Archives

Najviša tačka Grčke i drugi najviši vrh Balkana, planina Olimp ipak nije najpoznatija po toj svojoj karakteristici. Dom Zevsa i panteona grčkih bogova, Olimp je vijekovima privlačio ljudsko interesovanje. Nama planinarima su ipak važnije njegove geografske karakteristike, ali nije zgoreg u priču dodati i malo mitologije. Planina Olimp je najstariji nacionalni park u Grčkoj, predstavlja prirodnu granicu između Tesalije i Makedonije.

Naša grupa sa nešto više od 30-ak učesnika u popodnevnim satima radnog dana kreće na put koji će trajati, uz kraće ili nešto duže pauze, gotovo 18 časova. Srećom, naši vozači Aco i Zoka su sjajni i put protiče ugodno i bez problema. Nakon kratke pauze u Leptokariji, gdje planiramo da odmorimo nakon silaska s planine, kroz gradić Lithoro i zatim kanjon Enipea dolazimo do Prionije na 1100 m, odnosno do polazne tačke za naš uspon.   

I prije nego što smo spakovali i spremili stvari za uspon, počinje lagana kiša koja većinu učesnika tjera na oblačenje kabanica i druge zaštitne odjeće. Srećom, to traje svega nekoliko minuta i ubrzo se pojavljuje i sunce. Ipak, gotovo čitavo trajanje uspona do planinarskog doma nas prati nestabilno vrijeme uz povremene kapi kiše koje ne ometaju naše napredovanje. Tek zadnjih pola sata prije doma kiša počinje ozbiljnije da pada, pa nakon 1000 m visinske razlike i 6 km u dom stižemo pomalo natopljeni vodom. No, to ne predstavlja veliki problem, osim za one koji nisu ponijeli rezervnu odjeću, ali svi se ugodno osjećamo u toploj trpezariji gdje se odmaramo uz dobar izbor jela i pića.

Dom Spilios Agapitos, odnosno dom kojim porodica Zolota upravlja već generacijama, je najveći planinarski dom na Olimpu i jedna od glavnih tačaka na ovom dijeli evropskog pješačkog puta E4. Dom radi od maja do kraja oktobra i uz smještaj od 110 kreveta nudi širok izbor jela i osvježenja. Nalazi se na visini od 2100 m.

Nakon dobro prospavane noći, nakon nekoliko grupa koje su već otišle, naša grupa ovaj put kreće na uspon u 7 časova. Ovaj put nas kreće nešto više od 20, jer dio grupe zaključuje da je jučerašnji dan bio previše naporan i da neće imati snage za današnji uspon. Odgovoran potez od njih jer je na planini izuzetno važno znati dobro procijeniti svoje mogućnosti i nikada ne staviti lični interes i želje ispred sigurnosti cijele grupe.

Oni ostaju da još malo odmore u domu prije silaska nazad, a mi krećemo ka vrhu uz divne prizore izlazećeg sunca. Opet se penjemo uz igru sunca, izmaglice i oblaka, ali danas se nadamo nešto stabilnijem vremenu.

Uz lagani tempo i povremene pauze stižemo do vrha Skala na 2882 m. Kratka pauza, stavljanje šljemova i polazak na izloženi dio staze prema Mitikasu. Stijena je još dijelimično mokra od sinoćnje kiše, ali uz dovoljno pažnje prolazak nam ne predstavlja problem. Na žalost, dobar dio uspona se nalazimo u oblaku pa nam je vidik značajno skučen. Doduše, to je za neke od nas i olakšavajuća okolnost, jer oni manje iskusni i ne vide svu izloženost staze i lakše prolaze takve dionice s pogledom koji seže jedva nekoliko metara ispred.

Nakon nešto manje od sat vremena izbijamo na vrh Grčke i planine Olimp, Mitikas (2917,80 m). Veliki uspjeh za cijelu grupu, koja je bezbjedno i bez problema prošla i ovu najzahtjevniju dionicu. Čestitke, fotografisanje i poneki zalogaj su, kao i uvijek, rezervisani za boravak na vrhu.

Silazak nije ništa manje zahtjevan, naprotiv. Srećom, stijene su sada manje vlažne i put prema Skali takođe protiče bez zastoja. Od Skale nastavljamo kružnom stazom prema drugom po visini vrhu Olimpa. Skolio (2905 m) je mjesto sa koga se inače pruža savršen pogled na poznatu sjeverozapdnu stijenu Mitikasa. Na žalost, ovaj put smo uskraćeni za taj prizor zbog oblaka koji se opet nadvijaju nad nas.

Kružnom stazom se spuštamo prema domu i ponovo uključujemo na stazu kojom smo jutros prošli. Uz predah za ručak i odmor u domu, spremamo se za završnu dionicu puta prema Prioniji. Ovaj put je kiša odlučila da nas prati cijelih sat vremena, ali hrabro nastavljamo dalje. Ipak, do doma stižemo uz vedro nebo zrake sunca, ali većini je potrebno presvlačenje u toplu i suvu odjeću. Bilo je tu malo grčeva, žuljeva, sitnijih povreda, ali na kraju svi bezbjedno stižemo do autobusa.

Čeka nas zasluženi odmor u Leptokariji, a zatim i cjelodnevno izležavanje na plaži uz savršenu temperaturu Egejskog mora koje je još uvijek zagrijano na vrlo toplih 27 stepeni Celzijusa.

Dio grupe odlazi na put do mnastira Meteori u obilazak ovih jedinstvenih građevina smještenih na vrhovima nedostupnih litica. I oni nam se u popodnevnim satima pridružuju na pješčanoj obali Leptokarije. Neko se kupa, neko izležva, neko obilazi gradić i prodavnice sa grčkim delicijama i suvenirima, ali svima je dan odmora dobro došao.

Naredno jutro krećemo na put, ali prije izlaska na autoput svraćamo do Soluna i Zejtinlika. Srpsko vojničko groblje, koje ustvari nije samo srpsko nego je i francusko, britansko, italijansko, grčko i rusko, je groblje savezničkih vojnika palih u Prvom svjetskom ratu i najveće je takvo u Grčkoj. Na mjesto nekadašnje Glavne vojne poljske bolnice srpske vojske je nastalo ovo groblje u kome je sahranjeno više od 21 000 boraca.

U tišini i s najdubljim poštovanjem obilazimo grobna mjesta i samu kosturnicu, gdje se nalaze preci i nekih od učesnika pohoda.

U ranim jutarnjim satima narednog dana stižemo u Prijedor, umorni ali zadovoljni sa odlično provedenim vremenom u gostima kod Zevsa, Here i njihove mnogobrojne porodice.

Tekst: D. Zgodić

Foto: V. Dešić, B. Derkuća Bevandić, D. Vujčić, M. Romčević i D. Zgodić

Nelson Henderson, škotski ragbista, je jednom rekao: Shvatili ste smisao života ako sadite stabla, a znate da nećete sjediti u njihovom hladu.
Slična ideja se može primjeniti i na planinarenje. Koliko god vrhova popnete, koliko god u tome bili dobri, brzi i spretni, nećete postati istinski planinar ako nikada ne očistite ili obilježite neku planinarsku stazu, ako ne odnesete sa planine više smeća nego što ste ga sami napravili, ako kao pripadnik GSS-a ili obični planinar ne pomognete nekome u nevolji, ako ne podučite druge onome što znate… Lista je duga, ali shvatili ste poentu.
Sve dok bar nešto od toga ne napravite, dok ne uradite nešto za druge bez ikakve vidljive koristi za sebe, teško možete reći da ste planinar. Samo ste turista na planini, sa nešto skupljom opremom.
Vođeni tom idejom, ali i tradicijom Društva koje je od svog postanka radilo na izgradnji i održavanju planinarskih staza, ni nama nije bilo teško prionuti na posao i uraditi nešto od čega će korist imati svaki posjetilac najpoznatijeg vidikovca NP Kozara.
Prije nekoliko godina NP Kozara je postavio stubove sa rukohvatima da bi se pristup stijeni Kozaračkog kamena olakšao svima, jer to nije mjesto koje posjećuju samo iskusni planinari, nego i mnogi drugi. Na žalost, izbor materijala koji je tada iskorišten nije bio najbolji. Tako da je ubrzo rukohvat postao neupotrebljiv.
A nama iz „Klekovače“ je vidikovac Kozaračkog kamena važan jer je to mnogim članovima prvi korak u svijet planinarenja, to je mjesto gdje se na brzinu nakon radnog dana ode na kratku planinarsku turu, nalazi se u relativnoj blizini našeg planinarskog doma i centralna je tačka uspona za našu tradicionalnu akciju Pozdrav proljeću.
Tako smo odlučili da uz pomoć NP Kozara popravimo rukohvate i učinimo ih sigurnijim za sve posjetioce.
Oni su obezbijedili uže, a mi sav ostali materijal i volonterski rad naših članova. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni naše prijatelje iz TR Mix iz Kozarca, Nedžada i Eminu, koju su nam donirali dio materijala. Hvala i gospodinu V. Kosu koji pozajmio dio neophodnog alata i Nikoli koji je dovezao uže do Kamena.
I naravno, hvala svim članovima „Klekovače“ na njihovom trudu i radu.
Dragi planinari i izletnici, mi smo vam uspon do Kamena učinili lakšim i sigurnijim. Od vas tražimo samo da svoje smeće ponesete sa sobom. Ništa više.

PD Klekovača

Kako najbolje završiti sezonu ljetnih uspona nego penjanjem na neki od alpskih klasika iznad 3000 m.

Mi smo izabrali dvije najviše planine u Nacionalnom parku Hohe Tauern, a jedna od njih je i najviša u Austriji i istočnom dijelu Alpi. A druga je dom najvećeg austrijskog glečera.

Pogađate, radi se o Grossglockneru (3798 m) i Grossvenedigeru (3666 m).

Iako su uslovi gotovo ljetni, kalendar kaže da smo već odavno u jesni, pa se shodno tome teško može naći dom na većim visinama koji je otvoren. Svaki doduše ima otvorenu zimsku sobu, ali to biramo samo kada je neophodno i kada je zaista zima. Ako već možemo birati, radije biramo duže uspone, ali nakon toplih obroka, tuša i udobnih kreveta.

Za Grossglockner je to bio dom Salmhütte (2644 m), u dolini Ködnitztal, odakle krećemo mnogo prije izlaska sunca i preko grebena i glečera koji pokriva sjeverozapadnu stijenu dolazimo do najvišeg planinarskog doma u Austriji, Erzherzog-Johann Hütte (3454 m), na grebenu Adlersruhe.

Uz neuobičajeno malu količinu snijega za ovo doba godine, prelazimo preko glečera podno glavne stijene Glocknera, gdje je neophodno skinuti dereze i vezati se užetom radi dodatne sigurnosti. Vrijeme je odlično, pa i radnim danima ima dosta gužve na uskom grebenu, što predstavlja i najveću opasnost. Prvo se dolazi do Kleinglocknera (3770 m), a zatim se spušta na sedlo Glocknerscharte (3766 m) i onda ponovo penje do glavnog vrha.

Grossglockner (3798 m) ili Veliki Klek, kako je poznat u slavenskim jezicima i što je možda korijen njegovog naziva, je najviša planina Austrije i istočnih Alpi.

Silazak nije ništa zahtjevniji od uspona, naprotiv. Opet je potrebno obratiti veliku pažnju na mjesta gdje se možemo mimoići s drugim grupama, tako da ničija sigurnost ne bude ugrožena.

Korak po korak  grebenom silazimo ponovo do glečera i uz ponovno montiranje dereza prelazimo i taj zahtjevni dio do doma. Odlučujemo da se ne vraćamo istim putem, nego od doma idemo preko osigurane staze niz greben, Ködnitzkees glečera uz dereze, pa zatim doma Studlhütte (2801 m). Nakon 12 sati od polaska iz doma stižemo u dolinu gdje smo ostavili automobil, umorni i sretni postignutim, pozdravljamo Grossglockner do slijedećeg puta.

Nakon jednog dana odmora u pitoresknim austrijskim varošicama i gradićima, krećemo prema drugoj najvišoj planini Nacionalnog parka Hohe Tauern, Grossvenedigeru (3666 m). Ponovo uspon kreće sa prilično niske tačke. Planinarski dom Johanishütte (2121 m) je jedan od najstarijih domova u Austriji, izgrađen 1857. godine i potpuno renoviran 1999. godine. Iako je u Austriji njime upravlja DAV (Njemački planinarski savez), što je slučaj sa mnogim domovima u Austiji ili Njemačkoj koji pripadaju savezu susjedne države.

Danas nas čeka više od 1500 m uspona i više od 2200 m silaska, što je i mnogo više računajući kumulativne uspone i silaske. Spremni na to, opet krećemo mnogo prije svitanja. Ali nismo toliko ni uranili jer je sat vremena prije nas otišla jedna velika grupa.

Brže nego što kaže putokaz prelazimo uspon do doma Defreggerhaus (2964 m). Dom nosi ime po slikaru Franzu von Defreggeru (1835 – 1921). Prošle godine je bio zatvoren zbog problema sa statikom građevine postavljene na permafrost. Otvoren je ponovo ove godine, no sezona je završila, pa tu nailazimo na zatvorena vrata. Nakon kratkog odmora i još malo kretanja grebenom stižemo do najvećeg austrijskog glečera Schlatenkees, koji se od samog vrha planine spušta 2000 m u dolinu Ködnitztal. Trenutno mu je najveća procijenjena debljina 200 m, a nekada je to bilo duplo više.

Ta debljina je ujedno i najveća dubina glečerskih pukotina, koje predstavljaju najveću opasnost kod uspona na Grossvnediger ovom rutom.

Strogo je zabranjeno kretanje bez glečerske naveze.

Ali s obzirom da skoro nije bilo snježnih padavina, većina pukotina je dobro vidljiva i to u nekoj mjeri olakšava kretanje glečerom. Istim ritmom naveze stižemo i do vršnog grebena koji podsjeća na onaj na Mont Blancu, ali uz manji nagib bočnih padina.

Na vrhu Grossvenedigera (3666 m) je dovoljno prostora za odmor, pauzu za obrok i uživanje u savršenom pogledu na sve alpske vrhove oko nas. Savršeno vidimo Grossglockner, gdje smo bili prije dva dana. Veneciju ne vidimo, iako legenda kaže da se 200 km udaljen grad vidi po vedrom danu i da je to razlog zašto planina nosi ime Grossvenediger (Veliki Venecijanac).

12 sati nakon polaska iz doma i 2200 m niže završavamo naš izlet i zahvalni planinama na sjajnom vremenu i  bezbjednom usponu, obećavamo ponovni dolazak. Za kraj nas pozdravlja i jedan slatki mrmot koji mirno pozira dok ga fotografišemo.

Tekst: D. Zgodić

Foto: M. Bogdanović, D. Zgodić