Vijesti

Ime Grossglockner, kako je zaključio Belsazar Hacquete, dolazi od njegovog karakterističnog oblika koji podsjeća na zvono. Opet, neki drugi kažu da je to germanizovana verzija slavenske riječi Klek, a naziv Veliki Klek je i dalje u upotrebi u Sloveniji. Ako se uzme u obzir da su ova područja današnje Austrije u periodu od 6-8 vijeka nove ere naseljavali Slaveni, ta verzija zvuči moguće.
No, kako god bilo porijeklo imena, ova veličanstvena planina privlači mnogobrojne planinare i alpiniste već dugi niz godina, još od prvog zabilježenog uspona u ljeto 1800. godine. Tako smo i mi odlučili da će druga polovina septembra biti odlično vrijeme za uspon.

Prva polovina sedmice nije obećavala dobre uslove zbog velike količine padavina i novog snijega koji se zadržavao na planini, ali smo ipak okušali sreću i krenuli put masiva koji razdvaja austrijske pokrajine Tirol i Karintiju. Sitnice kao što je zaboravljen važan komad opreme nisu nas spriječile da nastavimo dalje. Srećom, čak i u malim austrijskim gradovima ima dovoljno prodavnica planinarske opreme, gdje je taj propust mogao biti nadoknađen. A naučena je i važna lekcija. Koliko god iskustva u pakovanju opreme imali, nemojte se oslanjati samo na to. Ipak koristite listu opreme koja vam treba, da vam se ne bi desilo da opremu kupujete usput.
Zaboravljena oprema nas nije spriječila, ali višak snijega jeste uticao na izbor puta ka vrhu planine. Iako je plan bio da se penjemo smjerom Stüdlgrat, odnosno jugozapadnim grebenom, poslušali smo savjet domara u Stüdlhütte domu i krenuli normalnom stazom. Zaključili smo da nije neophodno da završimo kao Till Lindemann u sjajnom spotu, još bolje pjesme, snimljene upravo na Grossglockneru.

Iako smo na večeru u Stüdlhütte (2802 m) zakasnili, na spavanje smo ipak otišli nakon obilnog obroka od supe, sira i tiramisua. Čudno zvuči, ali je ustvari bilo vrlo dobro.
Na vrh krećemo ranom zorom, uz brojne naveze koje takođe kao bazu koriste ovaj dom. Snijega ima dosta za ovo doba godine, pa su dereze potrebne već od samog doma. Nakon pola sata hoda stižemo do glečera Kodnitz, a ubrzo i do grebena koji vodi do najvišeg doma u Austriji, čuvenog Erzherzog Johann Hütte ili Adlersruhe (3454 m).
Uz odlično vrijeme i još bolji snijeg put od doma do grebena Grossglocknera ne traje dugo. Na grebenu je potrebna posebna pažnja zbog velike eksponiranosti staze, ali posebno zbog drugih naveza sa kojima se nekada treba mimoići, a nekada ih prestići. Ipak, vrlo dobrim tempom, tokom kojeg smo uspjeli uživati u pogledu na okolne vrhove ali i na najveći austrijski glečer Pasterze (maksimalne debljine 275 m), dolazimo do Kleineglocknera (3770 m) i prelazimo sedlo, kao dva najzahtjevnija dijela staze prema vrhu. Za manje od četiri i po sata stižemo do vrha (3798 m) i stavljamo ruke na čuveni Grossglockner Gipfelkreuz. Originalni je postavljen još davne 1802. godine i prvi je krst postavljen na vrh neka planine. Prvi krst je bio drveni i nije dugo potrajao. Postojeći je posvećen 25-oj godišnjici braka cara Franje Josipa I i carice Elizabete, a uz popravke i restauracije, stoji na vrhu od 1880. godine.

Nakon gotovo 45 minuta na vrhu, spuštamo se istom stazom nazad, sve do doma gdje nas čeka zaslužen odmor. Slijedećeg dana, iz doline bacamo još jedan pogled prema crnoj planini uz želju da je uskoro ponovo vidimo.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Igor Milošev i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=55]

Kažu da ako dovoljno puta nešto pokušavate, prije ili kasnije uspijete u tome. Tako je bilo i sa našim izletom na Pecu, planinu u Karavankama. Izlet smo nekoliko puta odgodili zbog loše vremenske prognoze. Prošle godine smo čak krenuli put Slovenije sa namjerom da se penjemo na Pecu ali smo na terenu, zbog dosta novog snijega, odustali od toga i penjali jedan manje zahtjevan vrh. Tako da smo na ovaj put krenuli sa nadom da ćemo konačno da izađemo na vrh te planine.

Kao i obično, put do Slovenije je protekao u obilasku prodavnica sportske opreme, ovoga puta u Zagrebu i Celju. Neko je kupio neki odjevni predmet, neko šljem, neko pojas ili set za samoosiguranje. A neko je samo kupio pšenično pivo i breskve.

Do mjestašca, Črna na Koroškem, stižemo u popodnevnim časovima. Gradić je poznat kao rodno mjesto Tine Maze, najpoznatije i najuspješnije alpske skijašice iz Slovenije. Tu nas čeka naš dragi prijatelj i domaćin, Jovo Đurić. Nakon srdačnih pozdrava, nastavljamo do parkinga, koji se nalazi na 400 m ispod Doma na Peci (1665 m). Na parkingu nas čeka još jedan naš prijatelj, Brane Meh, koji je po običaju spremio piće dobrodošlice. Ubrzo krećemo stazom do doma, koja nas vodi pored pećine u kojoj se nalazi statua Kralja Matjaža, tzv. Votlina Kralja Matjaža. Kralj Matjaž je legendarni vladar, pravedan i zaštitnik naroda. Vjeruje se da je njegov lik, pored prethrišćanskih predanja, zasnovan na stvarnom liku ugarskog kralja Matjaša Korvinusa, poznatog po borbama protiv Turaka, krajem 15. vijeka. Legenda kaže da se sa svojom vojskom sklonio u pećinu pod Pecom i za kamenim stolom utonuo u san. Kada njegova brada devet puta okruži sto, on će se probuditi i ponovo krenuti u borbu da progna neprijatelje i zaštiti narod. Uz debatu da li je slobodarski slaviti mađarskog kralja kao velikog heroja u Sloveniji, nastavljamo dalje.

Ubrzo stižemo i u Dom na Peci, gdje se smještamo po sobama i ostatak večeri provodimo uz fino druženje i poneko pivo. Prognoza je za sada prihvatljiva, ali se dogovaramo da rano ujutro razmotrimo mogućnost uspona.

Nakon ranog ustajanja, doručka i zaključka da će možda biti malo kiše, krećemo put vrha. Od doma do vrha Pece, Kordaževe glave (2125 m) ima oko sat i po hoda. Već nakon dvadesetak minuta, dolazimo do raskršća, gdje se dijelimo u dvije grupe. Manja kreće težom, Via ferrata stazom, a veća onom lakšom Via normale. Dobro napredujemo uz sajlu, a sigurni smo da ni druga grupa nema problema pri usponu. Vrijeme je vjetrovito i oblačno, tako da nemamo neki poseban pogled. Inače, vrlo dobro bi vidjeli veći dio grebena Kamniško Savinjskih Alpi. Ovako, samo povremeno vidimo Raduhu (2062 m).

U predviđenom vremenu stižemo do vrha, a tamo nas već čeka druga grupa, koja je zbog najmlađeg člana, našeg Luke, imala vrlo brz tempo. Luka je nametnuo taj brzi tempo, jer je znao da ga na vrhu čeka torta, na koju čitavim putem  paze njegovi roditelji, Bojana i Rašo. I ove, kao i prošle godine, Luka je svoj rođendan proslavio na planini. Prošle godine je to bio pohod na Prisojnik, a ove godine to je Peca. Želimo mu, uz želje za sretan život i dobro zdravlje za njegov deseti rođendan, da tako nastavi i da svaki slijedeći provede na jednako lijepom mjestu. A svi znamo da su planine najljepša mjesta na ovoj našoj planeti. Uz pjesmu, zastavu i tortu slavimo Lukin, ali i rođendan male Anike, kćerke naše drage planinarke Ivane. Njoj je tek prvi rođendan, a pošto je Luki deseti, sa tortke skidamo nulu i dobijamo odgovarajući broj, bar za fotografisanje. Luka nam nije zamjerio, a nadamo se da su se Ivana i Anika obradovale.

Na vrhu opet odlučujemo da se podijelimo i da jedna grupa krene istim putem nazad, a druga, malo dužim, kroz Austriju kreće put Rudnika v Topli. Put ubrzo postaje prilično strm, a počinje da pada i kiša, pa vrlo pažljivo moramo da se krećemo. Iako pazimo, poneko završi i na zemlji, zbog jako klizave podloge. Ipak sretno stižemo do podnožja, gdje se odmaramo čekajući autobus sa drugom polovinom grupe da dođe po nas. Zbog oblaka i kiše nismo vidjeli mnoge vrhove i planine koje se inače vide sa Pece, između ostalih Triglav (2863 m), Grossglockner (3798 m), Grossvenediger (3657 m), ali smo svejedno vrlo zadovoljni izletom. Planine se nekada sakriju oblacima, ali zbog toga nam nisu manje lijepe ili privlačne.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Ena Končar, Branislav Galić, Bojana Derkuća-Bevandić, Radenko Derkuća i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=54]

Dodjela medalja

U predivnom ambijentu Previje na planini Kozari održano je 3. kolo 1. lige Republike Srpske u planinarskoj orijentaciji. Start trke se održao 10.09.2017. godine, dan nakon starta Kozaračkog maratona u organizaciji PSD “Previja” Lamovita i PAOK “Banja Luka”, te su mnogi učesnici maratona bili prisutni. Planinarski domovi na Previji su omogućavali organizovanje kvalitetnog takmičenja. Sunčano vrijeme je pogodovalo ekipama i ostvareni su očekivani rezultati i vremena.

1. mjesto ekipa PD “Klekovača” iz Prijedora, pobijednik kola, osvaja 5 bodova, sa prolazom staze za 72 minute;
2. mjesto PSD “Stolac” iz Višegrada, osvojena 4 boda sa prolaznim vremenom 77 minute;
3. mjesto PD “Sjemeć” iz Rogatice, osvojena 3 boda i prolazno vrijeme staze 92 minute;
4. mjesto PD “Glasinac” iz Sokolca, osvojena 2 boda i prolazno vrijeme staze 93 minute;
5. mjesto PSD “Previja” Lamovita, osvojen 1 bod i prolazno vrijeme staze 103 minute i
6. mjesto PAOK “Banjaluka” Banjaluka, bez bodova i vrijeme 111 minuta.

Pobijednička ekipa Klekovače je bila u sastavu: Marko Delić, Igor Radulj i Zoran Bakić. Postavljač staze je Duško Blažić, naš domaćin na Previji a takmičenjem je upravljao Načelnik Saveza Žarko Krsmanović.

Sljedeće i posljednje ovogodišnje kolo će se održati u oktobru u području opštine Sokolac na Romaniji.

        Igor Đukić

U nedjelju 3. septembra 2017. godine održan je II planinarski marš “Tragom karanskog partizanskog bataljona” povodom 76. godišnjice od formiranja ove partizanske jedinice Narodnoslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Marš je organizovalo i izvelo Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor na stazi od Brezičana preko Gornje Jutrogošte do Karana koja je prethodno pripremljena i markirana.

U duhu partizanske borbe nejač je ostala kod kuće a odvažni su krenuli. To nedjeljno jutro je bilo kišovito i hladno ali sedamnaest odvažnih planinara se nije dalo pokolebati te su krenuli na stazu dugu 12,5 km. Pored iskusnih vodiča marševsku kolonu je vodila nova “vodičica” Tanja Timarac kojoj je ovo bilo prvo vođenje, tj. vatreno krštenje. Kolona se nije razvlačila nego su svi u jednoj velikoj grupi složno išli. Da li zbog kiše ili misli o partizanima koji su bili izrazito složni i uporni u ovim krajevima?!

Od Savanovića brda pa dolinom rječice Vragolovače prošli smo lijepim seoskim krajolicima a onda smo se pored Vilskog groblja uspeli prema selu Gornja Jutrogošta (330 m). Tu smo, pored škole i crkve svetih apostola Petra i Pavla koje se nalaze tačno na polovini naše marševske staze, napravili veću pauzu za odmor i okrjepljenje. Dočekao nas je naš planinar Dragan Majstorović sa svojim bratom Milom koji su rođeni i žive nedaleko odatle. Bio je to domaćinski doček kakav je i uobičajen kod ljudi potkozarskog kraja kad dočekuju putnike namjernike. Bilo je tu soka, vatrene vode i hrane. Mile nam je spremio tekst o istoriji i kulturi sela Jutrogošta kojeg je dopunjavao komentarima dok je sekretar čitao. Tako smo saznali da je u prvom popisu bosanskog pašaluka iz 1604. godine selo Jutrogošta imalo 31 kuću i 200 stanovnika (koliko ima i danas da paradoks bude veći) a da je najviše imalo 1961. godine – 784. Inače naziv Jutrogošta dolazi od riječi jutro i gost jer sunce prvo obasja ovo mjesto dok su ostala sela u okolini još desetak minuta u sjenci Kozare.

Kolona je nastavila preko Blatnjaka, Kaurina, Laića, Karlica, Krive rijeke do Karana. Pred Karanom su nas dočekali drugovi Vlado, Ismet i Mihajlo. Vlado nas je, kao stari partizan, izveo na vrh Karana (404 m), tj. na mjesto zborišta. Na zborištu nas je dočekao Veljko Rodić, predsjednik Opštinskog odbora SUBNOR-a. Poželio nam je dobrodošlicu i zahvalio nam se na učešću. Bili smo prvi koji smo stigli na zborište. Vrijeme bez gužve smo iskoristili da napravimo kolektivnu fotografiju pored bista Ivice Marušića – Ratka i Žarka Zgonjanina.

Predstavnici grada Prijedora, SUBNOR-a Prijedora i Kozarske Dubice, poštovaoci NOR-a, delegacije Boračke organizacije i organizacija proisteklih iz otadžbinskog rata i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor odali su poštu poginulim borcima ovog bataljona, njihovom djelu i junaštvu. Iz redova ove proslavljene jedinice je 15 narodnih heroja, prvi  heroj u BiH Mikan Marjanović.

Druženje, uz neizostavan vojnički grah, je nastavljeno u društvenom domu Gornjoj Dragotinji. Već tada smo dogovarali aktivnosti za naredni Marš.

Tako smo obilježili još jedan dio naše slavne istorije, otrgnuli od zaborava neke momente ali i kvalitetno proveli kišni nedjeljni dan.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Marko Sarić i Luka Ivanković

[srizonfbalbum id=53]

U periodu od 11-20.8.2017. godine u organizaciji PSRS na akciji “Musala i Olimp 2017” učešće su uzeli, pored ostalih i članovi PD “Klekovača”: Andrea i Ljubiša Aramanda, Saša, Jovan i Igor Ostojić, Ranka Čuturilo, Branka Glušac i Mladen Rosić.

Okupljanje je bilo u Banja Luci odakle smo krenuli prema Sofiji (Bugarska). Stigavši u Sofiju napravljena je kratka pauza sa obilaskom grada a potom smo nastavili dalje da bi se smjestili u pl.dom “Šumnatica” u Borovecu. Rano ujutro gondolom idemo do 2000 m n/v i dalje nastavljamo pješke. Poslije tri sata izlazimo na najviši vrh Balkana – Musala 2925 m n/v. Spuštamo se po kiši do gondole ali zadovoljni osvojenim vrhom.

Ujutro ide uobičajeno pakovanje opreme i nastavak putovanja – obilazak Zejtinlika i Soluna a predveče se smještamo u kamp “Evridiki”. Zora sviće, pakujemo opremu i krećemo na Olimp. Izlazimo iz autobusa i sa 1100 m n/v polako se penjemo. Nakon četiri sata hoda dolazimo do planinarskog doma na 2100 m n/v. Domarka Marija nas dočekuje, smještamo se u dom gdje i noćimo. U 6:30 kolona od 50 planinara lagano kreće prema vrhu. Maglovito vrijeme i vjetar nas prate cijelim usponom i tako izlazimo na Skalu gdje dio planinara ostaje. Nastavljamo dalje i nakon 40 min izlazimo na Mitikas 2917 m n/v. Kratko se zadržavamo i vraćamo se do podnožja. Bilo je naporno cijeli dan hodati ali ekipa je bil spremna i isplatilo se uživati i biti na ovoj planini gdje stoluju bogovi iz grčke mitlogije. Dolazimo u kamp na zasluženi odmor.

Naredne dane koristimo po planu i obilazimo otoke Krf, Vido, Sarandu Albanija i na kraju manastir Ostrog. Polazimo za Trebinje na zajednički ručak i polako se naše putovanje završava na polaznoj tački.

Tekst i fotografije: Aramanda Ljubiša

[srizonfbalbum id=52]

Planinari “Klekovače“ prethodni, kao i mnoge vikende prije, nisu osvojili nijednu planinu. Ali smo se uspješno popeli na Jalovec, „Kralja slovenskih gora“, kako ga zovu planinari u Sloveniji. Kako je rekao Sir Edmund Hilari, planine ne osvajamo, pokoravamo samo sebe i svoje slabosti.

Jalovec (2645 m), čiji je sjeverni reljef na grbu Planinske Zveze Slovenije (www.pzs.si) i šesta po visini planina u Sloveniji, je vrh do koga vode samo veoma zahtjevne staze i nije za svakoga. Stoga smo i mi na ovu testnu turu krenuli samo sa osam iskusnih planinara. Da vidimo kakve su mogućnosti za organizovanje uspona za veću grupu.

Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan Via ferrata uspon na Malu Mojstrovku kroz Hanzovu pot, ali kiša nas je spriječila u tome. Ali nas nije spriječila da u Kranjskoj Gori posjetimo pub i bazen u lokalnom hotelu. Neko bi pomislio da je kupanje u banjskoj vodi korisnije za kondiciju od engleskog portera, ali ispostaviće sa da to i nije potpuno tačno. Nakon takve ralaksacije dolazimo na planinski prevoj Vršič (1611 m) i većini dobro poznatu Erjavčevu koču. Prognoza za sutra je obećavajuća, mada tokom noći kiša intenzivno pada i čuje se jaka grmljavina.

Zbog duge i naporne staze koja je pred nama, krećemo iz doma već u 05:00 h i prvih sat vremena hodamo u mraku. Prvi i duži dio staze traverzom prolazi ispod grebena Mojstrovke i Velike Dnine. Sa prvim zracima sunca na istoku vidimo vrhove Prisojnika (2547 m), Razora (2601 m) i Triglava (2864 m). Nakon izlaska iz šumovitog dijela staze i nakon više od dva sata hoda, pred nama se po prvi put ukazuje Jalovec kome prilazimo sa jugoistočne strane. A nakon četiri sata hoda svraćamo na čaj u Zavetišče pod Špičkom (2064 m), gdje nam domar i pripadnik GSS-a, daje savjete u slučaju lošeg vremena na vhu. Za sada je samo vjetrovito i malo oblačno.

Nakon odmora i čaja, stavljamo opremu za tehničke uspone i krećemo prema vrhu. Završni dio uspona na Jalovec je otprilike jednak onom na Triglav, sa tom razlikom da ima značajno manje sajli za osiguranje.
Kvalitet stijene je dobar, ali na mnogim mjestima preko stijene se nalazi sitno kamenje koje otežava kretanje. Zadnji dio uspona prolazi grebenom Jalovca, gdje je potrebna posebna pažnja posebno u slučaju vjetra. Na sreću, vjetar se smirio i o tome nismo morali da brinemo. Stižemo do vrha za dva sata, odnosno od polaska do vrha nam je trebalo sedam sati, uključujući i odmore. Vrh Jalovca nam nije pružio neki pogled jer smo se našli u oblaku. Tek povremeno se ukazuju vrhovi planina u okolini i dolina ispod nas. Vidimo Log pod Mangartom, dolinu Loške Koritnice. Na žalost, vrh i upečatljivu stijena Mangarta (2679 m) nismo vidjeli sa Jalovca. Nakon kraće pauze za fotografisanje i poneki zalogaj, ali i za planinsku jogu, krećemo nazad. Silazak je zbog nedostatka sajli zahtjevniji nego uspon, ali polako i sigurno napredujemo ka ravnijem dijelu staze. Uz malo kraćih pauza, vrlo dobrim tempom do Vršiča stižemo za trinaest sati hoda i pređenih 21 km od jutrošnjeg polaska. Zaključak ove testne ture je da je ovom stazom ne mogu baš svi da krenu. Potrebna je vrlo dobra fizička kondicija i iskustvo u penjanju na neosiguranim izloženim stazama. Tako da, spremajte se za ovaj uspon. Nakon toplog tuša, ričeta i obare, spremni smo za put. Do slijedećeg puta pozdravljamo najljepše slovenačke planine, Julijske Alpe.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Sanja Maglov, Nataša Milošević, Darko Dragić i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=51]

Trebao je to biti još jedan sasvim običan godišnji odmor kao i svake godine, ali smo mnogo ranije sestra Maja i ja odlučile da to ne bude baš tako. Odlučile  smo se za Pirineje, prirodnu granicu između Španije i Francuske. To je planinski vijenac koji se proteže dužinom od  490 km i ima preko 200 vrhova viših od 3000 m. Obišle smo nekoliko vrhova među kojima su Acherito (2374 m, Španija),  Midi  d’Ossau (2884 m, Francuska) i na kraju Picos del Infierno (3082 m-3076 m-3073 m, Španija) što u slobodnom prevodu znači Vrhovi Pakla.  Ni jedan uspon nije bio ni malo lagan, a ni kratak. Hodalo se od 10 do 12 sati po veoma zahtjevnim stazama koje nisu osigurane i markirane. Postizala se visinska razlika pri usponu od 1000 m, pa čak i do 1500 m. Posebno zahtjevan je bio uspon na  Picos del Infierno sa visinskom razlikom od oko 3000 m za šta nam je trebalo nešto manje od 13 h hoda.  Ništa manje zahtjevan uspon nije bio ni Midi d’ Ossau. Zahvaljujući našima domaćinima Sonji i Albertu uspjeli smo uspješno odraditi sve uspone koji su bili jednako lijepi i teški. Pokušaću uz fotografije i kratak opis da vam približim naše  iskustvo sa Pirineja.

Tekst: Tanja Timarac

Fotografije: Maja Timarac i Tanja Timarac.

[srizonfbalbum id=50]

Mangart, planina u Julijskim Alpima čijim vrhom prolazi granica između Italije i Slovenije, a čije padine se spuštaju do same granice sa Austrijom je prethodnog vikenda dočekala planinare “Klekovače”. Prvi dan putovanja je, kao što imamo običaj, iskorišten za obilazak prodavnica planinarske opreme u Ljubljani i uživanje u krempitama sa Bleda. Treba dodati da je bilo i onih koji su se, po akcijskoj cijeni, okupali u Bledskom jezeru.

Zbog malog kapaciteta domova u blizini samog Mangarta, a velike grupe koju vodimo, za prenoćište smo izabrali jedan od najvećih i najpoznatijih domova podno Triglava, Aljažev dom u dolini Vrata. Dolazimo do doma u kasno popodne, taman da stignemo vidjeti zalazak sunca iza Triglava. Jedan od najljepših i sigurno najimpresivniji pogled na Triglav je upravo iz doline Vrata, jer se na relativno maloj udaljenosti nalazi grandiozna sjeverna stijena Triglava, druga po visini u Sloveniji sa svojom visinom od 1400 m. Dok vodiči dogovoraju detalje oko smještaja, ostali koriste priliku za fotografisanje i uživanje u pogledima na Triglav, Škrlaticu, Dolkovu Špicu. Prije večere i sumraka nam ostaje još malo vremena da provjerimo opremu i održimo kratko predavanje o kretanju po via ferrata smjerovima i načinu korištenja tehničke opreme, za one koji je prije nisu imali priliku koristiti. Neko nakon toga stiže da naruči i večeru, a nekome ostaje da jede suhe kifle, jer kuhinja radi samo do 20 časova.

Ranoranioci stižu da vide vrh Triglava obasjan suncem, dok oni sporiji moraju da se zadovolje pogledom na oblake koji su prekrili stijene. Pošto je naša polazna tačka za uspon udaljena nekoliko sati vožnje, krećemo rano prema Mangartu. Uz put nam se otvaraju sjajni vidici prema vrhovima Julijskih Alpi, ali vidimo i tamne oblake koji dolaze iz pravca jugozapada i ne obećavaju dobro vrijeme na planini. Prelazimo granicu bez graničara, da bismo se nakon pola sata vožnje kroz Italiju, opet vratili u Sloveniju. Može se učiniti kao čudan itinerer, ali to je ipak najbolji put prema našoj destinaciji. Prolazimo pored Rabeljskog jezera ili Lago del Predil, kako ga zovu Italijani i kujemo plan da se tu okupamo nakon silaska sa planine. Ubrzo stižemo do početka Mangartske ceste, koja je cesta sa najvišom nadmorskom visinom u Sloveniji. Dolazi do Mangartskog sedla, na visini  od 2072 m, duga je 12 km, ima 17 vrlo oštrih zavoja i 5 tunela. Naš vozač nas ipak sigurno dovozi do vrha.

Iako vrijeme ne obećava, brzo se spremamo za polazak. Nakon pola sata hoda, dijelimo se u dvije grupe i jedni drugima želimo sretan uspon. Manja grupa kreće težim Slovenskim smjerom, a veća ide Italijanskim smjerom, koji je nešto lakši. Na oba smjera se nalaze sajle za osiguranje i oba su kvalifkovana kao Via ferrata smjerovi. Ubrzo nakon polaska ulazimo u oblak i kiša polako počinje da pada, tako da nam je pogled doseže tek nekoliko metara ispred, što možda i nije loše, bar za one koji se plaše pogleda u provaliju. Kretanje nam značajno otežavaju mokre i klizave stijene i potrebna je potpuna koncentracija za svaki korak i pokret. Ipak, svi iz manje grupe sretno stižemo do vrha treće po visini planine u Sloveniji, koja je sa visinom od 2679 m odmah iza Triglava i Škrlatice. U isto vrijeme gore pristižu i planinari iz veće grupe, koji nam kažu da je većina njihove grupe stigla do vrha, ali je nekoliko planinara odustalo zbog lošeg vremena ili zahtjevne staze. Napravili su dobru odluku, jer svi moramo poznavati svoje granice i praviti dobre procjene. Jedan od najvećih svjetskih alpinista, Ed Viesturs je pametno rekao da je dolazak na vrh opcija, ali silazak je imperativ.  Čestitamo jedni drugima na usponu i nakon kratkog fotografisanja, svi zajedno krećemo nazad Italijanskim smjerom. Opet se potvrđuje da je silazak sa planine ako ne teži od uspona, onda bar jednako težak, posebno u ovim vremenskim uslovima. Potrebno je mnogo pažnje da bi se sigurno sišlo niz klizave i strme stijene. I pored toga je bilo nekoliko padova, ali su svi na sreću završili bezazleno i bez ozbiljnih povreda. Iako tokom uspona i na samom vrhu nismo mogli uživati u pogledima, planina nas dok silazimo nagrađuje povremenim sunčanim intervalima i pogledima kroz razbijenu oblačnost. Vidimo Belopeška jezera sjeverno od planine, kao i vrhove Jaloveca, Male Mojstrovke, Prisojnika.

Svi sretno stižemo do parkinga gdje nas očekuje prava gozba, koju nam je i ovaj put spremio naš prijatelj i domaćin Brane Meh. Svima nam je trebalo takvo okrepljenje, pa smo mu veoma zahvalni na trudu. Nakon bogatog obroka smo obavili i ono što nismo stigli na vrhu, krštenje onih kojima je ovo prva najveća visina. Ostaje nam još da se spustimo Mangartskom cestom, što je nekima veći izazov nego uspon na planinu, pa put provode sjedeći na podu autobusa, bez opasnosti da im pogled ode prema provaliji. Ali naš vozač i ovaj put pokazuje da je dorastao zadatku i na kraju biva nagrađen aplauzom, a na Božinu incijativu i skromnim prilozima. Pozdravljamo Julijske Alpe i Sloveniju, do skore ponovne posjete.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Darko Dragić, Nataša Milošević, Sanja Maglov, Duška Milanović i Draško Zgodić.

[srizonfbalbum id=49]

Ljepota je u oku posmatrača, kaže izreka. Svaki planinar ima neku planinu koja mu je posebno draga i lijepa. Ali gotovo svi koji su vidjeli Dolomite, složiće se da nema ljepših planinskih predjela. To mišljenje dijeli i naša grupa, koja je protekle sedmice posjetila dio masiva Dolomita. Planinari “Klekovače”, uz prijatelje iz PSD “Patrija”, Gradiška i PD “Trebević”, Istočno Sarajevo pohodili su najviši vrh Dolomita i Marmolada grupe, Punta Peniu (3343 m) i Piz Boe (3152 m), najviši vrh Sella grupe.

U srijedu, malo prije ponoći krećemo na naše putovanje iz Prijedora. Odlično raspoloženu ekipu u kombiju, dodatno razveseli vijest da je kuma jedne učesnice pohoda upravo rodila djevojčicu. Odlučujemo da to proslavimo uz gutljaj Natašine prepečenice. Osim vozača, naravno. Nakon prelaska u Sloveniju, srećemo i naše drugare iz Sarajeva i Gradiške, ali i planinare iz Banja Luke, koji putuju na istu destinaciju, ali uz malo drugačiji plan uspona. Naša grupa sada broji 13 članova i zaključujemo da će to biti sretan broj. Prva destinacija na koju idemo je mondensko mjestašce Cortina d’ Ampezzo. Uz jutarnju kaficu i obilazak prodavnica sportske opreme uživamo u pogledima na savršeno uređene terase kuća i hotela, kao i na okolne planinske vrhove. Neki ne mogu da odole konzumerističkim porivima i bacaju se u trošak, ali svi uz smijeh zaključujemo da je to bio neophodan komad opreme, jer samo takve kupujemo. Slijedeća tačka na našem putovanju je planinski prevoj Passo di Giau (2236 m). Sigurno jedan od najljepših planinskih prevoja na Dolomitima pruža prekrasne poglede na Marmoladu, Sella grupu, Tre Cime de Lavaredo, Croda Rossa. Posebno je omiljen među biciklistima i motociklistima, a jedan je od sedam prevoja koji se nalaze na putu Dolimiti Maratona, jednodnevne biciklističke trke koja se održava svake godine još od 1987. U popodnevnim satima stižemo u Canazei, koji će biti naša baza naredna tri dana. U kampu sa odličnim uslovima postavljamo šatore, kupujemo potrebne namirnice i u večernjim satima naš roštilj majstor Pele počinje sa svima omiljenom aktivnošću pripreme mesnih preađevina na žaru uglja. Uz kvalitetnu večeru i poneko pivo, odlazimo na počinak da bi sutra bili spremni za glavni uspon.

Jutro obećava lijepo vrijeme i tačno po planu krećemo prema prevoju Fedaia (2054 m), gdje se uz istoimeno jezero nalazi i Muzej Prvog svjetskog rata. Iako smo mi stigli na vrijeme, Italijani su odlučili da je to jutro baš odlično vrijeme da popravljaju žičaru, pa već u polasku kasnimo gotovo sat vremena. Nakon dolaska do doma Pian dei Fiacconi (2626 m), brzo krećemo na stazu 606 koja nas vodi prema Via ferrata smjeru ka vrhu Marmolade. Nakon prvog stijenovitog dijela, dolazimo do glečera, prije kojeg montiramo opremu za kretanje po zaleđenim površinama. Mnogi prvi put u realnim uslovima stavljaju dereze i uzimaju cepin u ruke, ali bez problema prelazimo do stijene gdje počinje naš uspon uz čelično uže. Pakujemo dereze i cepine i nekoliko narednih sati koristimo naše via ferrata setove. Uspon je na mnogim mjestima gotovo vertikalan, ali vrlo dobro osiguran pa napredujemo bez problema. Prolazimo pored sedla Forcella Marmolada (2896 m), gdje vidimo ostatke bunkera iz Prvog svjetskog rata. Rat od kojeg je prošlo stotinu godina je ostavio mnoge ožiljke na planini, ali je zaslužan i za popularnost Via ferrata smjerova, koji su upravo u ratu prvi put korišteni da bi se premostile okomite litice Dolomita. Prije izlaska na vrh opet mijenjamo opremu, jer izlazimo na glečer. Na vrhu Punta Penia (3343 m) se zadržavamo samo koliko je neophodno da napravimo nekoliko fotografija, jer se vremenske prilike naglo kvare i nebo iznad nas prekrivaju oblaci, a u daljini čujemo i grmljavinu. Neki su ipak uspjeli da se domognu i pečata sa vrha, koristeći se lukavstvom. Prema žičari silazimo Via normale stazom, koja uz mali dio pokriven užetom, uglavnom prelazi preko glečera Marmolada, najvećeg u Dolomitima. Formiramo tri naveze i bez većih problema se spuštamo do kraja glečera. Na glečeru vidimo pukotine i svima je sada jasno zašto se krećemo u navezu. Na žalost, zbog jutarnjeg kašnjenja, ne stižemo na žičaru. Ne ostaje nam ništa drugo nego da krenemo pješice prema podnožju, nadajući se da će nas zaobići nevrijeme. Srećom, tako je i bilo. Palo je samo nekoliko kapi kiše, a grmljavina se zadržala u daljini, iako pogled na susjedne vrhove nije obećavao ništa dobro. Čini se da je 13 ipak sretan broj. Nakon silaska radimo ono što smo trebali na vrhu da je bilo vremena, čestitamo jedni drugima na uspješnom usponu i krećemo prema kampu na zaslužen odmor.

Slijedeći dan je rezervisan za laganiji i tehnički nezahtjevan uspon na vrh Piz Boe (3152 m), najvišu tačku Sella grupe, poznat po svom specifičnom izgledu piramide, koja se uzdiže iznad gotovo ravnog platoa. Dvoje umornijih članova odlučuju da krenu žičarom, a mi ostali sa prevoja Pordoi krećemo stazom koja vodi preko sipara. Uz mali odmor kod doma Forcella Pordoi (2848 m), nastavljamo ka vrhu gdje nas čeka iznenađenje. Naši prijatelji Mira, Pop i Mišo nas čekaju na vrhu uz dobrodošlicu u vidu pršuta, slanine i sira. Iako smo mislili da ćemo ih vidjeti tek slijedeći dan na moru, odlučili su da nas iznenade na samom vrhu. I uspjeli su u tome. Na vrhu Piz Boe (3152 m) radimo ono što nismo stigli juče. Po staroj planinarskoj tradiciji prusikom „bičujemo“ one koji su prvi put na ovoj visini. Koristeći raspored Braco-Seka, koji nam predlaže Brane, Milica je zadužena za muški dio ekipe, a Igor i Draško za ženski. Sada su zvanično kršteni za visinu od 3343 m. Prilikom silaska veću pauzu pravimo na vidikovcu Sass Pordoi, u restoranu La Terrazza delle Dolomiti, gdje neki od nas jedu but neke nepoznate životinje koji je veoma ukusan. Uz panoramski pogled prema većini vrhova Dolomita, za koji je zaslužan izdvojeni položaj Sella grupe, neminovno je bilo odavanje čarima selfie-ja i drugih foto varijacija. Darko i Brane prednjače u tim poduhvatima, zaslužujući titulu zvaničnih fotografa.

Pred veče stižemo u kamp i spremamo sve za još jedno veče uz roštilj, vino i pivo. Ni kiša nas nije omela da taj plan provedemo u djelo. Ranom zorom u nedjelju ustajemo i vozimo se prevojima i zavojitim cestama Dolomita. Prolazimo samo nekoliko kilometara od mjesta u kome je u Prvom svjetskom ratu ranjen i poznati pisac, Ernest Hemingvej. Ove planine nisu samo mjesto velike prirodne ljepote nego imaju značajnu i burnu istoriju. Vozimo se prema Istri, da ovaj pohod zaključimo na najbolji mogući način, na plaži. Tamo su otkriveni novi načini kreiranja podvodnih fotografija, uz potpuno inventivne zarone gdje iznad vode ostane cijelo tijelo, a samo se nos i oči nađu pod vodom.

Dok putujemo nazad, uz pjesmu i smijeh, rađaju se ideje za neke nove uspone i nove planine. Ipak, svi smo sigurni da ćemo opet posjetiti Dolomite. Ako ne zbog ljepote, onda zbog pečata u knjižicama.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Bojana Derkuća-Bevandić, Nataša Milošević, Darko Dragić i Draško Zgodić.

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Planinarski savez Republike Srpske organizovao je obuku za vodiče III kategorije. Obuka je organizovana uz pomoć instruktora iz Planinarskog saveza Srbije i logističku pomoć Planinarskog društva „Klekovača“ Prijedor.

Ova zanimljiva aktivnost se odvijala u periodu od 17. do 25. juna 2017. godine u planinarskom domu „Kotlovača“ na Kozari. Instruktorski tim su činili: Slobodan Gočmanac – Cole kao čef kursa i instruktori Duško Blažić, Milorad Kličković, Goran Burić i Marko Sarić. Obuci je pristupilo devet planinara iz šest planinarskih društava našeg Saveza među kojima i naših troje članova: Tanja Timarac, Milica Bogdanović i Radenko Derkuća. Kandidati na obuci su imali priliku da sistematišu svoja prethodna znanja i vještine i da steknu nove. Izučavali su оprеmu, pоznаvаnjе plаninа, vоdičku djеlаtnоst, pоdučаvаnjе – mеtоdičkо prеnоšеnjе znаnjа, аnаtоmiјu i fiziоlоgiјu, оriјеntаciјu i nаvigаciјu, mеtеоrоlоgiјu, bеzbjеdnоst i spаsаvаnjе u plаnini, prvu pоmоć i prаvnа pitаnjа. Nastava se izvodila kroz teoretska predavanja u planinarskom domu i praktičnu nastavu u okolini pl. doma (Zečiji kamen, Bešića poljana) koji ima idealne uslove za ovakav vid obuke.

Kandidati su izveli i jedan marš u dvije grupe: od pl. doma „Kotlovača“ do Kozaračkog kamena i od pl. doma do Bešića poljane i Jankovića kamena. Prilikom tog marševanja neposredno je izvođena obuka iz vođenja planinarskih tura a u noćnim satima planinari su morali da zanoće u improvizovanom smještaju – bivaku kojeg su morali sami da sagrade.

U subotu, 24. juna izvršeno je praktično, pismeno i usmeno testiranje. Svi kandidati su uspješno položili testove i stekli zvanje „Vodič izleta i pohoda III kategorije“. Na svečanosti koja je bila upriličena naveče u pl. domu „Kotlovača“ novi vodiči su u rasterećenijoj atmosferi mogli da popiju i koju čašicu više i da razgovaraju uz logorsku vatru.

U nedjelju u jutro podjeljene su diplome i značke novim vodičima i nagrade prvorangiranima. Za najboljeg polaznika obuke proglašena je Milica Bogdanović (PD “Klekovača”) koja je za poklon dobila kacigu sa posvetom. Drugorangirani je bio Aleksandar Balaban (PK “Abonos”) a trećerangirani Radenko Derkuća (PD “Klekovača”) koji su na poklon dobili knjigu sa posvetom.

Novi vodiči su već tada dogovorili zajedničke planinarske ture i druženja.

Mi im želimo da imaju dosta uspješnih tura sa sigurnim korakom i novim drugarstvima!

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Radenko Derkuća, Draško Zgodić i Marko Sarić

[srizonfbalbum id=47]