtnog šopanja u zavjetrini krećemo uz sajlu koje pola nema a pola je okovao led. Sreća pa smo svi visoki i imamo duge noge pa nam je pentranje po zaleđenoj stijeni prekrivenoj snijegom “mačiji kašalj”.
Izlazimo na vrh gdje je izmjerena brzina vjetra 110km/h. Na grebenu nas sustižu i ostali planinari te svi zajedno stižemo na vrh, nas ukupno 14. Tu se slikamo i brže bolje bježimo nazad. Od sajle do šume trkom, tj. Dejo i Ratko koji su imali naočale a Darko i Vanja kao šišmiši.
Silazimo do auta, nakon presvlačenja ručak u šumi i uz rakiju dolazimo do zaključka da nam je ovo bio jedan od najsurovijih susreta sa prirodom ali i jedan od najljepših. U Petrovcu nas domačini dočekuju sa čajem i pasuljem. Nakon uručenja zahvalnica pozdravljamo se i krećemo put Prijedora.
Tekst: Darko Egić i Vanja Rađenović
Fotografije: Darko i Dejan Egić
[srizonfbalbum id=66]
Rudarska transverzala
Planinarsko skijaško društvo „Ljubijski rudar“ Prijedor u povodu Dana rudara organizovalo je u nedjelju, 03.12.2017. godine, marš planinara – Rudarsku transverzalu na relaciji manastir Moštanica – Pašini konaci – Mrakovica.
Ovogodišnja Rudarska transverzala je XI po redu. Transverzalom se nastoji obilježiti dio života rudara i rudarskih postrojenja tako što svake godine obilazimo značajnije rudarske lokalitete. Ovogodišnje hodanje nije bilo vezano za obilazak rudarskih lokaliteta nego se željelo planinarima i ostalim učesnicim približiti sjeverni dio Kozare i svi njegovi lijepi, zanimljivi krajolici koji se nemaju priliku često obilaziti. Na trenutak se u tim kilometrima sjetimo koliko je rudarski život bio i jeste težak i koliko je njihov hljeb zaista sa sedam kora.
Neubičajeno lijep ali hladan decembarski dan okupio je oko 55 planinara i ljubitelja prirode. Pored radnika RŽR “Ljubija” i “ArcelorMittala Prijedor” bilo je dosta planinara iz prijedorskih društava PSD “Ljubijski rudar”, PD “Klekovača” i PD “Pecija” Kozarska Dubica.
Kod manastira Moštanica smo napravili kraću pauzu za obilazak manastirskog kompleksa, prisluživanje svijeća i prisustvovanje liturgiji. Manstirsko zdanje je renovirano i u novom ruhu je svima na usluzi u vijekove koji dolaze. Tradcionalno prije početka pješačenja pravimo zajedničku fotografiju sa manastirom u pozadini i nakon pozdravne riječi domaćina, vodiča Marka Sarića i Darija Duvnjaka, krećemo.
Dolina riječice Moštanice je mjesto gdje dobro uspjeva blato. Ako kome treba slobodno neka tamo ode, uvijek će ga naći. Sami smo to sebi potvrdili kako smo sa livade izašli na put. Glib do gležnjeva. Doduše, onima koji su niži je i do koljena bio. Kako jednom reče Niko Drinčić: “Močilo, gapa, de lux”. Kažu da je blato dobro za reumu. Ne znam da li preko cipela i gamašni djeluje? Međutim, malo snijega i koji komad leda pa se i to nekako preguralo.
Marševska kolana se nije razvlačila previše jer se tempo dozirao po sporijim planinarima. Pravile su se i pauze za obroke u vidu čvaraka, kobasica i tome sličnog ali i da bi se čulo nešto o lokacijama kroz koje prolazimo. Posebno je bilo interesantno na Pašinim konacima, raskršću puteva koji vode od Moštanice prema Mrakovici, Mlječanici ili prema Paležu. Ovo mjeto je dobilo naziv, kao što se i da zaključiti, po konačištu paša za vrijeme Otomanskog carstva. Pretpostavlja se da je tu konačio i čuveni Omer Paša Latas. Takođe, čuli smo priču o brdu Vitlovska kosa koja na jugu omeđuje ovo područje jer je tu za vrijeme II svjetskog rata bila smještena partizanska bolnica NOVJ i da je tu štampan prvi broj Kozarskog vjesnika u proljeće 1942. godine od strane Drugog krajiškog NOP odreda “Mladen Stojanović”. Tu istorijskoj priči nije kraj. Na brdu Palež koji se nalazi sa zapadne strane Pašinih konaka nalazi se spomenik u čast formiranja Pete kozarske brigade 22.09.1942. godine i mjesta gdje je borac pjesnik Skender Kulenović 19.08.1942. godine recitovao svoju poemu “Stojanka majka knežopoljka”. Dakle, kod nas planinara nije samo hodanje bitno, bitno je i saznati nešto o tradiciji i kulturi krajeva koje obilazimo.
Od Pašinih konaka je slijedio uspon prema Mrakovici, prvi i jednini u toku našeg pješačenja. Tu smo se malo zagrijali iako je temperatura vazduha bila ispod nule. Nije bilo pregrijavanja, samo radna temperatura. Prije skretanja prema Vitlovskoj kosi pozdravile su nas dvije srne koje su protrčale ispred nas. Nisu džabe brze i plašljive pa su ih samo rijetki vidjeli. Toliko je bilo brzo i iznenada da ih nismo uspjeli ni fotografisati.
Dolaskom pod Mrakovicu i upravu NP “Kozara” uslijedio je najteži dio današnje trase. Hodanje asfaltom, doduše, prekrivenim snijegom ali opet nije prijatno za hodanje. Tih petstotinjak metara torture je brzo prošlo jer smo znali da nas kod našeg Đure u restoranu čeka uvijek dobar “grasulj”. Tako je i bilo. Nakon kraće rokade po stolovima, svi smo se smjestili i serviran je posni grah sa dodatkom kranjske kobasice za one koji smatraju da grijeh ne ulazi na usta nego iz njih izlazi. Počašćeni smo pićima raznim i odličnom rakijom Bože Grbića, predsjednika PSD “Ljubijski rudar”. Tokom jela uz zvuke harmonike Marinka Todarana – Kajinog smo pjevali a poslije jela i koje kolce odigrali.
Poslije jednog od odigranih kola uslijedio je “fajront”, kao što to obično biva. Sjeli smo u bus sretni i zadovoljni još jednim prelijepim danom na još ljepšoj Kozari i krenuli prema Prijedoru. Neki su brzo zaspali jer je pod nogama ipak ostavljeno 16 km kozaračih puteva.
Ovo je bila još jedna u nizu rudarskih transverzala. Našim dragim rudarima želimo sretan predstojeći Dan rudara!
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Duško Vujičić, Zoran Petrić i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=64]
Nova rampa na Kotlovači
Na putu prema planinarskom domu “Kotlovača” u subotu, 18. novembra 2017. godine, postavljena je nova rampa. Prethodna rampa je vandalskim činom razvaljena 28. oktobra. Krivac je pronađen a šteta je naplaćena.
Zahvaljujemo se firmi “Instalokomerc” Prijedor, te Drašku Karlici i Milenku Radiću na pomoći pri izradi i prevozu nove rampe i materijala za betoniranje!
[srizonfbalbum id=63]
Martinje u Kutjevu
Stari latini rekoše: “In vino veritas, in aqua sanitas” – U vinu je istina a u vodi zdravlje. Vječita dilema “Piti il’ ne piti, pitanje je sad” uspješno je riješena i u Kutjevu. Odgovor je, naravno, piti jer, kako kaže pjesma: “Onaj koji pije umrijeće, koji ne pije, još će i prije!”
Vikend za planinare je period intenzivnog rada, tj, planinarenja. Tako je bilo i ovu nedjelju, 12. novembra 2017. godine kada se grupa od dvadesetak planinara “Klekovače” na poziv HPD “Vidim” uputila u Kutjevo u Slavoniji na jednu interesantnu manifestaciju, spoj planinarstva i dobre kapljice (i dobre trpeze) – Martinje. Martinje ili praznik svetoga Martina je dan koji se širom Evrope slavi u skladu s tradicijom i mnogim običajima: 11. novembra je datum na koji je 397. godine pokopan Sveti Martin iz Toursa. U sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji na dan sv. Martina se njeguje tradicionalni narodni običaj simboličkog prevođenja mošta u mlado vino (“krštenje vina”). U mjestima u kojim je sveti Martin zaštitnik priređuju se najveće tradicionalne muzičke i folklorne zabave na gradskim trgovima.
Kao i ranijih godina, proslavi Martinja u Kutjevu prisustvovali su planinari a ovog puta ih je bilo iz čak 95 društava iz raznih krajeva Hrvatske, Srbije, Slovenije i BiH. Trosatna vožnja od Prijedora do Kutjeva je u našim stomacima napravila dosta slobodnog prostora a taj slobodan prostor, u narodu poznat kao glad, nije baš od neke koristi tokom hodanja. Čak naprotiv, uopšte se i ne preporučuje. Znali su to naši domaćini, na daleko poznati gastronomski sladokusci, slavonci. Na glavnom kutjevačkom trgu, zanimljivog naziva Trg Graševine, priređen je doručak za sve učesnike. Novokomponovani borci za zdravu isharnu bi se zgrozili trpezom ali poznato je i nama i njima da pojma nemaju. Na trpezi je bilo kulena, kobasice, slanine, švargle, sira i neizostavnih čvaraka. Kao poslastica, poslužene su šnjite hljeba namazane domaćom svinjskom masti posutom solju i mljevenom paprikom. Jednostavno, holesterol party. To je onaj dobri, zdravi holesterol koji nam svima prija i dobar je za fizičke aktivnosti. Bez dobre energije nema ni dobrog hodanja. Na ovakvom mjestu i uz ovakvu hranu sa mirisima iz djetinjstva bilo bi bogohuljenje uzimati razno-razno zrnevlje, integralne hljebove, kekse…
Nakon dobrog doručka, uskladištene energije i pozdravne riječi domaćina planinari su krenuli u hodanje. Na raspolaganju su nam bili vodiči iz HPD “Vidim” Kutjevo i njihove tri dobro uređene staze: crvena, zelena i plava. Mi smo krenuli zelenom stazom jer je srednje teška a prolazi kroz vinograde i kleti i ima predivne poglede na krajolik. Polako hodajući šumama koje je jesen obojila raznim bojama i srećući se sa planinarima iz svih krajeva došli smo do planinarske kuće “Mlaka” (552m). Planinarska kuća je smještena u skrovitom dijelu šume, pomalo bajkovitom, zaštićena brežuljcima po kojima se rasporedio veliki broj planinara, kao amfiteatar. Lijep ambijent smo iskoristili i napravili kratak predah uz kafu ali i smanjivanje zaliha iz rančeva. Valjalo je opet napuniti stomake, ne toliko zbog hodanja, koliko zbog degustacije dobrih vina koja će uslijediti po povratku u Kutjevo. Opet u šumu i zlatno rujni kolorit, pa vinogradi i kleti i tako do Kutjeva. Tu uzešmo malo predaha za mnogobrojnim štandovima sa vinom i domaćim specijalitetima.
Put nas navede i kod našeg domaćina i planinarskog prijatelja Vinka Krsnika u njegov vinski podrum. Vinko nas je odavno pozvao da mu budemo gosti. Uživali smo u vinu kao plodovima njegovog vinograda i mezom kao plodovima njegovog tora. Vinku smo poklonili knjigu sa posvetom “Planinsko bilje” Čedomila Šilića a on nama vino “za prijatelje” da ga kušamo na nekoj od zabava na Kotlovači.
Kako bi planinari ali i drugi posjetioci što ugodnije proveli vrijeme u Kutjevu ponuđen im je veliki izbor ića i pića, pa se i vo zavrtio na ražnju. Bila je tu i ponuda raznih proizvoda domaćih gazdinstava i firmi. Kad se svemu dodaju i veseli tamburaši… pa, ko se ne bi i dogodine vratio na Martinje u Kutjevo?
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Biljana Praštalo, Vedrana Zgonjanin, Silvana Jojić, Jelena Roljić, Igor Ostojić i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=62]