Vijesti
now browsing by category
Vijesti PD Klekovača
Bjelašnica & Treskavica 2020
Planinarske akcije, posebno one višednevne se obično pomno planiraju da bi sve proteklo u redu. Ali uvijek je moguće izmijeniti neke detalje. No, vrlo rijetko se desi da umjesto jedne planine odemo na drugu. Ovaj put smo to uradili. Neka nam opravdanje bude to što je akcija održana dvije sedmice nakon planiranog termina, zbog lošeg vremena. A imali smo i drugi, jako dobar razlog za izbor druge planine.
Već četvrtu godinu se održava memorijalni uspon na Bjelašnicu posvećen prerano preminulom planinaru Dragom Novakoviću, koji je nastradao na ovoj planini. Uspon na planinu je najbolji i najprimjereniji način da našem planinarskom prijatelju odamo počast.
Tako da je odluka pala da umjesto na Trebević, prvog dana akcije posjetimo Bjelašnicu. I nismo se pokajali. Sreli smo mnogo poznatih i dragih lica. I uživali u prekrasnom danu na planini. Iako je Bjelašnica poznata po jakom i najčešće olujnom vjetru na svom vrhu, ovaj put je bila potpuno pitoma i dopustila nam da uživamo u pogledu na sve okolne planine, ali i one udaljenije, kao što su Durmitor, Maglić, Vitorog i sl.
Prvi dan je i po prvobitnom planu bio rezervisan za laganiju turu, pa iako smo umjesto Trebevića popeli Bjelašnicu, tog dijela plana smo se pridržavali. Već nakon nekoliko sati smo bili u podnožju i nakon obilnog ručka u Istočnom Sarajevu krećemo put Treskavice. Za pronalazak dobre hrane je zadužen naš dragi prijatelj Igor, koji nam je ovaj put gastronomski i planinarski vodič.
Uživamo u noćnom maršu do Planinarskog doma „Radovan Bjelica“, uz pun mjesec i pomalo pretrpane trbuhe. Domaćini su tu od petka tako da je dom ugodno zagrijan i uživamo u večernjem druženju uz poneko piće i još malo hrane. Neko bi rekao da je to previše, ali staro planinarsko pravilo kaže da veče prije uspona treba jesti mnogo i kvalitetno, a mi se toga i pridržavamo.
Juče nam se pridružilo još nekoliko planinara. Neki su imali plan uspona na Treskavicu, a neki su čuvši da tamo idemo na brzinu odlučili da nam se pridruže. Srećom, poznajemo dosta planinara, pa ni oprema nije bila problem. Ranim jutrom naša mala grupa od petnaestak planinara kreće na uspon prema najvišem vrhu Treskavice, Đokinom tornju, odnosno Maloj Ćabi (2086 m). Igor i Srđan i danas kao i juče na put kreću na turno skijama, dok mi ostali vjerujemo svojim cipelama.
Prelazimo potpuno zaleđeno Veliko jezero (1550 m). Treskavica je poznata po svojim jezerima i velikom broju izvora, kojih kako neki kažu ima 365. Na žalost poznata je i po velikom broju mina iz proteklog rata. Tako da je neophodno strogo se držati obilježenih planinarskih staza koje su sigurne.
I dok polako napredujemo kroz snijeg ponegdje dubok i do koljena, pred nama se uzdižu strme i stjenovite padine koje valja savladati. Pošto zaključujemo da su uslovi za uspon idealni, zbog kvaliteta snijega i leda, kao i zbog količina snijega nedovoljnih za potencijalne lavine, biramo uspon takozvanim „Omladinskim smjerom“.
Uz upotrebu dereza i cepina sigurno dolazimo do vrha padine i nakon još nekoliko minuta pred nama je i vrh planine, Đokin toranj. Poslije kratkog odmora i nezaobilaznog fotografisanja, krećemo kružnom stazom nazad. Naši skijaši odlučuju da se vrate padinom kojom smo se upravo popeli. Kasnije su nam priznali da je to bio prilično hrabar potez.
Nakon gotovo 9 sati hoda, stižemo do doma gdje nas domaćini dočekuju odličnim grahom i hladnim pivom. I to je dovoljno da se okrijepimo za još sat vremena hoda koliko nam treba do našeg prevoza.
Fotografije će još bolje ispričati ovu našu priču.
A posebnu pažnju obratite na one koje vam se učine najboljima. One su sigurno dijelo našeg Vladimira. Njegov rad možete vidjeti i podržati na: https://www.instagram.com/svjetlopis ili https://www.facebook.com/svjetlopis/
Pridružite nam se na nekoj od narednih akcija!
Tekst: D. Zgodić
Fotografije: R. Derkuća, B. Derkuća Bevandić, N. Milošević, L. Ivanković, I. Milošev, V. Tadić i D. Zgodić
Omladinski marš
U okviru privredno-turističke manifestacije “Dani zime na Kozari” a u organizaciji Kluba ekstremnih sportova “Albatros” iz Prijedora, proteklog vikenda održan je tradicionalni Zimski omladinski marš na relaciji Rajkovići – Kotlovača – Bešića poljana – Mrakovica.
Ove godine na akcije je učestvovao rekordan broj planinara i rekreativaca – čak 120 učesnika iz planinarskih društava: PD “Klekovača” Prijedor, PD “Kozara” Banja Luka, PSD “Ljubijski rudar” Prijedor, PSD “Mulež” Sanski Most i “Videta” Srbac. Velika, šarolika i vesela grupa, starosne dobi od 7 do 77 godina, pod sigurnom “vodičkom palicom” Marka Sarića, krenula je iz Rajkovića prema planinarskom domu na Kotlovači gdje smo napravili prvu pauzu. Pošto smo se okrijepili nastavili smo dalje prema Bešića poljani što je ujedno bila i najzahtjevnija dionica Marša. Dan je bio pravi proljetni sa temperaturom visoko u plusu pa se u šali komentarisalo da nisu u pitanju “Dani zime” već “Pozdrav proljecu” i to onom kasnom. Iako je grupa bila velika, tempo kretanja je bio ujednačen tako da smo gotovo svi stigli na Mrakovicu u predviđeno vrijeme. Organizator je, u saradnji sa firmom Plantago obezbijedio besplatne čajeve a čekao nas je i pravi planinarski ručak-pasulj sa kobasicom. Nakon dobrog ručka, vrijeme do polaska neki su iskoristili za još malo šetnje, drugi za sunčanje a treći za simuliranje vožnje ski liftom na travnatoj podlozi.
Po planu, krenuli smo za Prijedor obezbjeđenim prevozom u 14 h. Neki su, omamljeni jakim suncem odmah zaspali dok su drugi vodili veoma interesantne razgovore sve do povratka na polaznu tačku. Nastavak slijedi na nekoj od narednih akcija.
Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Mira Dolić, Bojana Derkuća Bevandić, Vedrana Zgonjanin i Marko Sarić
Deda Mraz na Kotlovači
Praznični dani su dani ljubavi, pažnje i darivanja. Tokom prethodne godine pričali smo o mnogim dešavanjima u planinarstvu ali smo rijetko spominjali naše najmlađe planinare. Djecu. Možda zato što nije bilo dešavanja za djecu. Htjeli smo kao Društvo da ispravimo to i da im pokažemo koliko su nam važni i koliko nam znače.
U nedjelju, 12. januara smo organizovali dodjelu paketića za djecu naših planinara – naše najmlađe planinare u planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari. Sala doma je bila ispunjena dječijim smijhom, igrom, pjevanjem i po kojim nestašlukom. Djeca su crtala i igrala se i željno isčekivala Deda Mraza sa poklonima. U jednom trenutku se igra i smjeh premjestila ispred doma sve dok se nije iz šume začulo: “Ho, ho, ho…” Iza jednog drveta na uzbrdici iznad doma pojavio se Deda Mraz. Djeca su ga zvala da dođe pjevajući mu razne pjesmice.
Deda Mraz je dugo sa djecom razmjenjivao smješne dosjetke i pošalice ali njegov ranac sa poklonima je mamio poglede pa je zbog njega došlo vrijeme da se spusti. Kako da se spusti bezbjedno niz padinu? Jednostavno, uz pomoć konopca, pojasa i ostale sigurnosne opreme. Baš onako kako to planinari rade jer je i on planinarski Deda Mraz. Bilo je zaista nevjerovatno gledati to ushićenje na dječijim licima ali i licima nas odraslih dok se spušta niz padinu i dolazi među one koji ga najviše isčekuju. Djeca su mu potrčala u zagrljaj i on ka ka njima sa riječima: “Dođite pilići moji”. Još su se ispred doma šalili i pjevali pa čak htjeli krenuti uz konopac uzbrdo da vide gdje su irvasi parkirani. Šta sve neće uraditi zbog Deda Mraza i slatkiša.
Jedva čekajući poklone premjestili smo se u salu gdje je Deda Mraz podijelio poklone mališanima i sa svima se slikao. Poklon je dobilo i najstariji mladi čovjek među nama – naš čika Vlado koji je u protekloj godini bio dobar kao i naši mali drugari pa ga je zaista zaslužio.
Identitet Deda Mraza nećemo otkrivati zbog naših malih drugara ali ono što treba reći je da je on ovu našu zabavu maestralno uveličao a male drugare zabavio i sve uradio “pro bono”. Pokone je obezbjedilo Planinarsko društvo “Klekovača” koje će to raditi opet, razumije se, ako mali drugari budu dobri kao do sada.
Tekst: Marko Sarić;
Fotografije: Igor Ostojić, Bojan Jojić i Marko Sarić
Proslava Dana Republike Srpske
9. januara smo se okupili ispred gradskog stadiona u Banja Luci. Povod našeg okupljanja je svečani defile u povodu Dana Republike Srpske. Ispred Planinarskog Saveza RS, mi drugari planinari došli smo da učestvujemo u svečanom defileu. Dan je bio sunčan a povod divan. Bili smo ponosni što možemo biti dio toga. Uživali smo. Kao što je i običaj proslavu smo završili dobrom klopom i poklonima od Predsjednika Saveza.
Tekst i fotografije: Valentina Dešić
Gostovanje u radio emisiji
Free radio Prijedor će u svojoj emisiji “Svijet mladih” u četvrtak, 9. januara ugostiti sekretara našeg Društva i tom prilikom će se govoriti o aktivnostima Društva, značaju planinarenja i kako postati planinar.
Emisiju možete slušati od 13 časova na 98,3 MHz ili online na: http://217.61.125.73:8000/?type=http
10. novogodišnji uspon na Osječenicu
Početak godine planinari obilježavaju jednom pravom poslasticom a to je “Novogodišnji uspon na Osječenicu”. Uspon je to kojeg je ove godine u četvrtak, 2 januara 2020. godine po deseti put organizovao Klub ekstremnih sportova “Crni vrh” iz Bosanksog Petrovca. Članovi Klekovače iz Prijedora redovno učestvuju na ovom zimskom usponu koji je svake godine jedinstven na svoj način. U okruženju je dosta sličnih akcija koje nose raličite nazive: “detoks”, “rasol” itd. ali sve su sa ciljem da se na samo nama svojstven način oslobodimo unijetih materija u ove praznične dane.
Znate, teško je nekad orgnizovati akciju u praznične dane. Slavi se, jede i pije i do kasno se budno bude pa se teško nakon svega toga odlučiti ustati rano pa krenuti u brda i dolove. No, “najjači samo ostaju nikad se ne predaju svome Bogu veruju i svima prkose”. Kako se bližio dan polaska sve više nas se prijavljivalo za ovu akciju jer bi bilo šteta propustiti lijep i sunčan dan na planini. Jutro, još nije svanulo a nas petnaest je krenulo put Petrovca gdje će nam se još pridružiti Slaven, Dara i Marko.
Dolazimo u Bosanski Petrovac gdje se sastajemo sa svima koji su došli na uspon. Kako se ono kaže, prigodinim riječima nam se obratiše Sanja Stojanović, predsjednica KES “Crni vrh” (inače naša članica) i Ermin Lipović – Lipa, predsjednik Planinarskog saveza FBiH. Saslušašmo govornike i onda svi složno se upotišmo prema Koluniću i početku našeg uspona sa Dragujevačke ceste.
Hladno biješe pa da ne časimo ni časa u koloni jedan po jedan “sa prvog skretanja” krenusmo na uspon. Prva etapa je onako za zagrijavanje ali smo mi odlučili da se pregrijemo jer smo, ne znam zašto, počeli “forsirati” sve do onog momenta čudnog pitanja: Zašto žurimo? Lijep je dan. Uživajmo u njemu. I tako onda nogu za nogom u vesolom ćakulanju do nadstrešnice. E tu nas je domaćin dočekao sa rijetko ukusnim čajem od raznih trava i voća i keksima raznih vrsta. Prija topao čaj u ruci da ih malo zgrije. Ko to nije okusio ne zna šta je. Okrepa je trebala jer svi znamo šta je naredno. Ona. Tako moćna koja ne dozvoljava odustajanje.
Uzbrdo je trebalo ići uzbrdo. Moglo se pravo a moglo malo ljevje “via serpentine”. Odlučili smo se pravo jer je uz pomoć snijega lakše jer u njemu stopama pravimo stepenice. Uz koji kraći predah došli smo do kraja šume i početka prelijepog pogleda na stijenu koja čini vrh i pogled na okolinu. Tu su Klekovača, Oštrelj, Dimitor, Lisina, Vitorog, Šator, Dinara… Kada uđete u stijene uvijek nađete neke oblike koji vas mame da se sa njima slikate i da izvodite kojekakve karafeke. Sajlu smo mudro izbjegli jer je bila gužva a i baš nije nešto bezbjedna (žabice nedostaju na klinovima pa je pomična i u nekoliko segmenata) sa izgovorom ovog slikanja.
Na vrhu, koji baš i nije vrh jer je zatupast, tj. odsječen pa odatle jedan od razloga imena Osječenica, dočeka nas malo jači vjetar i, za ne povjerovati u januaru, hladan vjetar. E odatle su se vidici otvorili na sve strane jer je bio nevjerovatno lijep dan bez imalo izmaglice na horizontu. Tu smo sad mogli vidjeti Velebiti i njegov Crnopac kao na dlanu, Biokovo sa Sv. Jurom i na sjeveru nešto što do sada nismo vidjeli. Bili su to nekakvi vrhovi prekriveni snijegom. Po svim pretpostavkama, geografskim znanjem i orijenatacijom to su mogle biti samo Julijske Alpe ali nisam bio siguran. Uzeh azimut te kod kuće provjerih. Da, bile su to Julijske Alpe a azimut je išao tačno između Triglava istočno i Kanina zapadno. Ovo mi je bio n-ti uspon na ovaj vrh a do sada to nisam primjećivao. Možda i jesam ali vrhove bez snijega koji nisu onda tako zanimljivi. Čak naši stariji i iskusniji planinari nisu znali da se sa Osječenicinih 1795 m visine mogu vidjeti Alpe kao na dlanu.
Punjenje stomaka pod izgovorom punjenja baterija se privodilo kraju, obavismo slikanje kraj trigonometra, pogledasmo još malo oko sebe i to bi bilo to – morali smo krenuti prema dolini. Istim putem nazad uz ovaj put gaženje cjelca pored staze radi lakšeg i nadasve bezbjednijeg spuštanja došli smo do nadstrešnice na još malo onog lijepog čaja sa početka priče a i da konsolidujemo redove. Malo hinjski pohitasmo što prije do našeg minibusa da bi i na ručak stigli prije gužve.
U idiličnoj osnovnoj školi u Koluniću domaćin je pripremio ručak za sve nas koji tu bijasmo. Sa osmjehom na licu i domaćinskom ljubaznošću su nas primili i počastili ukusnim grasuljem gdje se tražila kutlača više a onda sokovima i kafom koji su trebali nakon napornog dana. Prozborili smo koju sa ostalim učesnicima jer sad je lakše pričati sjedeći za stolom a zdravo je disati dok se jede. Predsjednica petrovačkih planinara je Sanja je došla do nas i trudila se da nam ugodi i da nam ništa ne zafali.
Eto, tako mi započesmo ovu 2020. godinu a ako i upola bude dobra kao njen početak onda će biti savršena. Osječenice, mi se opet vidimo uskoro.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Jelena Banović, Saša Rajlić, Darko Dragić i Marko Sarić
Rudarska transverzala
Povodom obilježavanja Dana rudara, Planinarsko-skijaško društvo “Ljubijski rudar” proteklog vikenda je organizovalo tradicionalni XV Marš planinara – “Rudarsku transverzalu”, na relaciji Rajkovići – Kotiovača – Zečiji kamen – Jankovića kamen – Benkovac – Mrakovica.
Ove godine odziv na akciju je bio odličan, čak 85 učesnika od kojih su većina članovi PSD “Ljubijski rudar” i radnici “ArcelorMittala” Prijedor, a pridružili su nam se i planinari iz drugih planinarskih društava: PD “Klekovača” iz Prijedora, PD “Pecija” iz Kozarske Dubice, PD “Manjača” iz Banja Luke i PD “Patrija” iz Gradiške, što nam je posebno drago.
Krenuli smo Iz Rajkovlća (275m) prema planinarskom domu na Kotlovači, gdje su nas vrijedni domaćini dočekali sa toplim napicima. Pošto smo se okrijepili, nastavili smo dalje prema Jankovića kamenu (672m) gdje smo, u nekoliko grupa, izašli na vidikovac, vrijeme je poslužilo pa smo sa vidikovca imali pogled na Prijedorsko polje i okolne kozaračke vrhove. Nakon uživanja u pogledu i neizbježnog fotografisanja, nastavili smo ka našem cilju Mrakovici (806m) gdje je za sve učesnike bio obezbjeđen ručak. Pripremili smo i posebno iznenađenje, harmonikaša, pa se nakon dobrog ručka, igralo i pjevalo, a na rastanku se odigralo i neizbježno “Kozaračko kolo”.
Još jedna uspješna akcija je iza nas. Zadovoljni smo, jer smo dan proveli u prekrasnom ambijentu Kozare uz fizičku aktivnost, razgovor i smijeh, što je siguran recept za zdrav i ispunjen život. Na ovaj način približili smo ljepote naše Kozare, koja nam je blizu i zaključili da mogućnosti koje ona pruža nedovoljno koristimo.
Najzad, ova akcija ne bi bila moguća bez podrše koju nam pruža privredno društvo “ArcelorMittal” Prijedor na čemu im se, ovim putem, posebno zahvaljujemo.
Tekst: Bojana Derkuća-Bevandić
Fotografije: Bojana Derkuća-Bevandić, Zoran Petrić i Marko Sarić.
Klekovača na sajmu privrede
U Prijedoru će u četvrtak i petak (28-29. novembra) biti održan privredni sajam “Prijedor Invest 2019: Transformacija”.
Kao dobra ideja, kako utrošiti slobodno vrijeme poslije poslovnih aktivnosti, biće predstavljene aktivnosti koje možete činiti u Prijedoru i okolini. Jedan od izlagača je Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor na svom štandu gdje će se predstaviti naše aktivnosti i usluge zajedničkog uživanja u prirodi.
Posjetite nas od četvrtka do petka (28-29. novembra) u hotelu “Prijedor” u periodu od 12 do 16 časova!
NP KRKA & DINARA – 2019
Protekli vikend planinari PD „Klekovača“ su proveli u Hrvatskoj i obišli gotovo sve značajnije destinacije u Šibensko-kninskoj županiji. U subotu nas je u Drnišu čekao naš domaćin i vodič za ova dva dana, Paško Galić. Paško je planinar ali i zaposlenik u Nacionalnom parku „Krka“ tako da smo imali priviliegiju da uz stručno vođenje i odgovore na naša brojna pitanja obiđemo najljepše dijelove Parka .
Nacionalni park “Krka” obuhvata površinu od 109 km² najljepšeg toka rijeke Krke i donjeg toka rijeke Čikole. Najprije smo obišli Skradinski buk. Dočekao nas je sunčan dan, a ispostavilo se da je upravo novembar pravo vrijeme za posjetu, jer je u to doba godine najviši vodostaj rijeke Krke pa smo imali priliku da uživamo u raskošnim slapovima moćnog toka nabujale vode. Osim toga, u ovo doba godine nema gužve a i cijene ulaznica su najpovoljnije. Prilikom obilaska Skradinskog buka, imali smo prilike da na edukativnim tablama ali i od našeg vodiča saznamo mnogo toga o istoriji ovoga kraja. Na Skradinskom buku je i nekoliko obnovljenih mlinova od kojih su neki uređeni kao suvenirnice i konobe dok su drugi pretvoreni u izložbene prostore za etnografsku zbirku. Nakon obilaska Skradinskog buka krećemo ka Ključici, najvećoj i najočuvanijoj srednjovjekovnoj tvrđavi na prostoru Parka. Do Ključice se vozimo 20-tak km a potom pješke, strmom i uskom siparskom stazom (iako postoji i drugi mnogo lakši pristup), za nekih pola sata stižemo u podnožje tvrđave. Ključicu je izgradila velikaška porodica Nelipići u XIII vijeku na strateškom mjestu nad kanjonom rijeke Čikole. Ovo je ambijent koji nas vraća u stara vremena te pokušavamo da zamislimo kako je izgledao život ljudi u ovoj tvrđavi nekada kada je ona bila arhitektonsko čudo i simbol moći jedne porodice.
Put nas dalje vodi do Roškog slapa, najnižeg slapa rijeke Krke. Opet se potvrđuje da smo došli u pravo vrijeme jer preko ljeta hidroeletrana „Miljacka“ odvodi najveći dio vode. Ovaj slap je, zbog njegove mističnosti i jednostavnosti , u narodu poznat i kao „Oltar“.
Nakon obilaska NP „Krka“ krećemo ka Drnišu na zasluženi obrok, a poslije toga nam je Paško priredio iznenađenje – obilazak Drniške tvrđave i užeg centra ovog mjestašca. Pored tvrđave koju su u 14. vijeku sagradili oni isti Nelipići, jedan od najznačajnijih istorijskih spomenika je i ostatak minareta džamije koja je sagrađena u 16. vijeku. To je najzapadniji minaret Osmanskog carstva i jedini očuvan u Hrvatskoj iz tog doba. Najznačajnija katolička crkva je crkva Svetoga Ante Padovanskog sagrađena sredinom XVI vijeka, a grad krasi i pravoslavna crkva izgrađena 1618. a obnovljena 1903. godine. Najzad, uživali smo i u ljepoti nekoliko skulptura čuvenog kipara Ivana Meštrovića koji potiče iz ovoga kraja.
Nakon sadržajnog dana, krećemo prema Planinarskom domu „Promina“ (855 m.n.v.) koji je smješten u podnožju istoimene planine udaljene nekih pola sata vožnje od Drniša. Dom je funkcionalan, opskrbljen vodom, strujom, kuhinjom, sanitarnim čvorom, urednim sobama i što je najbitnije, ljubaznim domaćinima.
U nedelju, u 7h krećemo iz doma prema glavnom cilju našeg dolaska – Dinari i Sinjalu. Na uspon krećemo u 9h iz zaseoka Mirkovići (450 m.n.v.). Vrijeme je oblačno uz povremeni vjetar ali što je najbitnije nema kiše. U početku staza je polegnuta, ali već nakon pola sata počinje uspon kroz bukovu šumu, ne pretjerano oštar ali konstantan. Uz put nailazimo na ostatke ljetnih stanova stočara koji su iz Dalmacije dovodili stoku na ispašu na obronke Dinare. Umjerenim tempom, za 2,5 sata stižemo do planinarskog skloništa „Zlatko Prgin“ (1543 m.n.v.). Ovo sklonište je izgrađeno 2019. godine i nosi ime šibenskog planinara koji stradao prilikom uspona na Akonkagvu. Nakon pauze krećemo ka vrhu Sinjal. Staza koja vodi od skloništa ka vrhu je kombinacija sipara i kamenih ploča koje su mokre i klazave pa se krećemo sa dodatnim oprezom. Sa izlaskom na vršni greben vjetar sve jače duva. Na Sinjal, najviši vrh Hrvatske, (1831 m.n.v.) stižemo tačno u 13h. Zbog jakog vjetra, na vrhu ostajemo kratko, da se uslikamo i udarimo zaslužene pečate. Krećemo nazad i pri silasku u nekoliko navrata oblaci se razilaze te imamo priliku da vidimo Peručko jezero, Kninsko polje, planine Svilaju i Prominu, a u daljini se nazire i more. Na polaznu tačku stižemo u 17h. Suton je i bacamo još još jedna pogled na moćnu jugozapadnu stijenu Dinare. Krećemo kući slažući uz put raznolike slike slapova, tvrđava, spomenika, livada , ponikava, špilja, jama, golog krša….puno je toga, dovoljno da nas drži do neke naredne akcije.
Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Foto: M. Bogdanović, T. Timarac, N. Milošević, B. Derkuća Bevandić, R. Derkuća, L. Ivanković, D. Zgodić