Vijesti

S prijateljima, planinarima, iz Slovenije smo zadnji vikend aprila proveli na Kozari. U subotu smo iz Rajkovića krenuli prema Kozaračkom kamenu, nastavili put preko Bešića poljane i Glavuše do Mrakovice, gdje smo prespavali, a u nedjelju se spustili do Debelog brijega. Dobrodošlicu su nam pripremili i vodili prijatelji iz PD “Klekovača” Prijedor i PD “Mulež” Sanski Most, Duško Vujičić, Tanja Timarac, Dragan Majstorović, Meliha Sawanda, Dinko i Rada Rajlić.
Drugi dan planinarskog vikenda s prijateljima planinarima iz Slovenije smo uz vođenje planinarskog vodiča iz PD “Klekovača” Prijedor, Marka Sarića, krenuli s Mrakovice, preko Benkovca, popeli se na Jankovića kamen, spustili do vodopada i ispod Zečijeg kamena ša do Stare Pilane. Posjetili smo “Mehmedovu crkvu” i uspeli se do Doma PD “Mrakovica” Kozarac, na Debelom brijegu, gdje smo ručali…

Sead Ćurak

[srizonfbalbum id=12]

Planinarsko društvo „Klekovača“ je posljednjeg februarskog vikenda oragnizovalo uspon na Alpe Karavanke u Sloveniji i Austriji. Pored nas, planinara Klekovače, sa nama su na pohodu učestvovali i planinari iz PSD „Patrija“ Gradiška, PD „Videta“ Srbac i PD „Manjača“ Banja Luka.

U subotu, 27. februara, smo krenuli u 6 časova iz Prijedora. Nakod duge voženje i stajanja na brojnim granicama došli smo u Slovenj Gradec i sreli se sa našim domaćinom, planinarom a prije svega prijateljem Jovom Đurićem. Taj veliki čovjek je od tog trenutka postao naš vodič. Jovo i njegovi prijatelji su nas domaćinski dočekali sa mezom i pićem kod Poštarskog doma pod Plešincem (805m). Nakon ića i pića i prepakivanja rančeva krenuli smo na uspon prema Uršljoj gori, Jovo prvi a mi ostali vodiči raspoređeni iza. Kako se dan smirivao, mi smo povećavali visinu a vjetar i snijeg su pojačavali svoje ćudi. Od jednom smo se našli u gustim oblacima (vidjeli smo kako je biti u oblacima) sa velikim naletima vjetra. Grabili smo dalje, nismo se predavali jer to ne bi imalo smisla. Vjetar nas je čas gurao naprijed, čas nazad i tako nas je dogurao do Doma na Uršloj gori (1680m). Tu smo se na kratko ugrijali i odmorili i dalje nastavili se čeonim lampama prema vrhu.

Do vrha nam je trebalo dvadesetak minuta hoda po tvrdom, zaleđenom snijegu. Fotografisali smo se na vrhu Uršle gore (1699m) uz pomoć osvjetljenja čeonih lampi i dalje nastavili hod prema domu gdje ćemo prenoćiti. U pl. dom na Naravskih ledinah (1072m) smo došli dosta lakše nego što smo se penjali prema vrhu (logično – bilo je nizbrdo). Kada se dođe u neki dom, običaj je da se smjestimo po sobama, da večeramo i da se zabavljamo. Ovaj put smo odlučili da ni ovaj put nećemo kvariti te lijepe običaje, sve smo ispunili. Našem domaćinu Jovi smo uručili planinarsku knjižicu našeg Društva, amblem Vodičke službe PSRS, rakiju iz naših krajeva i suvenire iz Nacionalnog parka „Kozara“. Takođe, prigodne darove je dobio i naš prijatelj Branko Meh.

Ustajanje je bilo predviđeno prije pijetlova ali zbog jake kiše i vjetra odlučili smo da se još malo naspavamo. Ta noć je bila dosta hladna tako da je put prema Peci (2125m), koju smo trebali pohoditi, bio zaleđen i samim tim nepristupačan za naš autobus. Imali bismo dodatnih osam časova hoda na već planiranih jedanaest te smo odlučili da promijenimo pravac i da „Carpe diem“.

Krivudavim putem autobus nas je dovezao do crkve Sveti Janez Krstnik na Ojstrici (982 m) odakle smo nastavili prema planinarskom domu Košenjak (1169m) koji je do 1991. godine bio karaula JNA. Neki koji su pretjerali sa slavljem prethodnu noć su ostali u domu a ostali su nastavili prema vrhu. Trebalo nam je oko sat vremena do vrha Košenjak (1522m). Stećak koji označava vrh je i granični kamen između Slovenije i Austrije. To smo iskoristili za kratku posjetu Austriji. Na vrhu smo se fotografisali sa zastavama Klekovače i Patrije, odigrali u Austriji kozaračko kolo i krenuli nazad.

U domu na Košenjaku smo napravili dužu pauzu za ručak i odmor i pripreme za put. Istim onim krivudavim putem autobus nas je spustio u dolinu do Dravograda gdje smo se pozdravili sa domaćinima Jovom i Brankom i zakazali novo druženje na Alpama ali i na Kozari za Pozdrav proljeću.

Marko Sarić

[srizonfbalbum id=11]

Posljednjeg januarskog vikenda 2016. godine na Kozari se se održavaju X „Dani zime na Kozari“. Ove godine je to više ličilo na dane proljeća ali šta da se radi.

Subota je uvijek rezervisana za Omladinski marš. Marš organizuje Klub ekstremnih sportova „Albatros“ Prijedor uz pomoć Planinarskog društva „Klekovača“ Prijedor. Na Maršu su učestvovala 52 člana PD „Klekovača“ sa još 13 mladih planinara iz naše planinarske sekcije u OŠ „Jovan Cvijić“ iz Brezičana. Takođe, na Maršu je bilo 35 članova PD „Kozara“ Banja Luka i 5 članova PSD „Ljubijski rudar“ iz Prijedora.

Ovogodišnji Omladinski marš se odvijao rutom Kotlovača – Zečiji kamen – Jankovića kamen – Benkovac – Mrakovica. Planinari su uživali u, za ovo doba godine, toplom danu i brojnim vjesnicima proljeća – visibabama i jagorčevini. Prolazak pored vodopada potoka Zofik je izmamio iz rančeva sve fotoaparate i video kamere. Ovakav dragulj prirode se rijetko viđa i sve ostavlja bez daha svojom ljepotom, snagom a uz to sve skromnošću i mističnošću. Od vodopada staza vodi oštro uz brdo prema Jankovića groblju. Pomalo čudno, pauza je napravljena na groblju. Groblje jeste čudno mjesto za odmor ali to je mjesto koje je, prije svega, muzej na otvorenom koji govori o bitisanju ljudi na Kozari prije i za vrijeme II svjetskog rata i njihovim naseljima koja su, na žalost, izumrla. Neki su se odvažili i uspeli Jankovića kamen sa kojeg se pruža jedinstven pogled na južnu stranu Kozare i na veći dio Nacionalnog parka.

Nakon Jankovića uputili smo se preko Benkovca prema Mrakovici. Benkovac je kod starijih dozvao uspomene sa omladinskih radnih akcija i koncerata Bijelog dugmeta u ovom omladinskom radnom naselju. Ostale su na žalost samo uspomene jer je Benkovac sada samo toponim na topografskoj karti jer njegova stvranost ne čini da se išta promijeni: obrastao je u korov, sportski tereni su uništeni i zapušteni i zaboravljen je od svih.

Na Mrakovicu smo stigli nakon tri sata pješačenja. Odmah smo se prihvatili ručka kojeg su organizatori iz „Albatrosa“ pripremili. Mnogi su se usudili da pitaju šta je za ručak: šta bi drugo bilo nego grah sa kobasicom. Kakva bi to planinarska akcija bila bez graha, ne zamislivo.

Pošto je do polaska autobusa prema Prijedoru ostalo bar još dva sata mnogi su odlučili da još iskoriste dan. Neki su se šetali po Mrakovici, neki su se spustili niz Dolinac pa uspeli na Benkovac a neki su opet otišli preko Glavuše do planinarskog doma na Kotlovači.

Bilo kako bilo, još jednom smo na planinarski način obilježili „Dane zime na Kozari“ uz divno druženje šetnjom kroz nevjerovatno lijepe predjele Kozare. Vodiči na Maršu su bili: Draško Anđelić (KES „Albatros“) i Marko Sarić (PD „Klekovača“). Organizatorima iz KES „Albatros“ još jednom hvala na odličnoj organizaciji i lijepom druženju.

Marko Sarić

[srizonfbalbum id=10]

Grupa planinara iz PD “Klekovača” Prijedor, PSD “Patrija” Gradiška i PD “Kozara” Banja Luka su zajedno sa prijateljima planinarima iz Jajca i Mostara, ovaj sunčani novembarski vikend (14-15.) iskoristili za posjetu i upoznavanje najljepšeg dijela hercegovackog planinskog masiva, planine Prenj.

Uz naše vodiče Draška Zgodića i Igora Miloševa, kao i načeg domaćina Benjamina iz PD “Prenj” iz Mostara, bezbjedno smo prešli planirane staze prema najvišem vrhu Prenja, Zelenoj glavi i njemu susjednom Otišu. Sunčan dan i odlična vidljivost neobična za ovo doba godine, učinili su da potpuno uživamo u vidicima i pogledu na okolne vrhove i daleke planinske masive, sve do Biokova.

Krenuli smo u zoru ka vrhovima koji su se rumenili na obzorju a vraćali u sumrak sa nevjerovatnim prizorom vatrenog zalaska sunca. To mi je evociralo sjećanje na stih pjesme Vladimira Nazora:

“…I Prenj stoji

– sav je od jednog komada,

 krvav je, kad sunce

u maglu zapada,

 u jesenje dane

 kao žuč se žuti,

 grozan kad prozbori,

 strašan kad šuti…”

I sad razumijem zašto ga smatraju planinom divova. Tu je nanizanih 11 vrhova preko 2000 mnv, koji gledani sa drugih udaljenih planinskih vrhova daju čipkast i samo Prenju svojstven izgled.

Inspiracija i divljenje !

 Danka Babić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Planinarski savez Republike Srpske je organizovao obuku za vodiče III kategorije. Obuka je organizovana uz pomoć instruktora iz Planinarskog saveza Srbije i logističku pomoć Planinarskog društva „Klekovača“ Prijedor.

Ova zanimljiva aktivnost se odvijala u periodu od 30. oktobra do 8. novembra 2015. godine u planinarskom domu „Kotlovača“ na Kozari. Instruktorski tim su činili: Slobodan Gočmanac – Cole kao čef kursa i instruktori Duško Blažić, Goran Burić i Dalibor Dizdar. Obuci je pristupilo jedanaest planinara iz osam planinarskih društava našeg Saveza. Kandidati na obuci su imali priliku da sistematišu svoja prethodna znanja i vještine i da steknu nove. Izučavali su оprеmu, pоznаvаnjе plаninа, vоdičku djеlаtnоst, pоdučаvаnjе – mеtоdičkо prеnоšеnjе znаnjа, аnаtоmiјu i fiziоlоgiјu, оriјеntаciјu i nаvigаciјu, mеtеоrоlоgiјu, bеzbjеdnоst i spаsаvаnjе u plаnini, prvu pоmоć i prаvnа pitаnjа. Nastava se izvodila kroz teoretska predavanja u planinarskom domu i praktičnu nastavu u okolini pl. doma (Zečiji kamen, Bešića poljana) koji ima idealne uslove za ovakav vid obuke.

Izvedena je vježba spašavanja povrijeđenog planinara na lokalitetu Rušidove strane. Zadatak je bio da se unesrećeni pronađe, da mu se pruži prva pomoć te da se bezbjedno transportuje do planinarskog doma. Zadatak je uspješno obavljen a spasioci su dobili pohvalu i od direktora prijedorske bolnice koji je uzgred traumatolog-ortoped. Takođe, kandidati su izveli i jedan marš od pl. doma „Kotlovača“ do pl. doma „Previja“. Prilikom tog marševanja neposredno je izvođena obuka iz vođenja planinarskih tura a u noćnim satima planinari su morali da zanoće u improvizovanom smještaju – bivaku kojeg su morali sami da sagrade.

U subotu, 7. novembra izvršeno je praktično, pismeno i usmeno testiranje. Svi kandidati su uspješno položili testove i stekli zvanje „Vodič izleta i pohoda III kategorije“. Na svečanosti koja je bila upriličena naveče u pl. domu „Kotlovača“ uručene su diplome novim vodičima i nagrade prvorangiranima. Za najboljeg polaznika obuke proglašen je Draško Zgodić (PD „Klekovača“ Prijedor) koji je za poklon dobio cepin sa posvetom. Ova obuka će ostati zapamćena i po tome što su po prvi put promovisane i dvije žene vodiči: Babić Danka (PD „Klekovača“ Prijedor) i Savić-Škrebić Draženka (PK „Adrenalin“ Teslić).

Novi vodiči su već tada dogovorili zajedničke planinarske ture i druženja.

Mi im želimo da imaju dosta uspješnih tura sa sigurnim korakom i novim drugarstvima!

Marko Sarić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Po dobroj staroj  tradiciji planinari našeg Društva 7. novembra, u ranim jutarnjim satima, krenuli su prema još jednoj od naših planiskih ljepotica, Vranici.

Vranica je najpoznatnija rudna planina u BiH, smještena između Gornjeg Vakufa i Fojnice sa najvišim vrhom Nadkrstac (2012 mnv).  Nalazi se na razvođu rijeka Bosne i Vrbasa. Dosta je pitoma, puna pašnjaka i površinskih voda. Na njoj se mogu naći endemske biljke: vraničko zvonce, bosanska zvončika i vranička vrkuta.

Nakon višečasovne vožnje sa kraćim pauzama,  uz obilazak kraljevskog grada Jajca,  stigli smo do planinarskog doma Rosinj koji se nalazi na 1700 mnv. Obzirom da nam je vrijeme išlo na ruku, po vec utvrđenom planu krenuli smo ka vrhu Rosinj (2059 mnv). Uz laganu popodnevnu šetnju kroz predivne pejzaže, dočekali smo zalazak Sunca na vrhu nakon čega smo se sigurno spustili do doma. Uz gitaru, pjesmu, odlične domaćine i drugare planinare veče je bilo više nego odlično.

U nedjelju ujutru, negdje oko 8h,  krenuli smo  prema našem sljedećem cilju, Nadkrstac. Jak vjetar nas je pratio sve do vrha, ali nas to nije spriječilo da svi uspješno odradimo ono što smo željeli.  Nastavili smo u pravcu Prokoškog jezera, ali se niko nije odlučio za spuštanje tako da smo samo uživali u pogledu sa visine prema njemu koji je bio očaravajući kao i sve drugo. Uz divljenje prema ljepotama koje nas okružuju vrijeme je bilo za povratak u dom i povratak kući.

Tanja Timarac

[srizonfbalbum id=9]

Planinarski savez Republike Srpske (PSRS) je uz pomoć Planinarskog društva “Klekovača” iz Prijedora oragnizovao I Pojedinačni kup Republike Srpske u orijentaciji. Takmičenje se održalo u nedjelju 20. septembra na planini Kozari i to na lokalitetu Mrakovica. Takmičari su morali da obiđu svih šest kontronih tačaka kako bi uspješno završili trku. Snalazili su se uz pomoć karte koja je specijalno izrađena za orijentacijska takmičenja u razmjeru 1:7500. Radi se o karti užeg dijala Mrakovice koji se odnosi na prostor oko memorijalne zone sa ucrtnim svim bitnim detaljima kao što su na primjer mravinjaci, vododerine i slično.

Jaka kiša i nepovoljne vremenske prilike, tj. neprilike nisu omele one najhrabrije da se okušaju u orijentaciji. Stazu je postavio Načelnik orijentacijske službe PSRS Žarko Krsmanović uz pomoć Marka Sarića i Duška Blažića. Takmičenje se odvijalo po grupama za muškarce i žene i u tri starosne kategorije:

1. juniori do 18 godina;
2. seniori od 18 do 45 godina;
3. veterani preko 45 godina.

Dakle, ukupno šest kategorija.

Prvo mjesto u grupi juniora je osvojio iz Danilo Delić iz PSD “Glasinac” Sokolac. U grupi seniora rang je sljedeći:

• žene:

1. Marija Lekanić – PSD “Stolac” Višegrad;
2. Milica Delić – PSD “Glasinac” Sokolac.

• muškarci:

1. Igor Mučibabić – PSD “Stolac” Višegrad;
2. Marko Delić – PD “Klekovača” Prijedor;
3. Dejan Prpoš – PAOK “Banja Luka” Prijedor.

Rang lista za grupu veterana:

1. Ljubiša Aramanda – PD “Klekovača” Prijedor;
2. Igor Ostojić – PD “Klekovača” Prijedor.

Zbog lošeg vremena diplome i medalje za osvojena mjesta po kategorijama su uručene u planinarskom domu “Kotlovača”. Svim prisutnima se obratio Načelnik orijentacijske službe PSRS Žarko Krsmanović, zahvalio se na učešću svim takmičarima, domaćinima iz PD “Klekovača” Prijedor na gostoprimstvu i pozvao sve zainteresovane da se više uključe u orijentacijska takmičenja. Dilpome i medalje za juniore je uručio Sekretar PSRS Igor Đukić, za seniore je uručio Predsjednik PAOK “Banja Luka” Duško Blažić, za seniorke Sekretar PD “Klekovača” Marko Sarić i za veterane Žarko Krsmanović.

Druženje se nastavilo do kasno poslijepodne uz dogovore oko zajedničkih treninga naših orijentiraca.

Marko Sarić

[srizonfbalbum id=6]

Obnova planinarskog doma na Kotlovači je trajala godinama i još uvijek traje. Danas je, nakon osam godina prekida, pušten pod napon elektroenergetski kabl prema domu i konačno bi svjetlost naših sijalica.

Mukotrpna nastojanja da se obnovi elektroenergetska mreža su trajala godinama. Tokom maja ove godine iskopan je rov u koji je položen kabl. Nakon pripreme dokumentacije potrebne za priključenje na elektroenergetsku mrežu i uplate troškova priključka danas, 7. avgusta 2015. godine radnici “Elektrokrajine” PJ “Elektrodistribucija” Prijedor su pustili kabl pod napon i u 13:20 se pojavilo svjetlo u našem domu.

Ovo je jedan od najvažnijih momenata u vanvremenskom postajanju doma jer će omogućiti bolje funkcionisanje a planinarima i svim gostima će boravak u njemu biti prijatniji.

Sarić Marko

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Dugo godina za redom krajem mjeseca jula u našem Društvu se organizuje uspon na planine Šator i Klekovaču. Ove godine ne bi valjalo da se lijepa tradicija prekine. Posljednji vikend, ovog najvrelijeg mjeseca u godini, planinari iz Prijedora zajedno sa planinarima iz Banja Luke, odlučili su da provedu na ovim planinama – da se na sebi svojstven način rashlade.

U subotu, 25. jula, krenuli smo rano u jutro prema planini Šator. Vozeći se tako putem kroz Sanski Most, Bos. Petrovac, Drvar i Bos. Grahovo uživali smo u pogledu na živopisni krajolik bosanske krajine koja je u ovo doba godine posebno lijepa. Uz put su nas, naravno, pratile i planine Grmeč, Mulež, Osječenica, Dinara koje redovno pohodimo i kojima se rado vraćamo. Stariji planinari uveseljavaju mlade raznim anegdotama tokom obilazaka tih planinskih masiva (neki i pretjeraju sa uveseljavanjem).

Nakon dva sata vožnje došli smo u Drvar, sreli se na dogovorenom mjestu sa petro planinara iz Banja luke i napravili smo prvu pauzu da se odmorimo i da kupimo namirnice koje su nam potrebne nastavak puta. Neki su to iskoristili za doručak, kafu i, na žalost, dim cigarete. Opet, bilo je i onih koji su prošetali i koji korak dalje u potrazi za drvarskom, na daleko poznatom, rakijom drenjom. Većina nas je javno deklarisanih nepotrošača tog derivata voća ali svi smo se u autobusu okomili na jednu flašu drenje čim smo osjetili njen miris. Svi osim vozača.

Kada smo došli na Šatorsko jezero pohitasmo prema vodi da se bar za trenutak ohladimo. Prepakovali smo rančeve i napravili kratak dogovor ko će kuda i u koju grupu. Veća grupa sa oko 25 planinara je pošla za mnom prema vrhu a par planinara je ostalo da se rashlađuje u jezeru jer je bilo baš taman za kupanje. Krenuli smo, polako, da se ne znojimo previše. Znojenje je neizbježno i dobro ali ovih ljetnih mjeseci ga ima i previše. Da ne bismo otvoreno priznali da se umaramo počeli smo sa sve češćim fotografisanjima, na ovom kamenu, na onoj stijeni kao da već tu nismo bili. Ali neka, svaki trenutak je jedinstven i treba ga zabilježiti. Kako smo izbili preko prvog prevoja i ugledali pred nama dugačko Livanjsko polje pred nama se pojavilo još nešto od čega smo svi ušli u ekstazu ili još nešo ushićenije. Bilo je to pred nama cio cvijetnjak runolista. Izgubili smo se, u tome, baterije fotoaparata se isprazniše od silnog škljocanja. Bilo ga je lijepo vidjeti, taj najljepši planinski cvijet. Posebno lijepe fotografije runolista su bile sa jezerom u pozadini.

Bližio se i završni uspon na vrh. Neki već dosta izmoreni od velike vrućine pitali su me ima li puno i je li teško? Odgovorih im kratko da izdrže još malo do žičare. Nekima to dade moral a neki znaju da lažem pa se nasmijaše a smijeh im dade još veći moral. U par skokova, lijevo desno, tamo-amo izađošmo na vrh – Veliki Šator 1872m. Na vrhu smo se odmorili, okrijepili i pokazivali jedni drugima planine i vrhove u okruženju. Uslikali smo se sa zastavom Društva, upisali u upisnu knjigu, zalijepili našu naljepnicu i naravno krstili one koji su prvi put na ovolikoj visini.

Na vrhu smo sreli i par poznatih lica, naše drage prijatelje Ljubu Glušicu i Bubonju iz Drvara koji su znali da dolazimo i htjeli su da nas iznenade. Lijepo ih je vidjeti opet, pogotovo na planini. Ljubo je poveo i svog sestrića, dječaka koji živi u Vojvodini i kojem je ovo prvo planinarenje. Bio je odušljeven i to je za njega kao uspon na Himalaje.

Silazak sa vrha je bio dosta brz jer smo htjeli što prije da ohladimo naše motore kupajući se u jezeru i da u njemu provedemo što više prije planiranog polaska prema Klekovači. Za planinsko jezero bi se očekivalo da je voda reska i prehladna ali bila je baš taman. Iskupašmo se pošteno i čini mi se da bismo opet bili u stanju tako okrepljeni izaći na vrh Šatora. Po dogovoru i planu pohoda, mi vodiči, dadosmo signal za pokret. Izgleda da je signal bio baš na vrijeme jer čim smo sjeli u autobus počeo je jak ljetni pljusak. Spuštajući se od Šatorskog jezera prema selima Tičevo i Obljaj odlučili smo da svratimo u obnovljenu kuću Gavrila Principa. Obišli smo spomen kuću, razgledali i napravili kolektivnu fotografiju pored Gavrilove biste.

Dugotrajnim truckanjem odličim putevima znali smo da se još uvijek nalazimo u našoj zemlji. Isto tako saznali smo da imamo i kamenje u bubrezima. Ništa to nije bilo važno kada smo stigli u planinarski dom na Klekovači i u goste domaćinima iz PD „13 runolista“ iz Drvara. Smjestili smo se u sobe planinarskog doma po principu hrkajuća i nehrkajuća ekipa. Raspalili smo vatru da roštiljamo ali i da sjedimo uz nju i zabavljamo se. Planiran je bio noćni uspon na Veliku Klekovaču ali zahvaljujući roštilj-majstorima, koje neću imenovati, večera je kasnila pa je kasnio i uspon. Roštilj-majstori su se iskupili odličnom večerom koja na tim visinama nema zamjene.

U jutro smo krenuli prema vrhovima. Zbog pomalo olujnog vjetra i oblaka odlučili smo da ne idemo prema Velikoj Klekovači nego prema Maloj Klekovači jer smo tu zaštićeni šumom i stijenama. Taman kad smo pomislili da će uspon biti lak moralo je da se desi nešto što će nas razuvjeriti. Gusta i visoka trava je bila natopljena vodom od sinoćne kiše. Gamašne nisu bile od pomoći a do pojasa duboke ribarske čizme nismo imali. Kako sam išao prvi i razgrtao tu travu bio sam skoro sav mokar, bez obzira na GoreTex i ostale peksimete. Drugari koji su me pratili u stopu nisu bili ništa bolji. Svejedno, da je bilo suvo, mokri bi bili od znoja; dođe mu na isto. Izlazak na vrh smo radili polako i sigurno jer je bilo dosta klizavo. Na vrhu Male klekovače (1761m) smo imali pogled na neposrednu okolinu koju su zatvrali oblaci. Nakon kraćeg zadržavanja, fotografisanja i upisivanja u upisnu knjigu trebalo je opet pažljivo sići sa vrha. Nastavili smo nazad prema domu i sa manjom grupom prema Velikoj Klekovači jer je vrijeme odlučilo da se popravi. Na Velikoj Klekovači (1962m) više nije bilo vjetrovito a i pogled je bio puno bolji. Ugledali smo i našu Kozaru koju na sjeveru lako možemo prepoznati po žutoj mrlji – kamenolomu Drenovača. Obišli smo vrh i površinske dijelove napuštenog vojnog objekta.

U domu smo se okrijepili uz toplu supu i ručak. Spakovali smo svoje stvari, počistili i uredili dom. Nije bio red da ga ostavimo neurednim jer smo mi uvijek dobri gosti kod još boljih domaćina. Do Prijedora nas je čekao dug put te smo prvu pauzu napravili „Kod tetke Kove“ na Oštrelju. Od jednom su se pojavile hurmašice i baklave iz nečijeg ranca pa je uz toliko šećera u krvi put brzo prošao ali uz sjećanje na lijepo, zdravo i korisno proveden vikend u planini sa dragim ljudima. Kao i uvijek.

Marko Sarić

[srizonfbalbum id=5]

Osvojen je Mont Blanc, najviši vrh zapadne Evrope, a ujedno i najviši vrh Alpskog masiva. Planinari PD “Klekovača” iz Prijedora su u periodu od 9-20. jula učestvovali u ekspediciji koja je za cilj imala osvajanje već pomenutog vrha Mont Blanc i najvišeg vrha Italije, Gran Paradisa.

Tročlana ekipa PD “Klekovača” je bila  u slijedećem sastavu: Draško Zgodić, Mira Kojić i Milica Bogdanović. Bili smo dio tima kojeg su činili još i članovi banjalučkog Planinarsko alpinističkog kluba “Summit”, Planinarsko sportskog društva „Patrija“ iz Gradiške i Društva prijatelja prirode „Lipa“ iz Odžaka.

Plan je bio da se prvo izvrši uspon na Gran Paradiso, zbog aklimatizacije i pripreme za veću visinu, a nakon toga da se pokuša uspon na Mont Blanc. Devetočlani tim je krenuo iz Banja Luke u popodnevnim časovima 09. jula. 2015. Prva stanica nakon više od 1000 km vožnje je bilo turističko mjestašce Pont Valsavarenche u Aosta dolini, koje se nalazi na gotovo 2000 metara nadmorske visine, na samom sjeverozapadu Italije.

Nakon pakovanja opreme počeo je uspon stazama Nacinalnog Parka Gran Paridiso do planinarskog doma „Vittorio Emanuele II“ koji se nalazi na visini od 2732 m. U popodnevnim časovima je uslijedio odmor na obali ledničkog jezera koje se nalazi pored samog doma i spremanje opreme za sutrašnji uspon. Na uspon smo krenuli u 03:00 h, da bi iskoristili vrijeme dok je snijeg na glečeru čvrst i dobar za uspon i da bi se smanjila opasnost od pada u neku od glečerskih pukotina. Grupa se podijelila u dvije alpinističke naveze zbog sigurnosti.

Nakon prelaska glečera, do samog vrha je ostao kratki prelazak tehnički težeg dijela stijene, koji je uspješno savladan. Vrh Gran Paradisa i najviši vrh Italije (4061 m) je osvojen nakon 5,5 sati hoda.

Silazak je prošao dobro, uz manje simptome visinske bolesti i probleme sa zuljevima kod nekih članova grupe. Uslijedio je odmor u kampu u Valsovarenche Pontu, a jutarnjim časovima se krenulo prema evropskoj Meki za alpiniste i skijaše, Chamonixu u Francuskoj. Dvodnevni odmor u Chamonixu je dobro došao svim članovima grupe da skupe potrebnu energiju za glavni uspon koji nas je očekivao. Boravak u divnom gradiću je iskorišten za obilazak spomenika i građevina posvećenih vjekovnoj tradiciji planinarenja u ovom kraju, ali i za obilazak mnogobrojnih prodavnica specijalističke planinarske opreme. Read More …