Vijesti

Danas, 7. decembra 2021. godine, nastavili smo sa radovima na izgradnji drvarnice na Kotlovači. Postavili smo metalne stubove i pripremili vjenčanice i rogove za krovnu konstrukciju.

Drvena građa je izoblana, izrezana na potrebnu mjeru i postavljena.

Sredstva za završetak radova smo obezbjedili uz pomoć Grada Prijedora, tj. projekta koji Grad daje za uspješne ideje u sektoru nevladinih organizacija.

Tekst i fotografije: Marko Sarić

Prvog decembarskog vikenda 2021. godine u planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari je održan seminar za vodiče Planinarskog saveza Republike Srpske. Cilj ovog okupljanja je bio da se steknu nova znanja koja su potrebna za vođenje ljudi u prirodi ali i sistematišu postojeća. Vodiči u svom radu moraju redovno da obnavljaju svoje znanje što je uslov za obnavljanje licence za rad.

Seminaru je pristupilo 18 vodiča iz zapadnog dijela Republike Srpske. Oni su imali priliku da uvježbavaju tehniku abzajla (spuštanje užetom) i upotrebu opreme koja se koristi u ovoj tehnici. Zatim su slijedila predavanja iz prve pomoći sa praktičnim vježabama iz pregleda unesrećenog, reanimacije i povreda koštano-zglobnog sistema kao i predavanja iz infektivnih bolesti sa posebnim osvrtom na mišju groznicu i uticaj COVID-19 na planinarstvo.

Seminar je organizovala i vodila Služba vodiča PSRS sa svojim instruktorima a planinarski dom “Kotlovača” se sa svojom multifunkcionalnom salom pokazao kao odlično mjesto za organizovanje ovakvih vidova aktivnosti.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Dejan Škrebić, Igor Milošev i Ljubiša Aramanda

Novembarsko tmurno jutro je osvanulo sa nevjericom da kiše neće biti. Danas je dan za Otomalj, planinu koju smo nepravedno zapustili u zadnjih nekoliko godina. Krećemo sa mišlju da nam “ovi dan ništa ne smi` pokvarit`” jer i kiša je za ljude a mi smo popili tablete protiv kiše.

Autobus se za čas popunio do kraja, niko nije izostao i odustao i idemo jer sreća prati hrabre. Ona je bila još veća jer smo nakon izaska iz vrbasovog kanjona Tijesno ugledali Sunce, prvi put nakon nekoliko dana. Znali smo da je to to. Na skretanju od MrkEnj`ća prema Šipovu u mjestu Jezero čeka nas naš dobri Željko Crnogorac koji će nam biti domaćin za ovaj dan. Vrsni je planinar i poznavalac kraja i još bolji prijatelj. Prepakujemo rančeve, zatežemo cipele i lagano krećemo na uspon.

Prelazimo Plivu čijoj se bistrini vode divimo a njenu ogromnu silu uz nevjerovatnu mirnoću poštujemo, zatim slijedi uspon. Staza je lijepa, prokresana kroz gusto rastinje i solidno markirana. Blagi je uspon na početku i stvara osjećaj da idemo “izohipsom” ali ipak dobijamo na visini. Ispod nas je put koji je nekad bio trasa uskotračne pruge prema Jajcu. Sad se već vidi Pliva i neke od njenih devet ada. Radnici sa jednog krova na suprotnoj obali nas srdačno pozdravlju jer smo svi kolege: svi smo na visini zadatka. Imamo i dva oštra ali tehnički nezahtjevna uspona koji nas dovode do prvog mjesta za odmor. Ta mjesta za odmor su uglavnom lijepa i nisu bez razloga izabarana da budu to. Sa ovog našeg se već vide Veliko i Malo Plivsko jezero i predgrađe Jajca kao i masiv Orahovice i Otomalj. Tu je još jedna zanimljivost. Jama diskretnog, jedva primjetnog otvora čiji je kanal dubine oko 6-7 m koji se dalje zavija u stranu i nestaje u utrobi Otomalja. Smatra se da je kroz nju nekad izlazila lava a to je normalno jer je ova planina vulkanskog porijekla.

Željko nas vodi stazom koju na nekim mjestima priječamo radi uštede snage ali čuvanja visine i dolazimo na greben kojim ćemo se dalje kretati. Kod lovačke brvnarice kratko zastajemo i nastavljamo grebenom prema vrhu. Kada iz šumskog pojasa ugledamo golet znamo da imamo pogled. Tako je i bilo. S jedne strana su već viđena jezera ali sad bolje vidimo Jajce a sa druge strane vidimo dolinu rijeke Janj i u daljini Šipovo. Na horizontu su Vitorog, Vranica, Vlašić…

Grebenom nastavljamo prema Malom Otomalju gdje srećemo drugare iz PD “Trešnjice” iz Gradiške. Opet ide jedan kraći pojas gusto iznikle ali nedovoljno razvijene šume prije nego što se ukaže najviši vrh. Veliki Otomalj je jedna izložena granitna stijena koja podsjeća na mamutov zub. Može se popeti na dva načina: “via normale” i alpinističkom stazom. Svako je izabrao šta mu odgovara.

Obzirom da je ovaj vrh u pravom smislu te riječi vrh pa nema dovoljno mjesta za nas 33 planinara iz Prijedora te smo se morali rasporediti i sa strana i sjediti, odmarati i jesti “pod ručnom”. Nije to toliko strašno jer smo počašćeni solidnim vremenom kojemu se niko nije nadao, savršenim pogledom i ukusnom hranom koja prija nakon skoro dva i po časa hoda. Bilo je tu dobrog zalogaja, raznoraznog, svježe skuvane kafe, dobre kapljice i čašice razgovora a najviše smijeha i veselja. Slikamo se sa zastavom Društva i prozivamo one koji su sumnali da će nas vrijeme poslužiti i likujemo što im je sada krivo što sa nama nisu.

Nizbrdo idemo opet do lovačke brvnarice ali sada sa tog grebena okrećemo jugozapadno prema jezeru Đol. Do njega idemo dobro markiranom stazom kroz četinarsku šumu. Malo poslije šume par kapi kiše nas je podsjetilo da se nalazimo u jeseni. Na brijegu iznad sela Čerkezovići ugledali smo jezerce koje je bilo kao iz bajke. Oko njega je aluvijalna zaravan rijeke Plive a ono smješteno pored mami poglede i uzdahe. Već sam tu vidio par čamaca sa veslačima. Na njegovoj obali pravimo kraću pauzu za okrepu i nastavljamo prema busu koji je udaljen oko jednog kilometra na drugoj obali Plive. Od busa sam se vratio nazad po cipele planinarke koja je u zanosu uživanja ljepotama krajolika zaboravila na nj.

Autobusom idemo do plivskih jezera gdje stajemo i uživamo u njihovim kaskadama i popularnim mlinčićima. Smiraj je zadnjeg dana u sedmici pa je sve to, uglavnom, rezervisano samo za nas. Rezimiramo ovaj lijepi dan, pun novih iskustava i akumuliranih ljepota te se sa osmjehom na licu vraćamo kući.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Mirjana Stegić, Valentina Dešić, Zvezdana Alendarević, Sanja Topić i Marko Sarić

Prije nekoliko dana, svojom ljepotom, osvojila nas je Čemernica, da, dobro ste pročitali. Uz malo napora, osvojili smo i mi nju! Suprotno tome, nije potrebno mnogo da se mislima vratimo, korak po korak, u netaknuto srce planine i našu jednodnevnu avanturu. Bili smo, kao i uvijek, željni izazova, te smo odlučili pohoditi malo manje istraženu stazu ove ljepotice, usuđujem se reći, nepravedno prozvane po imenu koje podsjeća na tugu.

Staze su protezale svoje oblike kroz šumom prekrivene strme padine. Kako smo koracima dosezali različite nadmorske visine, tako se i izgled prirode smjenjivao u svom predviđenom ritmu, da je sve izgledalo skladno i mirno. Ukratko, nisko rastinje s početka, koje predstavlja idealno sklonište za divljač kojom ova planina ne oskudijeva, smjenjuje se sa vitkim šumama bukve, čije lišće prekriva golu kamenitu zemlju zlatno-žutim tepihom. Pri samom vrhu, miješaju se listopadno i crnogorično drveće, sa ponekim grmom jagodičastog divljeg voća, koje je pretpostavljam idealna poslastica medvjedima. Čak iako je staza zahtjevna i uspon ne posustaje, smijeha, razgovora i ponekog gutljaja „razbibrige“ nije nedostajalo. Ekipa uvježbana i spremna za bilo kakve teške ili nepredviđene okolnosti, učinili su me, taj dan, zaista ponosnim članom ove vesele i hrabre družine.

Slijedeći šumsku stazu, pred sam kraj izašli smo na Bočački put, koji nas s lakoćom dovodi do samog vrha Goli vis (1338 m.n.v.).  Nakon napornog uspona, tek na vrhu smo „ostali bez daha“ zadivljeni širokim horizontom kojeg nam je ova planina predala na dar. E, pod tim se podrazumijeva uspješno osvajanje, s početka teksta! Izgledalo je kao da je svu ljepotu zapravo upila iz okoline koja je okružuje. Kanjon Vrbasa i opštine u okolini, Kozara, Šator, Bočačko jezero, sve je tu, kao na dlanu! Vodiči nam strpljivo kažiprstom usmjeravaju poglede u pravcu mnogih vrhova, na kojima smo ne tako davno stajali zajedno, sada su tamo negdje, sa druge strane.

Silazak sa planine bio je isto tako zabavan i naporan. Manja grupa nasmijanih lica je usljed zanimljivog razgovora zaboravila da skrene na pravu stazu, te nas je, nakon nekih 50 metara, neko iz pozadine upozorio „Hej, izvinite ali pogriješili ste put, moraćete se vratiti skroz do Prijedora!“ zamislite, čak toliko, pomislih. Taj dan sam usred šume naučila još jednu važnu lekciju, da svaki sljedeći put mogu biti još spremnija i shvatila sam da smo tamo gore u planinama svi kao jedna velika porodica! Zahvalni smo jedni drugima na tome, zahvalni smo na suncem obasjanim stazama, zahvalni smo lovcima koji su taj dan budno čuvali stražu i rado nam pružili moralnu podršku, na novim prijateljstvima i još mnogo čemu.

Čemernice, hvala ti, ostani nam tako vesela i dobra do sljedećeg susreta!

Tekst: Verica Petrić

Fotografije: Verica Petrić, Vedran Malinić i Marko Sarić

Feel Kozara Open Day smo obilježili obilaskom staze Kotlovača – Bijeli kamen – Zečiji kamen i penjanjem po dionici Via ferrate Bijeli kamen – sektor Bršljan koja je nastala kroz naše aktivnosti u ovom projektu.

Zahvaljujemo se na dolasku našim dragim gostima i prijateljima iz PPS „Dinaric Guide“, PK „Extreme“, a posebnu zahvalnost dugujemo prijateljima iz GSS Banja Luka, koji su pazili da sve aktivnosti tokom ovog dana prođu bezbjedno.

Izgradnja ove dionice via ferrata staze, kao i oprema za planinarski dom Kotlovača je obezbijeđena kroz projekat Feel Kozara, Agencije za ekonomski razvoj grada Prijedora „PREDA-PD“ koji se provodio unutar EU4Business projekta u BiH koji finansira EU i Savezna Republika Njemačka.

Foto: A. Svitić, D. Zgodić

U petak, trinaestog avgusta 2021. godine (petak a trinaesti) grupa planinara PD “Klekovača“ iz Prijedora krenula je u trodnevni pohod na najviši vrh u RS i BiH.

Uspavanost višednevnim avgustovskim vrelinama osvježavao je skriveni adrenalin učesnika proizveden samim ciljem pohoda. Uz vesele razgovore, poneki vic i početno upoznavanje jer bilo je i onih koji prvi put putuju zajedno, stigosmo do Banjaluke, gdje nam se pridružio još jedan učesnik, “naša Željkica“.

Uživajući u živopisnom krajoliku putujući preko Kneževa uz međusobno čašćavanje grickalicama i slatkišima, naše misli a i komentari već su bili usmjereni na Travnik i ćevape kod “Bajre“. Stigosmo i do ćevabdžinice gdje nam je intenzivan i prijatan miris roštilja povećao apetit za ćevapima, te su počele narudžbe: pet u pola, deset u cijelu, petnaest, pa i dvadeset, naravno sa lukom. Bilo je i onih koji su precjenili svoje mogućnosti i nisu u potpunosti ispraznili naručene porcije. Punih stomaka i usporenog metabolizma većina drugara je dremuckala na putu prema Sarajevu i Tjentištu. Usput smo u jednom marketu pored magistralnog puta dopunili svoje ruksake namirnicama ali uglavnom limenkama piva. Uz šaljive priče sa raspoloženim vozačem u predvečeje stigosmo do Prijevora. Uz mali predah i osvježenje hladnom vodom krenuli smo prema Trnovačkom jezeru, gdje smo uz manje teškoće izazvane preteškim teretom prtljaga i noćnim uslovima stigli, postavili šatore, malo proćaskali a zatim prilegli u svojim šatorima za sutrašnji pohod.

Drugi dan je počeo po planu sa prvim naznakam svitanja krenuli smo prema najvišem vrhu Maglića. Ćutke i svako sa svojim mislima pratili smo drugara ispred sebe, držeći se preporučene distance,s a kraćim zastajkivanjima osvrćući se prema jezeru čija je ljepota svakim korakom bivala sve čarobnija jer se upotpunjavao njegov oblik srca i smaragdna boja.

Da li zbog bojazni da će daljim nastavkom uspona izgubiti dočarani pogled ili zbog procjene da će usporiti uspon grupe, jedan drugar odustaje i vraća se da uživa u jezeru. Na vrh smo stigli u predviđenom roku i samo jednim pogledom na ogroman vidik i čudesnu i veličanstvenu ljepotu prirode nestao je sav umor na putu do toga i osjaćaj isunjenosti i ponosa. Zadržali smo se 50-tak minuta jer je uslijedilo neminovno slikanje, debitantsko bičevanje, kao i druženje sa pristiglim članovima drugih društava.

Povratak je bio zaista zahtjevan i iziskivao je puno veće napore od uspona jer su sunce i vjetar pojačavali u intenzitetu pa pojedini drugari nisu racionalno trošili zalihe vode. Imali smo i jednog „ranjenika“ (žuljevi na nozi) ali solidarnost grupe je došla do izražaja i svi smo se uspješno vratili. Uspjeli smo i da se okupamo u jezeru a zatim smo nemilosrdno trošili zalihe hrane, hladno pivo i rakijicu kako bi nadoknadili izgubljenu snagu. Druženje je nastavljeno uz logorsku vatru, muziku i belu.

Nedjelja, treći dan, povratak kućama, uobičajeno pakovanje, dolazak do autobusa, posjeta idikovcu na Dragoš sedlu i pogled na prašumu Perućica i vodopad Skakavac a zatim u Trnovu posjeta kanjonu Kazani na rijeci Željeznici.

Dogovorili smo se i da pojedemo ćevape na Baščaršiji, ali da to ne bude obična pauza za ručak pobrinuo se  naš vođa puta Marko Sarić koji nam je dočarao znamenitosti Sarajeva na originalan način u duhu profesionalnog kustosa uz izuzetno poznavanje istorije ovog grada. Poslije ćevapa u popularnom „Želji“ dobili smo i gratis piće u pivnici zahvaljujući šarmu jednog našeg simpatičnog člana (žena naravno) i hvala joj u ime grupe. Na putu do Prijedora imali smo i kraću pauzu za kafu i piće u restoranu „Kanjon“ na rijeci Ugar.

Veličanstven, sadržajan i zabavan pohod za uspomenu, planinarski pozdrav!

Tekst: Milan Milosavac – Učo

Fotografije: Milica Konjević, Radoslav Novaković, Milan Mrđa, Zvezdana Alendarević, Ranko Vranić – Caco, Verica Petrić, Miloš Okanović, Strahinja Žeželj i Marko Sarić

Prelijepog subotnjeg, avgustovskog jutra (07. 08. 2021.), grupa planinara PD „Klekovača“ Prijedor uz saputnike iz PD „Pecija“ Kozarska Dubica se uputila u dvodnevnu avanturu zvanu „Ljetnja turneja 3 vrha – Šator i Klekovača“.  Nažalost, krenuli smo bez jednog prijavljenog planinara zbog nepredviđenih okolnosti.

Uz usputne pauze gdje se uglavnom pila kafa, kroz nekoliko sati stigli smo do prelijepog Šatorskog jezera odakle je bila polazna tačka prema planini Šator. Jutarnja svježina polako se pretvarala u vrućinu te su planinari još željnije iščekivali kupanje na jezeru po povratku sa vrha.  Uspon do Šatora bio je ispunjen bojama koje su odraz bogatog pejzaža, a naravno na ovom mjestu se mogao sresti i prelijepi cvijet runolist kao zaštitni znak planinara.  Staza nije bila preduga ali je bila pomalo zahtjevna (pogotovo za „planinare početnike“) – mada više zbog propratne vrućine koja je bila sve jača. Dolaskom na vrh (1873 m n.v.), uslijedilo je oduševljenje prelijepim i nestvarnim pogledom koji se sa vrha Šatora pruža na nekoliko planina (Klekovača, Lunjevača, Javor, Vitorog, Cincar…).  Naravno, boravak na vrhu je propratilo fotografisanje, uživanje u ručku i dobro raspoloženje. Nakon silaska, pojedini planinari su jedva čekali da zaplivaju biserom planine Šator – Šatorskim jezerom. Po tradiciji, „zreliji planinari“ su održali mini takmičenje u plivanju što je dodatno unijelo zabavu u popodnevni odmor.   Nakon plivanja, sunčanja i snabdijevanja pitkom vodom, planinari su se uputili prema planinarskom domu „Mala Klekovača“ u vlasništvu Planinarskog društva „13 runolista“ iz Drvara gdje je planirano noćenje.  Tokom puta se desio i faktor iznenađenja – pridružio nam se planinar koji je u jutarnjim satima bio spriječen, što pokazuje jaku želju za nepropuštanjem  zagarantovane avanture.

U predvečernjim časovima već izmoreni planinari stigli su do doma, ali to ih nije spriječilo da uz večeru otpočne i lagana pjesma. Lagana pjesma se vremenom pretvorila u zabavu gdje su pojedini planinari uz mikrofon isprobavali svoje muzičke talente. Najuporniji su ostali do zore, uz podršku vodiča koji se pobrinuo za muziku i podgrijavanje pozitivne atmosfere. Iako uz samo par sati spavanja, planinari su spremno ustali sljedećeg dana i uz jutarnju kafu i doručak se pakovali za polazak prema dva iduća vrha – Maloj i Velikoj Klekovači.  Startovali smo u 8 časova, gdje su se pojedini planinari odlučili za samo jedan od vrhova, a neki su odlučili i da odmaraju i uživaju u miru za koji se rijetko pruža prilika. Veći dio planinara je prvo odabrao uspon na  vrh Velike (1962 m n. v ), a potom Male Klekovače (1761 m n.v), gdje su pojedini planinari prvi put otkrili staze i prečice koje vode od Velike ka Maloj Klekovači. Najupornije planinare ni prevelika vrućina ni vjetar nisu spriječili da obiđu oba prelijepa vrha.

Izmoreni od povremeno teških koraka i uspona, planinari su se spustili do doma, ručali i pakovali sada već poluprazne rančeve za povratak kući. Usputna pauza na Oštrelju je poslužila između ostalog za sumiranje utisaka, ali i planiranja sljedećeg vikenda  – pohoda na Maglić.

Sve u svemu, dva provedena dana izgledala su mnogo duže zbog bogatog sadržaja a na predivnoj atmosferi, dobrom raspoloženju i organizaciji posebno zahvaljujemo vodiču Dušku Vujičiću.

Planinarski pozdrav do sljedećeg vikenda!

Tekst: Sanja Topić

Fotografije: Duško Vujičić, Milan Mrđa, Zvezdana Alendarević, Sanja Topić, Branko Borovnica i Vedran Malinić

🏞️🏡 Planinarski dom “Kotlovača” je bio domaćin prve okrepne stanice na 4. Kozara Ultra Trail-u.

🌄👏🌟 Puno poznatih lica, dobre energije i zdravog duha i naravno dobre okrepe jer je staza ispred naših trkača još dosta duga. 🍉🍎🍋🍌🥓💪👍🤜🍀

🏃 Neki od trkača su noć prije trke proveli ugodno spavajući u našem domu. 💤🛌🌄

Najbolje vrijeme za posjetu Durmitoru je vjerovatno rana jesen, ali ni sredina ljeta nije loša. Ako imate dobru prognozu. Mi je nismo imali, ali smo na kraju ipak sjajno prošli.
Manja grupa planinara Klekovače je izvela oglednu turu po stazama Durmitora i pri tome obišla veliki broj staza i vrhova. Dolazak panoramskim putem Durmitorskog prstena je bila sjajna uvertira za ono što nas očekuje na planinarenju. Impresivna panoramska ruta duga 76 km koja obilazi Durmitor, ali i Park prirode Piva je zaista vrijedna posjete. Čak i ako ne planinarite i ne bavite se nekim drugim outdoor aktivnostima, vozeći se ovom cestom uživaćete u prekrasnim vidicima.
Prvi dan je bio rezervisan za najduži uspon na vrh Durmitora, Bobotov kuk (2523), sjevernom stranom sa Crnog jezera (1416 m), preko Korita (1900 m), Ledene pećine (2160 m), Valovitog dola (2027 m) i Škrčkog pogleda (2420 m). Povratak je bio takođe prema sjeveru ali ovaj put preko doline i katuna Lokvice (1693 m), sa druge strane Čvorovog bogaza (2152 m). Staza je to koja je izuzetno duga i zahtjevna, ali omogućava da se uživa u nekim od najljepših pejzaža Durmitora. Vrh koji nosi ime po plemenu Bobota se ranije zvao Ćirina pećina, ali pošto je bilo nelogično da bilo koji planinski vrh nosi ime „pećina“, kasnije je nazvan sadašnjim imenom. Zajedno sa Bezimenim Vrhom (2487 m) i Đevojkom (2440 m) čini Sou Nebesku, najveću stijenu Durmitora.
Drugi dan je bio rezervisan za srce Durmitora, odnosno masiv Međeda (2287 m). Masiv koji se proteže u pravcu sjever-jug se nalazi u centralnom dijelu planine, razdvajajući dolinu Lokvice od doline Velike Kalice. Svoje ime je dobio po tome što dvije stijene na njegovoj sjevernoj strani, iznad Crnog jezera, liče ne medvjede koji se propinju. Takođe, sjeni Međeda i odrazu njegovih četinara svoje ime duguje i Crno jezero. Uspon smo počeli preko Inđinih dolova (1750 m), dijelom puta kojim smo se juče vratili na Crno jezero. Uz par kapi kiše po vrlo klizavom, strmom i stjenovitom terenu dolazimo na greben pod Malim Međedom (2223 m). Dalje se nastavlja izuzetno atraktivna grebenska tura prema Sjevernom Vrhu (2287 m) i Južnom Vrhu (2285 m). Jedna od sigurno najljepših i najatraktivnijih staza na Durmitoru, sa koje se sve vrijeme pruža pogled na gotovo sve vrhove planine. Kao na dlanu vidimo Crno jezero ispod nas, lijevo dolina Velike Kalice sa sjevernim stijenama Šljemena i Savinog Kuka, a desno dolina Lokvice iza koje se redom uzdižu Čvorov Bogaz i Sagorele Ploče, a iza njih Minin Bogaz, Bobotov Kuk, Bezimeni Vrh i Rbatina. Prema jugu iznad ledničke doline Suvo lice se uzdižu Zupci i Bandijerna. Silazimo na suprotnu stranu masiva, na prevoj između Velikog Međeda i Terzinog Bogaza (2303 m) i spuštamo se u dolinu Velike Kalice, dolaskom do alpinističkog skloništa AOB-a (Alpinistički Odsek Beograd) u podnožju jedinog glečera na Durmitoru, Debelog Nameta. Spustom kroz dolinu Velike Kalice, prelaskom preko nekoliko snježnika pravimo krug i dolazimo na početnu tačku.
Treći dan našeg intenzivnog planinarenja obilazimo drugu stranu planine, odnosno s juga penjemo na Prutaš (2393 m), poseban po svojim vertikalnim sedimentnim prutovima i obilazimo dolinu Škrčkih jezera. Iz Dobrog dola, odnosno izvora Šarban (1700 m), sa Durmitorskog prstena polazi staza prema Škrčkom ždrijelu (2114 m), odakle dalje vodi prema Prutašu. To je najviši vrh južnog Durmitora, ali takođe površinom i zapreminom najveći i najprostraniji vrh planine. Istočna strana je najimpresivnija, jer je vertikalno odsječena i sazdana od oštrih sedimentnih slojeva koji se pod uglom od 90 stepeni spuštaju do sipara u podnožju. Sa njegovog vrha se pruža savršen pogled na Južnu stijenu Soe Nebeske sa svojim odsječenim liticama i ogromnim siparom u podnožju. A između se nalazi najljepša Durmitorska dolina, dolina Škrke sa Velikim (1686 m) i Malim Škrčkim jezerom (1711 m). Spust prema dolini sa sjeverne strane Prutaša je vrlo strm i nije za neiskusne. U dolini se nalazi planinarski dom Škrka (1723 m), koji nam je pružio utočište pred ljetnim pljuskom. Na žalost, iako na odličnom mjestu, dom je u lošem stanju, izložen propadanju i vremenskim uticajama. Za povratak smo izabrali manje strmu stazu prema Škrčkom ždrijelu, sa koje uživamo u pogledima prema Bobotovom Kuku i drugim vrhovima Soe Nebeske, kao i sedimentnim slojevima Šaranih Pasova (2248 m) koji su ravno ispred nas.
Nakon tri dana cjelodnevnog planinarenja, četvrti dan za odmor biramo obilazak Kanjona Mrtvice sa jedva 16-ak kilometara hodanja.
Poslije kanjona Tare, najdublji kanjon Crne Gore, sa liticama koje su ponegdje više i od 1000 m. Pored savršeno čiste i hladne vode, u kanjonu nailazimo na mnogobrojne atrakcije. Bijeli Nerini, odnosno bukovi gdje se rijeka račva na dva rukavca, zatim Kapija želja gdje Vila sa Maganika ispunjava želje. U zadnjem dijelu kanjona dolazimo do Mrtvičkih greda ili tzv. Solitera, gdje je u stjenovitu liticu potpuno usječena staza dovoljno široka i visoka da ljudi mogu nesmetano prolaziti. Poznata kao Danilov put, po generalu Danilu Jaukoviću, koji je sa narodom ovog kraja i uz pomoć JNA 1973. godine uklesao ovaj put i tako otvorio izlaz u svijet mještanima sela Velje Duboko, koji su bili zarobljenici ovog kraja sve do niskog vodostaja rijeke.
Tekst: D. Zgodić (korišteni podaci iz knjige Durmitor – Vlado Vujisić)
Fotografije: N. Milošević, R. Derkuća, M. Bogdanović, T. Timarac, D. Zgodić.

Generated by Facebook Photo Fetcher 2