Vijesti
now browsing by category
Vijesti PD Klekovača
Proljetno uređenje
“Proljetno uređenje grada” je akcija koja se u Prijedoru sprovodi godinama. Ono obuhvata čišćenje grada, uređenje zelenih površina oko škola, poslovnih objekata, stambenih zgrada, ulica, trotoara, obala, korita rijeka i drugih neuređenih površina na području grada.
U Planinarskom društvu “Klekovača” Prijedor je odlučeno da se priključimo ovoj akciji. Grad Prijedor nam je odobrio 200 komada sezonskog cvijeća koje je uzgojeno u Komunalnom preduzeću. Dobijeno cvijeće smo posadili u dvorištu kod planinarskog doma na Kotlovači tokom vikenda 19-20. maja 2018. godine čime su dom i njegova okolina učinjeni ljepšim. Cvijeće je posađeno u vidu leje pored stepenica, malog “trga” da se kamuflira šaht i u vidu visećih vrtova. Od crvenog i bijelog cvijeća napravljen je aranžman u vidu planinarske markacije. Za formiranje leja korišten je kamen iz potoka i šumska zemlja – dakle materijali iz okoline.
Ovom prilikom se zahvaljujemo Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove grada Prijedora na ukazanom povjerenju i vrijednoj donaciji!
Takođe, pored cvijetnog uređenja doma vršeni su opsežni radovi na rekonstrukciji drenažnih kanala pored doma, posebno sa odvodnjom vode sa Draginog i Nirinog izvora i sa sezonskog potoka ispred doma. Na ove radove smo se odlučili nakon što su velike kišne padavine i naglo topljenje velikih količina snijega odnijele dio puta i produžile višegodišnji problem izlijevanja vode na put.
Vršeno je mašinsko i ručno čišćenje drenažnih kanala te izlijevanje betonskog šahta sa polaganjem betonskih cijevi koje odvode vodu od izvora prema potoku. Izlijevanje šahta, polaganje cijevi i mašinsko kopanje izveli su radnici NP “Kozara” na čemu smo im veoma zahvalni. Saradnja našeg Društva i NP “Kozara” je veoma dobra i uspješna i ogleda se u realizaciji zajedničkih projekata, održavanju planinarskih staza i puteva, ekologiji.
Novoiskopane i očišćene kanale bilo je potrebno nasuti drenažnim kamenom kako bi sav prethodni posao imao svoju smisao. Za potrebnu kamenu frakciju 16-60 za ove svrhe obratili smo se kompaniji ArcelorMittal d.o.o. Prijedor koja nam je, kao društveno odgovorna komapnija, donirala 15m3 kamenog agregata koji smo ručno rasporedili po kanalima. ArcelorMittal nam je i 2013. godine donirao 15m3 kamenog agregata za nasipanje staza oko doma i sa razlogom možemo da kažemo da nam je vjerni partner u realizaciji naših aktivnosti. Zbog svega toga veliko im hvala!
Tekst i fotografije: Marko Sarić
[srizonfbalbum id=75]
Projekat obnove i uređenja planinarskih staza – EOCA
Trebević i Treskavica 2018
Nakon uzbudljivog zimskog uspona na planinu Visočicu u januaru ove godine, planinari PD „Klekovače“ su opet krenuli put Sarajeva. Kada idemo u ovaj kraj, domaćin nam je uvijek isti, naš Igor Milošev, a planine koje smo obišli ovoga puta su Trebević (1629mnv) i Treskavica (2088mnv).
Kako nas je čekao dug put i dvije planine morali smo poraniti. Ovoga puta prevarili smo zoru i iz Prijedora krenuli u subotu u 3h. U Banja Luci nam se pridružuju naši drugari i nastavljamo dalje. U Lukavicu, po planu, stižemo u 8:30h. Tu se nalazimo sa Igorom i planinarima iz Gradiške, Dervente i Istočnog Sarajeva te sada kao velika planinarska grupa od oko 50-tak planinara, tačno u 9h, sa polazne tačke na 550 mnv krećemo put najviše tačke Trebevića. Ovaj uspon je ujedno i premijera novo trasirane planinarske staze koju su, uz finansijsku podršku USAID-a i IOM-a, uredili i markirali planinari PD „Trebević“ iz Istočnog Sarajeva. Kako se Trebević uzdiže neposredno iznad grada, ova planina je od davnina bila omiljeno izletište Sarajlija. Organizovano planinarenje i izgradnja planinarskih domova i staza počela je nakon dolaska Austro-Ugarske na ove prostore krajem 19. vijeka. Osim planinarskim stazama, Trebević je sa Sarajlijama a i drugim putnicima namjernicima povezan i asfaltnim putem a odnedavno je, prvi put nakon rata, proradila i trebevićka žičara koja omogućava dolazak iz centra grada na planinu za samo nekoliko minuta. Zbog idealne konfiguracije terena ovdje je, u svrhu održavanja 14. Zimskih olimpiјskih igara 1984. godine izgrađena staza za bob i sankanje i tu su održana takmičenja u ovim disciplinama. Nažalost, ovaj objekat, za koji kažu da je bio najskuplja investicija ZOI 84, potpuno je devastiran. Vjerovatnoća da će se staza, od koje je ostalo samo betonsko korito, ponovo privesti svojoj namjeni je mala ali tračak optimizma budi činjenica da domišljate Sarajlije koriste stazu za vožnju biciklom i trčanje. Na vrh Trebevića (1629mnv), nešto sporijim tempom zbog veličine grupe, ali i velike visinske razlike od 1079 metara koju je valjalo savladati, stižemo u 15h. Vrijeme je djelimično oblačno ali ipak uspjevamo da uživamo u pogledu na okolne planine. Sa vrha se spuštamo sjevernom stranom ka Brusu. Silazimo širokom šumskom stazom i nailazimo na dva povezana napuštena objekta. Jedan je izgrađen krajem 19. vijeka kao prvi planinarski dom, a drugi prostrani dom koji se na njega nadovezuje izgradili su planinari željezničari u spomen njihovom kolegi i narodnom heroju Vasi Miskinu. Sada ovi objekti stoje kao sumorni spomenik ljudskog nemara i destrukcije. U silazku nailazimo i na tablu koja kaže da je, u nekim boljim vremenima , na ovom prostoru bila i planinska botanička bašta „Alpinetum“. Sve u svemu, Trebević je lijepa planina sa idealnom konfiguracijom za brojne aktivnosti i dugom tradicijom planinarenja ali i sa vidljivim ožiljcima koje su ratna dešavanja i poslijeratna zanemarivanja učinila ovoj planini. Ostaje nada da će novi naraštaji planinara i ljubitelja prirode ispraviti ovu nepravdu i učiniti da ova planina ponovo zablista starim sjajem.
Iz Brusa nastavljamo vožnju prema Treskavici koja je od Sarajeva udaljena 30 km. Najpogodniji pristup Treskavici je iz sela Turovi (875 m). Makadamski put, koji od ovog sela vodi ka planinarskom domu je pogodan za terenska ali ne i za druga vozila tako da od ove tačke, uz radoznale poglede mještana i natovareni teškim ruksacima, nastavljamo dalje pješke i u Planinarski dom „Radovan Bjelica“ stižemo za oko sat vremena. Nakon smještanja po sobama, ostatak večeri provodimo u zabavi i to sa povodom. Ovoga puta to je bila proslava godišnjice braka naših Mirjane i Saše Gajić koji su za nas pripremili pravu gozbu. Ni mi nismo zatajili pa smo naše „mladence“ iznenadili sa torticom i dobrim željama za budući zajednički život. Uz zvuke gitare, pjesmu i dobru trpezu žrtvovali smo koji sat sna za druženje sa dragim prijateljima.
Vrijeme predviđeno za spavanje je začas proletjelo. Neki su ustali u 5h da se na miru pripreme za predstojeći uspon a neki su bili u „last minute“ aranžamanu. U svakom slučaju, svi smo, kao disciplinovani planinari, na stazi bili u dogovoreno vrijeme i tačno u 7:00h krenuli na uspon. Odmah na početku staze Treskavica pokazuje prvi u nizu svojih aduta a to je vodopad Skok koji moćno izvire iz stijene sa nekoliko stotina metara visine. Nastavljamo markiranom šumskom stazom i nakon 2h izlazimo na proplanak iznad Velikog jezera (1548mnv) i opet smo zatečeni ljepotom prizora ispred nas. Već od ove nadmorske visine na sjevernim padinama i uvalama ima još dosta zaostalog snjega koji se topi i prilično je klizav pa se oprezno krećemo. Nakon izlaska na greben zaključujemo da imamo dovoljno vremana da obiđemo i obližnji vrh Pašina (2070 mnv) odakle, uz povremene nalete vjetra krećemo ka Đokinom tornju. Na najviši vrh Treskavice (2.088) stižemo u 11h. Vidljivost je odlična pa uživamo u pogledu na okolne planine, prije svih Visočicu koju od Treskavice dijeli rijeka Ljuta i Bjelašnicu koja je sa Treskavicom povezana preko uzvišenja Hojta. Ova planina je ime dobila po čestim podrhtavanjima tla a specifičnost njenog najvišeg vrha je u tome što ima tri različita imena: Đokin toranj, Mala ćaba i Pakliješ. Bilo kako bilo, ovaj vrh a i cijela planina su jedinstveni u svojoj raskošnoj ljepoti tako da ime po kojoj ćemo nazvati tu ljepotu i nije toliko značajno. Treskavica je i planina sa brojnim izvorima kojih prema legendi ima čak 365. Krasi je i pet glacijalnih jezera na nadmorskoj visini iznad 1500 m. To je i prostor jedinstvene flore i faune. Nažalost, za vrijeme posljednjeg rata, ova planina je bila poprište žastokih ratnih dejstava te su na njenim prostranstvima zaostale mnogobrojne mine i nije preporučljivo odvajanje od markiranih staza i kretanje bez vodiča koji poznaju ovaj teren.
Ljepota ponekada zavara čovjeka pa zaboravi i gdje je i kuda treba dalje da ide ali zato naši vodiči, otporni na sve izazove, naređuju pokret nazad i to kružnom stazom, koja , preko „Hercegovačkih vrata“ prolazi sa druge strane Velikog jezera gdje pravimo pauzu kako bi sada, iz neposredne blizine, uživali u pogledu na najveće i najljepše treskavičko jezero. U dom stižemo u 15:00h . Nakon ukusnog ručka opet smo sa ruksacima na leđima i krećemo onom istom stazom ka Turovima. Okrepljeni i zadovoljni, u smiraj dana, brzo odmičemo šumskim putem ostavljajući iza sebe ovo prelijepu planinu….do nekog narednog viđenja.
Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Nataša Milošević, Bojana Derkuća Bevandić, Aleksandar Gajić, Luka Ivanković, Radenko Derkuća i Draško Zgodić
[srizonfbalbum id=74]
Pohod u povodu Dana Grada
Majski dani u Prijedoru u znaku su proslave Dana Grada u spomen na oslobođenje od okupatora u II svjetskom ratu. Dan Grada se obilježava nizom kulturnih, zabavnih i sportskih svečanosti. Jedna od njih je planinarski pohod od Maslin baira do Kotlovače u organizaciji Planinarskog društva “Klekovača”. Staza ovog pohoda je dio nekadašnje “Transverzale Kozare” koja se, između ostalog, obilazala za Dan oslobođenja.
Planinari su se okupili na dobro poznatom zbornom mjestu ispred Sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru u nedjeljno jutro 13. maja 2018. godine. Dobrim starim TAM-ovim autobusom krenulo je njih 45 prema selu Malo Palančište na početak staze. Nakon pozdravne riječi sekretara Društva Marka Sarića, po koje šale i upoznavanja sa vodičima krenulo se na uspon “žutim putem”. Početni dio uspona je savršen za brzo izbijanje znoja i postizanje radne temperature. Krivudavim putem kroz šumu za 40-tak minuta izašli smo na Maslin bair (691m). Bair, inače, na turskom znači brdo tako da smo se mi uspeli brdo nekog Masle.
Na vrhu se nekada nalazila trigonometarska drvena piramida kuju je zub vremena ili nevremena pokvario pa je tu sad lovačka čeka koja je, naravno, svima izazov da se na nj popnu. Nedaleko od vrha nalazi se proplanak Maslinovac sa izvorom pitke vode (na toj visini čak!) i lovačka koliba – mjesto za odmor duše i tijela. Planinarima je zaista za to i poslužilo, da se natankaju vodom i energijom.
Vodičica Tanja Timarac je, da se ne bismo puno hladili (u stvari, da se ne bismo puno odmorili!) naredila pokret dalje. Od Maslin baira staza vodi visom Kozare i na pojedinim mjestima se ukazuju prelijepi vidici na jug prema Prijedorskom polju ili na sjever prema Knešpolju. Pored kuće Vojina Ritana, inače mjesta gdje se na Kozari nalazi kuća na najvišoj nadmorskoj visini, smo prošli, za trenutak stali, odmorili i divili se njegovom stadu lijepih koza koje su nas odmah podsjetile na Hajdi i zdravo planinsko mlijeko.
Uz lagan hod i povremene pauze da se ne umorimo previše preko Krompirišta, Mitrovića, Džamišta došli smo do Bešića poljane i skretanja prema planinarskom domu na Kotlovači. Oborili smo se prema domu i valjalo je sad kočiti nogama, koljenima a neko i prednjim nogama. Nije to bilo toliko strašno jer je na umu bio uvijek dobar grasulj i hladno pivo koje nas čeka. Sav ručak je brzo nesto, vjerovatno zato što je bio dobar a i pivo je isto tako nestalo, vjerovatno zato što su mušterije bile dobre.
Na pohodu je bilo omladine iz naše planinarske sekcije u Elektrotehničkoj školi ali i najmlađi učesnik Ilijana-Jana Balaban kojoj smo poklonili člansku knjižicu.
Vodiči na pohodu su se potrudili da svi sretno i zdravo stignu do odredišta a oni su: Tanja Timarac, Duško Vujičić, Igor Ostojić i Marko Sarić.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Vedrana Zgonjanin, Predrag Marin, Srđan Čavić, Nemanja Turudija i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=73]
Pecijine staze
Posljednji aprilski vikend, tačnije posljednju aprilsku nedjelu 2018. godine, planinari PD “Klekovača” iz Prijedora bili su gosti Planinarsko-sportskom društvu “Pecija” iz Kozarske Dubice koji su organizovali planinarsku akciju “Pecijine staze”. Ova akcija se održava u sklopu proslave dana opštine Kozarska Dubica.
Dvadesetak članova našeg Društva se, u rano nedjeljno jutro u 7h, okupilo ispred Gimnazije da se uputi Peciji i njegovim hajducima u pohode. Nisu to oni hajduci nego isto tako neki drugi dragi ljudi koji će se pojaviti u Dubici i sa kojima će biti lijepo provesti lijep proljećni dan. Uz koju šalu, pošalicu i čašicu razgovora brzo smo došli (među prvima oko 8:15) do planinarskog doma u selu Vojskova. Nakon dočeka svih učesnika akcije i fotografisanja ispred doma i obližnjeg spomenika žrtvama fašističkog terora iz II svjetskog rata kojih, na žalost, na ovim prostorima ima puno, krenuli smo obroncima Kozare do manastira Moštanica.
Na stazu dugu 12 km od Vojskove do manastira Moštanica krenulo je oko 90 planinara svih uzrasta i to je ono što najviše raduje, bez obzira na generacijsku razliku, ljubav prema prirodi i planini je ono što ih vezuje. Bili su tu i planinari iz Kozarca, Maribora i Kozarske Dubice i to ne samo članovi dubičkog planinarskog društva nego i drugi građani koji vole da pješače u prirodi. Naravno, kako to na Kozari često biva i ove godine je blato dobro “rodilo”. Gliba je bilo na sve strane, ukrašenog dobrim traktorskim kolotrazima. Možda se to neka nova hajdučija igra sa nama. Ko zna! Uglavnom, ništa nam nije narušilo odličnu atmosferu. Pravili smo česte pauze za jelo i koju kapljicu vatrene vode. Unutar redova Klekovače bila su dva najmlađa učesnika pohoda, unuka i unuk naših Mrđe i Peleta (kostolomca). Djeca nisu posustajala i bodrila su sve nas svojom duhovitošću i živahnošću.
Nakon četiri sata hoda (vodiči “Pecije” su davali pauze ali pssst, niko ne smije znati jer četiri sata hoda treba da djeluju opasno i strašno) došli smo do platoa ispred manastira Moštanica. Nakon tog višečasovnog pješačenja učesnike planinarskog pohoda „Pecijine staze“ na Moštanici je dočekao grah za ručak a druženje i zabava nastavljeni su uz nastup Folklorne sekcije „Una“ Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta”.
Domaćini su nam dodjelili zahvalnice za učešće sa likom Petra Popovića Pecije. Nakon toga naš vođa puta, naš “hramabaša” Pele je sa svojom “hajdučijom” krenuo nazad prema Prijedoru uz zahvalnost dubičkim “jatacima” na lijepo organizovanoj i ponovo rođenoj planinarskoj akciji.
Tekst: Vedrana Zgonjanin i Marko Sarić
Fotografije: Vedrana Zgonjanin, Radivoje Petković, Zoran Petrić i Predrag Marin
[srizonfbalbum id=71]
Gosti u Kotlovači: BOČ Kostrivnica – Kolektor CCL
Proljeće je konačno stiglo i u Kotlovaču. Upravo ta činjenica, ali nadamo se i naše gostoprimstvo, je zaslužna što smo prethodni vikend u planinarskom domu ugostili mnogobrojne ljubitelje prirode.
Ovaj put su naši gosti bili zaposlenici kompanije Kolektor CCL iz Laktaša i planinari Planinarskog društva „Boč“ Kostrivnica iz Slovenije. Iako su jedni došli kao iskusni planinari, a za druge se nadamo da će to tek postati, zajednička im je ljubav prema prirodi i uživanje u istoj.
Naši gosti iz Planinarskog društva „Boč“ iz Kostrivnice su ovaj dolazak planirali još od prošlog ljeta, kada je njihov vodič u oglednoj turi obišao prostorije našeg doma i kada smo dogovorili okvirne detalje posjete. Sada je došlo vrijeme za realizaciju tog plana i grupa od dvadesetak planinara je stigla Kozari u pohode.
Uz pratnju naših vodiča, grupa je u dva dana boravka obišla najzanimljivije lokalitete u Nacionalnom Parku Kozara, poslušala predavanje kustosa u Muzeju na Mrakovici, ali i uživala u kulinarskim specijalitetima ovog kraja. Jedan od planinara je odlučio da stazu od Kozaračkog kamena do Mrakovice pređe potpuno bos. I tako je bilo sve do nedjelje ujutro kada su naši dragi gosti krenuli put Slovenije, sa usputnom stanicom na Manjači.
Zaposlenici Kolektor CCL su, za razliku od planinara, na Kozari boravili samo jedan dan. Iako nisu planinari hrabro su odlučili da do Kotlovače dođu pješice planinarskom stazom. Mnogima je i to bilo malo, pa su prošetali i do Zečijeg kamena, lokaliteta koji im se posebno svidio. S obzirom da su rano stigli do doma, bilo je dovoljno vremena za sve planirane aktivnosti tog dana, a koje su pored šetnje u prirodi, pripreme hrane i druženja uključivali i poslovne prezentacije, kao poslovni dio ovog „team building-a“. Nakon svega navedenog, svima je prijala odlična čorba i roštilj koji su vrijedni članovi grupe pripremili.
Kotlovača je ovog vikenda ugostila više od 80 ljudi i ponovo je imala onu predratnu sliku koje se sjećaju mnogi stariji planinari. Iskreno se nadamo da smo se pokazali kao dobri domaćini i jednoj i drugoj grupi. Opet ih pozivamo da budu naši gosti, u što skorijoj budućnosti.
Tekst: D. Zgodić
Fotografije: P. Zorić, B. Jojić, B. Zgodić i D. Zgodić
[srizonfbalbum id=70]
Aleja ljubavi
Kao društveno odgovorna kompanija Tropic maloprodaja d.o.o. je Gradu Prijedoru donirala 100 sadnica tuje za Dan zaljubljenih. Danas su posađene na lokalitetu Stari Grad, uz pomoć takođe društveno odgovornih članova Planinarskog društva „Klekovača” Prijedor i Nacionalnog parka “Kozara”.
[srizonfbalbum id=69]
Popusti za članove “Klekovače” u Alp Outdoor shop-u
Dani zime na Kozari
Dani zime na Kozari je manifestacija koju planinari rado isčekuju. U sklopu ove dvodnevne manifestacije koja se održava po 12 put upriliči se niz aktivnosti koje su planinarima posebno zanimljive. Aktivno učešće u njima uzimaju i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.
Prvog dana manifestacije, u subotu 03. februara učestvovali smo i pomogli organizaciju Omladinskog marša koji je organizovao Klub ekstremnih sportova “Albatros” iz Prijedora. 24 planinara iz našeg Društva, PD “Kozara” iz Banja Luke i PSK “Poštar” iz Beograda krenulo je novom stazom iz Rajkovića prema planinarskom domu “Kotlovača”. Ambijent je bio zimski što je i normalno za ovo doba godine sa dosta snijega na stazi, sa dosta snijega koji je dolazio iz pravca neba i iz pravca savijenih grana stabala što je isto tako normalno za ovo doba godine. Prvi na čelu kolone, domaćin Marša Draško Anđelić, je imao najteži zadatak jer je prtio stazu a svakom sljedećem iza njega je bivalo sve lakše.
Prvi izazov na ovoj stazi bio je prelazak preko potoka. Vode nije bilo puno ali obala i pojedino kamenje je bilo zaleđeno te bi svaka egzibicija dovela do hrabrog zimskog kupanja u planinskom potoku, u ovom slučaju Kotlovači. Međutim, spretne ruke vodiča su pomagale da svi bezbjedno pređemo na drugu obalu i nastavimo strmom stazom do puta prema planinarskom domu.
PD “Klekovača” je u pl. domu “Kotlovača” pripremila čaj za sve učesnike Marša i što je možda najvažnije toplu prostoriju za odmor, doručak i čašicu razgovora. Kako bit planinarenje nije u sjedenju u toplom (čudna nekakva aktivnost!) krivudava marševska kolona se uz dolinu Kotlovače uputila lagano uzbrdo prema Bešića poljani. Hod je bio prilagođen najsporijem u grupi tako da se niko nije previše umorio i niko nije ostavljen iza zadnjeg vodiča, tj. goniča Marka Sarića.
Izašli smo na Mrakovicu i kod vodotornja nas je domaćin ugostio grasuljem sa kobasicama. Topao grah je prijao u hladnom danu a uz njega i crveni luk. Bili smo kao djeca u prodavnici igračaka. Najmlađi učesnik Marša desetogodišnji Nemanja Turudija je ovdje izrazio želju i postao član našeg Društva. Nemanja, dobrodošao i želimo ti puno uspjeha i druženja u planinama!
Odvažna grupa planinara se uputila nazad prema našem pl. domu kako bi proslavila godišnjicu aktivnog planinarenja našeg Darka Dragića i rođendan Bilje Zgodić. Slavljenicima čestitamo i drugarima koji su im priredili ovo iznenađenje jer je to bila zabava iznenađenja. Oni manje odvažni su ostali i uputili se na “Mrakovačku transverzalu”: Đuro – Bijele vode – Lane – Monument. Dakle, bit je u kretanju i obilasku predjela.
Sljedećeg dana, u nedjelju 04. februara na Mrakovici je bilo “finale” Dana zime na Kozari. Održavala su se razna sportska takmičenja vezana za zimu: od grudvanja i sankanja pa do skijanja, kulturno-zabavna dešavanja i takmičenja u pripremanju kotlića. Ekipa našeg Društva u sastavu Vanja Ševa kao šef kuhinje, Dario Duvnjak i Marko Sarić je pripremala kotlić. Izazov je bio u jutro približiti se mjestu kuvanja jer je gužva bila velika a masa ne bi bila masa kada dodatno ne bi stvarala pometnju.
Čorba je počela da se krčka a u nju se dodavalo sve ono što ne smijemo odati, zbog konkurencije. Smijemo odati da je bilo puno guljenja, sjeckanja, rendanja… Trebalo je sve to lagano miješati, sa “razumijevanjem” i čuvati da ne počnemo jesti prije nego što sudije ocjene kvalitet. Sudije su pored jela, izgleda takmičarske ekipe koja je imala na sebi planinarsku opremu a preko zanimljive kecelje, ocjenjivale i izgled štanda kojeg smo okitili našim zastavama, pojedinim dijelovima karakterističe planinarske opreme (cepin, dereze, pojas, prusici, konopci i naravno rančevi) kao i reklamnim materijalom. Takođe, na štandu smo posjetiocima ponudili mezu, kiflice, čaj, kafu, kuvano vino i rakiju. Za ovaj dio ponude su zaslužni naši Vedrana Zgonjanin i Ljubiša Aramanda. Sve se brzo popilo i pojelo jer je sigurno bilo ukusno i kvalitetno. Veću količinu vina za kuvanje smo dobili od lovaca LU “Srndać” iz Svodne na čemu im se i ovom prilikom zahvaljujemo. Bitan dio logistike ne bi bio ispoštovan da tu nije bio Božo (Blagoja) Jungić sa opremom za kuvanje i pripremanje hrane. Za dobru atmosferu oko štanda pobrinuo se Drago Motl sa harmonikom, Goran Vranješ i glumac Dean Batoz pa je naš prostor bio jedan od veselijih na cijelom takmičenju.
Uz dobru zabavu, puno veselja, smijeha i osmjeha na licima sviju nas i posjetilaca gastro ponuda sa štanda je brzo nestala ali čorba je došla na red. Prvo smo morali jedan tanjir odnijeti sudijama na degustaciju pa odvaditi učesnicima koji su radili na štandu a bilo nas je dosta te smo tek nakon toga, uz taktički manevar čekanja, čorbu počeli dijeliti. Kutlača tamo, kutlača onamo i za čas kazan od 60l čorbe je bio prazan. Neka, tako i treba, zbog toga je bio pripremljen.
Došao je trenutak dodjele nagrada najboljima. Prišli smo centralnoj bini očekivajući diplomu za učešće na manifestaciji. Međutim, rad svih učesnika štanda doprinio je da osvojimo II mjesto u kategoriji planinarskih društava. Svima koji su doprinjeli ovom uspjehu se zahvaljuemo!
Napravljeni su dogovori za naredno takmičenje i kako da unaprijedimo kvalitet.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Marko Sarić, Darko Dragić i Draško Anđelić
[srizonfbalbum id=68]
Visočica 2018
Poslije novogodišnjih i drugih praznika, kojih je ovaj mjesec prepun a koji sa sobom nose pretjerano uživanje u hrani i piću, bilo je vrijeme da se i planinari “Klekovače” vrate aktivnom životu i planinama.
Iako nismo bili tako lijeni i svaki vikend u januaru smo proveli na našoj Kozari, red je bio da organizujemo i jedan dvodnevni izlet na planini na kojoj ćemo u januaru pronaći i malo snijega. Izbor je pao na Visočicu (1974 m), planinu nadomak Sarajeva. Masiv Visočice je prirodna granica između centralne Bosne i gornje Hercegovine. Kanjoni rijeka Ljute, Neretve i Rakitnice je odvajaju od obližnjih planina Treskavice, Prenja i Bjelašnice, ali se pogled pruža mnogo dalje i prema Magliću, Veležu, Zelengori, Durmitoru.
Kao i obično, u ranim jutarnjim satima krećemo iz Prijedora, a u Istočnom Sarajevu nas čeka naš prijatelj, domaćin i dobar poznavalac terena kojim ćemo se kretati, Igor Milošev. Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan na vrh Puzim (1776 m). Na žalost, pristupni makadamski put kojim smo trebali da dođemo do mjesta za početak uspona nije bio dovoljno dobro očišćen, tako da je pristup motornim vozilima bio nemoguć, a vremena za pješačenje nismo imali. Odlučili smo da je bolje da se taj dan popnemo na vrh Subar (1820 m), koji obično nije na putu kada se prelazi greben ove planine.
Tako je i bilo, a nakon uspona na Subar i uživanja u sunčanom danu i snijegu, ostalo nam je vremena da na zaleđenim padinama vježbamo tehniku zaustavljanja cepinom, koja se koristi u slučaju pada na strmim padinama koje su prekrivene snijegom ili ledom. Najveći je problem bio pronaći dovoljno tvrdu i zaleđenu padinu, jer je dan bio sunčan i topao. Ali kada smo našli odgovarajuću, svi su se ozbiljno prihvatili posla, a mnogima je ovo bio prvi put da pokušavaju ove tehnike. Tako da je bilo zaustavljanja cepinom, ali i do sada rijetko viđene tehnike kočenja licem i šljemom. Bilo je brzog klizanja niz padinu, ali i pokušaja koji su završili i prije nego što su počeli. Zbog, kako kažu, lošeg rasporeda kostiju i mesa na ključnim dijelovima za ubrzanje. Uglavnom, svi su se složili da je naučeno nešto novo, a nadamo se da nećemo morati doći u priliku da nučeno i koristimo u realnim situacijama.
Nakon povratka se smještamo u topao i ugodan planinarski dom „Vrela“ i ostatak večeri provodimo uz druženje sa našim prijateljima i članovima koji žive u tom kraju.
Po planu, rano ujutro krećemo ponovo ka padinama Visočice, ovaj put direktnim smjerom na vrh Vito (1960 m). Padina je strma, ali svi znamo kako se kretati njome, a juče smo uvježbali šta moramo uraditi u slučaju pada. Snijeg na početku uspona nije sjajan, odnosno površinski sloj je mekan pa dereze nemaju pravi oslonac, ali pri vrhu je kora potpuno zaleđena i svi imaju priliku da osjete kako izgleda kretanje po ledenoj površini. Svi sretno dolazimo do vrha, gdje uz odmor i fotografisanje čekamo naše drugare iz PD „Kozara“, Banja Luka, koji su krenuli iza nas. Nakon toga zajedno sa njima nastavljamo jednom od sigurno najljepših grebenskih tura u našoj zemlji. Hodamo samim grebenom od vrha Vito, preko Velikog brda (1884 m) i Malog brda , pa sve do vrha Drstva (1808 m). Imamo prilike vidjeti iz neposredne blizine kako izgledaju snježne strehe, jedna od opasnosti koja vreba na planini. Dok usput nešto učimo, ipak je glavni fokus na prekrasnim predjelima koji nas okružuju i savršenom sunčanom danu. Vidimo i Lukomir, naseljeno mjesto na najvećoj visini u BiH (1495 m). Kako se dan bliži kraju tako se mi polako spuštamo prema domu i nakon kratkog odmora i srdačnog pozdrava prijateljima koji ostaju, krećemo put Prijedora. Ali sigurno smo da ćemo uskoro ponovo u ovaj kraj, jer je još mnogo divnih planina koje nismo posjetili.
Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Nataša Milošević, Igor Milošev, Radenko Derkuća, Darko Petković i Draško Zgodić
[srizonfbalbum id=67]