Vijesti

Nagradna igra “Posjeti i osjeti Kozaru” koju je organizovala Turistička organizacija grada Prijedora u saradnji sa Planinarskim društvom “Klekovača” i Nacionalnim parkom “Kozara” bila je sretna za više dobitnika. Prva grupa nagrađenih je svoju nagradu iskoristila i vikend 13-14. juna provela u Planinarskom domu na Kotlovači. Za naše posjetioce pripremili smo sve što smo i obećali: planinarsku turu Kozarom, ručak u prirodi i puno zabave. Najmlađe učesnice nisu odustale od pješačenja na ruti (Kotlovača – Zečiji kamen – Jankovića kamen – Benkovac – Mrakovica – Bešića poljana – Kotlovača). Ovim okupljanjem promovisan je 6. juni – Dan Planinarskog društva “Klekovača” i 8. juni – Svjetski dan zaštite planinske prirode i dan Nacionalnog parka “Kozara”.

U realizaciji ove lijepe avanture učestvovale su porodice iz Prijedora,  Novog Grada i Bratunca koji su sa Kozare sa sobom ponijeli lijepe uspomene. Pješačenje je bilo lagano, prilagođeno najmlađoj u grupi, Irineji iz Prijedora. Vodič je mačetom morao da iskrči manji dio staze jer je vegetacija na Kozari u punom zamahu. Vodopad Zofika je mjesto za neizostavne fotografije ali i mjesto za predah i osvježenje. Prije njega gosti su imali priliku po prvi put da vide “via ferratu” i alpinističke smjerove na Zečijem kamenu. Momenti monologa vodiča su korišteni za predahe. Na Jankovića kamenu je bio ručak sa njaljepšim pogledom za ručak. Ćevapi su brzo “planuli” na svježem vazduhu i sa dobrim pogledom. Bitno je bilo osjetiti kako planinari jedu u prirodi (dobro, ne baš ćevape ali ovo je bila posebna prilika) ali i da se ostaci hrane i ambalaže spuste u dolinu na odgovarajuće mjesto baš kako to rade planinari a ne novopečeni “ljubitelji” prirode. Mrakovica je mjesto za nezaobilazan istorijski čas i prepričavanje različitih porodičnih tragedija gdje smo Jelena i ja imali štošta da kažemo (ona tragediju svoga dede a ja bakinu Jasenovačku epopeju). Da bi se gosti odmorili od vodičke discipline i konstantnog pričanja o ovome ili onome Mrakovica je poslužila za duži odmor kojeg su svi iskoristili na svoj način, kako im je bila volja: sladoled za najmlađe ili avantura park za one željne adrenalina.

Povratak prema domu je išao sa gubljenjem visine ali često je bilo uzbrdo. Brali smo šumske jagode a najmlađi su se sa domaćicom ture Jelenom krili po žbunju i prepadali ostatak grupe. U domu nas je čekala večera i torta iznenađenja povodm Dana nacionalnog parka “Kozara”. Prije delicija trebalo je sprati teret hodanja pa je gužva pred tušem bila kao u šesnaestercu. Veče u planini i pred planinarskim domom iziskuje logorsku vatru koja privlači staro i mlado i tu nikad dosadno nije. Međutim, dugo se hodalo, rano ustalo pa su jedni po jedni odlazili na spavanje.

Jutro nakon doručka je bilo u znaku obilaska via ferrate. Zamišljeno je bilo odlazak do vidikovca na Bijelom kamenu ali zbog najmlađih učesnica i uklizanih strmih dijelova poslije kiše ipak je to bio prolazak cijelom stazom. Bilo je to malo na stranu, malo guzom, malo sa sve četiri, malo sa strahom mama ali na kraju uspješno i zadovoljno. Rastanak se primakao ali sa dobro iskorištenim vremenom, novim spoznajma o Kozari i planinarenju i sa novim spoznajama sebe i svojih mogućnosti.

Sljedeće okupljanje u okviru realizacije nagradne igre “Posjeti i osjeti Kozaru” na Kotlovači planirano je 25-26.07.2020. godine.

Vidimo se a do tada: posjeti i osjeti Kozaru!

Tekst: Amira Ganić i Marko Sarić

Fotografije: Stanislava Šakota, Jelena Banović i Marko Sarić

U okviru kampanje „Posjeti i osjeti Kozaru“ a u saradnji sa Nacionalnim parkom „Kozara“ i Autotransportom iz Prijedora osmišljeni su jednodnevni izleti, odnosno redovna autobuska linija svake nedjelje počev od 21. juna do kraja avgusta 2020. godine. Polazak autobusa je sa terminala autobuske stanice u 9:00 časova a povratak sa Mrakovice u 16:00 časova.

Prijedor – Mrakovica povratna karta iznosi 4 KM a u jednom smjeru 3 KM,

Kozarac – Mrakovica povratna karta iznosi 3 KM a u jednom smjeru 2 KM.

U toku mjeseca juna i jula za posjetioce koji idu autobusom „Posjeti i osjeti Kozaru“ ulaz u NP Kozara je besplatan.

Red vožnje: Terminal autobuske stanice Prijedor – Kozarska ulica – ulica Milana Vrhovca – Čirkin polje – Orlovci – Končari – Crnići – Kozaruša – Kozarac – Mrakovica.

Poštovani planinari,

Na osnovu zaključka Gradskog štaba za vanredne situacije Grada Prijedora planinarski dom “Kotlovača” na Kozari neće raditi do daljneg zbog trenutne higijensko-epidemiološke situacije.

Takođe, zabranjuju se svi skupovi privatnog karaktera na kojima se okuplja veći broj ljudi.

S poštovanjem,

vaše Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor

Planinarski savez Republike Srpske je objavio svoju prvu knjigu. To je udžbenik za planinarske vodiče ali i sve planinare željne novih znanja. Radi se o “Ljetnoj školi za vodiče”.

Autori knjige su članovi Saveza. Pripremana je godinama a sada su se stekli uslovi da ugleda svjetlost dana. Knjiga je vrlo kvalitetna, na skoro 400 stranica.

Svoj primjerak knjige možete kupiti u planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari i na redovnim sastancima u kancelariji Društva, četvrtkom od 19 do 20 časova. Sve dodatne informacije možete dobiti na broj telefona 065/440-150 ili e-mail: info@pdklekovaca.org

Svake godine u februaru planinari obilježavaju tradicionalni uspon na Grmeč u znak sjećanja na stradalo stanovništvo u toku ofanzive u drugom svjetskom ratu.

I ove godine je PD ”Klekovača” dobilo poziv ispred Zavičajnog udruženja Sanjana da uzme učešće u devetom po redu uspon na Crni  vrh, 1604 m.

Planinari već znaju da poslije uspona na Osječenicu dolazi uspon na Grmeč, te se rado odazivaju ovom pohodu. Jedan razlog je što nam Grmeč pored Kozare dođe kao najbliži komšija, a drugi je nadaleko poznato gostoprimstvo naših domaćina, organizatora i mještana Bravskog.

Tog nedjeljnog jutra, dok mnogi spavaju “snom pravednika”, planinari PD “Klekovača” vedri, naspavani i što bi se reklo “orni” za još jedno osvajanje Grmeča i dobro druženje, sastaju se prije svitanja na ustaljenom mjestu, ispred dvorane “Mladost”. Truckajući se našim mini busom evociramo uspomene sa prethodnih uspona uz nezaobilazne, ovaj put slatke delicije, naše planinarke Mire.

Dolazimo na odredište u Bravsko i tu se uz piće dobrodošlice, susrećemo sa planinarima drugih planinarskih društava. Čudne su to i neraskidive veze između nas.Prođe više mjeseci ili godina da se ne sretnemo, ali je svaki sljedeći susret takav kao da se nikada nismo ni razdvajali.

Nakon okupljanja u dogovoreno vrijeme krećemo na uspon. Jutro sunčano, prohladno, staza pokrivena snijegom. Sve ukazuje na još jedan idealan dan za planinu.

Naša ekipa ,šarolikog sastava po godinama, ali po tempu kretanja prilično ujednačena i dobro usklađena, izlazi prva na najviši vrh Grmeča, Crni vrh 1604 m. S vrha očaravajući pogled tjera da bar na trenutak zaustavite dah i zaboravite svakodnevicu. Vidljivost idealna, bez oblaka i magle omogućava da sagledamo cijelu Sansku dolinu, Petrovac, Bihać, Ključ, Kozaru, Klekovaču, Oštrelj, Osječenicu, Srneticu, Plješevicu. Zadrzavamo se toliko da se uslikamo jer duva hladan vjetar, a i stvara se gužva jer pristižu ostali planinari. (Taj dan se na Crni vrh popelo 650 planinara ,čime se i ova akcija u mnogome omasovila). Ispod vrha pravimo kratku pauzu da dopunimo energetske rezerve, pri tom čuvajući se za domaćinski pasulj i čuvene pite domaćica Bravskog. Povratak se odvija nešto sporijim tempom zbog gužve na stazi, a na pojedinim mjestima zbog leda i kamena ispod snijega. Grmeč je to!

Po silasku, dio ekipe se vraća u Bravsko mini busom, a dio nastavlja pješke. Sastajemo se u prostoru nekadašnje škole u Bravskom gdje nas čeka bogata trpeza naših vrijednih i nesebičnih domaćina, pasulj sa kobasicama i slaninicom, domaće pite, kuvano vino i rakija.

Dr Neno Dobrijević, planinar i organizator skupa, porijeklom sa Grmeča obraća nam se pozdravnom riječju i pravi kratak osvrt na stradanje Grmečkog življa za vrijeme ofanzive u drugom svjetskom ratu. Potom slijedi dodjela priznanja učesnicima pohoda i nezaobilazno veselje uz muziku i ples.

U dogovoreno vrijeme krećemo put Prijedora. Zahvaljujemo se našim domaćinima i organizatorima na vrhunskom gostoprimstvu i organizaciji skupa, uz želje da se iduće godine sretnemo na istom mjestu i u istom sastavu.

Ostavismo Grmeč, taj krajiški gorostas, u plamenu zalazećeg sunca, uzvišenog kao oca koji bdije nad nama sa jedne strane Sanske doline, nasuprot naše majke Kozare sa druge strane.

Do sljedećeg pohoda planinarski pozdrav!

Pridružite nam se!

Tekst: Jelena Banović

Fotografije: Zoran Inđić, Zoran Petrić, Jelena Banović i Valentina Dešić

Planinarske akcije, posebno one višednevne se obično pomno planiraju da bi sve proteklo u redu. Ali uvijek je moguće izmijeniti neke detalje. No, vrlo rijetko se desi da umjesto jedne planine odemo na drugu. Ovaj put smo to uradili. Neka nam opravdanje bude to što je akcija održana dvije sedmice nakon planiranog termina, zbog lošeg vremena. A imali smo i drugi, jako dobar razlog za izbor druge planine.

Već četvrtu godinu se održava memorijalni uspon na Bjelašnicu posvećen prerano preminulom planinaru Dragom Novakoviću, koji je nastradao na ovoj planini. Uspon na planinu je najbolji i najprimjereniji način da našem planinarskom prijatelju odamo počast.

Tako da je odluka pala da umjesto na Trebević, prvog dana akcije posjetimo Bjelašnicu. I nismo se pokajali. Sreli smo mnogo poznatih i dragih lica. I uživali u prekrasnom danu na planini. Iako je Bjelašnica poznata po jakom i najčešće olujnom vjetru na svom vrhu, ovaj put je bila potpuno pitoma i dopustila nam da uživamo u pogledu na sve okolne planine, ali i one udaljenije, kao što su Durmitor, Maglić, Vitorog i sl.

Prvi dan je i po prvobitnom planu bio rezervisan za laganiju turu, pa iako smo umjesto Trebevića popeli Bjelašnicu, tog dijela plana smo se pridržavali. Već nakon nekoliko sati smo bili u podnožju i nakon obilnog ručka u Istočnom Sarajevu krećemo put Treskavice. Za pronalazak dobre hrane je zadužen naš dragi prijatelj Igor, koji nam je ovaj put gastronomski i planinarski vodič.

Uživamo u noćnom maršu do Planinarskog doma „Radovan Bjelica“, uz pun mjesec i pomalo pretrpane trbuhe. Domaćini su tu od petka tako da je dom ugodno zagrijan i uživamo u večernjem druženju uz poneko piće i još malo hrane. Neko bi rekao da je to previše, ali staro planinarsko pravilo kaže da veče prije uspona treba jesti mnogo i kvalitetno, a mi se toga i pridržavamo.

Juče nam se pridružilo još nekoliko planinara. Neki su imali plan uspona na Treskavicu, a neki su čuvši da tamo idemo na brzinu odlučili da nam se pridruže. Srećom, poznajemo dosta planinara, pa ni oprema nije bila problem. Ranim jutrom naša mala grupa od petnaestak planinara kreće na uspon prema najvišem vrhu Treskavice, Đokinom tornju, odnosno Maloj Ćabi (2086 m). Igor i Srđan i danas kao i juče na put kreću na turno skijama, dok mi ostali vjerujemo svojim cipelama.

Prelazimo potpuno zaleđeno Veliko jezero (1550 m). Treskavica je poznata po svojim jezerima i velikom broju izvora, kojih kako neki kažu ima 365. Na žalost poznata je i po velikom broju mina iz proteklog rata. Tako da je neophodno strogo se držati obilježenih planinarskih staza koje su sigurne.

I dok polako napredujemo kroz snijeg ponegdje dubok i do koljena, pred nama se uzdižu strme i stjenovite padine koje valja savladati. Pošto zaključujemo da su uslovi za uspon idealni, zbog kvaliteta snijega i leda, kao i zbog količina snijega nedovoljnih za potencijalne lavine, biramo uspon takozvanim „Omladinskim smjerom“.

Uz upotrebu dereza i cepina sigurno dolazimo do vrha padine i nakon još nekoliko minuta pred nama je i vrh planine, Đokin toranj. Poslije kratkog odmora i nezaobilaznog fotografisanja, krećemo kružnom stazom nazad. Naši skijaši odlučuju da se vrate padinom kojom smo se upravo popeli. Kasnije su nam priznali da je to bio prilično hrabar potez.

Nakon gotovo 9 sati hoda, stižemo do doma gdje nas domaćini dočekuju odličnim grahom i hladnim pivom. I to je dovoljno da se okrijepimo za još sat vremena hoda koliko nam treba do našeg prevoza.

Fotografije će još bolje ispričati ovu našu priču.

A posebnu pažnju obratite na one koje vam se učine najboljima. One su sigurno dijelo našeg Vladimira. Njegov rad možete vidjeti i podržati na: https://www.instagram.com/svjetlopis ili https://www.facebook.com/svjetlopis/

Pridružite nam se na nekoj od narednih akcija!

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: R. Derkuća, B. Derkuća Bevandić, N. Milošević, L. Ivanković, I. Milošev, V. Tadić i D. Zgodić

U okviru privredno-turističke manifestacije “Dani zime na Kozari” a u organizaciji Kluba ekstremnih sportova “Albatros” iz Prijedora, proteklog vikenda održan je tradicionalni Zimski omladinski marš na  relaciji Rajkovići – Kotlovača – Bešića poljana – Mrakovica.

Ove godine na akcije je učestvovao rekordan broj planinara i rekreativaca – čak 120 učesnika iz planinarskih društava: PD “Klekovača” Prijedor, PD “Kozara” Banja Luka, PSD “Ljubijski rudar” Prijedor, PSD “Mulež” Sanski Most i “Videta” Srbac. Velika, šarolika i vesela grupa, starosne dobi od 7 do 77 godina, pod sigurnom “vodičkom palicom” Marka Sarića,  krenula je  iz Rajkovića prema planinarskom domu na Kotlovači gdje smo napravili prvu pauzu. Pošto smo se okrijepili nastavili smo dalje prema Bešića poljani što je ujedno bila i najzahtjevnija dionica Marša. Dan je bio pravi proljetni sa temperaturom visoko u plusu pa se u šali komentarisalo da nisu u pitanju “Dani zime” već “Pozdrav proljecu” i to onom kasnom. Iako je grupa bila velika, tempo kretanja je bio ujednačen tako da smo gotovo svi stigli na Mrakovicu u predviđeno vrijeme. Organizator je, u saradnji sa firmom Plantago obezbijedio besplatne čajeve a čekao nas je i pravi planinarski ručak-pasulj sa kobasicom.  Nakon dobrog ručka, vrijeme do polaska neki su iskoristili za još malo šetnje, drugi za sunčanje a treći za simuliranje vožnje ski liftom na travnatoj podlozi.

Po planu, krenuli smo za Prijedor obezbjeđenim prevozom u 14 h. Neki su, omamljeni jakim suncem odmah zaspali dok su drugi vodili veoma interesantne razgovore sve do povratka na polaznu tačku. Nastavak  slijedi na nekoj od narednih akcija.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Fotografije: Mira Dolić, Bojana Derkuća Bevandić, Vedrana Zgonjanin i Marko Sarić

Spremni smo za “Dane zime na Kozari”. Još samo da zima dođe. Posjetite nas!

Praznični dani su dani ljubavi, pažnje i darivanja. Tokom prethodne godine pričali smo o mnogim dešavanjima u planinarstvu ali smo rijetko spominjali naše najmlađe planinare. Djecu. Možda zato što nije bilo dešavanja za djecu. Htjeli smo kao Društvo da ispravimo to i da im pokažemo koliko su nam važni i koliko nam znače.

U nedjelju, 12. januara smo organizovali dodjelu paketića za djecu naših planinara – naše najmlađe planinare u planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari. Sala doma je bila ispunjena dječijim smijhom, igrom, pjevanjem i po kojim nestašlukom. Djeca su crtala i igrala se i željno isčekivala Deda Mraza sa poklonima. U jednom trenutku se igra i smjeh premjestila ispred doma sve dok se nije iz šume začulo: “Ho, ho, ho…” Iza jednog drveta na uzbrdici iznad doma pojavio se Deda Mraz. Djeca su ga zvala da dođe pjevajući mu razne pjesmice.

Deda Mraz je dugo sa djecom razmjenjivao smješne dosjetke i pošalice ali njegov ranac sa poklonima je mamio poglede pa je zbog njega došlo vrijeme da se spusti. Kako da se spusti bezbjedno niz padinu? Jednostavno, uz pomoć konopca, pojasa i ostale sigurnosne opreme. Baš onako kako to planinari rade jer je i on planinarski Deda Mraz. Bilo je zaista nevjerovatno gledati to ushićenje na dječijim licima ali i licima nas odraslih dok se spušta niz padinu i dolazi među one koji ga najviše isčekuju. Djeca su mu potrčala u zagrljaj i on ka ka njima sa riječima: “Dođite pilići moji”. Još su se ispred doma šalili i pjevali pa čak htjeli krenuti uz konopac uzbrdo da vide gdje su irvasi parkirani. Šta sve neće uraditi zbog Deda Mraza i slatkiša.

Jedva čekajući poklone premjestili smo se u salu gdje je Deda Mraz podijelio poklone mališanima i sa svima se slikao. Poklon je dobilo i najstariji mladi čovjek među nama – naš čika Vlado koji je u protekloj godini bio dobar kao i naši mali drugari pa ga je zaista zaslužio.

Identitet Deda Mraza nećemo otkrivati zbog naših malih drugara ali ono što treba reći je da je on ovu našu zabavu maestralno uveličao a male drugare zabavio i sve uradio “pro bono”. Pokone je obezbjedilo Planinarsko društvo “Klekovača” koje će to raditi opet, razumije se, ako mali drugari budu dobri kao do sada.

Tekst: Marko Sarić;

Fotografije: Igor Ostojić, Bojan Jojić i Marko Sarić

9. januara smo se okupili ispred gradskog stadiona u Banja Luci. Povod našeg okupljanja je svečani defile u povodu Dana Republike Srpske. Ispred Planinarskog Saveza RS, mi drugari planinari došli smo da učestvujemo u svečanom defileu. Dan je bio sunčan a povod divan. Bili smo ponosni što možemo biti dio toga. Uživali smo. Kao što je i običaj proslavu smo završili dobrom klopom i poklonima od Predsjednika Saveza.

Tekst i fotografije: Valentina Dešić