Archives

Prethodni vikend je naš dom u Kotlovači bio baza za vježbu potrage i spasavanja u slučaju pada letjelice na nepristupačnom terenu, koju su izvodili naši dragi prijatelji iz Gorske službe spasavanja Banja Luka, zajedno sa Gorskom službom spasavanje Srbije i RMZO – Radio mrežom za opasnost.

Vježba je izvedena na sjevernim obroncima Kozare, na teško prohodnom i vrlo nepristupačnom terenu.

Uz primarnu vježbu potrage, jedan dan je iskorišten i za vježbu evakuacije povrijeđenog sa Via ferrata staze Bijeli kamen. Ovo je bila prva od nekoliko planiranih vježbi sa tom tematikom.

Nadamo se da smo kao i do sada bili dobri domaćini i da smo dali svoj doprinos našem zajedničkom cilju, sigurnom boravku svih koji dolaze na planinu.

Foto: GSS Srbija, S. Drinčić, D. Zgodić

PD Klekovača

Naša Kozara može da ponudi mnogo više od šetnje proplancima i šumama. U ovom kratkom promotivnom video materijalu pogledajte šta smo to izgradili, zašto ovaj sektor nosi baš takvo ime, ko su čuvari ovih stijena i kome dolazimo u goste kada smo tamo. Uživajte u avanturi, ali samo ako ste obučeni za ove aktivnosti, ako koristite sigurnosnu opremu i ako se pridržavate svih pravila! I naravno, čuvajte prirodu! Više informacija potražite na www.pdklekovaca.org ili putem e-maila: dom@pdklekovaca.org Projekat “FEEL KOZARA” sufinansira Evropska unija putem EU4Business projekta koji zajednički provode GIZ, UNDP i ILO u okviru Programa za lokalnu samoupravu i ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj SR Njemačke (BMZ).

FEEL KOZARA

#pdklekovaca​ #kotlovaca​ #feelkozara

Projektom Via Dinarica smo uspjeli da obnovimo još jednu prostoriju našeg Planinarskog doma „Kotlovača“ na Kozari. Mi planinari volimo da kažemo da cilj naše aktivnosti nije dosegnuti vrh neke planine, već nas više zanima put koji vodi do toga. To bi bila parafraza čuvene izjave jednog od najboljih slovenačkih i svjetskih alpinista, Nejca Zaplotnika: Ko traži cilj ostaće prazan kada ga dosegne, ko nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi.
Vodeći se time, projekat obnove i renoviranja još jedne sale u našem domu smo nazvali „Na putu do vrha, svaki je korak uživanje“. A naši vrhovi nisu samo oni planinski. U godini kada su nam zatvorene mnoge granice i onemogućen odlazak na planine koje smo planirali posjetiti, nismo samo besposleno sjedili. Aktivno smo radili na obnovi našeg doma i redovnoj brizi o njemu.
Pored postojećih sadržaja koje nudi naš planinarski dom, bogatiji smo za još jednu multifunkcionalnu salu. Namjena joj je prvenstveno edukativnog karaktera, za planinarske obuke, škole u prirodi za djecu i odrasle, seminare, prezentacije, ali višenamjenske fotelje se lako pretvore u ležajeve pa sala brzo postaje i spavaonica u slučaju potrebe.
Veliku zahvalnost za implementaciju projekta dugujemo Agenciji za ekonomski razvoj grada Prijedora – PREDA i njihovom projektnom timu.
Projekt Via Dinarica implementira i sufinansira Razvojni program Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini (UNDP BiH), uz finansijsku podršku Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH) i Agencije za razvojnu saradnju Republike Italije (AICS).
Ovo je projekat Grada Prijedora u sklopu saradnje sa projektom Via Dinarica i finansiran je sredstvima Grada Prijedora i projekta Via Dinarica.
Uz želju da se epidemiološka situacija što prije popravi, nadamo se da će vrata našeg doma uskoro biti otvorena svim ljubiteljima prirode i da ćemo već na proljeće ugostiti neko od Via Dinarica predavanja/edukacija.

PD Klekovača, Prijedor

Kasna jesen nije baš uobičajeno vrijeme za radove na ovakvim stazama, ali to ne znači da je nemoguće.
Uz mnogo truda i volonterskog rada priveli smo kraju radove na još jednoj vertikalnoj dionici Via ferrate Bijeli Kamen na Kozari. NP Kozara je bogatiji za još jednu odličnu stazu, a mi smo bogatiji za jedno iskustvo. Kao i za žuljeve, utrnulost prstiju i podlaktica zbog rada sa vibracionim alatima, modrice od pojasa, prašinu u plućima i sl.
No, kada pogledamo rezultat uvjereni smo da je vrijedilo sve muke. Sektor „Bršljan“ sa svoje dvije staze će se odlično nadovezati na već postojeću Via ferratu.
Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli da ovaj zahtjevan projekat bude priveden kraju. Hvala Popu, Milici, Nataši, Miri, Nemanji, Tanji, Marku i Džejni na pomoći kod nošenja teških ankera i nogostupa do stijene. Hvala Smaji i Sakibu na ustupljenom agregatu, bez kojeg bi sve išlo mnogo teže i sporije. Veliko hvala GSS Banja Luka, bez čije tehničke opreme ne bismo mogli ni početi radove. Hvala Igoru i Damiru koji su nam velikodušno poklonili dodatne ankere i nogostupe, jer smo pogrešno procijenili potreban broj. I naravno hvala Tanji za sve večere koje su nas čekale kada kasno naveče dođemo sa staze.
Ovi naši radovi su samo dio aktivnosti koji se provode u sklopu projekta „FEEL KOZARA“ koji provodi Agencija PREDA, a imaju za cilj da našu Kozaru u najboljem svijetlu približe što većem broju ljubitelja prirode. Naravno, očekujemo i da ljubitelji prirode paze i brinu o Kozari. Tokom naredne godine nas očekuje još mnogo odličnih stvari.
Projekat “FEEL KOZARA” sufinansira Evropska unija putem EU4Business projekta koji zajednički provode GIZ, UNDP i ILO, u okviru Programa za
lokalnu samoupravu i ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini, koji
podržava SR Njemačka.

Vjerujemo da će većina zainteresovanih ovu stazu obići tek na proljeće, jer zimi nije lako a ni prepručljivo kretanje Via ferrata stazama. Kada god da odete, želimo vam dobar adrenalinski ugođaj. OBAVEZNO koristite odgovarajuću opremu i na stazu ne idite bez vodiča ako nemate prethodnog iskustva! Teža staza ima ocjenu C/D, što znači da je veoma zahtjevna za uspon. Detaljno pročitajte tablu na ulasku u stazu i držite se svih preporuka.
Za sve informacije o korištenju staze, iznajmljivanju opreme i sl. možete da nam se obratite.
Sretan i siguran uspon vam žele neimari Luka i Draško!

PD Klekovača, Prijedor

Tekst: Draško Zgodić
Foto: L. Ivanković, D.Zgodić, ELTA tv

Planinarske akcije, posebno one višednevne se obično pomno planiraju da bi sve proteklo u redu. Ali uvijek je moguće izmijeniti neke detalje. No, vrlo rijetko se desi da umjesto jedne planine odemo na drugu. Ovaj put smo to uradili. Neka nam opravdanje bude to što je akcija održana dvije sedmice nakon planiranog termina, zbog lošeg vremena. A imali smo i drugi, jako dobar razlog za izbor druge planine.

Već četvrtu godinu se održava memorijalni uspon na Bjelašnicu posvećen prerano preminulom planinaru Dragom Novakoviću, koji je nastradao na ovoj planini. Uspon na planinu je najbolji i najprimjereniji način da našem planinarskom prijatelju odamo počast.

Tako da je odluka pala da umjesto na Trebević, prvog dana akcije posjetimo Bjelašnicu. I nismo se pokajali. Sreli smo mnogo poznatih i dragih lica. I uživali u prekrasnom danu na planini. Iako je Bjelašnica poznata po jakom i najčešće olujnom vjetru na svom vrhu, ovaj put je bila potpuno pitoma i dopustila nam da uživamo u pogledu na sve okolne planine, ali i one udaljenije, kao što su Durmitor, Maglić, Vitorog i sl.

Prvi dan je i po prvobitnom planu bio rezervisan za laganiju turu, pa iako smo umjesto Trebevića popeli Bjelašnicu, tog dijela plana smo se pridržavali. Već nakon nekoliko sati smo bili u podnožju i nakon obilnog ručka u Istočnom Sarajevu krećemo put Treskavice. Za pronalazak dobre hrane je zadužen naš dragi prijatelj Igor, koji nam je ovaj put gastronomski i planinarski vodič.

Uživamo u noćnom maršu do Planinarskog doma „Radovan Bjelica“, uz pun mjesec i pomalo pretrpane trbuhe. Domaćini su tu od petka tako da je dom ugodno zagrijan i uživamo u večernjem druženju uz poneko piće i još malo hrane. Neko bi rekao da je to previše, ali staro planinarsko pravilo kaže da veče prije uspona treba jesti mnogo i kvalitetno, a mi se toga i pridržavamo.

Juče nam se pridružilo još nekoliko planinara. Neki su imali plan uspona na Treskavicu, a neki su čuvši da tamo idemo na brzinu odlučili da nam se pridruže. Srećom, poznajemo dosta planinara, pa ni oprema nije bila problem. Ranim jutrom naša mala grupa od petnaestak planinara kreće na uspon prema najvišem vrhu Treskavice, Đokinom tornju, odnosno Maloj Ćabi (2086 m). Igor i Srđan i danas kao i juče na put kreću na turno skijama, dok mi ostali vjerujemo svojim cipelama.

Prelazimo potpuno zaleđeno Veliko jezero (1550 m). Treskavica je poznata po svojim jezerima i velikom broju izvora, kojih kako neki kažu ima 365. Na žalost poznata je i po velikom broju mina iz proteklog rata. Tako da je neophodno strogo se držati obilježenih planinarskih staza koje su sigurne.

I dok polako napredujemo kroz snijeg ponegdje dubok i do koljena, pred nama se uzdižu strme i stjenovite padine koje valja savladati. Pošto zaključujemo da su uslovi za uspon idealni, zbog kvaliteta snijega i leda, kao i zbog količina snijega nedovoljnih za potencijalne lavine, biramo uspon takozvanim „Omladinskim smjerom“.

Uz upotrebu dereza i cepina sigurno dolazimo do vrha padine i nakon još nekoliko minuta pred nama je i vrh planine, Đokin toranj. Poslije kratkog odmora i nezaobilaznog fotografisanja, krećemo kružnom stazom nazad. Naši skijaši odlučuju da se vrate padinom kojom smo se upravo popeli. Kasnije su nam priznali da je to bio prilično hrabar potez.

Nakon gotovo 9 sati hoda, stižemo do doma gdje nas domaćini dočekuju odličnim grahom i hladnim pivom. I to je dovoljno da se okrijepimo za još sat vremena hoda koliko nam treba do našeg prevoza.

Fotografije će još bolje ispričati ovu našu priču.

A posebnu pažnju obratite na one koje vam se učine najboljima. One su sigurno dijelo našeg Vladimira. Njegov rad možete vidjeti i podržati na: https://www.instagram.com/svjetlopis ili https://www.facebook.com/svjetlopis/

Pridružite nam se na nekoj od narednih akcija!

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: R. Derkuća, B. Derkuća Bevandić, N. Milošević, L. Ivanković, I. Milošev, V. Tadić i D. Zgodić

Vranica je planina u centralnoj BiH, na prostoru između Fojnice i Gornjeg Vakufa/Uskoplja i između dolina rijeke Vrbasa i Bosne. Dio je starog gorja i od dinarskog masiva se razlikuje po sastavu, jer je grade škriljci i magmatske stijene. Leži na vulkanskom pojasu davno ugaslog vulkana Tethys, koji je bio aktivan u trijasu. Takav sastav čini tlo nepropusnim i kao takvim bogatim površinskim vodotokovima. Na istočnom dijelu planine te površinske vode, spuštajući se sa planine, grade Prokoško jezero. Jedno od najljepših glečerskih jezera u BiH se nalazi na visini od 1636 metara. Poznato je po endemskoj vrsti vodozemca tritona, ali na žalost i po tome što je jedno od najugroženijih planinskih jezera zbog  nekontrolisane izgradnje vikend naselja na njegovim obalama, koje ugrožava i opstanak ove rijetke vrste. Vranica je najviša planina u centralnom dijelu BiH, sa većim brojem vrhova iznad 2000 metara, od kojih je najviši Nadkrstac (2112 m). Iako spada u više planine konfiguracija terena je blaga i na njoj su dostupne mnoge planinarske staze.

Već jedanaestu godinu uzastopno planinari Klekovače dolaze na Vranicu, u goste kod naših domaćina iz PD „Goran“, Gornji Vakuf/Uskoplje. Kako reče naš Dule, ima ljepših planina, ali je malo boljih ljudi. I ove godine, kao i svake do sada smo uživali u njihovom gostoprimstvu i ljepotama ove planine. Kako nam je bilo, pogledajte u albumu. Pridružite nam se naredni put.

Tekst: D. Zgodić

Foto: D. Petković, L. Ivanković, D. Dragić i D. Zgodić

EOCA (European Outdoor Conservation Association) je neprofitno udruženje kojeg čine evropski  proizvođači, distributeri i prodavci opreme, odjeće, obuće i sl. za boravak i aktivnosti na otvorenom. Više od 130 kompanija želi da dio svog profita vrati zajednici kroz očuvanje prirodnih područja kao što su planine, rijeke, jezera, okeani, šume…

Svake godine veliki broj organizacija prijavljuje svoje projekte od kojih onda neki, potpuno transparentno putem on-line glasanja i putem nominacija članica asocijacije, budu izabrani za finansiranje od strane EOCA. Prošle godine smo se prijavili i zahvaljujući kvalitetno napisanom projektu uz pomoć NP Kozara (http://www.npkozara.com),  nominaciji kompanije Rohan (http://www.rohan.co.uk)  i vašim glasovima, bili izabrani za jedan od projekata koji će biti finansirani u 2018/2109.

Cilj projekta je zaštita osjetljivih vrsta i obnova habitata tise (Taxus baccata), kao i izgradnja i održavanje staze koja će povezati atraktivne lokacije, ali neće zalaziti u ove osjetljive habitate.

Nakon nešto manje od godinu dana od početka radova, možemo s ponosom reći da smo uspješno izvršili postavljene ciljeve i Kozara je danas bogatija za jednu atraktivnu stazu, ali i za 1500 sadnica ove ugrožene biljne vrste. Specifičnost ove staze je i tzv. Via ferrata, odnosno „čelična staza“ . To je planinska staza osigurana čeličnim užadima, klinovima, rukohvatima i nogostupima na zahtjevnim dionicama. Može to biti samo rukohvat za teže strmije dijelove, a može biti i potpuno vertikalna dionica na stijeni. Ovo je prva takva staza na Kozari, ali i u regiji.

Proteklog vikenda smo zvanično otvorili ovu stazu i sada je dostupna svim planinarima i ljubiteljima prirode. Kako nam je bilo, pogledajte u albumu. Pozivamo vas da probate ovu stazu i sigurni smo da ćete uživati. Ukoliko vam je potrebno vođenje ili asistencija kod penjanja vertikalne dionice, javite nam se.

Obavezno se pridržavajte pravila za uspon via ferratom!

Još jednom se zahvaljujemo svim članovima društva koji su dali svoj doprinos i bez čijeg volonterskog rada ne bi bilo moguće ostvariti ovaj zahtjevan cilj. Takođe, zahvaljujemo se i NP Kozara, koji su nam bili partneri u projektu.

I naravno, asocijaciji EOCA i kompaniji Rohan. Ako ste on-line kupci opreme, pogledajte i njihove stranice. To je najmanje što možemo uraditi da im se zahvalimo za nominaciju.

Važni linkovi:

https://www.outdoorconservation.eu/project-detail.cfm?projectid=1656

https://www.rohan.co.uk/

http://www.npkozara.com

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: N. Milošević, L. Ivanković, B. Vidović i D. Zgodić

Prokletije s razlogom zovu Alpima na jugu Evrope i najimpozantniji su planinski masiv Balkanskog poluostrva. A mi nismo imali razlog da ovako dugo čekamo i posjetimo ih. Ali kako kažu, ko prizna pola mu se prašta. Sada sigurno znamo da ćemo ponovo biti gosti ovih prekrasnih planina.

Mada, ako bi se dublje zapitali, jedan od razloga zašto se u te krajeve rijeđe ide su sigurno jako loše putne komunikacije. Vrijeme koje je potrebno da se pređe relativno kratak put do granice sa Albanijom je jednako vremenu da se stigne na drugi kraj Evrope, ako se odlučimo da putujemo prema zapadu. Naoružani strpljenjem ipak krećemo u ranim jutarnjim časovima i pred veče dolazimo u dolinu Grebaje. Mjesto koje kao da ne pripada ovom svijetu nego je istrgnuto sa stranica neke živopisne bajke. Dolina koja tako duboko ulazi u planinski masiv da se zidovi Karanfila gotovo vertikalno dižu pred našim očima. Kontrast zelenila, surovih sivih stijena i zaostalih krpa snijega tvore prizor koji je teško prestati posmatrati.

Za prvi dan biramo obilazak laganijih vrhova masiva Volušnice i zaključujemo da je to sjajna uvertira za naredne dane. Sa grebena kao na dlanu vidimo masiv Karanfila koji nas čeka naredni dan, ali i uživamo u stazi koja je pogodna za sve planinare. Hoda se blagim livadama i šumama, ali se dolazi na visine veće od 2000 m. Pošto ne žurimo, na svakih par koraka zastajkujemo da bismo ubrali jagode i borovnice, koje su svuda oko nas. Slučajno penjemo na vrhove istog dana kada se održava i memorijalni uspon posvećen gusinjskom planinaru Hamdiji Čekiću, tako da srećemo mnogobrojne planinare iz Crne Gore, Srbije i BiH. Sa vrhova Volušnica (1876 m), Talijanka (2056 m) i Popadija (2057 m) se pružaju sjajni pogledi na dubine Prokletije. Sa druge strane grebena je Albanija, a na jednom od vrhova nalazimo i relativno dobro očuvani granični kamen SFRJ. Ako pogledamo u drugom smjeru vidimo masiv Komova. Na silasku srećemo i pastira čiju frulu smo čuli još dok smo bili na vrhovima. Zvuk frule se savršeno uklapa u sliku koju vidimo pred sobom i vraća nas u neki drugi svijet i drugo vrijeme. Od pastira saznajemo da se u neposrednoj blizini nalazi i najstariji crtež na Balkanu, ali i da bi nam rado prodao svoje domaće proizvode. Za prvi dan je dosta, pa se vraćamo u naš smještaj i odmaramo za napor koji nas čeka narednog dana.

Pratimo naš plan uspona i drugi dan ranom zorom krećemo ka vrhovima Karanfila. Plan nam je da se popnemo na Sjeverni Vrh i Očnjak. Zbog vremenske prognoze koja za popodnevne sate ne obećava najbolje vrijeme, prinuđeni smo da malo pojačamo tempo da bismo prije kiše i grmljavine došli bezbjedno u dolinu. Juče smo lagano šetali livadama, a danas je vrijeme za malo brži korak po vrlo strmoj kamenitoj stazi. Prolazimo kroz Krošnjin prolaz (2165 m) i vrlo često uz upotrebu ruku penjemo završni dio uspona prema Sjevernom vrhu (2460 m). Sa vrha vidimo Prokletije u svoj veličini. Na koju god stranu pogled seže tamo su neki od vrhova ovog masiva. U daljini vidimo i najviši Jezerski vrh. U blizini su još dva vrha Karanfila, Veliki vrh (2490 m) i Južni vrh (2441 m), ali na žalost zbog nedostatka vremena nismo u prilici da ih obiđemo. Istim putem se vraćamo do Krošnjinog prolaza i onda nastavljamo prema Šupljim vratima (2090 m), prirodnom prolazu u stijeni koji još zovu i Vječni poljubac, a nalazi se na prevoju koji spaja Očnjak i glavni masiv Karanfila. Prolaskom na drugu stranu planine dolazimo do pristupne staze za drugi cilj našeg današnjeg uspona, na tehnički najzahtjevniji vrh. Očnjak (2185 m) je dugo vremena bio rezervisan samo za alpinističke uspone, dok nije istražena i dijelom uređena planinarska staza. Ali i na njoj su na nekim dionicama postavljene sajle da bi se premostile vertikalne prepreke visoke nekoliko metara koje bi se bez penjačke opreme vrlo teško savladale. Uz oblake na horizontu i posebnu pažnju penjemo završni dio i za nekoliko minuta smo na vrhu veličanstvene stijene. Nemamo vremena za uživanje i već nakon par fotografija krećemo nazad. Pažljivim silaskom dolazimo u podnožje stijene i krećemo kružnom stazom nazad prema dolini Grebaje. Dolazimo do katuna samo nekoliko minuta prije prvih kapi kiše. Planina je i ovaj put bila blagonaklona prema nama. Volimo misliti da smo to na neki način i zaslužili.

Nakon intenzivnih tura kojima slijede još naporniji usponi, neophodno je uzeti neko vrijeme za odmor. Tako smo i mi odlučili da jedan dan posvetimo odmoru i obilasku zanimljivosti u Plavskom kraju. Uz povremene kišne padavine ipak uspijevamo obići sve što smo planirali. Vidjeli smo Oko Skakavice ili Savino oko, izvor riječice Skakavice koja na dubini od 8-10 metara izbija iz zemlje, uz stalnu temperaturu od 5 stepeni. Nakon samo 2.5 km riječica nakon spajanja sa drugim potocima postaje rijeka Grlja i pada u dubinu od tridesetak metara na Vodopadu Grlje. Nakon spajanja sa vodom iz Alipašinih izvora postaje rijeka Vruja i napaja Plavsko jezero. Alipašini izvori su najveće stalno kraško vrelo u Crnoj Gori i kroz vijekove su bili važan dio života ljudi u ovim krajevima. Mjesto gdje su održavale prosidbe i svadbe, gdje su se posvađani mirili, gdje su se ugovarali poslovi. Da bismo došli do naše naredne destinacije moramo proći kroz Plav prema albanskoj granici i masivu Bogićevice. Nakon duge vožnje i dolaska na visinu od 2000 m pred nama se pruža pogled na najljepše planinsko jezero koje smo vidjeli. A vidjeli smo ih mnogo. Hridsko jezero na visini od 1970 m je najviše planinsko jezero u Crnoj gori. Da bismo dan završili kako dolikuje, zaslužan je bio naš Pop koji je iskoristio poznanstvo sa pastirom iz prvog dijela priče i počastio nas domaćom jagnjetinom, sirom, kajmakom i pogačama.

Pošto smo akumulirali dovoljno energije iz gore navedenog obroka bili smo spremni za rano ustajanje u dva časa nakon ponoći i završni uspon na najviši vrh Prokletija i Dinarskog masiva uopšte, Jezerski vrh ili Maja e Jezerces (2694 m).  Iz seoceta Vusanje i staze koju smo dijelom obišli prethodni dan da bi znali gdje je prikladno mjesto za parkiranje vozila, krećemo u noćnu šetnju prema Zastanu, ljetnoj karauli jugoslavenske vojske. Na visini od 1338 m, to je poslednje mjesto gdje se planinari mogu snabdjeti pitkom vodom, ukoliko ne žele piti onu iz glečerskih jezera. Nakon malog odmora nastavljamo dalje kroz šumu prema granici. Nekada je tu bila zona stroge zabrane kretanje i mrtve straže, a danas je podsjetnik na to samo jedan oboreni granični kamen i bunker na albanskoj strani. Pošto nevidljivu graničnu liniju prelazimo bez pasoške kontrole nastavljamo prema Dolini jezera, a zatim preko jednog od najjužnijih glečera Evrope dolazimo na prevoj sa koga vidimo naš cilj, najvišu tačku Prokletija i Dinarida. Do vrha stižemo stazom koja je dosta izložena i dobrim dijelom prolazi siparom vrlo nezgodnim za hodanje. Ali korak po korak i konačno smo na Jezerskom vrhu. Deset članova PD „Klekovača“ i dva člana HPD „Sisak“ su uspješno stigli na vrh.  Na žalost, vrhovi oko nas su povremeno pokriveni oblacima i ne možemo u potpunosti da vidimo sve što nas okružuje. Odmor, koji zalogaj i fotografija i vrijeme je da se krene nazad. Pažljivije nego prema vrhu, sigurno dolazimo do ravnijeg dijela i nastavljamo put nazad. U popodnevnim satima, nakon 14 i po sati, 29 kilometara i više od 1700 m visinske razlike stižemo do početne tačke. Umorni i sretni, možemo ovogodišnji uspon na Prokletije smatrati uspješnim. Sada nam ostaje da se malo relaksiramo na morskoj obali, obilaskom Skadra, Žabljaka i Tare. I do neke nove prilike pozdravimo ove divlje i veličanstvene planine.

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: N. Milošević, T. Timarac, M. Bogdanović, N. Bjelogrlić, R. Derkuća, D. Dragić, M. Kotaranin i D. Zgodić