Vijesti
now browsing by category
Vijesti PD Klekovača
Pokazati smeću put do kontejnera
Povodom svjetskog Dana šuma gradska uprava Prijedora je organizovala akciju čišćenja grada i okoline. Članovi Planinarskog društva “Klekovača” su se odazvali ovoj akciji u dva navrata. Prvi put, o tome je već pisano, akcija je sprovedena 21. marta u prigradskom naselju Orlovci jer je taj vikend na Kozari pao snijeg i prekrio tragove onih lažnih ljubitelja prirode. Da bi ipak Kozara kao planina, kao nacionalni park i kao krajiška ljepotica blistala svojim punim sjajem akcija je nastavljena po topljenju snijega, 28. marta.
Akcija je započela u Rajkovićima i išla uz put preko Pilane do Benkovca. Za nešto više od 5 časova rada izvučeno je oko 80 vreća smeća a uz njih i velika količina kabastog otpada. Svi koji poznaju taj teren znaju da se sa puta strmo nizbrdo morate spuštati po 200-300 m i sav taj teret maltene u zubima iznositi na put jer je kretanje jako teško. Dakle, 15 planinara je svoje mišiće ruku i nogu napinjalo da bi smeće izveli na pravi put jer njihovi vlasnici nisu na tom razvojnom nivou da to znaju. Ti planinari su nailazili na sve i svašta: od uredno spakovanog kućnog otpada, ambalaže iz 80-tih godina prošlog vijeka, do televizora, smjerokaza, kanti ulja…
Naši drugari planinari iz PD “Mrakovica” Kozarac su se takođe odazvali ovoj akciji i uredili izletište “Pilana”.
Benkovac je tek posebna priča. Nekad mjesto omladine, sporta, muzike a danas… Danas je sve samo ovo ranije pobrojano ne. Koncerti koji su organizovani zadnjih godina su odnijeli svoj danak. Pivske i ostale ambalaže je bilo bar 20 vreća. Organizatori dovedu ljude na Kozaru, ti ljudi dođu, donesu sa sobom ili kupe neko piće a ambalažu samo šutnu u žbunje. Ne promoviše se i ne voli Kozara tako.
Posebno treba napomenuti “coffe to go” ambalažu koja je tu svježa bila. Jer, za Boga miloga, u gradovima su masovna padanja u trans bila zato što kafići ne rade a silno vole kafu popiti u baštama i prirodi pa, eto, idemo na Kozaru je popiti i uživati u prirodi. Toliko Kozaru volimo da ćemo joj ostaviti čašu kafe a ona će sama to odložiti u korpu za otpatke. E idioti! Kozara ne pije kafu, već vodu koju nama svima daje. Ambalažu ne žvaće već ugljen dioksid a nama daje kiseonik. Neka vas roditelji vaspitaju ponovo jer ste očito svašta u rastu i razvoju propustili. Ima istinskih ljubitelja prirode koji će čistiti i sklanjati za vama kao što ste navikli da to isto vaši roditelji rade. To su vam loše navike a njih treba mijenjati. Što prije, koliko juče.
Umorni i iznervirani viđenim ali sretni zbog urađenog završili smo dan ne sluteći šta nas još čeka. U ponedjeljak smo dobili hladan tuš od komunalnog preduzeća koje nije htjelo da odveze uredno spakovano smeće na deponiju. Čak smo imali pitanje odakle nam pravo da to radimo i sa kim smo dogovorili. Naravno, sve je bilo najavljeno i dogovoreno. Odakle nam pravo da volimo našu Kozaru, našu pririodu? Zanimljivo pitanje. Očigledno je da neko baš voli da se šali ali na vrlo neprimjeren način. Na intervenciju gradske uprave taj problem je riješen.
Tekst: Marko Sarić
Fotofrafije: Radenko Derkuća, Valentina Dešić, Nataša Milošević, Dragan Pavičić i Marko Sarić
Ekološka akcija – uklanjanje tragova neljudi iz prirode
Ove godine nismo bili u mogućnosti organizovati našu tradicionalnu planinarsku manifestaciju “Pozdrav proljeću” ali smo organizovali ekološku akciju radnog naziva “Uklonimo tragove neljudi iz prirode”. Povod za toj bio svjetski Dan šuma.
Prvobitni plan je bio da našu akciju sprovedemo na nekoliko lokaliteta na Kozari gdje zvjeri ljudskog lika ostavljaju tragove ali nas je priroda u tome omela i sakrila sniježnim pokrivačem tragove. Uradili smo onoliko koliko se moglo na ulazu u Nacionalni park.
Obzirom da smo se “naoštrili” da radimo odlučili smo da krenemo u dolinu i da na par poznatih lokaliteta u Prijedoru realizujemo zamisao. Idući prema gradu sasvim slučajno smo otkrili jednu deponiju smeća i odlučili da tu stanemo i zasučemo rukave. Na prvi pogled nije djelovalo da ćemo imati puno posla dok nismo počeli raditi a onda je svaki trag vodio sljedećem, pa sljedećem… Bilo je tu svega i svačega a ponajviše ljudske gluposti, bahatosti, idiotizma. U velikim količinama. Ogromnim količinama.
Uvriježena je rečenica kod nas: da svo zlo nam sa zapada dolazi. Onda po tome ispada da je to smeće stiglo iz Francuske, Njemačke ili možda Amerike. Možda da ali ipak 100 posto ne. To smeće su ostavili naši sugrađani od kojih su većina tastatura patriote, tastaura vjernici, tastatura ljudi. Jednom riječju: lažnjaci.
Gospodo moja draga (izvinjavam se što vas tako zovem jer niti ste gospoda a još manje ste mi dragi) koja smeće ostavlja u prirodi, molim vas, preklinjem vas, vratite se u pećine iz kojih ste izašli i na stabla sa kojih ste sišli jer zaista niste dostojni da budete među ljudima koji vole svoju zemlju, koji vjeruju u Boga i ljude! Molim vas, učinite ovaj svijet boljim!
Ovo je mali dio koji su planinari Planinarskog društva “Klekovača” uradili proteklog vikenda a akcije su sprovođene na više mjesta u gradu. Dok smo radili mnogi su prolazili, svirali, mahali i tobože podržavali nas. Niko nije stao da pomogne. Dobra im je podrška bila.
Ovim putem želim da se zahvalim svima koji su učestvovali na akciji koju ćemo nastaviti narednog vikenda na Kozari kada se snijeg otopi. Hvala vam! Takođe ću se zahvaliti gospođi Biljani iz “Balkan expresa” koja nas vidjela u akciji i ugostila u svom restoranu. Hvala Vam!
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Nataša i Goran Srdić, Tanja Timarac, Danijela Sarić i Žarko Mudrinić
Uljepšaj svoju životnu sredinu
🌄🏕️🏞️ Pokažite ekološku svijest u praksi a ne samo na tastaturi! 🏞️🏔️🌲🌳
Via Dinarica – Na putu do vrha, svaki je korak uživanje
Projektom Via Dinarica smo uspjeli da obnovimo još jednu prostoriju našeg Planinarskog doma „Kotlovača“ na Kozari. Mi planinari volimo da kažemo da cilj naše aktivnosti nije dosegnuti vrh neke planine, već nas više zanima put koji vodi do toga. To bi bila parafraza čuvene izjave jednog od najboljih slovenačkih i svjetskih alpinista, Nejca Zaplotnika: Ko traži cilj ostaće prazan kada ga dosegne, ko nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi.
Vodeći se time, projekat obnove i renoviranja još jedne sale u našem domu smo nazvali „Na putu do vrha, svaki je korak uživanje“. A naši vrhovi nisu samo oni planinski. U godini kada su nam zatvorene mnoge granice i onemogućen odlazak na planine koje smo planirali posjetiti, nismo samo besposleno sjedili. Aktivno smo radili na obnovi našeg doma i redovnoj brizi o njemu.
Pored postojećih sadržaja koje nudi naš planinarski dom, bogatiji smo za još jednu multifunkcionalnu salu. Namjena joj je prvenstveno edukativnog karaktera, za planinarske obuke, škole u prirodi za djecu i odrasle, seminare, prezentacije, ali višenamjenske fotelje se lako pretvore u ležajeve pa sala brzo postaje i spavaonica u slučaju potrebe.
Veliku zahvalnost za implementaciju projekta dugujemo Agenciji za ekonomski razvoj grada Prijedora – PREDA i njihovom projektnom timu.
Projekt Via Dinarica implementira i sufinansira Razvojni program Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini (UNDP BiH), uz finansijsku podršku Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH) i Agencije za razvojnu saradnju Republike Italije (AICS).
Ovo je projekat Grada Prijedora u sklopu saradnje sa projektom Via Dinarica i finansiran je sredstvima Grada Prijedora i projekta Via Dinarica.
Uz želju da se epidemiološka situacija što prije popravi, nadamo se da će vrata našeg doma uskoro biti otvorena svim ljubiteljima prirode i da ćemo već na proljeće ugostiti neko od Via Dinarica predavanja/edukacija.
PD Klekovača, Prijedor
Via ferrata BIJELI KAMEN – Sektor “Bršljan”
Kasna jesen nije baš uobičajeno vrijeme za radove na ovakvim stazama, ali to ne znači da je nemoguće.
Uz mnogo truda i volonterskog rada priveli smo kraju radove na još jednoj vertikalnoj dionici Via ferrate Bijeli Kamen na Kozari. NP Kozara je bogatiji za još jednu odličnu stazu, a mi smo bogatiji za jedno iskustvo. Kao i za žuljeve, utrnulost prstiju i podlaktica zbog rada sa vibracionim alatima, modrice od pojasa, prašinu u plućima i sl.
No, kada pogledamo rezultat uvjereni smo da je vrijedilo sve muke. Sektor „Bršljan“ sa svoje dvije staze će se odlično nadovezati na već postojeću Via ferratu.
Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli da ovaj zahtjevan projekat bude priveden kraju. Hvala Popu, Milici, Nataši, Miri, Nemanji, Tanji, Marku i Džejni na pomoći kod nošenja teških ankera i nogostupa do stijene. Hvala Smaji i Sakibu na ustupljenom agregatu, bez kojeg bi sve išlo mnogo teže i sporije. Veliko hvala GSS Banja Luka, bez čije tehničke opreme ne bismo mogli ni početi radove. Hvala Igoru i Damiru koji su nam velikodušno poklonili dodatne ankere i nogostupe, jer smo pogrešno procijenili potreban broj. I naravno hvala Tanji za sve večere koje su nas čekale kada kasno naveče dođemo sa staze.
Ovi naši radovi su samo dio aktivnosti koji se provode u sklopu projekta „FEEL KOZARA“ koji provodi Agencija PREDA, a imaju za cilj da našu Kozaru u najboljem svijetlu približe što većem broju ljubitelja prirode. Naravno, očekujemo i da ljubitelji prirode paze i brinu o Kozari. Tokom naredne godine nas očekuje još mnogo odličnih stvari.
Projekat “FEEL KOZARA” sufinansira Evropska unija putem EU4Business projekta koji zajednički provode GIZ, UNDP i ILO, u okviru Programa za
lokalnu samoupravu i ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini, koji
podržava SR Njemačka.
Vjerujemo da će većina zainteresovanih ovu stazu obići tek na proljeće, jer zimi nije lako a ni prepručljivo kretanje Via ferrata stazama. Kada god da odete, želimo vam dobar adrenalinski ugođaj. OBAVEZNO koristite odgovarajuću opremu i na stazu ne idite bez vodiča ako nemate prethodnog iskustva! Teža staza ima ocjenu C/D, što znači da je veoma zahtjevna za uspon. Detaljno pročitajte tablu na ulasku u stazu i držite se svih preporuka.
Za sve informacije o korištenju staze, iznajmljivanju opreme i sl. možete da nam se obratite.
Sretan i siguran uspon vam žele neimari Luka i Draško!
PD Klekovača, Prijedor
Tekst: Draško Zgodić
Foto: L. Ivanković, D.Zgodić, ELTA tv
Nova klupa – mjesto za odmor i uživanje
Zadnjih dana septembra okolina našeg planinarskog doma “Kotlovača” dobila je još jedno mjesto za odmor i uživanje.
Posredstvom gradske uprave dobili smo klupe sa stolom koje smo postavili odmah ispred izvora a ispod krošnji jasena. Svi planinari, izletnici i drugi ljubitelji prirode će ovdje moći da odmore, popiju čistu izvorsku vodu a da pri tome udišu čist planinski vazduh.
Gradu Prijedoru još jednom hvala!
Obnova planinarskog doma se nastavlja
Dragi naši planinari, dragi naši prijatelji,
Sa ponosom vas obavještavamo da su otpočeli radovi na uređenju male sale u planinarskom domu “Kotlovača” u sklopu projekta Via Dinarica koji finansiraju UNDP, USAID i AICS.
Sala će služiti kao učionica za predavanja i obuke ali i kao mjesto za druženja. Nakon 28 godina zablistaće novim sjajem.
Idemo dalje!
5. planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona”
Peti planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” povodom formiranja Karanskog bataljona su u nedjelju, 6. septembra 2020. godine uspješno izveli planinari Planinarskog društva “Klekovača” iz Prijedora. Dan je bio lijep i svi učesnisi su stazu od Knežice do Karana u dužini od 9 km savladali uspješno. Trenutna nemila situacija u cijelom svijetu je i na nas uticala te smo morali biti u manjem broju nego obično. Pridružili su nam se planinari PSD “Pecija” iz Kozarske Dubice.
Lagan marševski hod prijao je svima. Ruta preko Donje Jutrogošte, Planinice i Krive rijeke je bila ruta za poslije nedjeljnog ručka ali smo je mi izveli prije. Koristila su se pogodna mjesta za kraće odmore, sakupljanje gljiva i za koju anegdotu, “zezu”, šalu i pošalicu. Lijepi su ti potkozarski krajevi u jesen zbog voćnjaka okićenih raznim voćem i mirisima koje šire. Na žalost mnoge voćnjake nema ko da bere.
Tokom izvođenja marša imali smo edukativne matinee što bi, suštinski, svaka planinarska aktivnost trebala sadržavati. Zahvaljujući našoj Slavici Drvenica, predsjednici PSD “Pecija”, saznali smo dosta stvari o ovom kraju i manastiru Đurđevac iz XIV vijeka. Slavica je učestvovala u arheološkim istraživanjima na ovom lokalitetu pa su to bile informacije iz “prve ruke”. Bio je to čas istorije, arheologije, geografije… Pokazala nam je ambar koji je napravljen od kamena iz zidina manastira.
Poslije manastira Đurđevac i doline istoimene rječice uslijedio je završni uspon na brdo Karan. Malo u stilu partizanskih motiva, malo sa planinarskim motivisanjem po vrelom septembarskom suncu ispeli smo se sa velikim elanom. Najstariji učesnik marša je bio Milan Obradović (81) a najmlađi Marko Tišma (7). Hladovina platoa kod spomen obilježja i pokošena trava su nas za čas rasporedili da zasluženo odmaramo i čekamo ručak kojim nas je gradska uprava Prijedora iznenadila. Jednoglasno smo saglasni da odavno ukusniji grasulj nije bio i, kao što je neko prokomentarisao, bila je to slanina sa grahom.
Dolaskom delegacija uslijedila je ceremonija polaganja vijenaca. Delegacije grada Prijedora, SUBNOR-a i boračkih organizacija iz Prijedora vijence su položile na spomenik palim borcima karanskog bataljona i ispred spomen bisti narodnih heroja ove jedinice Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka.
Borba protiv fašizma trajno je dobro koje mi moramo njegovati i zbog onih kojih su tada dali svoj živote ali i zbog generacija koje će doći iza nas. Istorija je takva da će je uvijek neko prekrajati a mi ne želimo da se zaborave oni koji su dali istinski doprinos u borbi protiv fašizma. Ostaćemo vjerni časnom imenu partizana i borbi koju su tada vodili za oslobođenje od fašizma a ove svetinje kojima smo se danas poklonili podsjećaće uvijek naše potomke i putnike namjernike na hrabre i odvažne borce slavne borbe naroda Potkozarja, Balja i Karana, kojima je dodijeljen orden narodnog heroja za izvanredan doprinos u borbi nad fašističkim okupatorima i njihovim slugama.
Karanski bataljon dao je 15 narodnih heroja a ratovao je na teritoriji svih bivših jugoslovenskih republika, osim u Makedoniji.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Mira Dolić, Igor Ostojić, Biljana Pašagić i Marko Sarić
Zelengora 2020
Planinari Klekovače već dugo vremena nisu posjetili jednu od najljepših planina u našoj zemlji, pa je bio red da to i napravimo. Uzevši u obzir kvalitet domaće putne mreže, jedina mudra odluka je bila krenuti dan ranije i ujutro odmorni i naspavani poći na uspon. Kako smo planirali, tako smo i uradili. I ako zanemarimo sitni kvar na autobusu, put je protekao po planu. Pošto smo imali cijeli dan na raspolaganju, obišli smo Kazane na rijeci Željeznici. Na ovom lokalitetu voda je dugim nizom godina, jakim kretanjem i materijalom koji nosi, izdubila u svom dnu, u stjenovitoj podlozi, okrugla udubljenja, kazane – lonce, te se ima utisak kao da na tim mjestima voda ključa. Kazani su duboki od pola do jednog metra, promjera 30 do 70 centimetara. Nakon obilaska Kazana nastavljamo putem prema Kalinoviku, gdje se sastajemo sa ostalim članovima ekipe koji dolaze iz Novog Sada, Foče i Istočnog Sarajeva. A vozača i autobus ostavljamo u etno selu u Jelašcima, sa čvrstim obećanjem da ćemo doći po njega po isteku 48 sati. Mi put nastavljamo u ruskim i japanskim vozilima za šumu. Naravno, tu je i klasik iz Njemačke i neizostavno vozilo na svakom planinskom putu u BiH, Golf druge generacije. Uz reli vožnju put dug 25 kilometara prelazimo relativno brzo, a nismo čak izgubili ni dio prtljaga. U popodnevnim satima stižemo na odredište i našu bazu za naredna dva dana, u planinsku kuću u blizini Orlovačkog jezera (1500 m). Neki od nas spavaju u kući, dok će drugi iskusiti šatorski smještaj na Zelengori.
Po planu ustajemo već ranom zorom i u 07:00h krećemo na stazu. S obzirom na relativno nestabilno vrijeme, odustajemo od duge grebenske ture po Leliji, na kojoj bi dug vremenski period bili izloženi potencijalnom grmljavinskom nevremenu. Umjesto toga, dan koristimo za obilazak jezera i ponekog vrha, počevši sa vrhom Stog (1821 m). Vrijeme je vrlo ugodno za hodanje, ali na žalost planina nam je uskratila poglede, jer smo dobar dio vremena proveli u oblaku. Prolazimo ispod Borovnog brda i krećemo ka prvom od današnjih jezera. Dolaskom na Kotlaničko jezero (1514 m) ili Kotlovačko (kako smo ga mi nazvali po našem planinarskom domu), ipak bivamo nagrađeni sa malo sunca i lijepim prizorima.Nakon izležavanja, ručka i sunčanja nastavljamo dalje.Prolazimo pored vrhova Mali Zimomor (1758 m) i Veliki Zimomor (1812 m) na putu ka najvećem jezeru Zelengore. Da smo došli do jezera saznajemo kada vodič i prvi iza njega ugaze u močvarni teren i konstatuju da voda i nije tako hladna. Štirinsko jezero (1677 m) je najveće jezero Zelengore, ali vrlo plitko sa maksimalnom dubinom od 2,5 metara. Ovdje nismo imali sreću sa pogledom kao na Kotlaničkom jezeru, pa smo samo nazirali obrise jezera u oblaku. Nastavljamo dalje i stazom koji ovaj put vodi sa druge strane Kalelije (1977 m) dolazimo na polazišnu tačku. A red je da se i okupamo u nekom jezeru. U papučama, šorcevima i kupaćim kostimima pored jezera srećemo veću grupu planinara iz Banja Luke, koji nisu baš uvjereni da je to najpametnija ideja. Brzo smo ih razuvjerili skokom u vodu, veoma ugodnu za kupanje. Neki su prošetali i do obližnjih katuna i Jugovog jezera (1450 m), jedinog vještačkog jezera Zelengore, nazvanog po njegovom konstruktoru, lovočuvaru iz NP Sutjeska.
Naredni dan smo krenuli u isto vrijeme iz kampa, s tim da nas ovaj put čeka više vrhova Zelengore, a manje jezera. Put nas prvo vodi pema Bregoču (2014 m), najvišoj tački planine. Put do vrha je dobro markiran i uhodan i dio je Planinarskog puta „Dr. Jovo Elčić“, transverzale koja povezuje vrhove Treskavice, Zelengore i Lelije, posvećene pokojnom dr. Jovi Elčiću i njegovim naporima za promociju ovih planina. Pridružilo nam se i nekoliko članova PD Trebević iz Istočnog Sarajeva.
Na samom vrhu nas čeka oblačno vrijeme i vjetar, ali ipak je dovoljno ugodno za kraću pauzu i obrok. Oni koji nemaju mnogo nade da će u ostatku dana imati malo bolji pogled odlučuju da se istim putem vrate nazad do kampa, a ostali koji na planini uživaju u svim njenim licima nastavljaju dalje. Preko Kozje strane (2013 m), dolazimo do vrha Orlovača (1959 m). Oblaci nam ne dopuštaju da vidimo dolinu kojom je u Drugom svjetskom ratu izvršen proboj Prve proleterske divizije i drugih jedinica oko Vrhovnog štaba NOVJ kroz njemački obruč. Ali na samom grebenu još uvijek mogu da se vide ostaci rovova i topovskih položaja njemačkih jedinica.
Nastavili smo dalje prema grebenu vrha Orlovac (1962 m), gdje konačno uspijevamo da vidimo Zelegnoru u svoj njenoj ljepoti. Planina je nagradila one najupornije koji su odlučili da pređu čitavu planiranu stazu i podigla plašt od oblaka da možemo uživati u divnim pogledima.
Sa ovog mjesta vidimo Orlovačko jezero, vrhove Ljeljen, Stog, Kaleliju, Bregoč, Todor i mnoge druge. Vidimo nestvarni kontrast svijetlih stijena i gotovo irski zelene trave i jasno nam je da Zelengora sa punim pravom nosi svoje ime.
Nakon silaska do jezera, neki opet koriste priliku za još jedno kupanje, dok neki idu u kupovinu domaćih proizvoda u obližnje katune. Naoružani sirom i kajmakom krećemo put kuće. U Istočnom Sarajevu se uz zahvalnost za sjajno vođenje pozdravljamo se sa našim Igorom, a već kujemo nove planove za posjetu Zelegnori. Iako smo svaki dan prešli gotovo 20-ak kilometara, ostalo je još mnogo toga što nismo obišli i vidjeli. I još osam jezera u kojima se nismo okupali.
Tekst: D. Zgodić
Foto: N. Milošević, M. Bogdanović, T. Timarac, A. Gajić, L. Ivanković i D. Zgodić