Vijesti
now browsing by category
Vijesti PD Klekovača
Martinje u Kutjevu
Sredina novembra je. Da nije žutog lišća i kalendara kome robujemo u savremenom dobu pomislili bismo da je proljeće i to kasno. Novembar zovu i studeni ali ovog puta bio je to vreli. Na granama su se pojavljivali pupoljci, negdje mlado lišće a našao se i po koji cvijet na livadi. Sve je bilo puno života kako onog pravog što ga priroda nosi tako i onog što ga ljudi donose. Na kutjevačkom glavnom trgu, Trgu graševine okupilo se mnoštvo planinara i ljubitelja vina kako bi prisustvovali najvećoj vinarsko-planinarskoj akciji u Hrvatskoj u organizaciji HPD “Vidim” iz Kutjeva. Vino je ovdje toliko popularno da i svoj trg ima. Prošle godine smo na ovom trgu i ovoj akciji bili prvi put a sad smo došli u dvostruko većem broju, 35.
Martinje je puno poznatiji pojam od njegovog značenja, tj. krštenja vina (zašto se baviti tehnikalijama kad je bolje uživati u konačnom produktu). 11. novembra 397. godine sahranjen je sv. Martin i na taj dan se, simbolike radi, mošt prevodi u mlado vino – vino se krsti.
Sreli smo mnoge srcu drage osobe iz svih krajeva bivše nam države. Nevjerovatno je kako planinarenje spaja a i vino, naravno. Doručak za sve učesnike je bio tu. Slavonija je to, nema da fali: čvarci, slanina, kobasica, švargla i za dezert kruh namazan sa masti a odozgo so i paprika. Al` se dobro jelo, baš. Našiao sam na bakicu koja je u korpi nosila domaće, neprskane jabuke i djelila prisutnima.
Ko može dobro jesti, može dobro i raditi, kaže poslovica a u našem slučaju je bilo može dobro hodati. Domaćini su se potrudili da nam osiguraju dvije staze za hodanje uz pratnju iskusnih vodiča. Bile su to crvena i plava staza. Crvenu je u trajanju od četiri časa vodio Džambo, predani i iskusni vodič koji voli svoj posao. Ovog dobrog čovjeka sam upoznao kod nas na Osječenici i Kozari gdje sam imao čast da mu budem vodič kao i njegovim a sada i mojim prijateljima. Crvena staza vodi od Trga graševine preko Križa, planinarske kuće “Mlaka”, Mitrovca, Mačevog brda i nazad opet na Trg graševine. Kod planinarske kuće “Mlaka” (552 m) srele su se obje grupe. Malo mjesto ali kao amfitetar primilo je sve planinare. Tu su se srele mnoge poznate oči glave a i sam sam sreo dosta poznatih, dragih ljudi a posebno drage prijatelje iz Požege koji me počastiše slavonskim kolačima i dobrom kapljicom. Ova glava voli slatko, čisto onako spominjem, bez razloga, ako ko nekad ne zna šta bi sa slatkim, onako…
Plava staza je nešto kraća i traje tri sata ali kako se neko našali, bude li se stajalo kraj svakog vinograda i podruma mogla bi potrajati i tri dana. Zaista, koju god stazu da ste izabrali ne biste pogriješili. Prolazilo se pored vinskih podruma gdje su srdačni vinari iznosili na degustaciju svoja vina, raznih sorti. Puno je stanica bilo i još više vina. Iskusni su probali po nekoliko gutljaja a između svakog čašicu razgovora koja nije dala da vino odnese noge jer noge su trebale da nas odnesu još malo po ovom slavonskom gorju. Zanimljivo je bilo prolaziti osunčanim proplancima koji su se nalazili između vinograda pa prolaziti i kroz vinograde na čijim se čokotima mogao naći po koji grozd izrazito slatkog grožđa. Sve je to imalo neku posebnu draž, nekakvo posebno planinarenje uz vino i mezu i nepregledne redove vinove loze koja je vodila planinare kroz ljepotu dana i ljepotu krajolika.
Kako su obe staze završile tamo gdje su i počele, na Trgu graševine, opet su se svi sreli zajedno kao i u jutro. Dakle opet ispočetka samo ovaj put bez hodanja ali uz jednako dobru zabavu koja je tu bila priređenja. Vinski biskupi i kumovi su krstili vino a sve je to pratila dobra pjesma i dobra igra.
Većina planinara nezaobilazno odlazi kod našeg druga i prijatelja planinara Vinka Krsnika u njegov dom i njegov vinski podrum. Vinko, dobar domaćin odmah iznosi mezu i vino. Tu se druženje opet nastavilo jer se čekala, od prošle godine, dobra zabava kod Vinka. Tu se popila još koja čaša vina za put, valja se. Vinku smo poklonili, u ime Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, vodički udžbenik sa kursa vodiča koji je održan u našem planinarskom domu. Vinko je iskusan planinar ali ovo mu je mali podsjetnik i uspomena na naša zajednička druženja.
Krenuli smo kući nazad sa bocama, kanisterima, cisternama vina ali što je još važnije lijepim utiscima iz Slavonije. Do sljedećeg Martinja, uzdravlje!
Tekst i fotografije: Marko Sarić
[srizonfbalbum id=85]
Obilazak Transverzale Kozare
Kada sam stupila u kontakt sa sekretarom društva „Klekovača“ nisam ni sanjala da će nas vezati prijateljstvo koje potvrđujemo na dva-tri pohoda svake godine. Sa Markom sam se dopisivala i razgovarala a prvi susret bio je 24.03.2013. godine kada smo se i prvi put sreli. Dočekao nas je u mjestu Kozarac sa nekoliko prijatelja planinara a mi sa punim autobusom.
Moje društvo HPD “Miv“ Varaždin prvi put posjetio je područje Nacionalnog parka Kozara. Ovaj prekrasan kraj ponukao nas je da poželimo ponovno doći.
Prvi posjet i naše planinarenje odvijalo se na Kozarački kamen 659 mnv, kružnom stazom koja je završila na Mrakovici gdje se nalazi monumentalni spomenik podignut palim kozarčanima i narodu ovoga kraja u II svjetskom ratu visok 34 m izgrađen u periodu od 1971 do 1972. godine a tvorac je Dušan Džamonja.
Nakon pet godina našli smo se ponovno da završimo započeto prije pet godina, točnije da završimo “Transverzalu Kozare” koju čini 8 kontrolnih točaka a u spomen na našeg kolegu, planinara Bernarda Margitića koju je zajedno sa nama započeo.
Naravno, dogovori pregovori i konačno jedan kombi sa nas 7 i jedan auto sa njih dvoje. Plan našeg obilaska naravno nije mogao bez domaćeg vodiča gosp. Duška Vujičića koji nas je srdačno dočekao zajedno sa planinarkom iz istoimenog društva.
Društvo šaroliko, nas devet iz Zagreba, Varaždina, Samobora, Rijeke i Kočevja. Prvi dan, 3.11.2018. godine smo obišli 3 kontrolne točke bez problema a za nedjelju ostavili još tri i po našem ju trebali završiti. Polako je padao mrak te smo krenuli prema planinarskom domu Kotlovača planinarskog društva Klekovača iz Prijedora. Dom je smješten na prekrasnoj poziciji pokraj rijeke, raspolaže sa pedesetak ležajeva, ima kuhinju, dnevni boravak, toplu vodu ma što pričam sve vrhunski a o planinarima i njihovom dočeku ne treba ništa ni reći, već preporuka dođite i uvjerite se.
Uz druženje, priče iz planinarstva družili smo se do duboko u noć zadovoljni što smo bili među ovako dobrim i gostoljubivim planinarima.
Nedjelja (4.11.2018.) je osvanula lijepa, malo prohladna, ali idealna za hodanje. Krenuli smo prema vrhu Lisina na 978 mnv, potom na Palež i Vitlovsku koji su kontrolne točke Kozaračke transverzale. Završili smo transverzalu, jednu od mnogobrojnih, sretni što smo se lijepo družili i uživali u planini. Kako su domaćini rekli, ovo je bio bio prvi obilazak transverzale od 1991. godine.
Nacionalni park Kozara ima još mnogo toga što treba otkriti i obići, ali isto tako ostati na par dana jer ima još vrhova kao Rudine 910 mnv, Mali Vis 978 mnv, Javornik 887 mnv i mnoge druge planine srednje visine. Rijeka Una, Sava, Vrbas i Sana čine bogatstvo ovoga kraja.
Bilo bi zaista lijepo da se PD Klekovača organizira i obnovi obilaznicu bez obzira na eventualne poteškoće.
Zahvala planinarima na srdačnosti, gostoljubivost, dočeku i nadi za skorašnjem viđenju.
Tekst: Jadranka Čoklica, podpredsjednica Hrvatskog planinarskog saveza
Fotografije: Jadranka Čoklica i Duško Vujičić
[srizonfbalbum id=89]
Radna akcija 27.10.2018. – Uređenje staze na lokalitetu Bijele stijene
Planinarima je u opisu aktivnosti hodanje planinama, šetnje livadama i proplancima i penjanje po stijenama. Ništa od toga nismo radili protekle subote, bar ne kao primarnu aktivnost.
Da bismo imali staze kojima možemo hodati, moramo uložiti trud da bi bile prohodne, markirane, dostupne svima. Tako smo i ove subote radili na jednoj od staza koja će, kada bude gotova, povezivati naš planinarski dom u Kotlovači i sportsko penjalište Zečiji kamen, preko grebena Bijele stijene. Sve aktivnosti su dio projekta koji podržava EOCA, a o kojem smo već pisali.
To je samo dio staze koja počinje od zaseoka Rajkovići, prolazi pored planinarskog doma i završava kod penjališta i vodopada Zofik i to njen najatraktivniji i najljepši dio. Kada bude gotova, na stazi ćemo moći vidjeti vidikovce sa mjestima za odmor, strme uspone osigurane sajlama i klinovima, ali i i atraktivne prelaze preko potoka i riječica.
U subotu smo čistili i prosijecali zapadni dio staze, od Planinarskog doma „Kotlovača“ do vrha Bijele Stijene. Već u ranim jutarnjim satima, mala ali vrijedna grupa planinara je krenula uz brdo, noseći grablje, krampove, lopate, sjekire i motornu pilu.
Fotografije će najbolje opisati koliko smo bili uspješni, a mi vam možemo potvrditi da smo bili umorni nakon čitavog dana u šumi.
Srećom, naš Luka nas je okrijepio odličnom čorbom, koju je napravio uz pomoć Gavre, Bojane i Maše. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Garija. Druženje je, kako i priliči, završeno jednim letom na metli.
Toliko za ovaj put, uskoro nastavljamo sa radovima.
Hvala svim članovima Društva koji su se odazvali akciji i darovali svoje vrijeme i trud, sa ciljem stvaranja boljih uslova za planinarenje na našoj Kozari.
Planinarski pozdrav!
PD Klekovača
[srizonfbalbum id=84]
Daleko je Pločno (Čvrsnica 2018)
Zašto sam izabrala Čvrsnicu za svoj prvi vodički izlet pitanje je koje nudi nekoliko odgovora a samo je jedan koji pogađa u samu srž. To je planina koja opčinjava svojom ljepotom, ali i surovošću, koja mami svojim prostranstvima i uljuljkava svojim pričama. Ova dinarska ljepotica našla je svoje mjesto u sjeverozapadnom dijelu Hercegovine između rijeka Neretve, Doljanke i Drežanke i centralni je dio nacionalnog parka Blidinje.
U rano subotnje jutro ekipa planinara iz Prijedora, Banje Luke i jedan planinar iz Lipika krenula je put krasne nam Hecegovine. Nova mjesta donose posebno uzbuđenje i većina planinara je veselo čavrljala u minibusu i ne pokušavajući da nastavi prekinuti san. Uz kratku pauzu za kafu i laganu vožnju stižemo na Blidinje nešto iza 10h. Početna tačka nam je Vitlenica, a završna dom na Vilincu za taj dan. Nakon prepakivanja i slikanja ekipe od 18, kako će se vremenom pokazati, veoma spremnih planinara, u 10.30h krenuli smo makadamskim putem koji nas je uz blage nagibe nakon 40 minuta doveo do početka šumske staze. Usput smo prošli pored napuštenog objekta sa izvorom čiji kvalitet vode nismo željeli da ispitujemo. Pred sami ulazak u šumu nalazi se putokaz za Vilinac i drvene klupe koje predstavljaju odlicno mjesto za pauzu. Dan je bio ugodan za hodanje, a sunce se povremeno pojavljivalo iza oblaka dajući posebnu čar ovom, prema nekima, najljepšem dijelu Čvrsnice. Nakon niza uzbrdica i spuštanja, zbog čega se umor gotovo i ne osjeti, osim ako niste pretovareni najavljenim iznenađenjem za drugare planinare, prolaska pored katuna koji svojom pozicijom i svrhom pruža odlično utočište, nakon tri sata, dobro markirana staza vodi nas do raskršća na kojem skrećemo lijevo prema Hajdučkim vratima. Nakon pola sata hoda stižemo do jezera Crvenjak koje se sa 1963 m smatra jezerom na najvišoj visini u BiH. Iako informisani da u jezeru obitava endemična vrsta triton, a sve u svrhu dobre fotografije bacaju se kamenčići, veliki i mali, koji prave krugove na površini. Za fotografiju broj dva sačekali smo da sunce izađe iza oblaka i baci našu sjenu na ovo ovalno jezeru. U nadi da nismo otjerali i poslednjeg tritona nastavljamo prema Hajdučkim vratima, poznatim još kao i Mijatov prolaz do kojih stižemo za pet minuta. Pogled na ovaj neobični kameni prozor na 1958 m iza kojeg se nalazi kanjon Dive Grabovice, a u daljini Zelengora, Maglić, Volujak, Lebršnik, Velež i Čabulja, ostaje svakom planinaru u posebnom sjećanju. Legenda kaže da su se na tom mjestu proglašavali hajduci tako što su prolazili kroz okno i postajali otporni na metke. Legenda takođe kaže da nema planinara koji se nije uslikao na ovom mjestu iz svih uglova pa tako je ni mi nismo iznevjerili. Spremajući Hajdučka vrata u najfinija sjećanja vraćamo se na raskrsnicu i nastavljamo prema Velikom Vilincu. Usput skrećemo na vidikovac koji pruža predivan pogleda prema Velikom Kuku i po prvi put tog dana daje pravi utisak veličanstvenosti planine. Po povratku na stazu nakon 40 minuta izlazimo na vrh Veliki Vilinac, 2118 m, na kojem vesela ekipa planinara čestita svom vodiču i traži čepić više ljute vodice da nazdravi. Uz zalazak sunca i smiraj dana spuštamo se na dom na Vilincu. Ljubazni domaćin nas dočekuje toplom večerom uz koju slava vodiča može da počne. Uz mali nagovor svojih prijatelja naš drug Rašo hvata se gitare i pjesmom nas vodi kroz noć. Umor uzima svoj danak i svjesni puta koji nas sutradan očekuje odlazimo na spavanje najavom povečerja. Nakon slabo prospavane noći zbog nedostatka prostora i gostiju tinejdžera iz naše sobe koji nisu imali razumijevanja za naš umor, ustajemo u 6h, pakujemo se, doručkujemo, sipamo vodu na izvoru ispod doma i nešto iza 7h krećemo put najvišeg vrha Hercegovine, Pločno na 2228 m. Staza nas vodi pored skretanja za feratu prema Grabovici i za Pestibrdo, kao i pored napuštenih katuna poznatih kao Peharovi Stanovi. Vrijeme je u početku bilo tiho i mirno, da bi pri završnom usponu na Pločno počeo da provejava snijeg. Sa posebnom pažnjom zbog klizavog sipara koji se već zabijelio izlazimo na Pločno u 10.30h. Kratko se zadržavamo i spuštamo nazad do raskrsnice za Masnu Luku. Zbog nedostatka adekvatne opreme, odnosno toplih rukavica, pojedini članovi improvizuju stavljanjem čarapa na ruke i brzo se spuštaju niz sipar, što ima za efekat poboljšanu cirkulaciju. Cijelim putem nas prati snijeg koji sa opadanjem visine prelazi u blagu kišu. Nakon tri sata spuštanja silazimo u Masnu Luku i makadamskim putem dolazimo do mjesta na kojem nas čeka naš minibus i umorne, ali srećne zbog uspješne akcije vodi do obližnjeg restorana na zasluženi ručak.
Tekst: Milica Bogdanović
Fotografije: Nataša, Rašo, Darko, Antun, Luka, Pele, Saša i Draško
- Vrijeme je za polazak.
- Nakon malo makadama, počinje lijepa šumska staza.
- Uz koju su pečurke crvene.
- A stabla velika.
- Povremeno predahnemo.
- Na čelu su oni najmlađi.
- A na začelju starci i nejač.
- Napravimo i duže pauze za neki zalogaj.
- I usput se divimo krajoliku.
- Kažu da je jezeru Crvenjak, najvišem u BiH na visini od 1963 m, živio triton. Vjerova…
- Dolazimo i do najpoznatije lokacije na Čvrsnici, čuvenih Hajdučkih vrata (1958 m).
- Poziraju djevojčice.
- Poziraju i dječaci.
- Dječaci i djevojčice, zajedno
- Ali poziraju i plišane životinjice. Nismo sigurni šta bi oni hajduci iz prošlosti rek…
- Na kraju smo svi tamo.
- Ostavljamo ovu veliku prirodnu krofnu i nastavljamo dalje
- Impozantna stijena Velikog Kuka (1858 m).
- Kanjon Dive Grabovice i Neretve. U daljini Prenj (2115 m).
- Na putu prema Velikom Vilincu.
- Dok hodamo, bavimo se i neimarstvom.
- Veliki Vilinac (2118 m).
- Bračna ljubav.
- Samo ljubav.
- Ljubav prema sebi. Ogledalce, ogledalce… Ko je najsporiji na svijetu? 🙂
- Pogled sa strane.
- Red je upisati da smo bili tu.
- Vrijeme je da krenemo prema domu.
- Dok sunce polako zalazi.
- Dom na Vilincu (1961 m).
- Na slavi kod Milice.
- Sa prvim zracima sunca nastavljamo dalje.
- Vrijeme ne obećava.
- To boldly go where no man has gone before! Dobro, možda ne baš tako, ali Milica nas h…
- Ništa ne vidimo, ali evo nas i na vrhu.
- Vrh Čvrsnice, Pločno (2228 m).
- I u smrznutim prstićima uvijek ima snage za još jedan selfie. 🙂
- Još malo, kaže naš vodič.
Generated by Facebook Photo Fetcher 2
Klekovači treće mjesto na “Novi Grad Trail-u”
U nedjelju, 16. sptembra 2018. godine u Novom Gradu održana je trka pod nazivom “Novi Grad Trail”. Start trke je bio u 9 časova i odvijao se na relaciji Vidorija – Roga u dužini od 20 km a kumulativni nagib +800/-800 m.
Na trci su bila 34 takmičara iz BiH/RS, Srbije, Hrvatske i Slovenije. Samir Mehmedović iz Petrovca je prvi pretrčao stazu za 01:49:15. Drugi je bio Marko Panić iz Novog Grada sa vremenom 01:54:50 a predstavnik Sekcije brdskih trkača Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, Stefan Tubin, zauzeo je treće mjesto sa vremenom 02:12:20 i tako se nakon godinu dana i 5 mjeseci aktivnog bavljenja ovim sportom prvi put popeo na postolje.
Ovu priliku koristimo da pozovemo sve koji vole ovakve aktivnosti u prirodi da nam se pridruže.
Tekst i fotografije: Stefan Tubin
[srizonfbalbum id=82]
III planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona”
Odlasci na planinarske akcije vozom nekada su bili veoma popularni. Ljepota vožnje ovim prevoznim sredstvom je neupitna i nezamjenjiva. Predjeli kroz koje voz prolazi, ljudi koji se sreću i lagana vožnja daju priliku da se sve to polako, natenane, upije. Odmor koji voz pruža dok se vozimo je prava uvertira za nastavak hodanja od posljednje stanice do našeg daljeg ishodišta. Na žalost, u zadnje vrijeme se ne putuje vozovima kao nekad jer je brz život učinio svoje, lakše je i brže svačim drugim doći na polazište planinarske staze nego vozom a ni vozova više nema kao nekad.
Da ne bih dobio napad nostalgije ili, to nikako, patetike prećiću na događaj vezan za uvod. Naime, već treću godinu za redom Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor organizuje planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” u povodu formiranja ove partizanske jedinice u II svjetskom ratu. Kažu da sve ono što se ponovi dva puta postaje tradicija, pa je onda i ovaj marš postao tradicionalan. U nedjelju, 02. septembra 2018. godine smo se okupili treći put sa istim razlogom a on je bio 77 godina od formiranja Karanskog partizanskog bataljona.
Zakazano mjeto sastanka planinara bila je željeznička stanica u Prijedoru. Neobično je bilo svima jer se obično susrećemo ispred sportske dvorane “Mladost” ili na nekoj od autobuskh stanica. Kupili smo karte i svako od nas dao doprinos željeznici u visini od 2,60 KM. Svima je ovo bilo zanimljivo i tu smo shvatili da je ovo prva poslijeratna planinarska akcija na koju se ide vozom mada ima pojedinačnih odlazaka u brda vozom i to na stanici već prepoznju, prije svega, po rančevima. Zanimljivo je bilo i isčekivanje voza jer bez obzira na red vožnje nikad niste sigurni kada će doći. Srećom direktor željeznice nije japanac pa to neće izazvati nikakve posljedice, po njega. Sa nekih desetak minuta zakašnjenja voz je ušao u stanicu i mi smo se ukrcali. Bili je tu dosta ljudi koji su iz voza izašli i u njega ušli što je bio lijep prizor. Rasporedili smo se po kupeima i započeli svoje uobičajene priče ali niko sa pogledom oči u oči nego svi pogledima kroz prozor apsorbujući nesvakidašnju priliku vožnje vozom.
Nekoliko stanica i dvadeset minuta od Prijedora je prošlo i došli smo u selo Svodna koja je za nas bila posljednja stanica i mjesto početka našeg Marša. Pored male stanice sagrađene još u austro-ugarskom periodu, koja danas ne radi, smo se fotografisali i krenuli na uspon. Prošli smo pored groblja na kojem je sahranjena Kristina Marčeta sa svoja tri poginula sina koji su poginuli u posljednjem ratu. Prolazili smo pored voćnjaka prezrelih i prerodnih jabuka. Bilo ih je toliko na zemlji da je gotovo nemoguće bilo hodati i još teže ne probati svaku od vrsta. Slatke, kisele, zelene, zlatne ili crvene bile su nam podjednako drage. Kako je ovo bio pohod u povodu partizanske jedinice morali smo podsjećati neke od nas koji su puno zastajkivali i još više jeli, kako se u onom ratu gubila glava zbog pojedene tuđe voćeke. Naravno, sad ne bi niko izgubio glavu a možda i bi jer nas je naša Nasta Vujasin nestrpljivo čekala kod svoje kuće da nam se pridruži a pripremila je kafu, čaj i još, šta drugo nego rakiju. Kako Balašević kaže “da se kuma ne uvredi” pohitali smo k njoj a ona nas je domaćinski dočekala na putu raširenih ruku. Kod Nastine kuće napravismo prvu pauzu za piće ali i doručak. Domaćica je hitala tamo-ovamo nestrpljivo želeći da nas što bolje ugosti. Hvala joj na tome!
Ljudi ovog potkozarskog kraja su susretljivi i domaćinski se odnose prema putnicima namjernicima. Morali smo često zastajkivati pored kuća da bi nas ugostili sa dobrom čašicom, odmorom i čašicom razgovora. Međutim, kako je naša kolona, šarena, sa rančevima i neobična za ove krajeve jer se njima rijetko planinari, iz daljine kad su nas ti isti ljudi posmatrali nismo im baš bili od povjernja. Ličili smo im na migrante. Kada bi nas iz daljine primjetili ostavljali bi svoje poslove i pomno bi nas posmatrali. Bilo je to obostrano posmatranje i odmjeravanje. Kada bi im prišli blizu, kao što nalažu norme, pozdravili bismo uljudno a onda bi nam svima pao kamen sa srca koji bi ubio lava i tad bismo bili na konju ali to je neka druga priča… Kada bi čuli naš jezik sljedeća rečenica bi bila: “Uh dobro je. Mislili smo da ste migranti.” Tada bi se smijeh prolomio i opet bi tu bilo čaša i čašica.
Sljedeću veću pauzu pravimo podno brda Nebešić (355 m) u zaseoku Kneževići, gdje su nas lovci iz LU “Srndać” iz Svodne ugostili u svom lovačkom domu. Lovci su nam pokazivali šta sve možemo vidjeti u okolini (Brezike, Prusce, Grabašnicu i sela preko Sane). Dogovorili smo za naredni put nekakvu rotaciju životinje na ražnju na istom mjestu. Opraštanje sa lovcima značilo je nastavak našeg Marša partizanskim putem koji ide od Kostajnice prema Dragotinji. Od Nebešića smo išli iznad Kantara, Deretića, Janjetovića, pored Dejanovića i Grabašnice. Sa desne strane puta se pružao pogled prema Prijedoru. Tako blizu a tako daleko. Ovaj dio puta ide “visom” sa laganim spuštanjem pa je kolona bila dosta brza što je davalo vremena za fotografisanje krajolika i novih-starih kuća, tj. novih kuća sagrađenih u starom stilu: sitna cigla u kombinaciji sa drvetom u narodu poznato kao “riglovana kuća”.
Na kraju “partizanskog puta” koji se uključuje na put koji ide od Dragotinje do Karana smo se prikupili i svi dostojanstveno došli do zbornog mjesta pored bisti Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka. Tu su nas dočekali drugovi Vlado, Ismet i profesor Šurlan – popularni JOKS-ovci. Skraćenicu ne smijem pojašnjavati da me ne bi izbacili iz članstva biblioteke. Tako je “hodački” dio Marša bio gotov nakon pet časova od izlaska iz voza.
Osjetio se miris vojničkog grasulja što je nagovještavalo dobru trpezu nakon završentka programa obilježavanja 77. godišnjice Karanskog partizanskog bataljona. Našim dolaskom kao najmasovnije grupe počeli su da se okupljaju i ostali gosti. Organizatori svečanosti su nas pozvali da se uputimo prema spomeniku koji stoji na mjestu gdje je bila komanda karanskog bataljona. Po polaganju vjenaca i kraćeg istorijskog časa vratili smo se nazad gdje je uslijedio nastavak programa. Prisutnima se obratio Veljko Rodić, predsjednik SUBNOR-a grada Prijedora, koji je poručio da potomci Karanskog bataljona nastavljaju da njeguju njegovu tradiciju. “SUBNOR i grad Prijedor njeguju tradiciju borbe kozarskih boraca. Njegovanje te tradicije je najbolja potvrda da je slobodarski duh i dalje prisutan. Iako nas je svake godine sve manje, ipak, ne smijemo zaboraviti te uspjehe”, istakao je Rodić. On je poručio sadašnjim generacijama da treba da žive u miru i zadovoljstvu ali i da čuvaju slobodu koju su njihovi preci plaćali svojim životima.
Kako to obično biva, nakon kulturno-umjetničkog programa, noge pod sto su stavljene a grasulj se pred nama zadimio. Bio je toliko ukusan da su i oni koji čuvaju (vazdušnu) liniju tražili “repete”. Planinarima je bio dobar doping nakon pređenih 12,3 kilometra. Malo se popilo, dosta pojelo, ispričalo i napričalo a i zapjevalo pa je došao i trenutak povratka kući, autobusom. Nije bila tako zanimljiva vožnja kao tog jutra ali kući se poći moralo.
Ovim smo završili još jedan dan planinareći. Išli smo tragom partizana Karanskog bataljona jer su oni upravo bili iz karajeva kojim smo prošli i išli mnogim putevima i stazama a nekim od tih puteva i staza smo i mi ponosno hodili danas. Bilo je lijepo, uzbudljivo. Upoznali smo predjele iz naše bliže okoline, upoznali nove ljude, neki do sada nama nepoznat dio istorije ali što je najvažnije proveli smo dan u prirodi planinareći i tako zadovoljavajući svaki segment boravka u prirodi koji, po nekad, neki zaboravljaju.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Igor Ostojić i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=81]
Ultra trail du Mont Blanc
Ultra trail du Mont Blanc je najprestižnija ultra trail trka na svijetu, koja se održava od 2003. godine i predstavlja neslužbeno svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju.
Prošle godine naša se članica, Nataša Kaurin, sa trojicom ultra trail trkača iz BiH prijavila na ovu trku, za koju je pored bodova na kvalifikacijskim trkama potrebna i doza sreće, jer se organizuje lutrija zbog velike zainteresovanosti. Skoro 10.000 trkača učestvuje u nekoliko trka u okviru UTMB, koji je san svakog trail trkača.
Nataša je 30.08.2018. godine ostvarila svoj san, na OCC trci, dugoj 56 km sa 3500 m uspona, koju je završila za malo više od 11 sati. Start trke je u gradiću Orsieres u Švajcarskoj a cilj u rajskom naselju planinara, Chamonix u Francuskoj. Perfektna organizacija, od podizanja startnih brojeva, bogatih i uređenih okrepnih stanica, ljubaznih volontera, savršenih markacija, ažurnih obavještenja o vremenskoj prognozi, live prenosa i brojnih pratećih sadržaja pokazuju vrhunski nivo ovog događaja. Sajam sportske opreme, na kojem imate priliku vidjeti najveće proizvođače sportske opreme i organizatore trka širom svijeta, kao i brojne elitne trkače, upotpunjuje ovaj trkački spektakl. Ipak, brojni navijači u cilju i grad koji diše u ritmu trkača su slika koja se pamti cijeli život.
Sa ovom slikom, Nataša će nakon 8 mjeseci priprema i napornih treninga, zasluženo odmarati.
Do sljedećeg trkačkog izazova!
Tekst i fotografije: Nataša Kaurin
- Detalj sa staze u toku trčanja
- Vremenske prilike ili neprilike
- Totemi za mističnost
- Na cilju
- Sa zastavom matičnog planinarskog društva
Generated by Facebook Photo Fetcher 2
Redovna i Svečana skupština Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor
U planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari u četvrtak 23. avgusta 2018. godine sa početkom u 18h održana je Redovna skupština Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.
Skupštinu je otvorio i njome predsjedavao Ismet Šarić koji je pozdravio sve prisutne članove. Pored njega u radnom predsjedništvu bili su Mr. Dragan Romčević (predsjednik Društva) i Marko Sarić (zapisničar). Pročitani su Izvještaj o radu i Finansijski izvještaj za 2017. godinu gdje su se prisutni informisali o dobro poznatom radu Društva, aktivnostima koje su vođenje oko dogradnje doma, radu sa djecom i omladinom, markiranjem koji su jednoglasno usvojeni. Zatim je predsjednik Nadzornog odbora Zoran Inđić pročitao izvještaj ovog odbora koji je jednoglasno prihvaćen a nakon toga je član Suda časti Igor Ostojić pročitao izvještaj ovog tijela Društva.
Plan rada za 2018. godinu je dosta ambiciozan sa po minimalno dva izleta mjesečno mimo Kozare i sa namjerom da se organizuju izleti na Kozari kako bi se približila novim planinarima. Planirano je uređenje nove planinarske staze od Zečijeg kamena prema pl. domu “Kotlovača” preko Bijele stijene. U domu će biti organizovano niz aktivnosti kao što su osnovna planinarska škola, tematska predavanja. Organizovaće se dežurstva na dobrovoljnoj bazi tako da će dom biti otvoren vikendima za sve posjetioce.
Skupština je usvojila inicijativu Upravnog odbora o formiranju Sekcije brdskih trkača. Ova sekcija uskoro počinje sa radom čim se usvoje akti o radu sekcije i ostali akti koji regulišu ovu oblast.
Po završetku Redovne skupštine otvorena je Svečana skupština u povodu 65. godina postojanja i rada Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor. U radnom predsjedništvu ove skupštine bili su: Ismet Šarić (predsjednik Skupštine), Mr. Dragan Romčević (predsjednik Društva), Vladimir Grublješić (najstariji član) i Marko Sarić (sekretar Društva – zapisničar). Ova sjednica je imala dvije tačke Dnevnog reda: Referat i dodjelu priznanja. Prisutnima se prigodnim riječima obratio predsjednik Društva Mr. Dragan Romčević a poslije njega sekratar Društva Marko Sarić pročitao je arhivski dokument, referat pisan povodom tridesetogodišnjice Društva iz kojeg su se mogli čuti mnogi zanimlji podaci o istoriji planinarstva, počecima planinarenja na našim prostorima te razvoju Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.
Takođe, prisutnima se obratio i najstariji član Društva, Vladimir Grublješić, koji je istakao da je jako sretan što dolaze mladi naraštaji koji nastavljaju tradiciju Klekovače i kako je naše Društvo i dalje među uspješnijim planinarskim društvima u okruženju.
Svečana skupština jednoglasno je usvojila prijedloge Upravnog odbora Društva za dodjelu priznanja. Tako je Risto Banović zbog dugogodišnjeg članstva i izuzetnog doprinosa u radu i razvoju Društva dobio Povelju o počasnom članstvu. Igor Đukić, Jovo Đurić, Sead Ćurak i Brane Meh, te “Kolektor CCL” dobili su priznanje za izuetan doprinos u radu Društva. Za poseban doprinos na polju planinarstva priznanja su dobili: Bojana Derkuća Bevandić, Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Tanja Timarac, Draško Zgodić, Radenko Derkuća i Darko Dragić.
Po završetku sjednice, druženje oko doma je nastavljeno do kasno u noć uz roštilj i piće.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Darko Petković
[srizonfbalbum id=78]
Alpe 2018 – Gran Paradiso & Mont Blanc
Prije 65 godina, tačnije 6. juna 1953. godine, u Prijedoru je grupa entuzijasta i zaljubljenika u prirodu osnovala Planinarsko društvo „Klekovača“. Odlučili smo da ovaj jubilej neprekidnog rada Društva i njegovanja planinarskog sporta u Prijedoru obilježimo dostojno, a kako bolje nego usponom na neke od najviših evropskih vrhova.
Izbor je pao na Mont Blanc (4810 m) i Gran Paradiso (4061 m), zbog relativne blizini, ali i atraktivnosti ovih planina i naselja u njihovom podnožju, koja važe za evropske planinarske meke.
Pripreme za ovakve uspone počinju mnogo ranije i uključuju intenzivnije ture po svim planinama u okruženju, ali i prethodno iskustvo na sličnim usponima i korištenju tehničke opreme neophodne za ovaj poduhvat. Tako je bilo i sa sedmočlanom ekipom „Klekovače“ , kojoj se vrlo brzo po objavi akcije pridružio i naš dragi prijatelj Marko iz HPD „Sisak“ iz Siska.
Svi prijavljeni su, nekada zajedno, a nekada samostalno vrijedno trenirali za ovaj uspon i kada se približio datum polaska, smatrali smo da smo u dobroj kondiciji, psihofizički spremni za napore koji nas očekuju.
Iz Prijedora nas je ispratila velika grupa naših dragih prijatelja, planinara sa željama za sretno i bezbjedno putovanje i uspone. Posebno moramo da se zahvalimo našem dragom Vladimiru Grublješiću, koji je upravo na dan našeg polaska proslavljao 90-ti rođendan sa svojim najmilijima, ali je ipak našao vremena da dođe da nas isprati. Rekao nam je da su planine pravi način da doživimo tu duboku starost, a da ostanemo mladi duhom i puni energije kao on, a mi mu vjerujemo i trudimo se da slijedimo njegov primjer.
Put nas je vodio kroz Hrvatsku, Sloveniju i Italiju do njenog samog zapada i regije Aosta, najmanje italijanske regije, ali okružene vrhovima Mont Blanc, Monte Rosa, Gran Paradiso i Matterhorn.
Uspon počinje iz pitoresknog mjestašca Valsavarenche, odnosno iz zaseoka Pont u kome se pored hotela, kampa i prodavnice nalazi još samo nekoliko kućica. Krećemo već sa visine od 1960 m i napredujemo relativno brzo kamenitim stazama dok se pred nama pružaju pogledi na zasnježene padine mnogobrojnih alpskih vrhova. Nakon tri sata hoda dolazimo do planinarskog doma Vittorio Emanuele II (2735 m), koji nosi ime po italijanskom kralju koji je po prvi put nakon 6. vijeka ujedinio Italiju i poznat je pod imenom Oca otadžbine (Padre dela Patria), ali i po tome što je osnovao preteču današnjeg Nacionalnog Parka Gran Paradiso još 1856. godine. Ideja o izgradnji doma u podnožju Gran Paradisa je nastala tridesetih godina prošlog vijeka, ali je zbog Drugog svjetskog rata gradnja počela tek pedesetih godina, a završen je 1961. Od tada je pretrpio mnoge izmjene i nadogradnje, ali danas važi za jedan od najljepših domova na Alpima. To će nam biti baza za sutrašnji uspon na krov Italije.
Aklimatizacioni uspon do glečera nakon obroka je nekima godio, a neki su opet imali problema sa mučninom, glavoboljom ili žuljevima. No, na počinak idemo sa nadom da ćemo jutro svi dočekati potpuno spremni.
Ipak, kako to često biva na planinama, visina ili možda velika izloženost suncu uvijek uzima svoj danak pa jedna od najiskusnijih članica grupe mora odustati. Uvijek nam je žao kada smo nadomak cilja i moramo odustati, ali to je jedina ispravna odluka na planini.
Nas sedmoro krećemo put planine u mrkloj noći i uz vrlo dobro vrijeme odlično napredujemo do glečera, gdje se navezujemo i uz malo odmora sporijim tempom nastavljamo dalje. Kako se penjemo, svaki korak je teži i svaki udisaj predstavlja veći napor. Neki su na ivici odustajanja, ali im bračna solidarnost daje snage da istraju do kraja. Ispod stijena koje označavaju zadnjih šezdesetak metara do vrha obasjava nas i sunce, pa je svaki napor bar prividno lakši. Ispod samog vrha, koji je kamenita ploča male površine se već stvorila gužva, jer mnogi planinari pristižu u isto vrijeme. Da bismo osigurali prelazak preko tzv. japanske police postavljamo uže koje pored nas koriste i drugi planinari, ali uz ljubaznu molbu. Na vrhu imamo tek toliko vremena da napravimo nekoliko fotografija. Srećom, tu se našao i jedan Bugarin koji je iskoristio naše uže za prelazak, pa nije mogao da nam odbije uslugu fotografisanja čitave grupe na vrhu.
Uspješno smo se popeli na najvišu tačku Italije, odnosno planinu višu od 4000 m, koja je čitavom površinom u ovoj zemlji. Sretni smo zbog uspjeha, ali znamo da nas čeka put nazad na kome moramo biti još više pažljivi i sigurnog koraka. Uz put pravimo pauzu na kojoj obavljamo ono što nismo stigli na vrhu. Planinarsko krštenje prusikom za one koji nisu bili na ovoj visini. Nakon toga nastavljamo i do doma stižemo u predviđeno vrijeme. Nakon ručka i kratkog odmora krećemo dolje i za taj dan pravimo 1300 m uspona i više od 2100 m silaska. Sada smo samo spremni za tuš i odmor. Dobro, priznajemo da smo popili i poneko pivo.
Slijedeći dan, nakon što smo se isprobali u vožnji boba po travi, destinacija nam je kolijevka evropskog planinarenja, francuski grad Chamonix. Kroz tunel koji prolazi ispod planine na koju ćemo sutra krenuti, stižemo u Francusku. U šetnji gradom koji ima balkone prepune cvijeća i ulice pune prodavnica planinarske, skijaške i druge opreme, stižemo do spomenika prvim ljudima koji su se ispeli na vrh ka kome pokazuju njihovi kipovi. Dr Michael Gabriel Paccard i Jacques Balmat su jako važni za istoriju ovog gradića, tako da centralne ulice u gradu nose njihova imena.
Dan koristimo za obilazak grada, fotografisanja u sponzorskim majicama na trgu i naravno, nezaobilaznu kupovinu opreme. Rano ujutro slijedećeg dana krećemo put žičare u mjestu Les Houches kojom se vozimo do stanice Bellevue, odakle presjedamo u zupčasti voz, jednu od najstarijih turističkih atrakcija ovog kraja, koji nas vozi sve do stanice Nid d’ Aigle (Orlovo gnijezdo) na visini od 2372 m.
Od tog mjesta krećemo na pravi uspon, i po oblačnom, ali vrlo ugodnom danu za hodanje napredujemo prema našoj destinaciji za taj dan, planinarskom domu Tete Rousse (3167 m). Usput nam se ipak otvaraju vidici pa vidimo i veliki glečer Bionnassay, ali i Aiguille du Midi, vidikovac izgrađen na impresivnoj visini od 3842 m do kojeg vozi i žičara iz grada.
U ranim popodnevnim satima stižemo do doma gdje se odmaramo i uz ne baš tako dobro vrijeme provodimo poslijepodne i veče, nadajući se da će sutra svanuti vedriji dan. Srećom, tako je i bilo i ujutro nas je dočekalo potpuno vedro nebo. Ranom zorom krećemo prema jednom od najzahtjevnijih dijelova našeg uspona, Velikom kuloaru, poznatom i kao „kuloar smrti“. Mjesto je to gdje je neophodno traverzirati stjenoviti usjek visok više od 700 metara sa čijeg vrha se vrlo često odronjava kamenje koje je mnoge planinire koštalo života. Ali kao i do sada, nas prati sreća i zbog nedavnih padavina i niskih jutarnjih temperatura snijeg je potpuno zaledio vršne dijelove kuloara koji je potpuno miran, tako da prolazimo bez opasnosti od kamenja. Nakon prelaska kuloara slijedi pažljiv uspon padinom Aiguille du Gouter-a (3863 m). Opet u ranim popodnevnim satima stižemo do jednog od najvećih graditeljskih poduhvata na planini, impresivnog planinarskog doma Refuge du Gouter (3835 m). Izgradnja potpuno drvene strukture oslonjene na čelične stubove duboko u stijeni koja jednom polovinom visi iznad grebena je koštala 7, 5 miliona evra i završena je 2013. godine, a zvanično puštena u rad u septembru 2014. Ovo je inače šesta po redu građevina koja na ovom mjestu služi za sklonište planinarima. Prvo sklonište je izgrađeno još 1859. godine, a ono pretposlednje, koje još uvijek služi kao zimsko sklonište 1990. godine.
Iako ima kapacitet od 120 mjesta, svaki dan tokom sezone je prepun i vrlo teško je pronaći slobodno mjesto, bez rezervacije mjesecima unaprijed. Taj dom će nam biti ugodna baza za uspon koji nas očekuje narednog dana. Odmaramo se, pijemo mnogo vode, jer je hidratacija organizma ključna da bismo umanjili djelovanje simptoma visinske bolesti na organizam. Svi imamo zdrav apetit i sigurni smo da ćemo imati snage za uspon.
Malo prije 02:00 h, 24. jula 2018. godine izlazimo iz doma i po savršeno mirnom i vedrom vremenu krećemo na naš uspon gdje nas očekuje gotovo 1000 m visinske razlike do vrha. Korak po korak po zaleđenom snijegu pored glečerskih pukotina. Jedini zvuk koji se čuje je škripanje dereza po zaleđenoj površini. Ne razgovaramo mnogo, jer na ovoj visini svaki dodatni napor značajno troši energiju. Uz prve zrake svjetlosti vidimo i greben vrha Dome du Gouter (4304 m), pored koga prolazimo i dalje nastavljamo prema skloništu Vallot (4362 m), koje nosi ime po botaničaru i meteorologu Josephu Vallotu, koji je prvobitnu građevinu sagradio krajem 19. vijeka. U skloništu pravimo kratku pauzu da se okrijepimo čajem i nekim zalogajem, uz zaključak da smo svi u dobroj formi i da možemo nastaviti dalje.
Ispred nas se nalaze grebeni Grande Bossons i Le pettite Bossons, odnosno vrh jednog od najvećih glečara u Alpima i pored kuloara drugi najzahtjevniji dio staze do vrha, tzv. “žilet”. I tu prolazimo bez problema, osim što nekada moramo da se mimoilazimo sa planinarima koji se već vraćaju sa vrha ili da propustimo manje i brže naveze pored nas. Nakon 5 sati i 30 minuta hoda stajemo na vrh Francuske i zapadne Evrope, Mont Blanc (4810 m). Sreća i zadovoljstvo postignutim, zagrljaji, ali i ponekad suza. Tako provodimo prve minute na vrhu.
Još od davne 1978. godine kada je prvi put član Klekovače stajao na ovom vrhu, ovo je najbrojnija grupa planinara našeg Društva koja je uspješno ispenjala vrh. Možda i zbog našeg jubileja od 65. godina, planina je blagonaklona prema nama i uz savršeno mirno i sunčano vrijeme dopušta nam da dugo uživamo u ovom uspjehu. Imamo vremena za fotografisanje, za smijeh, za obrok i zdravicu.
Ipak, nakon više od sat vremena na vrhu, moramo nazad. Kao i uvijek na silasku, potrebna je dodatna pažnja, ali svi sigurno stižemo do doma. A sutrašnjim spustom u Chamonix možemo akciju smatrati konačno završenom i stopostotno uspješnom. Zaslužili smo i kupanje na jezeru Garda (Lago di Garda) u sjevernoj Italiji gdje navraćamo u povratku. Tamo se kupamo sa miroljubivim patkama koje na kraju zadobijaju povjerenje i ljubav čitave grupe, iako je na početku bilo malo međusobnog nepovjerenja.
Na kraju nam ostaje još da navedemo imena učesnika ovog uspješnog uspona. Sa nama je bio Marko Kotaranin, član HPD “Sisak” iz Siska, a članovi “Klekovače” su: Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Tanja Timarac, Bojana Derkuća Bevandić, Radenko Derkuća, Darko Dragić i Draško Zgodić, kao vodič.
Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Radenko Derkuća, Marko Kotaranin i Draško Zgodić
- Pont (1960 m). Početak uspona na Gran Paradiso.
- Glečerski potok.
- Stjenoviti dio staze prema domu.
- Dom na vidiku.
- Planinarski dom Vittorio Emanuele II (2735 m).
- Lago de Montcorve. Glečersko jezerce pored doma. Neki su se i okupali. A hladno je, v…
- Vesele boje planinarske odjeće.
- Popodnevni aklimatizacioni uspon.
- Povratak prema domu.
- Zalazak sunca na 2735 m. Dani su duži na visinama. Vrijeme fotografisanja je oko 21:3…
- Jutro. Već odavno smo na stazi.
- Polako napredujemo.
- Na grebenu.
- Ispod vrha.
- Ostavili smo suvišan teret i spremni smo za tehnički teži dio staze.
- Da bi išlo lakše, postavili smo i uže.
- Gran Paradiso (4061 m).
- Sa zastavama sponzora.
- Jednako pažljivo nazad.
- Gužva pod vrhom.
- Medo Derkuća ne propušta ovako atraktivne izlete.
- Tradicionalno krštenje prusikom.
- Djevojke uživaju nakon napornog uspona. Bojana mora još malo poraditi na razgibanosti…
- A tu su i momci. Potpuno nerazgibani.
- Kozaračko kolo, takođe tradicionalno.
- Polako nazad.
- Naše šatorsko naselje u Pontu.
- Mjesto gdje se sunčamo.
- U blizini vozimo bob.
- Bez brige, sve to stane u kombi.
- Chamonix.
- Pored spomenika prvim ljudima koji su ispenjali vrh.
- Sve je prepuno cvijeća.
- Za grubosti smo mi zaduženi. 🙂
- Idemo gore.
- Čekajući zupčasti voz.
- Unutrašnjost vagona.
- Nid d’ Aigle (2732 m). Zadnja stanica zupčastog voza.
- Prema domu.
- Ovaj put dame nose teret užeta. Kao pravi tim sve radimo ravnopravno.
- U oblaku se nazire Aiguille du Midi (3842 m).
- Ispred doma Tete Rousse (3167 m).
- Bogat izbor instant jela.
- Popodnevne vremenske prilike nisu mnogo obećavale.
- Srećom jutro je mnogo ljepše. Aiguille de Bionassay (4052 m) i istoimeni glečer.
- Kamp pored doma Tete Rousse.
- Uspon prema kuloaru.
- Veliki kuloar. Potpuno miran, ovaj put.
- Uspon stijenom du Gouter.
- Pogled od starog doma du Gouter prema novom.
- Grebenom prema domu. Svakodnevno veliki broj heklikopterskih letova prevozi namirnice…
- Pogled nazad prema starom domu.
- Moderna unutrašnjost doma du Gouter (3835 m).
- Pripreme za polazak. Vrijeme oko 01:30 h.
- Polako napredujemo uz povremene odmore.
- A i sunce je tu.
- Poslije skloništa Vallot nas čekaju Les Bossons grebeni.
- Grupe planinara na grebenu.
- Nismo obeshrabreni. Naprotiv. 🙂
- I druga naveza je vesela.
- Sjena koju Mont Blanc baca na planine zapadno.
- Ovakvi prizori su vrijedni svakog truda.
- Na vrhu. Mont Blanc (4810 m).
- Zastave PD "Klekovača" i HPD "Sisak".
- Zastava Grada Prijedora.
- Prijedorsko pivo je stiglo do vrha.
- I naravno, Medo Derkuća.
- A ovaj Mammut će biti draga igračka jednom još nerođenom dječaku.
- Red je da se i nazdravi.
- I onda polako nazad.
- Uz sunčevu svjetlost sve je još ljepše.
- Oblaci ispod nas i neki Rusi.
- Umorni smo i polako napredujemo.
- I stižemo do doma.
- Tokom noći je bilo padavina i sretni smo što smo penjali dan ranije.
- Vrijeme je da krenemo put doline.
- Niz stijenu.
- Do stanice Nid d’ Aigle.
- Bili smo gore.
- Zaslužili smo da se i malo odmorimo. Lago di Garda.
- Zalazak sunca na najvećem italijanskom jezeru.
- Potpuno miroljubive i bezazlene patkice.
Generated by Facebook Photo Fetcher 2
Julijske Alpe – Mala Mojstrovka 2018
Aktivnosti Planinarskog društva „Klekovača“ su tekle po planu i proteklog vikenda, kada smo posjetili Julijske Alpe u Sloveniji, odnosno vrhove Male Mojstrovke. Već dugi niz godina obilazimo slovenačke dijelove Alpa, zbog njihove blizine i atraktivnosti. Iako smo na ovom vrhu već bili prije nekoliko godina, opet smo odlučili da ga posjetimo, ali ovaj put smo se malo bolje pripremili i planirali nekoliko različitih smjerova za uspon, da bismo uspon učinili zanimljivim različitim profilima planinara. Tako i ovaj put grupa od 36 planinara kreće put Slovenije.
Poslije standardnih obilazaka prodavnica planinarske opreme u Ljubljani, u popodnevnim subotnjim satima stižemo na najviši planinarski prevoj u Sloveniji, Vršič (1611 m). Cestom, koja od 2006. godine nosi ime Ruska cesta, iz Kranjske Gore stižemo putem koji preko 25 serpentina savladava uspon od gotovo 800 metara. Na visini od oko 1200 m se nalazi Ruska kapelica, posvećena nastradalim ruskim zarobljenicima iz Prvog svjetskog rata, koji su gradili ovu cestu za vojne potrebe tadašnje Austougarske.
10000 zarobljenika je ovu cestu gradilo od 1915. do samog završetka rata. Kapelica je posvećena zarobljenicima koji su na tom poduhvatu ostavili svoje živote. Ukupno je stradalo 380 zarobljenika, od čega je u samo jednoj noći 8. marta 1916. (neki izvori navode i 12. mart) od lavine stradalo 110 zarobljenika i 7 njihovih čuvara. Preživjeli zarobljenici su izgradili ovu kapelicu kao pomen na stradale saborce. Uz pomoć ruske ambasade u Sloveniji, obnovljena je 2005. godine i danas predstavlja spomenik stradalim Rusima, ali i svojevrsnu vezu između dvije slovenske zemlje, Rusije i Slovenije.
Prevoj Vršič predstavlja vezu izmedju doline Soče i doline Save odnosno gradića Kranjske Gore i Bovca, u podnožju mnogih vrhova Julijskih Alpa i kao takav je mjesto gdje se nalazi veliki broj planinarskih domova. U jednom od njih, Erjavčevoj koči (1525 m) odsjedamo i mi. Tu smo već stari gosti, jer nam je dom bio baza za prethodne uspone u ovoj regiji.
Popodne koristimo za obilazak početnih dijelova straza koje smo izabrali za sutra, što je uobičajena praksa, a ovaj put se pokazalo posebno korisno jer smo uočili snježni nanos na samom ulasku u osigurani dio staze, koji nam je bio ozbiljna prepreka, jer nismo planirali korištenje zimske tehničke opreme. Nakon večere i male obuke za korištenje tehničke opreme za Via ferrata staze, ipak odlučujemo da sutra pokušamo uspon uz nekoliko improvizacija, ali opet potpuno bezbjedno, jer je samo to dobar način za vođenje grupe planinara. Isto tako odlučujemo da formiramo tri grupe, od kojih je svaka različite fizičke i tehničke pripremljenosti da bismo svima omogućili da imaju atraktivan izlet prilagođenim njihovim željama i mogućnostima.
U nedjelju ujutro, još prije 06:00 časova, dvije grupe koje kreću put Male Mojstrovke su spremne za polazak ispred doma. Veću grupu vodi Tanja standardnom stazom sa južne strane, a manju Draško na sjevernu stranu putem Via ferrata. Treću grupu će naš vodič Duško malo kasnije povesti prema vrhu Šitna Glava.
Grupa koja ide južnom stranom relativno brzo prelazi stazu i dolazi do vrha za dva sata, a grupa koja se odlučila na sjevernu stranu ipak napreduje malo sporije, jer mora da savlada težak i komplikovan pristup osiguranom dijelu staze preko strme snježne padine. Ipak, sve prolazi dobro i nakon četiri sata uspona sjevernim zidom dolazimo do vrha Male Mojstrovke (2334 m). Vrh nosi naziv po italijanskom nazivu za sam prevoj Moistrocca. Sa vrha vidimo grupu koja se penje na vrh Šitna glava (2087 m) i znamo da smo svi uspješno ostvarili gotovo sve zacrtane planove. Mada smo imali plan da posjetimo i susjedni vrh Velike Mojstrovke (2364 m) zbog snijega i leda na pristupnoj stazi odustajemo od toga.
Planinarski uspon se smatra gotovim i bezbjednim tek kada i zadnji planinar stigne bezbjedno u dolinu. Tako i mi nakon malo dužeg odmora na vrhu, iskorištenog za užinu i uživanje u prizorima vrhova koji nas okružuju, polako krećemo nazad. A sa vrha se pružaju pogledi prema Austriji i Sloveniji i na vrhove Mangarta, Jaloveca, Prisojnika, Triglava. Neke od njih vidimo dobro, a neke povremeno sakrivaju oblaci.
Na silasku nas na Vršiču čeka zakuska i piće koje nam kao i svaki put kada posjetimo Sloveniju, priredi naš dragi prijatelj Brane Meh. Uz razgovor i osmijeh zaključujemo da su sve tri grupe uspješno i bez problema ili povreda završile današnji uspon. A nama planinarskim vodičima, to je najveća nagrada za uložen trud.
Nakon ručka, odmora i posjete Ruskoj kapelici, puni utisaka krećemo put Prijedora, a Julijske Alpe pozdravljamo do skorog viđenja.
Uz planinare Klekovače, ovaj put su sa nama bili i planinari PD „Mrakovica“ iz Kozarca i SPD „Mulež“ iz Sanskog Mosta. Iskreno se nadamo da će im izlet ostati u dobrom sjećanju i da će ponovo biti naši gosti na nekoj narednoj akciji.
Vodiči su ovaj put bili Duško Vujičić, Tanja Timarac i Draško Zgodić.
Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Tanja Timarac, Nataša Milošević, Darko Dragić, Luka Ivanković, Duško Vujičić i Draško Zgodić
[srizonfbalbum id=76]