Vijesti

Zašto sam izabrala Čvrsnicu za svoj prvi vodički izlet pitanje je koje nudi nekoliko odgovora a samo je jedan koji pogađa u samu srž. To je planina koja opčinjava svojom ljepotom, ali i surovošću, koja mami svojim prostranstvima i uljuljkava svojim pričama. Ova dinarska ljepotica našla je svoje mjesto u sjeverozapadnom dijelu Hercegovine između rijeka Neretve, Doljanke i Drežanke i centralni je dio nacionalnog parka Blidinje. 

U rano subotnje jutro ekipa planinara iz Prijedora, Banje Luke i jedan planinar iz Lipika krenula je put krasne nam Hecegovine. Nova mjesta donose posebno uzbuđenje i većina planinara je veselo čavrljala u minibusu i ne pokušavajući da nastavi prekinuti san. Uz kratku pauzu za kafu i laganu vožnju stižemo na Blidinje nešto iza 10h. Početna tačka nam je Vitlenica, a završna dom na Vilincu za taj dan. Nakon prepakivanja i slikanja ekipe od 18, kako će se vremenom pokazati, veoma spremnih planinara, u 10.30h krenuli smo makadamskim putem koji nas je uz blage nagibe nakon 40 minuta doveo do početka šumske staze. Usput smo prošli pored napuštenog objekta sa izvorom čiji kvalitet vode nismo željeli da ispitujemo. Pred sami ulazak u šumu nalazi se putokaz za Vilinac i drvene klupe koje predstavljaju odlicno mjesto za pauzu. Dan je bio ugodan za hodanje, a sunce se povremeno pojavljivalo iza oblaka dajući posebnu čar ovom, prema nekima, najljepšem dijelu Čvrsnice. Nakon niza uzbrdica i spuštanja, zbog čega se umor gotovo i ne osjeti, osim ako niste pretovareni najavljenim iznenađenjem za drugare planinare, prolaska pored katuna koji svojom pozicijom i svrhom pruža odlično utočište, nakon tri sata, dobro markirana staza vodi nas do raskršća na kojem skrećemo lijevo prema Hajdučkim vratima. Nakon pola sata hoda stižemo do jezera Crvenjak koje se sa 1963 m smatra jezerom na najvišoj visini u BiH. Iako informisani da u jezeru obitava endemična vrsta triton, a sve u svrhu dobre fotografije bacaju se kamenčići, veliki i mali, koji prave krugove na površini. Za fotografiju broj dva sačekali smo da sunce izađe iza oblaka i baci našu sjenu na ovo ovalno jezeru. U nadi da nismo otjerali i poslednjeg tritona nastavljamo prema Hajdučkim vratima, poznatim još kao i Mijatov prolaz do kojih stižemo za pet minuta. Pogled na ovaj neobični kameni prozor na 1958 m iza kojeg se nalazi kanjon Dive Grabovice, a u daljini Zelengora, Maglić, Volujak, Lebršnik, Velež i Čabulja, ostaje svakom planinaru u posebnom sjećanju. Legenda kaže da su se na tom mjestu proglašavali hajduci tako što su prolazili kroz okno i postajali otporni na metke. Legenda takođe kaže da nema planinara koji se nije uslikao na ovom mjestu iz svih uglova pa tako je ni mi nismo iznevjerili. Spremajući Hajdučka vrata u najfinija sjećanja vraćamo se na raskrsnicu i nastavljamo prema Velikom Vilincu. Usput skrećemo na vidikovac koji pruža predivan pogleda prema Velikom Kuku i po prvi put tog dana daje pravi utisak veličanstvenosti planine. Po povratku na stazu nakon 40 minuta izlazimo na vrh Veliki Vilinac, 2118 m, na kojem vesela ekipa planinara čestita svom vodiču i traži čepić više ljute vodice da nazdravi. Uz zalazak sunca i smiraj dana spuštamo se na dom na Vilincu. Ljubazni domaćin nas dočekuje toplom večerom uz koju slava vodiča može da počne. Uz mali nagovor svojih prijatelja naš drug Rašo hvata se gitare i pjesmom nas vodi kroz noć. Umor uzima svoj danak i svjesni puta koji nas sutradan očekuje odlazimo na spavanje najavom povečerja. Nakon slabo prospavane noći zbog nedostatka prostora i gostiju tinejdžera iz naše sobe koji nisu imali razumijevanja za naš umor, ustajemo u 6h, pakujemo se, doručkujemo, sipamo vodu na izvoru ispod doma i nešto iza 7h krećemo put najvišeg vrha Hercegovine, Pločno na 2228 m. Staza nas vodi pored skretanja za feratu prema Grabovici i za Pestibrdo, kao i pored napuštenih katuna poznatih kao Peharovi Stanovi. Vrijeme je u početku bilo tiho i mirno, da bi pri završnom usponu na Pločno počeo da provejava snijeg. Sa posebnom pažnjom zbog klizavog sipara koji se već zabijelio izlazimo na Pločno u  10.30h. Kratko se zadržavamo i spuštamo nazad do raskrsnice za Masnu Luku. Zbog nedostatka adekvatne opreme, odnosno toplih rukavica, pojedini članovi improvizuju stavljanjem čarapa na ruke i brzo se spuštaju niz sipar, što ima za efekat poboljšanu cirkulaciju. Cijelim putem nas prati snijeg koji sa opadanjem visine prelazi u blagu kišu. Nakon tri sata spuštanja silazimo u Masnu Luku i makadamskim putem dolazimo do mjesta na kojem nas čeka naš minibus i umorne, ali srećne zbog uspješne akcije vodi do obližnjeg restorana na zasluženi ručak. 

Tekst: Milica Bogdanović

Fotografije: Nataša, Rašo, Darko, Antun, Luka, Pele, Saša i Draško

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Prije 65 godina, tačnije 6. juna 1953. godine, u Prijedoru je grupa entuzijasta i zaljubljenika u prirodu osnovala Planinarsko društvo „Klekovača“. Odlučili smo da ovaj jubilej neprekidnog rada Društva i njegovanja planinarskog sporta u Prijedoru obilježimo dostojno, a kako bolje nego usponom na neke od najviših evropskih vrhova.
Izbor je pao na Mont Blanc (4810 m) i Gran Paradiso (4061 m), zbog relativne blizini, ali i atraktivnosti ovih planina i naselja u njihovom podnožju, koja važe za evropske planinarske meke.
Pripreme za ovakve uspone počinju mnogo ranije i uključuju intenzivnije ture po svim planinama u okruženju, ali i prethodno iskustvo na sličnim usponima i korištenju tehničke opreme neophodne za ovaj poduhvat. Tako je bilo i sa sedmočlanom ekipom „Klekovače“ , kojoj se vrlo brzo po objavi akcije pridružio i naš dragi prijatelj Marko iz HPD „Sisak“ iz Siska.
Svi prijavljeni su, nekada zajedno, a nekada samostalno vrijedno trenirali za ovaj uspon i kada se približio datum polaska, smatrali smo da smo u dobroj kondiciji, psihofizički spremni za napore koji nas očekuju.
Iz Prijedora nas je ispratila velika grupa naših dragih prijatelja, planinara sa željama za sretno i bezbjedno putovanje i uspone. Posebno moramo da se zahvalimo našem dragom Vladimiru Grublješiću, koji je upravo na dan našeg polaska proslavljao 90-ti rođendan sa svojim najmilijima, ali je ipak našao vremena da dođe da nas isprati. Rekao nam je da su planine pravi način da doživimo tu duboku starost, a da ostanemo mladi duhom i puni energije kao on, a mi mu vjerujemo i trudimo se da slijedimo njegov primjer.
Put nas je vodio kroz Hrvatsku, Sloveniju i Italiju do njenog samog zapada i regije Aosta, najmanje italijanske regije, ali okružene vrhovima Mont Blanc, Monte Rosa, Gran Paradiso i Matterhorn.
Uspon počinje iz pitoresknog mjestašca Valsavarenche, odnosno iz zaseoka Pont u kome se pored hotela, kampa i prodavnice nalazi još samo nekoliko kućica. Krećemo već sa visine od 1960 m i napredujemo relativno brzo kamenitim stazama dok se pred nama pružaju pogledi na zasnježene padine mnogobrojnih alpskih vrhova. Nakon tri sata hoda dolazimo do planinarskog doma Vittorio Emanuele II (2735 m), koji nosi ime po italijanskom kralju koji je po prvi put nakon 6. vijeka ujedinio Italiju i poznat je pod imenom Oca otadžbine (Padre dela Patria), ali i po tome što je osnovao preteču današnjeg Nacionalnog Parka Gran Paradiso još 1856. godine. Ideja o izgradnji doma u podnožju Gran Paradisa je nastala tridesetih godina prošlog vijeka, ali je zbog Drugog svjetskog rata gradnja počela tek pedesetih godina, a završen je 1961. Od tada je pretrpio mnoge izmjene i nadogradnje, ali danas važi za jedan od najljepših domova na Alpima. To će nam biti baza za sutrašnji uspon na krov Italije.
Aklimatizacioni uspon do glečera nakon obroka je nekima godio, a neki su opet imali problema sa mučninom, glavoboljom ili žuljevima. No, na počinak idemo sa nadom da ćemo jutro svi dočekati potpuno spremni.
Ipak, kako to često biva na planinama, visina ili možda velika izloženost suncu uvijek uzima svoj danak pa jedna od najiskusnijih članica grupe mora odustati. Uvijek nam je žao kada smo nadomak cilja i moramo odustati, ali to je jedina ispravna odluka na planini.
Nas sedmoro krećemo put planine u mrkloj noći i uz vrlo dobro vrijeme odlično napredujemo do glečera, gdje se navezujemo i uz malo odmora sporijim tempom nastavljamo dalje. Kako se penjemo, svaki korak je teži i svaki udisaj predstavlja veći napor. Neki su na ivici odustajanja, ali im bračna solidarnost daje snage da istraju do kraja. Ispod stijena koje označavaju zadnjih šezdesetak metara do vrha obasjava nas i sunce, pa je svaki napor bar prividno lakši. Ispod samog vrha, koji je kamenita ploča male površine se već stvorila gužva, jer mnogi planinari pristižu u isto vrijeme. Da bismo osigurali prelazak preko tzv. japanske police postavljamo uže koje pored nas koriste i drugi planinari, ali uz ljubaznu molbu. Na vrhu imamo tek toliko vremena da napravimo nekoliko fotografija. Srećom, tu se našao i jedan Bugarin koji je iskoristio naše uže za prelazak, pa nije mogao da nam odbije uslugu fotografisanja čitave grupe na vrhu.
Uspješno smo se popeli na najvišu tačku Italije, odnosno planinu višu od 4000 m, koja je čitavom površinom u ovoj zemlji. Sretni smo zbog uspjeha, ali znamo da nas čeka put nazad na kome moramo biti još više pažljivi i sigurnog koraka. Uz put pravimo pauzu na kojoj obavljamo ono što nismo stigli na vrhu. Planinarsko krštenje prusikom za one koji nisu bili na ovoj visini. Nakon toga nastavljamo i do doma stižemo u predviđeno vrijeme. Nakon ručka i kratkog odmora krećemo dolje i za taj dan pravimo 1300 m uspona i više od 2100 m silaska. Sada smo samo spremni za tuš i odmor. Dobro, priznajemo da smo popili i poneko pivo.
Slijedeći dan, nakon što smo se isprobali u vožnji boba po travi, destinacija nam je kolijevka evropskog planinarenja, francuski grad Chamonix. Kroz tunel koji prolazi ispod planine na koju ćemo sutra krenuti, stižemo u Francusku. U šetnji gradom koji ima balkone prepune cvijeća i ulice pune prodavnica planinarske, skijaške i druge opreme, stižemo do spomenika prvim ljudima koji su se ispeli na vrh ka kome pokazuju njihovi kipovi. Dr Michael Gabriel Paccard i Jacques Balmat su jako važni za istoriju ovog gradića, tako da centralne ulice u gradu nose njihova imena.
Dan koristimo za obilazak grada, fotografisanja u sponzorskim majicama na trgu i naravno, nezaobilaznu kupovinu opreme. Rano ujutro slijedećeg dana krećemo put žičare u mjestu Les Houches kojom se vozimo do stanice Bellevue, odakle presjedamo u zupčasti voz, jednu od najstarijih turističkih atrakcija ovog kraja, koji nas vozi sve do stanice Nid d’ Aigle (Orlovo gnijezdo) na visini od 2372 m.
Od tog mjesta krećemo na pravi uspon, i po oblačnom, ali vrlo ugodnom danu za hodanje napredujemo prema našoj destinaciji za taj dan, planinarskom domu Tete Rousse (3167 m). Usput nam se ipak otvaraju vidici pa vidimo i veliki glečer Bionnassay, ali i Aiguille du Midi, vidikovac izgrađen na impresivnoj visini od 3842 m do kojeg vozi i žičara iz grada.
U ranim popodnevnim satima stižemo do doma gdje se odmaramo i uz ne baš tako dobro vrijeme provodimo poslijepodne i veče, nadajući se da će sutra svanuti vedriji dan. Srećom, tako je i bilo i ujutro nas je dočekalo potpuno vedro nebo. Ranom zorom krećemo prema jednom od najzahtjevnijih dijelova našeg uspona, Velikom kuloaru, poznatom i kao „kuloar smrti“. Mjesto je to gdje je neophodno traverzirati stjenoviti usjek visok više od 700 metara sa čijeg vrha se vrlo često odronjava kamenje koje je mnoge planinire koštalo života. Ali kao i do sada, nas prati sreća i zbog nedavnih padavina i niskih jutarnjih temperatura snijeg je potpuno zaledio vršne dijelove kuloara koji je potpuno miran, tako da prolazimo bez opasnosti od kamenja. Nakon prelaska kuloara slijedi pažljiv uspon padinom Aiguille du Gouter-a (3863 m). Opet u ranim popodnevnim satima stižemo do jednog od najvećih graditeljskih poduhvata na planini, impresivnog planinarskog doma Refuge du Gouter (3835 m). Izgradnja potpuno drvene strukture oslonjene na čelične stubove duboko u stijeni koja jednom polovinom visi iznad grebena je koštala 7, 5 miliona evra i završena je 2013. godine, a zvanično puštena u rad u septembru 2014. Ovo je inače šesta po redu građevina koja na ovom mjestu služi za sklonište planinarima. Prvo sklonište je izgrađeno još 1859. godine, a ono pretposlednje, koje još uvijek služi kao zimsko sklonište 1990. godine.
Iako ima kapacitet od 120 mjesta, svaki dan tokom sezone je prepun i vrlo teško je pronaći slobodno mjesto, bez rezervacije mjesecima unaprijed. Taj dom će nam biti ugodna baza za uspon koji nas očekuje narednog dana. Odmaramo se, pijemo mnogo vode, jer je hidratacija organizma ključna da bismo umanjili djelovanje simptoma visinske bolesti na organizam. Svi imamo zdrav apetit i sigurni smo da ćemo imati snage za uspon.
Malo prije 02:00 h, 24. jula 2018. godine izlazimo iz doma i po savršeno mirnom i vedrom vremenu krećemo na naš uspon gdje nas očekuje gotovo 1000 m visinske razlike do vrha. Korak po korak po zaleđenom snijegu pored glečerskih pukotina. Jedini zvuk koji se čuje je škripanje dereza po zaleđenoj površini. Ne razgovaramo mnogo, jer na ovoj visini svaki dodatni napor značajno troši energiju. Uz prve zrake svjetlosti vidimo i greben vrha Dome du Gouter (4304 m), pored koga prolazimo i dalje nastavljamo prema skloništu Vallot (4362 m), koje nosi ime po botaničaru i meteorologu Josephu Vallotu, koji je prvobitnu građevinu sagradio krajem 19. vijeka. U skloništu pravimo kratku pauzu da se okrijepimo čajem i nekim zalogajem, uz zaključak da smo svi u dobroj formi i da možemo nastaviti dalje.
Ispred nas se nalaze grebeni Grande Bossons i Le pettite Bossons, odnosno vrh jednog od najvećih glečara u Alpima i pored kuloara drugi najzahtjevniji dio staze do vrha, tzv. “žilet”. I tu prolazimo bez problema, osim što nekada moramo da se mimoilazimo sa planinarima koji se već vraćaju sa vrha ili da propustimo manje i brže naveze pored nas. Nakon 5 sati i 30 minuta hoda stajemo na vrh Francuske i zapadne Evrope, Mont Blanc (4810 m). Sreća i zadovoljstvo postignutim, zagrljaji, ali i ponekad suza. Tako provodimo prve minute na vrhu.
Još od davne 1978. godine kada je prvi put član Klekovače stajao na ovom vrhu, ovo je najbrojnija grupa planinara našeg Društva koja je uspješno ispenjala vrh. Možda i zbog našeg jubileja od 65. godina, planina je blagonaklona prema nama i uz savršeno mirno i sunčano vrijeme dopušta nam da dugo uživamo u ovom uspjehu. Imamo vremena za fotografisanje, za smijeh, za obrok i zdravicu.
Ipak, nakon više od sat vremena na vrhu, moramo nazad. Kao i uvijek na silasku, potrebna je dodatna pažnja, ali svi sigurno stižemo do doma. A sutrašnjim spustom u Chamonix možemo akciju smatrati konačno završenom i stopostotno uspješnom. Zaslužili smo i kupanje na jezeru Garda (Lago di Garda) u sjevernoj Italiji gdje navraćamo u povratku. Tamo se kupamo sa miroljubivim patkama koje na kraju zadobijaju povjerenje i ljubav čitave grupe, iako je na početku bilo malo međusobnog nepovjerenja.
Na kraju nam ostaje još da navedemo imena učesnika ovog uspješnog uspona. Sa nama je bio Marko Kotaranin, član HPD “Sisak” iz Siska, a članovi “Klekovače” su: Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Tanja Timarac, Bojana Derkuća Bevandić, Radenko Derkuća, Darko Dragić i Draško Zgodić, kao vodič.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Radenko Derkuća, Marko Kotaranin i Draško Zgodić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Nakon uzbudljivog zimskog uspona na planinu Visočicu u januaru ove godine, planinari PD „Klekovače“ su opet krenuli put Sarajeva. Kada idemo u ovaj kraj, domaćin nam je uvijek isti, naš Igor Milošev, a planine koje smo obišli ovoga puta su Trebević (1629mnv) i Treskavica (2088mnv).

Kako nas je čekao dug put i dvije planine morali smo poraniti. Ovoga puta prevarili smo zoru i iz Prijedora krenuli u subotu u 3h. U Banja Luci nam se pridružuju naši drugari i nastavljamo dalje. U Lukavicu, po planu, stižemo u 8:30h. Tu se nalazimo sa Igorom i planinarima iz Gradiške, Dervente i Istočnog Sarajeva te sada kao velika planinarska grupa od oko 50-tak planinara, tačno u 9h, sa polazne tačke na 550 mnv krećemo put najviše tačke Trebevića. Ovaj uspon je ujedno i premijera novo trasirane planinarske staze koju su, uz finansijsku podršku USAID-a i IOM-a, uredili i markirali planinari PD „Trebević“ iz Istočnog Sarajeva. Kako se Trebević uzdiže neposredno iznad grada, ova planina je od davnina bila omiljeno izletište Sarajlija. Organizovano planinarenje i izgradnja planinarskih domova i staza počela je nakon dolaska Austro-Ugarske na ove prostore krajem 19. vijeka. Osim planinarskim stazama, Trebević je sa Sarajlijama a i drugim putnicima namjernicima povezan i asfaltnim putem a odnedavno je, prvi put nakon rata, proradila i trebevićka žičara koja omogućava dolazak iz centra grada na planinu za samo nekoliko minuta. Zbog idealne konfiguracije terena ovdje je, u svrhu održavanja 14. Zimskih olimpiјskih igara 1984. godine izgrađena staza za bob i sankanje i tu su održana takmičenja u ovim disciplinama. Nažalost, ovaj objekat, za koji kažu da je bio najskuplja investicija ZOI 84, potpuno je devastiran. Vjerovatnoća da će se staza, od koje je ostalo samo betonsko korito, ponovo privesti svojoj namjeni je mala ali tračak optimizma budi činjenica da domišljate Sarajlije koriste stazu za vožnju biciklom i trčanje. Na vrh Trebevića (1629mnv), nešto sporijim tempom zbog veličine grupe, ali i velike visinske razlike od 1079 metara koju je valjalo savladati, stižemo u 15h. Vrijeme je djelimično oblačno ali ipak uspjevamo da uživamo u pogledu na okolne planine. Sa vrha se spuštamo sjevernom stranom ka Brusu. Silazimo širokom šumskom stazom i nailazimo na dva povezana napuštena objekta. Jedan je izgrađen krajem 19. vijeka kao prvi planinarski dom, a drugi prostrani dom koji se na njega nadovezuje izgradili su planinari željezničari u spomen njihovom kolegi i narodnom heroju Vasi Miskinu. Sada ovi objekti stoje kao sumorni spomenik ljudskog nemara i destrukcije. U silazku nailazimo i na tablu koja kaže da je, u nekim boljim vremenima , na ovom prostoru bila i planinska botanička bašta „Alpinetum“. Sve u svemu, Trebević je lijepa planina sa idealnom konfiguracijom za brojne aktivnosti i dugom tradicijom planinarenja ali i sa vidljivim ožiljcima koje su ratna dešavanja i poslijeratna zanemarivanja učinila ovoj planini. Ostaje nada da će novi naraštaji planinara i ljubitelja prirode ispraviti ovu nepravdu i učiniti da ova planina ponovo zablista starim sjajem.

Iz Brusa nastavljamo vožnju prema Treskavici koja je od Sarajeva udaljena 30 km. Najpogodniji pristup Treskavici je iz sela Turovi (875 m). Makadamski put, koji od ovog sela vodi ka planinarskom domu je pogodan za terenska ali ne i za druga vozila tako da od ove tačke, uz radoznale poglede mještana i natovareni teškim ruksacima, nastavljamo dalje pješke i u Planinarski dom „Radovan Bjelica“ stižemo za oko sat vremena. Nakon smještanja po sobama, ostatak večeri provodimo u zabavi i to sa povodom. Ovoga puta to je bila proslava godišnjice braka naših Mirjane i Saše Gajić koji su za nas pripremili pravu gozbu. Ni mi nismo zatajili pa smo naše „mladence“ iznenadili sa torticom i dobrim željama za budući zajednički život. Uz zvuke gitare, pjesmu i dobru trpezu žrtvovali smo koji sat sna za druženje sa dragim prijateljima.

Vrijeme predviđeno za spavanje je začas proletjelo. Neki su ustali u 5h da se na miru pripreme za predstojeći uspon a neki su bili u „last minute“ aranžamanu. U svakom slučaju, svi smo, kao disciplinovani planinari, na stazi bili u dogovoreno vrijeme i tačno u 7:00h krenuli na uspon. Odmah na početku staze Treskavica pokazuje prvi u nizu svojih aduta a to je vodopad Skok koji moćno izvire iz stijene sa nekoliko stotina metara visine. Nastavljamo markiranom šumskom stazom i nakon 2h izlazimo na proplanak iznad Velikog jezera (1548mnv) i opet smo zatečeni ljepotom prizora ispred nas. Već od ove nadmorske visine na sjevernim padinama i uvalama ima još dosta zaostalog snjega koji se topi i prilično je klizav pa se oprezno krećemo. Nakon izlaska na greben zaključujemo da imamo dovoljno vremana da obiđemo i obližnji vrh Pašina (2070 mnv) odakle, uz povremene nalete vjetra krećemo ka Đokinom tornju. Na najviši vrh Treskavice (2.088) stižemo u 11h. Vidljivost je odlična pa uživamo u pogledu na okolne planine, prije svih Visočicu koju od Treskavice dijeli rijeka Ljuta i Bjelašnicu koja je sa Treskavicom povezana preko uzvišenja Hojta. Ova planina je ime dobila po čestim podrhtavanjima tla a specifičnost njenog najvišeg vrha je u tome što ima tri različita imena: Đokin toranj, Mala ćaba i Pakliješ. Bilo kako bilo, ovaj vrh a i cijela planina su jedinstveni u svojoj raskošnoj ljepoti tako da ime po kojoj ćemo nazvati tu ljepotu i nije toliko značajno. Treskavica je i planina sa brojnim izvorima kojih prema legendi ima čak 365. Krasi je i pet glacijalnih jezera na nadmorskoj visini iznad 1500 m. To je i prostor jedinstvene flore i faune. Nažalost, za vrijeme posljednjeg rata, ova planina je bila poprište žastokih ratnih dejstava te su na njenim prostranstvima zaostale mnogobrojne mine i nije preporučljivo odvajanje od markiranih staza i kretanje bez vodiča koji poznaju ovaj teren.

Ljepota ponekada zavara čovjeka pa zaboravi i gdje je i kuda treba dalje da ide ali zato naši vodiči, otporni na sve izazove, naređuju pokret nazad i to kružnom stazom, koja , preko „Hercegovačkih vrata“ prolazi sa druge strane Velikog jezera gdje pravimo pauzu kako bi sada, iz neposredne blizine, uživali u pogledu na najveće i najljepše treskavičko jezero. U dom stižemo u 15:00h . Nakon ukusnog ručka opet smo sa ruksacima na leđima i krećemo onom istom stazom ka Turovima. Okrepljeni i zadovoljni, u smiraj dana, brzo odmičemo šumskim putem ostavljajući iza sebe ovo prelijepu planinu….do nekog narednog viđenja.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Nataša Milošević, Bojana Derkuća Bevandić, Aleksandar Gajić, Luka Ivanković, Radenko Derkuća i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=74]