Vijesti

Početkom juna, davne 1953. godine, u Prijedoru je osnovano Planinarsko društvo „Klekovača“. Početkom juna, ove 2017. godine, članovi Društva su na najbolji mogući način obilježili 64. godine planinarenja u Prijedoru. Organizovali smo dva izleta van granica naše zemlje prethodni vikend. Veća grupa je otišla put Slovenija, a manja put Austrije. U ovom tekstu ćemo opisati putešestvije te manje grupe.

Put Austrije smo krenuli u ranim jutarnjim časovima. Prvu pauzu pravimo u Mariboru, da bi smo se sreli sa našim drugarima iz PSD „Patrija“, Gradiška i PD „Trebević“, Istočno Sarajevo, koji će nam se pridružiti na ovom izletu. Nakon što smo u prodavnicama planinarske opreme kupili neke stvari koje nam trebaju, ali i neke koje nam ne trebaju, nastavljamo putovanje. Odmah nakon dolaska na parking u podnožju Hohe Wand-a, stavljamo opremu na sebe i krećemo prema jednom od težih Via Ferrata smjerova na južnom zidu stijene. Izabrali smo Gebrirgsvereins stazu, koja ima detalje maksimalne težine D. Ispod same stijene još jednom provjeravamo da li je svima oprema ispravno postavljena i po dogovorenom rasporedu krećemo uz stijenu. Većini planinara iz grupe je ovo prvi put da se susreću sa ovako teškim tehničkim detaljima na ferrati, ali uz uputstva onih malo iskusnijih, svi samostalno i bez većih problema napreduju uz stijenu. Gurtne koje su kupljene nekoliko sati ranije se pokazuju kao vrlo dobra investicija, jer su omogućile siguran odmor prije najtežih dijelova. Nakon tri sada svi uspješno dolazimo na vrh stijene, uz minimalne gubitke od nekoliko slomljenih noktiju, malo modrica po rukama i nogama, jedan izgubljen telefon i člansku knjižicu koja se kod vlasnika zadržala tek sat vremena prije nego što je nestala u provaliji.

Na vrhu, u domu Wilchelm Eichert, zasluženo odmaramo uz hladno pivo i „Wiener Schnitzel“. Sutra nas čeka još jedan zahtjevan uspon, pa ubrzo krećemo put kombija i prema našem smještaju udaljenom četrdesetak kilometara, u planinskom gradiću Semmeringu. Nema pomoći za polomljene nokte i izgubljene stvari, ali tuš i udobni kreveti su dovoljni da budemo spremni za slijedeći dan. Ranom zorom krećemo put Schneeberga, najvišoj planini Donje Austrije, kao i najistočnijem dijelu Alpi čija visina prelazi 2000 m. Planina je poznata i po tome što sa svog, vodom bogatog platoa, snabdijeva Beč pitkom vodom. Cijevovod je izgrađen 1873, u dužini od 120 km i zahvaljući tome, Beč važi kao glavni grad sa najkvalitetnijom pitkom vodom na svijetu. Na uspon krećemo iz varošice Puchberg am Schneeberg, prolazeći pored divnog vodopada, koji nas je podsjetio na vodopad Zofika ispod Zečijeg kamena, samo u malo većem formatu. Prvi dio staze koji nas vodi do doma Edelweiss, prolazimo pored potočića i kroz šumu, pa je to pravi kontrast u odnosu na ono što smo gledali juče. Ali drugi dio staze nas već malo više podsjeća da se nalazimo na padinama krečnjačke planine. Staza koja od doma vodi do vrha je strma, na mnogim mjestima izložena i prekrivena siparom. Na nekim mjestima se nalaze i sajle zbog osiguranja najkritičnijih dijelova. Dijelovi planine su još pod snijegom, pa shvatamo otkuda planini njeno ime. Do vrha Klosterwappen stižemo za pet sati intenzivnog tempa. Kao i na mnogim drugim alpskim vrhovima i na ovom se nalazi krst, odnosno „Gipfelkreutz“, koje religiozni stanovnici ovih krajeva postavljaju na planinske vrhove još od 13. vijeka, ali taj običaj je doživio ekspanziju početkom 20. vijeka.

Pored krsta, slijedi planinarsko krštenje za našeg jedinog člana koji ranije nije bio na toj visini. Naivno nam je povjerovao da svi treba da se prihvatimo prusika i da ga „bičujemo“. Mi koristimo njegovo povjerenje i svi ga svesrdno mlatimo po stražnjici. Tek kada smo završili saopštavamo mu da je običaj da to uradi samo vodič. Zadovoljan postignutim, nije nam zamjerio.

Na putu nazad, u domu Edelweiss pravimo dužu pauzu za ručak i hladno pivo, a put Prijedora krećemo u večernjim satima. Znamo da nas čeka samo par sati sna prije radnih obaveza u ponedjeljak, ali nakon ovako lijepog vikenda to nikome teško ne pada.

Tekst: Draško Zgodić. Foto: Rašo, Bojana, Tanja, Milica, Nataša, Darko, Pele, Draško.

[srizonfbalbum id=46]

“Kažu da su čuda svijeta piramide afričke…”- govore stihovi jedne pjesme. Vjerovatno jesu, ne znam. Međutim, za planinare čuda svijeta su nešto drugo: Alpe, Andi, Himalaji… Alpe za sve planinare svijeta predstavljaju san iz bajke. Gorostasni, melodični, neponovljivi. Članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor često obilaze Alpe. Prvi put u 2017. godini tokom vikenda 10-11. juna vršen je uspon na Julijske Alpe i njihov vrh Viševnik (2050 m) koji se uzdiže iznad Pokljuke i Rudnog polja. Na ovaj način je obilježen Dan Planinarskog društva “Klekovača” koje je osnovano 6. juna 1953. godine. Jedan dio planinara je bio na ovom pohodu na Alpama a drugi dio na ferrati u Austriji.

Pun autobus naših planinara je krenuo u rano subotnje jutro na put koji svi vole. Bilo je tu i novih članova koji će po prvi put osjetiti šta je spavanje u planinarskom domu, planinarenje Alpama ali i kupovanje planinarske opreme. Nakon par sati vožnje i relativno kratkog zadržavanja na granicama stigli smo u Ljubljanu na već dobro poznatu adresu tržnog centra “BTC” (autobus već sam zna put). Kao mravi rasplinuli smo se po prodavnicam planinarske opreme. Neki da po prvi put kupe neki dio planinarske opreme a drugi opet da zanove postojeću. Pazarili su se rančevi, cipele, jakne, pojasevi…

Kako se subota bližila kraju valjalo je razmišljati o počinku pa smo se uputili prema planinarskom domu “Moravče”. Nakon smještanja po sobama i kraćeg odmora svi smo krenuli na kraću šetnju prema Pivkelju. Uz put smo vidjeli konje lipicanere kako se igraju po poljima. Hranili smo ih svježom travom a oni su nam, za uzvrat, pozirali ispred foto-aparata. Na vrhu Pivkelja (880 m) smo svi zamislili želju i pozvonili zvonom koje je postavio naš Sead Ćurak. Lijepo je bilo čuti zvuk zvona kako odjekuje šumom dok se polako spuštamo prema domu. Veseli i razdragani nakon relaksirajuće šetnje od dva sata druženje smo nastavili u domu do kasno u noć.

Jutro je svanulo (za neke prerano) i valjalo je ustati, doručkovati i na put krenuti. Pozdravili smo se sa ljubaznim domaćinom i njegovom porodicom i zahvalili se na gostoprimstvu i lijepom dočeku. Vožnja od sat i po je dobro došla da se još malo drijema i san dosanja. Prošli smo iznad Bleda i stigli na visoravan Pokljuka i lokalitet Rudno polje. Nakon prepakivanja rančeva i zajedničke fotografije krenuli smo na uspon. Vodiči su pričali da staza nije teška i da ćemo se uspeti dobar dio žičarom. Zaista, od jednom smo stigli do žičare. Ovaj put ne lažu, pomislili smo. No međutim, pješke smo se uspinjali uz žičaru preko ski staze. Ipak su i ovaj put vodiči digli moral spominjanjem žičare. Dobro markiranom stazom smo došli do prevoja sa kojeg se lijepo vidi vrh na koji smo se uputili ali i sva okolina. Vidjeli smo cijelu Pokljuku, planinu Konjščicu i Sirarsku pot na usponu prema Triglavu. Još par koraka i stigli smo na vrh – Viševnik (2050 m). Svi koji su krenuli na uspon su i stigli. Uslijedilo je čestitanje, neizostavno krštenje mladih planinara i fotografisanje ali ponajviše fotografisanje sa ponosom i dikom planinara sa ovih krajeva – Triglavom. Krio se povremeno iza oblaka ali imali smo dovoljno prilike da ga uhvatimo. Jasno su se vidjeli i negovi predstvanici, planinarki domovi Planika i Kredarica. Svi su priželjkivali da se uspnu do Triglava. Ko dovoljno želi i ostvariće mu se.

Silazak sa Viševnika je bio malo drugačiji. Podijelili smo se u dvije grupe gdje se jedna vratila istom stazom kojom se i popela a druga grupa je otišla malo zahtjevnijom stazom. Svima je bilo podjednako teško jer su morali kočiti na siparu ali bilo je lijepo jer su imali odličan “razgled”. Na Rudnom polju pored kasarne slovenačke vojske dočekala nas je grupa planinara PD “Slovenj Gradec” na čelu sa našim drugarom Branom Mehom. Dočekali su nas kao pravi domaćini: meza, salata, kolači, sokovi, pivo… Treba li dodati još nešto? Bilo je to lijepo iznenađenje naših dugogodišnjih prijatelja. Svi smo bili jednoglasni da ih mi moramo još bolje dočekati kada opet dođu kod nas u goste. Nisu nam dali da krenemo dok se sve ne pojede a višak piva (da, desilo se da je bilo viška piva!) su nam stavili u autobus, za puta.

Poslije dobrog jela i pića trebalo je putovati ali da bi se to provarilo otišli smo do Bleda (Bledaja, jezirjau, ribou, plivaja…). Kratko smo šetali i opet sjeli za sto. Otići na Bled na probati bledsku krempitu bilo bi bogohuljenje.

Bez obzira na sva odugovlačenja, jer nam je lijepo, došlo je vrijeme da se kući pođe. Malo se pjevalo, malo pričalo pa onda malo spavalo. Došli smo u Prijedor sa željom da se što prije okupimo na nekom novom izletu jer su svi bili sa puno utisaka i želje za novim druženjima.

Tekst i fotografije: Marko Sarić

[srizonfbalbum id=45]

Vrijedni planinari „Klekovače“ su i protekli vikend imali pune ruke posla. Subota, koja je uglavnom bila sunčana, je iskorištena za sređivanje ograda na terasama Planinarskog doma „Kotlovača“. Prvo je na red došla priprema ograde za bojenje, zatim su vrijedne ruke dohvatile valjke i četke i prihvatile se lakiranja. Najviše boje je završilo gdje joj je i bilo mjesto, ali bilo je umazanih ruku, odjeće i patika. Možda nismo bili najvještiji u tome, ali smo to nadoknadili entuzijazmom i upornošću. Nakon čitavog dana druženja sa četkama i bojom, došlo je vrijeme da se nešto pojede i odmori. Ali odmah nakon toga kreće drugi, zanimljiviji dio aktivnosti. Učili smo ponešto o tehničkoj opremi za uspone i o tehnikama koje se koriste u različitim situacijama.

U nedjelju smo, nakon buđenja i jutarnje joge za neke, ostavili za praktičnu primjenu naučenog. Prošetali smo do stijena Zečijeg kamena i sa visine od 50 m vježbali tehniku samospuštanja niz uže, tzv. „abseil“. Iako je mnogima ovo bio prvi susret sa tako visokom stijenom i tehnikama, svi su bili „na visini zadatka“ i bez greške primjenili naučeno. Umorni, ali zadovoljni postignutim, ponovo se vraćamo do doma na večeru. Ne smijemo zaboraviti pomenuti da je krajem prošle sedmice završeno i markiranje staze Rajkovići – Kotlovača, uz pomoć NP Kozara.

Svim ovim radnim aktivnostima, ali i izletima u Austriju i Sloveniju, koje PD „Klekovača“ planira za naredni vikend, obilježavamo 64. godine postojanja Društva, koje je osnovano upravo na današnji dan, 06.06.1953. u Prijedoru. I želimo mu još mnogo rođendana!

Tekst i fotografije: Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=44]

U organizaciji Sindikata ZP “Elektrokrajina” Banja Luka i sindikalne podružnice Prijedor u petak, 02.06.2017. godine upriličeno je druženje radnika RJ “Elektrodistribucija” Prijedor u srcu planine Kozare, u prostorijama planinarskog doma “Kotlovača”.

Smijeha, hrane i pića nije nedostajalo a povrh svega muzika je bila na izvanrednom nivou. Druženje je proteklo, kako i dolikuje, u najboljem redu i bez incidenata, osim jedne slupane čaše koju je jedan kolega slučajno oborio. Hladno pivo, ljuta čorba i dobro pečeno prase su odmah dali naslutiti da će druženje potrajati do kasno u noć. Tako je bilo. Uz muziku i dobro druženje sve je trajalo do oko 21 sat. Gosti su se razišli a domaćin je sa saradnicima pospremio dom, koji su planinari PD “Klekovača” dali na korištenje sindikatu.

Ovom prilikom se zahvaljujemo PD “Klekovača” Prijedor na saradnji i uspješnoj organizaciji.

Tekst i fotografije: Vanja Ševa

[srizonfbalbum id=43]

Kao i proteklih nedjelja i ovu posljednju majsku nedjelju (28.05.2017.), članovi PD “Klekovača” Prijedor su proveli u drženju i dobrom raspoloženju. Na poziv domaćina Planinarskog društva ,,Vilenska vrela” iz Kneževa, družina planinara PD ,,Klekovača” uputila se u ranim jutarnjim časovima put Kneževa. Stigavši na odredište u strogom centru Opštine  Kneževo, naš mini-bus obavio je bijeli dim što je ukazivalo da smo malo ,,prokuvali,, te da se do polazne tačke trebamo snaći. Kako su planinari nadaleko poznati po susretljivosti i pomoći u nevolji, primili su nas uz smjeh i šalu u svoja prevozna sredstva planinari iz raznih planinarskih društava.

Oko 9 časova stižemo u mjesto Živinice nadomak Kneževa, zaseok Vekići odakle je polazna tačka i gdje ćemo se vratiti po završetku na predah i ručak. Nakon zajedničke fotografije oko 280 planinara iz ukupno 21 planinarskog društva iz cijele Bosne i Hercegovine, uputili smo se prema zaseoku Tepići gdje su i poslednje kuće duž staze prema Vilenskim vrelima. Obzirom da je veća grupa planinanara, tempo hoda je umjeren, što kažu, taman da se može uživati u pogledu na predivne krajolike. Pošto smo se spustili stazom kroz šumu, žubor vode je bio sve intezivniji i onda pred nama se ukazaše Vilenska vrela. Prizor sjajan, niz stijenje voda se slijeva, skakuće i pršće razbacujući kapljice koje završavaju u Cvrcki. Sa litice na desnoj strani u korito rijeke obrušava se vodopad visok oko pedeset metara. Na lijevoj obali tačno nasuprot slapa, jedan pored drugog ključa osam izvora i to na prostoru od desetak metara i svaki je za sebe otvorila po jedna vila, kako kaže legenda. Kažu da slika vrijedi stotine riječi, ali vjerujte mi da niti jedna slika ne može dočarati tu ljepotu, to naprosto morate vidjeti i osjetiti.

Nakon kraće pauze penjemo se do samog vrela. Uspon je bio tim lakši, obzirom da su se na pojedinim mjestima nalazila užad za osiguranje, kako bi svi učesnici akcije došli do izvora. Pravimo pauzu za užinu, pijemo vodu i slušamo legendu da, ako nakon godinu dana budemo pili sa ovog istog vrela, što god da poželimo vile će nam ispuniti. Domaćini pripovjedaju da postoji jedna legenda koj kazuje da je vodopad dobio ime Vilenska vrela jer se pod njim skupljaju vile nagorkinje koje su drugujući sa gorštacima prečesto igrale kolo na livadama i rasipale „vilinsku kosu“, što je uzrokovalo veliku štetu na pašnjacima i kosištima. Nedaleko od izvora, nalazi se pećina. Nivo vode je taman toliki da iz pećine ne teče potok, a da se može ući u pećinu i razgledati par malih jezera koja se nalaze u njoj. Uz pomoć čeonih lampi odvažni planinari su ušli i bez obzira što se u pećini  ne nalazi tipičan pećinski nakit, vrijedilo je ući i pogledati. Dalje smo se uputili prema vodopadu Skakavac načinili fotografije i krenuli put nazad istom stazom  do polazne tačke u zaseoku Vekići.

Kako običaji nalažu, domaćini u pravom smislu te riječi, za sve učesnike pohoda obezbjedili su bogatu trpezu, dobro poznati pasulj, pogaču, vlašićki sir i razne đakonije prema kojima niko nije ostao ravnodušan. Uz čašicu-dvije, gitaru i društvo vrijeme je iscurilo pa je tako došao i trenutak da se oprostimo sa domaćinom. Srdačan stisak ruke uz pozdrave, uputili smo se put Prijedora. Uprkos poteškoćama sa mini-busom s početka priče, nisu nas omele da svratimo u Etno muzej “Ljubačke doline” nadomak Banja Luke, gdje smo razgledali starine našeg podneblja i okrijepili se domaćom kafom. Srećni, zadovoljni u pjesmi i u jednom “komadu” stigli smo našim kućama i bez obzira, ako vam vile i ne ispune želju, vjerujte mi, provešćete dan koji ćete pamtiti za čitav život.

Tekst i fotografije: Darko Dragić

[srizonfbalbum id=41]

Turistička putovanja su, uglavnom, usmjerena ka divljenju djelima starih neimara. Divimo se stilovima baroka i rokokoa, renesanse ali i soc-realizma. Planinarenje je kao turizam s tim što se tu divimo djelima prirode kao neimara. Međutim, postoje u planinama mjesta koja su djela ljudskih ruku i u kojima zaista možemo uživati. Jedno od takvih “mjesta” je sigurno Premužićeva staza u Nacionalnom parku “Sjeverni Velebit”.

Po planu aktivnost članovi Planinarskog društva “Klekovača” su 20-21. maja 2017. godine pohodili Velebit i Premužićku. Vremenske prilike nisu bile naklonjene ali kao što Duško Vujičić jednom reče “nema lošeg vremena, postoji samo loša oprema”. Pri izlasku iz autobusa i prepakivanja rančeva morale su se izvaditi jakne, kabanice. Kiša nije bila jaka ali je bila baš taman da smeta.

Prošli smo ispod najpoznatijeg doma na Velebitu – planinarskog doma “Zavižan” koji se nalazi na 1594 m. Nismo svraćali jer smo htjeli da što više iskoristimo vremena dok kiša ne pojača svoje ćudi. Uspeli smo se na vrh Zavižan. Zavižan je vrlo dobra polazna tačka za planinarske ture po Velebitu zbog laganog prilaza i postojanja planinarskog doma i drugih sadržaja za posjetioce (parkiralište, sanitarni čvorovi, klupe, odmorišta i sl.). Popnete li se planinarskim stazama na neki od okolnih vrhova – vidikovaca, otvoriće vam se prekrasni vidici na kvarnerske otoke i Liku. Upravo vizure koje se pružaju sa grupe zavižanskih vrhova (Veliki Zavižan 1676 m, Balinovac 1601 m, (Velika) Zavižanska kosa 1620 m, Vučjak 1644 m) ostavljaju posjetioce bez daha.

Nastavili smo dalje i nakon nešto manje od kilometar hoda ugledali smo je. Premužićka je bila tu. U sred netaknute prirode i savršenstva kakvog samo priroda stvori nalazio se planinarski put koji se idealno tu uklapao kao da ga je sama priroda stvorila. Premužićevu stazu danas smatraju pravim remek-djelom graditeljstva jer je građena u kamenu – suhozidu, te je položena tako da nas na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita – Pasarićeve, Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se grebenom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. S Premužićeve se staze odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhova sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Najinteresantniji uspon je na vrh Crikvena gdje smo izveli sve naše mlade planinare da bi trenirali penjanje. Vrh Crikvena je spadao u najljepše vrhove u Jugoslovenskoj transverzali. Kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit prolazi 16 km Premužićeve staze, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba gdje smo napravili veću pauzu. Bili smo sretni vidjeti takvo sklonište koje je bilo uredno i čisto i sa namirnicama za “prvu pomoć”. Običaj je da se uvijek nešto ostavi – konzervirana hrana, keks… a da svako sa sobom ponese svoje smeće.

Ideje o turističkom otvaranju Velebita spominju se u tekstovima hrvatskih planinara objavljivanima u časopisu “Hrvatski planinar” još dvadesetih godina prošlog vijeka. Zahvaljujući u prvom redu predanosti dr Ivana Krajača, ministra trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za njihovu realizaciju. Stazu je projektovao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić (1889-1979), strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije su je, graditelju u čast, planinari prozvali njegovim imenom.

Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine. Radove su, kad god je oštra klima dopuštala, izvodili majstori iz podvelebitskih sela primorske padine Velebita. Finansirali su je zajednički Direkcija šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine. Zbog nedostatka finansijskih sredstava gradnja staze zastala je čitavu jednu sezonu a dovršena je u ljeto 1933. godine, kad je završena i najteža dionica u dužini od 1,5 km od Čepuraša do Gromovače.

Premužićeva staza 2009. godine u cijeloj je svojoj dužini i službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja. Postavljanjem poučnih tabli duž Premužićeve staze nastojalo se obogatiti doživljaj i iskustvo divlje ljepote koje Park nudi.

Kako smo gazili kilometre Premužićeve staze tako je i kiša sve više i više gazila nas. Mokri ali ne i puno umorni (umora nije bilo jer staza ide “izohipsom” bez već uspona i silazaka) stigli smo u planinarsku kuću “Alan” (1340 m). Alan sa širom okolicom područje je prostranih planinskih travnjaka, duliba i padeža iznad kojih se uzdižu slikoviti vrhovi. Veliki Alan (1414 m) jedan je od značajnijih velebitskih prevoja. Njime prolazi poprečna velebitska cesta koja spaja Liku s morem. S Alana se pruža prekrasan pogled na more i otoke (posebno Goli otok- tiru, riru…).

U domu nas je dočeklo toplo varivo sa kobasicom i hladno pivo. Sreći nije bilo kraja. Na počinak se moralo otići oko 22 časa jer nas je u jutro čekao nastavak spuštanja prema obali a po najviše zbog toga što je kućni red vrlo striktan i domaćini ga poštuju. Da se nas pitalo ostali bismo do zore budni ali, srećom, ne pitamo se.

Jutro je svanulo ali bio je mrak. Oblaci su bili tamni, vjetar lud a kiša neumoljiva. Jednom riječju – katastrofa. Odložili smo polazak za 9h. Grupa od deset planinara se odvažila i po buri krenula spuštanje prema moru a drugi dio družine je ostao u domu pa će oni oko podne krenuti autobusom prema moru (mudro!). Prošli smo ispod žičare za transport tereta koju nazivaju “spomenikom ljudske gluposti” jer zbog jake bure na tom prostoru većinu godine ne može da radi i bila je u upotrebi svega nekoliko godina. Napravili su je zatvorenici sa Golog otoka. Naleti bure nisu bili nimalo prijatni i vrlo opasni za one planinar(k)e sa malo kilograma (ne bih da imenujem Milicu i Tanju). Kako smo se spustili ispod platoa Alana bura nije bila toliko jaka a kiša je smanjivala svoj intenzitet. Smjenjivao se pogled na jadranske otoke sa pogledima na prelijepe stijenske masive i oblike. Često smo zastajkivali i fotografisali se.

Nakon tri časa hoda došli smo do planinske kuće “Miroslav Hirtz” (20 m) koji je u vlasništvu naših prijatelja HPD “MIV” Varaždin. Nalazi se na vrhu litice koja se uspinje iz mora. Bio je to interesantan spoj planine i mora. Odatle smo se niz nekoliko stepenica spustili u malo primorsko mjesto Jablanac. Jablanac je toliko malen da ga je druga polovina naših planinara iz autobusa lako okupirala i popravila početak turističke sezone.

Nakon presvlačenja jedva smo čekali da se “usolimo” u moru. Otišli smo u uvalu Zavratnica, takođe zaštićenom prirodnom području, koje je, iako nalikuje na fjord, nastalo transgresijom i potapanjem ušća potoka. Oni hrabriji su se okupali (voda je bila polarno hladna) i zaronili do ostataka potopljenog njemačkog broda iz II svjetskog rata, koji je samo jedan metar ispod površine a oni manje hrabri su sa kopna uživali u pogledu na krajolik.

Sretni i zadovoljni smo krenuli kući sa punim baterijama za dalje. Uz put smo planirali da stanemo u Korenici kod “Macole” da se vide živi i preparirani medvjedi ali vodičima, kao i svaki put, orijentacija nije bila jača strana.

Vodiči na ovom pohodu su bili Draško Zgodić i Marko Sarić.

Tekst i fotografije: Marko Sarić

[srizonfbalbum id=40]

Jedna od brojnih manifestacija koje su održane povodom obilježavanja Dana grada Prijedora je i pohod od Patrije preko Maslin baira do planinarskog doma na Kotlovači a organizator ovog pohoda je PD “Klekovača”.

Početna tačka  pohoda  je spomenik na Patriji, mjesto gdje su partizanski odredi zajedno sa narodom ovog kraja 1942. godine izvršili proboj iz opkoljene Kozare.

Kažu da ne  treba živjeti u prošlosti ali prošlost se ne smije nikako ni zaboraviti. Mi, kozarčani, možemo biti ponosni na našu prošlost a ovaj pohod je upravo podsjetnik da sloboda nije nešto što se podrazumjeva već nešto što je izgrađeno na žrtvama i hrabrosti naroda ovoga kraja.

Ove godine, na pohod je krenula  šarolika grupa od 50 tak planinara, rekreativaca i ljubitelja prirode svih uzrasta. Vrijeme nam je bilo naklonjeno tako da smo mogli u potpunosti uživati u ljepotama pitomih obronaka Kozare. Na početku smo se držali zajedno ali već nakon nekoliko kilometara podjelili smo se u više grupica prema kondicionoj spremi, naravno vodeći računa o tome da u svakoj grupi imamo nekog od iskusnih planinara koji dobro poznaju ovu stazu. Inače, staza je duga oko 21 km i nije je tako lako preći pa su i onima u najboljoj kondiciji zadnjih nekoliko kilometara „otežale“ gojzerice.

Kako je to i bilo predviđeno planom ove akcije, prvi planinari stigli su na Kotlovaču  tačno u 14:00h a zadnja grupa, koju je vodio naš iskusni planinar Boško Marčeta je stigla na cilj oko 16:00h.

Na Kotlovači su nas dočekali planinari PD “Klekovača” koji već godinama domaćinski i odgovorno upravljaju domom i koji su se i ovog puta potrudili da Dom bude posebno uređen i očišćen za ovu priliku. Tu je bilo i ljubazno osoblje Nacionalnog parka koje nas je poslužilo ukusnim pasulje i pićem.

Pri ovakvom dočeku, brzo se zaboravi na umor tako da smo okrepljeni krenuli na novi “zadatak” a to je bilo učestvovanje na Skupštini PD “Klekovača”.

Sve u svemu, još jedno prekrasno i sadržajno druženje na našoj Kozari!

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Fotografije: Zoran Petrić

[srizonfbalbum id=38]

U planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari u nedjelju 14. maja 2017. godine održana je redovna izborna skupština Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor poslije pohoda za Dan grada Prijedora.

Skupštinu je otvorio i njome predsjedao Ismet Šarić koji je pozdravio sve prisutne članove Društva i goste iz drugih društava (KES “Albatros” Prijedor, PD “Mrakovica” Kozarac, PSD “Previja” Lamovita, PD “Patrija” Gradiška, PED “Kanjon” Sanski Most). Predložio je Dnevni red od petnaest tačaka pa su se mnogi prepali da će sjednica dugo trajati i da će se grah iz kotlića ohladiti a pivo ugrijati. No međutim, sve je išlo brzo.

Pročitani su Izvještaj o radu i Finansijski izvještaj za 2016. godinu gdje su se prisutni informisali o dobro poznatom radu Društva, aktivnostima koje su vođenje oko dogradnje doma, radu sa djecom i omladinom, orijentacijom, markiranjem…

Nakon izvještaja pristupilo se glasanju za novi saziv tijela u Društvu. Uglavnom su potvrđeni već postojeći mandati i na novi, četvorogodišnji mandat izabrani su:

1. predsjednik Društva: Dragan Romčević;
2. predsjednik Skupštine: Ismet Šarić;
3. sekretar Društva: Marko Sarić;
4. članovi Upravnog odbora: Duško Vujičić, Dobrila Kurtović, Blagoja Tubin i Draško Zgodić;
5. članovi Nadzornog odbora: Zoran Iđić (predsjednik), Stipe Vidaković (član) i Mihajlo Šurlan (član);
6. članovi Suda časti: Radivoje Petković (predsjednik), Branka Glušac (član) i Igor Ostojić (član).

Plan rada za 2017. godinu je dosta ambiciozan sa po minimalno dva izleta mjesečno mimo Kozare i sa namjerom da se organizuju izleti na Kozari kako bi se približila novim planinarima. Planirano je uređenje novih planinarskih staza, uglavnom prema pl. domu “Kotlovača”. U domu će biti organizovano niz aktivnosti kao što su osnovna planinarska škola, obuka za vodiče, tematska predavanja. Organizovaće se dežurstva na dobrovoljnoj bazi tako da će dom biti otvoren vikendima za sve posjetioce.

Na kraju, Skupština je usvojila prijedlog o dodjeli zahvalnica za najaktivnije planinare u protekloj godini – Bojani Derkuća Bevandić i Drašku Zgodiću. Zahvalnice će im biti uručene na narednoj svečanosti u Društvu.

Po završetku sjednici, pohitali smo ka kotliću sa grahom kojeg je spremila naša teta Milica iz Nac. parka. Druženje oko doma je nastavljeno do večeri.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Igor Ostojić

[srizonfbalbum id=39]

Kažu da ko može dobro da jede može dobro i raditi. Danas, 13. maja 2017. godine su članovi i simpatizeri Planinarskog društva “Klekovača” definitivno opravdali drugi dio ove tvrdnje. Naime na području oko planinarskog doma “Kotlovača” organizovana je radna akcija kojo se odazvalo dvadesetdvoje članova.

Jedan dio družine je pristupio čišćenju i uređenju staze Rajkovići – Kotlovača koji vodi od ulaza u Nac. park pa do samog doma većim dijelo uz i iznad potoka Kotlovača. Radilo se na uklanjanju stabala koja su još prije deset godina pala na već pripremljenu stazu, uklanjanju odrona i šiblja. Pripremana je i sam podloga staze, proširivanjem na određenim mjestima ili ukopavanjem. Ova staza će u mnogome skratiti put o doma prema Rajkovićima ali i stazama koje idu od Mrakovice, Jankovića i Zečijeg kamena, Bešića poljane, Vrnovice, Kozaračkog kamena prema Rajkovićima i obrnuto. Dužina joj je oko 2,5 km i može se preći za 20 minuta. Današnjom akcijom vrijednih planinara ona je pripremljena za markiranje a u saradnji sa Nac. parkom biće postavljeni putokazi i ostala signalizacija koja je propisana od strane Parka.

Dosta posla je bilo i kod i oko planinarskog doma. Generalno je očišćen je od temelja do krova. Dom se redovno održava i čisti ali bilo je potrebno napraviti veliko proljetno spremanje. Djevojke su prale prozore, čistile prostorije i toalete. Posađeno je i dosta cvijeća tako da je dom “procvjetao”. Oko doma je pokošena trava i sitno šiblje a obale potoka takođe pokošene. Vršeno je i nasipanje kamena prema juče napravljenoj nadstrešnici sa stolom i klupama. Uređeni su odvodni kanali za oborinske vode.

Na kraju dana su se sve družine sastale kod doma uz vatru i potvrdili rečenicu sa početka ovaog teksta. Bilo je mesa raznih sorti a i pića… Dogovor kuću gradi, tj. naš planinarski dom i Društvo.

Fotografije: Milenko Miodragović i Marko Sarić

Tekst: Marko Sarić

[srizonfbalbum id=37]