Vijesti

Majski dani u Prijedoru u znaku su proslave Dana Grada u spomen na prvo oslobođenje od okupatora u II svjetskom ratu, 16. maja 1942. godine. Dan Grada se obilježava nizom kulturnih, zabavnih i sportskih svečanosti. Jedna od njih je planinarski pohod od Maslin baira do Kotlovače u organizaciji Planinarskog društva “Klekovača”. Staza ovog pohoda je dio nekadašnje “Transverzale Kozare” koja se, između ostalog, obilazala za Dan oslobođenja.

Nedjeljno jutro 12. maja 2019. godine nije obećavalo lijepo vrijeme, ustvari ne da nije obećavalo nego je već samo jutarnje nebo bilo prekriveno velikim tamnim oblacima ali to nedjeljno jutro je, što je najbitnije, obećavalo dobru zabavu i druženje na stazi. “Nevjerne Tome” su ostale kod kuće a oni odvažniji su došli da se okupe ispred sportske dvorane “Mladost” kako bi otišli prema Kozari i na planinarski način obilježili Dan Grada. Oni su za svaki slučaj popili tablete protiv kiše pa im moguća kiša ne bi smetala.

Na polaznoj tački pohoda u Malom Palančištu nas je dočekala televizijska ekipa koja je imala zadatak da ovjekovječi naš doprinos gradskim svečanostima. Intervjui su završeni brzo ali je potom usljedilo snimanje filmskih kadrova. Kreni, stani, ubrzaj uspori, ovaj ugao, onaj ugao su bili dijelovi “male scene” za neki partizanski film gdje je jedanaest planinara našeg Društva bilo u glavnim ulogama. Nakon završne “klape” krenuli smo u pohod ali zbog mogućeg pogoršanja vremena odlučili smo da zaobiđemo vrh – Maslin bair (691m) pa smo prečicom otišli prema Ritanima. Naravno, kako svaki vis, tako i ovaj po izlasku kod Ritana donio je sa sobom jak i hladan vjetar dijelom zbog visine a dijelom što tu više nema šume koja bi nas štitila od vjetra. Ta gusta, četinarska šuma koja je tu obitavala je nestala u jednom, kako pristojno da se izrazim a opet da dočaram, ekocidu koji je načinjen nad njom. Kilometri su bili pred nama kroz šumsku pustinju ili bolje rečeno kroz tunele “lagerovanog” drveta. Pustoš uz maglu je bio pravi filmski motiv a sa filmom smo i počeli pohod.

Lagani hod nas je ipak izveo iz ovog nazovi krajolika i doveo u šume guste bjelogorice gdje se lakše disalo. Napravili smo kraću pauzu kod Mitrovića i na Džamištu kod lovačke kuće koju je sagradio Draško Kolundžija sa svojim lovcima i uz zrake sunca koje su se stidljivo probijale nastavili smo dalje. Te stidljive zrake sunca su i čar planinarstva jer smo među malobrojnim koji su ih osjetili a vremenske prognoze nisu dale ni naslutiti da će se to desiti a niti pogledi iz doline prema planini.

Putem od Bešića poljane do našeg planinarskog doma na Kotlovači uklanjali smo trake koje su služile za označavanje trkačke staze u toku “Kozara Ultra Traila” i tako pomogli organizatoru trke da ima manje posla u uklanjanju istih (jer su ih obavezni ukloniti) kako bi Kozaru očuvali čistom.

Kočeći zadnjim nogama a neko i prednjim u koloni jedan po jedan spustili smo se do doma gdje nas je čekao grah (a šta drugo), topla sala i naše vrijedne cure koje su nas dočekale sa serviranim stolovima.

Prava je avantura bila usuditi se krenuti na stazu dugačku 15km koju smo prešli za četiri sata hoda sa lošim vremenskim prognozama ali kako sreća prati hrabre nije nas dotakla ni jedna kapljica kiše a “nevjerne Tome” su tad žalile što nisu bili sa nama. Nama je bilo drago što je njima krivo. Za kraj treba napomenuti i te odvažne: Milan Obradović, Dušan Gašić, Nebojša Ševčuk, Radivoje Petković, Mirko Marjanović, Drago Motl, Milan Gavrilović, Milan Mrđa, Predrag Marin, Valentina Dešić i vodič Marko Sarić.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Predrag Marin i Marko Sarić

Projekat EOCA (European Outdoor Conservation Association) kojim izrađujemo planinarsku stazu Rajkovići – Kotlovača – Zečiji kamen preko Bijelog kamena ima jednu, među mnogim, posebnost. Naime na Lokalitetu bijeli kamen staza će biti posebna, tj. biće u vidu ferrate. Za manje upućene ferrata ili željezna/opremljena staza vodi planinara na stjenovite litice ili uzdignute grebene opremljene sajlama i stepenicama bez kojih bi napredovanje bilo teško moguće i pretvorilo bi se u pentranje. Prolazak ovim stazama zahtijeva korištenje opreme: šljemova, alpinističkog pojasa, garabinera i dr. ili jednostavno korištenje ferrata seta.

Tokom vikenda 20-21. aprila počeli su radovi na ferrati radnog naziva “Ferrata Bijeli kamen”. Radovi su se ogledali u neposrednom provjeravanju već određenog smjera, tj. da li stijena dozvoljava bušenje i postavljanje ankera i nogostupa. Takođe, tom prilikom su uklanjani svi nesigurni dijelovi stijene koji su prijetili da će se odvojiti. Zbog relativno nepristupačnog terena upotreba elektro-agregata nije bila moguća pa su bušenja rađena profesionalnim baterijskim bušilicama a sve uz upotrebu alpinističke opreme. Ovim radovima je prethodila nabavka 96m armaturne žice koja će biti smotana u određene profile i dimenzije a nakon toga će biti pocinčana da bi izdržala sve atmosferalije kojima će biti izložena.

U narednom periodu će biti izvršeno postavljanje ankera i nogostupa uz upotrebu posebne vrste ljepila, zatim postavaljanje sajli za osiguranje i tabli upozorenja jer ovakve staze nisu za svakoga, tj. zahtjevaju posebnu sigurnosnu opremu i vještine za korištenje istih.

“Ferrata Bijeli kamen” će biti prva staza ovakvog tipa u okruženju, ponosni smo na to.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Luka Ivanković i Marko Sarić

Došlo je proljeće, došlo je sa njim novo cvijeće, novi mirisi, novi životi se rađaju a svemu tome trebamo biti zahvalni i to treba pozdraviti – pozdrav proljeću!

Planinarski pohod “Pozdrav proljeću” u oranizaciji Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor je prepoznatljiv planinarski događaj koji je brendirao planinu Kozaru, Prijedor i Krajinu. Svi mu se rado vraćaju jer je prva proljetna akcija koja nas na svoj način probudi i digne iz zimskog sna. Tako je došao taj dvadeset i četvrti dan mjeseca marta 2019. godine kada su se planinari okupili da zajedno pozdrave proljeće, da pozdrave novo buđenje prirode.

Ulaz u Nacionalni park “Kozara” u zaseoku Rajkovići bio je mjesto sakupljanja planinara i polazna tačka uspona. Na početku staze domaćini su pozdravili goste, kako i dolikuje i podijelili im kartice pohoda na kojima su se nalazili bon za ručak i mapa staze ili kartica kao dokaz i opravdanje gdje su bili taj dan (ako se imaju kome pravdati). Organizovana je ekološka akcija pa su domaćinima podijeljene vreće za smeće za skupljanje otpadaka koji bi se našli uz stazu. Društva su se rado odazvala ovoj akciji i podijeljeno je preko 120 vreća koje su planinari napunili (na sreću ili na žalost) i takve donijeli na Mrakovicu. Svi su dali svoj doprinos čišćenju i očuvanju ljepota Kozare.

Dan kao stvoren za hodanje, pravi proljetni i nije se časilo ni časa već se krenulo uz potok Uremovac stazom koja isti potok prelazi nekoliko puta. Nekada se moralo taj potok preskakati a danas su tu mostići koji imaju svoju čar jer su tik iznad vode a opet noge ostaju suve. To je i najuži dio staze jer se nalazi u svojevrsnom kanjonu pa je tu kolona jedini način kretanja i lijep način za uslikati prisutne. Iz potoka staza oštro vodi uzbrdo jer dosta je bilo po ravnom hodati, valja malo i planinariti. Mjesta zlobi i oholosti nema pa obilaznike ove staze Pozdrava proljeću dočekuje jedan proplanak koji pruža pogled na Kozarački kamen iznad sebe a nasuprot sebe na Vrnovicu, Debeli brijeg, Golu planinu i Lisinu iznad nje a što je najbitnije pruža dobar odmor nakon ubrzanog zagrijavanja hodajući uzbrdo.

Odmor je, obično kad prođe, bio kratak, nedvoljan i sladak ali dalje se poći mora. Južnom i jugozapadnom stranom se vrši uspon na Kozarački kamen stazom koja jednim dijelom prozi ostacima rimskog puta koji bez obzira što je u ostacima bolje izgleda nego savremeni putevi. Ali o tome nećemo ovdje, imamo pametnije riječi da kažemo. Vijugajući dolazi se do stijene gdje se kao osiguranje i pomoć obilaznicima nalaze pripadnici GSS Banja Luka i vodiči PD “Klekovača” Prijedor. Postavljeni su gelenderi od konopaca ali i sajle da bi staza bili sigurnija za prolazak. Sajle je naše Društvo postavilo zajedno sa GSS Banja Luka što je svojevrsni poklon Nacionalnom parku, planini a što je najbitnije planinarima i prva je tako uređena planinarska staza u regiji. Kada se izađe na vrh Kozaračkog kamena (658 m) dobije se ono po šta se pošlo: puno sunčevih zraka, lijep pogled na Kozaru i cijelo prijedorsko polje, mnoštvo prijatnih ljudi i pozitivne energije.

Na Kozaračkom kamenu je obavezno duže odmaranje i uživanje u svemu prisutnom. Obavezno je i fotografisanje na ovoj dominantnoj stijeni Kozare jer je ona baš zbog toga izabrana da bude tačka koja se obilazi u pozdravljanju proljeća.

Od Kozaračkog kamena staza vodi prema Bešića poljani stazom koja naizmjenično prolazi kroz šume crnogorice i bjelogorice. Obzirom da je staza ovdje šira tako se i planini raštrkaju hvatajući sunčeve zrake po šumi i hvatajući kadrove za fokuse svojih foto-aparata ili pak tražeći vjesnike proljeća – jagorčevine kojih u ovom dijelu Kozare ima jako puno. I tako, malo po malo i nakon skoro 13km kraj staze i cilj se nazire.

Eto je, Mrakovica je tu, tu je cilj. Ona ne samo da je centar Nacionalnog parka “Kozara” i memorijalne zone već je i stjecište svih učesnika Pozdrava proljeću. Miris vojničkog graha se osjeti ali niko nije ostao samo na mirisu već, “da se kuma ne uvredi” kao što Balašević kaže, mora ga se pojesti. Kako samo topao ručak prija nakon hodanja znaju samo oni koji su to bar jednom osjetili.

Poslije svakog ručka ide zabava. Kulturno umjetničko društvo “Kozara” iz Prijedora je sa mlađim i starijim ansamblom odigralo nekoliko kola iz našeg kraja a predstavila se i voklana grupa. Poslije toga uslijedila je takođe plesna tačka ali malo drugačija. Plesni studio “Top dance” i njihova instruktorka Dada Topić je pozvala sve učesnice i učesnike da se pridruže plesu u malo modernijem štihu što su svi rado prihvatili jer je nešto novo i neubičajeno na planinarskim akcijama.

Svaku planinarsku akciju krase susreti planinara i društava. Ovaj Pozdrav proljeću pohodilo je oko 2000 planinara i do sada rekordan broj planinarskih društava – 97 iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i BiH što i dalje potvrđuje da je ovo jedna od posjećenijih planinarskih akcija u regionu. Zbog toga smo se mi, kao domaćini, morali zahvaliti prisutnima dodjeljivanjem zahvalnica i prigodnim riječima. Prisutne su pozdravili Gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković, predsjednik PD “Klekovača” Dragan Romčević i sekretar Marko Sarić. Najmlađi učesnici su nagrađeni posebnim zahvalnicama a najmlađa je bila četranaestomjesečna Sajra Velić koju je na leđima nosio njen dida Mirsad Muratčehajić.

Za kraj ovog malog eseja ali ne zato što je manje bitno nego zato što za kraj treba ostaviti ono čime se poentira. Ovako veliki pohod teško je organizovati bez učešća i pomoći velikog broja članova Društva koji su danima radili da ovo sve uspije (doček i prijem gostiju u obilasku Prijedora i Banja Luke te doček istih na spavanje, priprema staze, priprema hrane, reklamnog materijala i mnoštvo drugog) i koji su radili još puno poslije završetka akcije. Zatim finansijska pomoć grada Prijedora je tu uvijek bezrezervna. Oružane snage Bosne i Hercegovine svake godine logistički pa i ove nas podržavaju a za bezbjedan boravak planinara zaduženi su bili pripadnici GSS Banja Luka i pripadnici policijske stanice Kozarac. Za uspješnu i nesmetanu komunikaciju i održavanje sistema veze “krivi” su bili članovi Radio kluba “Kozara” iz Prijedora. Lijepu i nezaboravnu zabavu pružili su nam KUD “Kozara” i plesni studio “Top dance” iz Prijedora. Dakle, još jednom, veliko i neizmjerno hvala!

Svima koji su sa nama na poseban način pozdravili proljeće želimo ponovni susret i zajedničko pozdravljanje naredne godine!

Tekst: Marko Sarić.

Fotografije: Igor Ostojić, Vladimir Tadić (Svjetlopis) i Marko Sarić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Na pragu smo proljeća, sve se budi, rađa i ponovo obnavlja. Kod nas planinara Klekovače u duhu proljeća nastavlja se započeta ideja pravljenja planinarske staze. Dobro je poznato da smo prošle jeseni započeli izradu staze Rajkovići – Kotlovača – Zečiji kamen preko Bijelog kamena pa su radovi ovih dana nastavljeni. Snijeg se povukao a za njim i suvišna tekućina iz zemljišta pa smo kao vijesnici proljeća izmilili i nastavili sa radovima koje obavljamo u sklopu projekta EOCA (European Outdoor Conservation Association). Da napomenemo, radovi se nastavlju zato što nam je investitor ocjenio pozitivnim naše dosadašnje radove na stazi.

Treba iskoristiti svaki dan pa je subota 16. marta iskorištena u pravom smislu te riječi. Dvadesetak planinara se u subotnje jutro uputila ka stazi u njenom dijelu od doma do stijene, tj. novog vidikovca i započeli su sa sjeckanjem, rezanjem, kopanjem, razbijanjem, nasipanjem, utabavanjem i sa raznim drugim glagolima koji se koriste u dočaravanju rada na jednoj stazi. Pitate se šta smo radili kad je jesenas staza napravljena? Tada je trasirana i dobila svoje obrise ali ovog puta je ona proširena, ukopana i na njoj su napravljene stepenice i podzidi kako bi bili sigurnija i lakša za prolzak. Poravnate su neravnine i kosine i gazištima i sanirana oštećenja koja su nastala tokom zimskog perioda.

Ulazak u stijenu je osiguran stepenicima od oblica i kamenja a da bi kasnije tu mogla da se postavi sajla i klinovi i klamfe po kojima će se hodati. Izlazak na vidikovac je tekođe uređen stepenicima.

U nedjeljama koje dolaze biće završeno markiranje dijela staze do vidikovca, postavljene table i putokazi kao i klupe i stolovi na mjestima određenim za odmor.

Po zvršenom poslu složno i jedinstveno kao u radu ručali smo zajedno čorbu sa raznim vrstama za koju se tražio recept i tanjir više.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Igor Ostojić, Draško Zgodić i Marko Sarić

Planinarsko društvo “Platani” Brčko je bilo domaćin, u svom planinarskom domu “9. januar”,  Skupštini Planinarskog saveza Republike Srpske. Skupština je održana u nedjelju 3. marta 2019. godine koju je otvorio i njome predsjedavao Rajko Lekanić. Prisutne je pozdravio i domaćin Žarko Popić, predsjednik PD “Platani” iz Brčkog.

PD “Klekovača” Prijedor, PD “Mrakovica” Kozarac i PD “Kozara” Banja Luka su jedina tri društva u PSRS koja su imala pravo na tri delegata s obzirom na broj članova. Razmatrani su se izvještaji iz prethodne godine i planovi za 2019. godinu.

Skupština je jednoglasno usvojila planove i izvještaje ali članovi skupštine su dali neke izuzetno korisne savjete i ideje, kako bi pomogli u poboljšavanju rada Saveza. Iz našeg Društva su kandidovana pitanja vezana za uspostavljanje Dana planinara RS, reprezentativnosti gorskih službi spasavanja i uvođenje katastra planinarskih staza. Takođe je tu uvijek i svečani dio gdje su dodijeljena priznanja zaslužnim, tj. društvima u povodu jubileja (Klekovača – 65, Majevica – 30, Romanija i Patrija – 10) i zaslužnim pojedincima kojih je bilo jako puno a među njima i našem čika Vladimiru Vladi Grublješiću i Drašku Zgodiću. Uručeni su i pehari za tri prvoplasirane ekipe u planinarskoj orijentaciji i to pobjedničkoj ekipi u orijentaciji za 2018. godinu – PSD “STOLAC” Višegrad.

Po zavšetku zvaničnog dijela skupa za sve prisutne je bio upriličen ručak i muzika uživo te se zabavom nastavilo do kasno poslijepodne. Domaćini su se zaista potrudili da nam bude lijepo u njihovom novom planinarskom domu koji je sam po sebi lijep ambijent za boravak.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Igor Ostojić, Mile Mrđa i Marko Sarić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

[srizonfbalbum id=91]

Novu godinu je planinarima prirodno započeti, čime drugim, nego planinarenjem i tako započeti ili bolje rečeno nastaviti sezonu hodanja koja nikada i ne prestaje. Tako je bilo u srijedu 2. januara ove tek nastale 2019. godine kada se grupa od 150 planinara okupila u Bosanskom Petrovcu da bi krenula na uspon prema Osječenici. Planinari “Klekovače” iz Prijedora dugi niz godina vrše novogodišnji uspon na Osječenicu a od tog broja puta devet puta dolaze na “Novogodišnji uspon na Osječenicu” u organizaciji KES “Crni vrh” iz Bosanskog Petrovca.

Jutro hladno a noć koja mu je prethodila bila je olujna. Oluja je očistila vazduh koji je tog jutra bio mirisan, kao morski. Ona je, takođe, pomela i one kolebljivce koji su tih dana razmišljali bi li ili ne išli na uspon. Krenulo se iz Prijedora i prepričavalo ko je i na koji način dočekao novo ljeto (zima je još uvijek a ljeto je onako više metaforički, žargonski). Priča po priča, šala po šala i eto nas u Petrovcu kod tržnog centra “Bingo” gdje se trebamo svi okupiti. Čestitanja i susreti sa dragim ljudima su, što bi se danas često reklo, “neprocjenjivi”.

Domaćini su nas srdačno pozdravili i upoznali sa planom uspona. Zamoljeni smo da, ukoliko imamo mjesta, u svoje vozilice primimo kolege planinare koji su došli jurilicama sa nižim odstojanjem od zemlje i da svi zajedno u koloni krenemo prema Koluniću i Dragujevačkoj cesti koja je u svom završnom dijelu pogodna samo za više točkaše (gusjenica nije bilo ovog puta). Uz par zaustavljanja da bi se savladali usponi prema startu došli smo do prve “okretnice”. Snijeg je bio visok oko 25-30 cm ali put je bio prohodan zahvaljujući tome što su radnici šumarije sa svojom ralicom to omogućili. Odatle smo dalje morali na hitrim nogama. Prvo je uslijedilo fotografisanje, određivanje vodiča a tek onda pokret. U koloni jedan po jedan a negdje i po dva-tri, kako je već gdje moglo, išli smo stazom poprijeko do naredne serpentine i ishodišta puta kojim ljeti idemo. Došli smo do “16. kilometra” i do nadstrešnice gdje su nas domaćini ugostili sa toplim čajem. Godio je na ovoj hladnoći, malo da zagrije pluća – što bi se reklo.

Konsolidovali smo redove, utegli opremu, popili malo čaja ili nečeg jačeg od njega i krenuli na uspon. Svi koji su nekad bili na Osječenici znaju da je ovaj uspon pravi trening mozga jer je uspon konstantan, vrh vidimo a nikako do njega doći. Bilo je lako hodati jer se u snijegu lako prave stope kao stepenici i brzo se savladava visina. Naravno, nije baš tako jednostavno kako zvuči jer ipak je potrebna fizička kondicija za ovakvo penjanje ali nema ni žurbe i upisivanja vremena pa se moglo polako, noga za nogom pa kad se stigne. Uz očekivanu hladnoću i pomalo neočekivan jak vjetar došli smo do kraja šume i gle, evo je – kraljica je, kao što Dženi kaže, bila tu. Velika Osječenica sa svojom prepoznatljivom stijenom je zasjala na suncu a iza nje je bilo neobično modro-plavo nebo. Nevjerovatan prizor koji se morao upiti u sve pore tijela.

Sad je uslijedio završni uspon smjerom “sajla”. Livada prije stijene je mjestimično bila prekrivena tvrdim snijegom jer njega nije vjetar uspio da oduva a ogoljena trava onako smrzla i dalje je bila kao da i nije smrzla – mekana kao debeli persijski tepih. Ušli smo u stijenu i počeo je uspon smjerom “sajla” jer je tu, što se da zaključiti, sajla. Dosata ljudi je ostavilo štapove uz stijenu jer su im od sada potrebe obje ruke za penjanje a preporučljivijo je da su ih spakovali i stavili na rančeve. Mjestimično zaleđena stijena bila bi nesavladiva da nije te sajle ali sa njom treba biti oprezno. Jeste da je od velike pomoći ali nije baš najbolje postavljena. Na klinovima kroz koje prolazi nisu postavljene “žabice” pa se segmeti istežu što može biti opasno ukoliko se na istom segmentu nalazi više penjača.

No, bilo kako bilo, uz svu ovu avanturu sa sajlom na koju smo navikli svaki put kad negdje pohodimo izašli smo poslije 2,5 časa hoda na vijenac koji vodi prema vrhu. Uz par skokova i bili smo na njemu, vrhu Velike Osječenice 1796 m. Tu je bilo dosta tolplije nego tokom uspona jer smo, izgleda, izašli iznad zone vjetrova. Obavezna su fotografisanja grupna i pojedinačna, sa zastavama raznih sorti ili bez njih. Takođe, obavezno je rasteretiti rančeve a napuniti stomake time čime rasterećujemo rančeve. Odmor kratak ali sladak je pripremio sve uslove za povratrak. Povratak sad ide drugom stranom, tj. smjerom “kleka” jer, ah zašto li, ide kroz klekovinu.

Silazak brži nego uspon jer smo odlučili da gazimo kroz “cjelac” jer da smo ostali na prtini bilo bi nezgodnije i sporije. Ili možda ne bi jer je bila kao bob staza. U šumi smo pričekali našu Valentinu koja je otišla do stijene po štapove, avaj. Opet kroz cjelac u šumi i za čas smo bili kod nadstrešnice gdje smo ohladili kočnice u zglobovima i nastavili dalje.

Domaćini su organizovali ručak u osnovnoj školi u Koluniću. Ona je kao i dosta seoskih škola zatvorena jer, na žalost, nema dovoljno đaka. Dok smo išli prema školi vrtila nam se pjesma Marinka Rokvića “Ovo je moja škola učio sam tu…”. Nije tekst baš takav ali prepjev nam više odgovara jer je Kolunić rodno mjesto pjevača Marinka Rokvića. Susretljivi domaćini su nas uveli u učionicu koja je bila ugodno topla i poslužili nas gulašem. Meso u njemu se naprosto topilo u ustima tako da se tražila kutlača više. Kako su planinari i dalje pristizali ustali smo da ustupimo mjesto drugoj rotaciji a mi smo se ispred škole sladili kolačima koje su takođe domaćini priredili.

Punih stomaka i što je najbitnije puni utisaka sa divnog početka godine u planini krenuli smo prema Prijedoru kujući planove za daljne poduhvate.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Bojana Derkuća-Bevandić, Radenko Derkuća i Marko Sarić

[srizonfbalbum id=90]

Svečana ceremonija 49. izbora sportiste grada Prijedora održana je u petak, 21. decembra 2018. godine u gradskom pozorištu. Pozorišna sala je bila premalena da primi sve posjetioce.

Najbolji sportista Prijedora u 2018. godini je Sanja Erceg, član Stonoteniskog kluba “Prijedor”. Najuspješniji mladi perspektivni sportista je Nikša Stanisavljević, član Taekvondo kluba “Kozara. Za najbolju mušku ekipu je proglašen Taekvondo klub “LJubija” a u kategoriji žena rukometašice Ženskog rukometnog kluba “Mira”.

Najuspješniji sportski radnik je Vojo Pavičić za sveukupan doprinos radu, razvoju i napretku sporta u Prijedoru a najuspješniji sportski trener Siniša Arežina iz Taekvondo kluba “Ljubija”.

Na ovoj svečanosti u čast najboljih sportista grada Prijedora dodijeljena su i specijalna priznanja pojedincima i sportskim klubovima za dugogodišnji rad i doprinos razvoju fudbala, tenisa, atletike, padobranstva, borilačkih sportova i planinarenja. Tako je naše Planinarsko društvo “Klekovača” primilo specijalno priznanje u povodu 65 godina postojanja i uspješnog rada. U godini jubileja ovo je vrlo značajno priznanje za sve ono što se uradilo i radi u Prijedoru na polju planinarstva i svojevrsni je podstrjek za budući rad. U ime Društva priznanje je primio sekretar Marko Sarić a uručio ga je zamjenik gradonačelnika dr Aleksandar Miljuš. Veliki broj planinara se okupio da uveliča ovaj svečani čin.

Da podsjetimo. U 65 godina postojanja ovo je treće priznanje koje, na Izboru sportiste Grada, odlazi u PD “Klekovača.” 1990. godine Duško Vujičić je u kategoriji 10 najboljih sportista Grada bio deveti za postavljen visinski rekord planinarstva prijedorske opštine dok je 2003. godine Vanja Rađenović, u istoj kategoriji, bio deseti jer je iste godine osvojio Mon Blan.

Organizator manifestacije je i ove godine bio Informativno-poslovni centar “Kozarski vjesnik”, a pokrovitelj Grad Prijedor.

Fotografije: Mira Dolić, Dragan Stojnić-Giga i Aleksandar Drakulić

[srizonfbalbum id=88]