Archives

Još jedan nedjeljni dan proveden je u druženju i dobrom raspoloženju na planini Dimitor. Članovi PD ,,Klekovača“ su se odazvali na poziv Planinarsko ekološkog društva “Vidik” Mrkonjić Grad koje je u saradnji sa Eko zonom Zelenkovac organizovala jubilarnu, desetu zimsku planinarsku akciju pod nazivom “Zimski uspon na Dimitor”.

Sunčano nedjeljno jutro na polasku iz Prijedora, ukazivalo je na odlične vremenske uslove za šetnju. Na uspon se krenulo sa početne tačke Štrbina oko 9 časova, sa odličnom vidljivosti i bez padavina. Staza je cijelom dužinom bila prekrivena snijegom. U početku tempo kretanja je bio sporiji zbog velikog broja učesnika. Oko 12 časova skoro svi učesnici akcije su se popeli na najviši vrh Dimitora 1483 m n/v, gdje je uslijedilo zajedničko fotografisanje sa zastavama društava. Nakon predaha, uslijedio je dogovor oko povratka, tako da je većina planinara nastavila spuštanje i povratak preko grebena Kozja strana 1311 m n/v, dok su se ostali vratili putanjom kojom su i došli (što se kasnije i ispostavilo kao povoljan potez). Tada počinje i da se mijenjaju vremenski uslovi, oblaci koji su dolazili sa sjeverne strane ukazivali su na oluju. Počele su da provijavaju i prve pahulje, ali i uprkos tome, dok smo se kretali prema početnom odredištu, svjež vazduh i planinski spokoj omogućili su nam da odmorimo svoja čula u ljepotama ove planine.

Po povratku do mjesta Štrbine, uputili smo se u eko zonu Zelenkovac gdje je organizator uspona obezbjedio okrepljenje tolpim čajem i dobro znanim pasuljem. U idiličnom zimskom ambijentu eko zone Zelenkovac, posmatrali smo borove okićene snijegom i velike pahulje koje su provijavale. Bližilo se vrijeme za polazak, te nakon dodjele zahvalnica društvima, zahvalili smo se organizatoru na divnom gostoprimstvu i uputili se ka Prijedoru

Darko Dragić

[srizonfbalbum id=29]

I ovaj vikend članovi PD Klekovača proveli su na planini.
Ovoga puta, to je bio Grmeč i njegov najviši Crni vrh (1605m/nv).
Sada već tradicionalni, šesti po redu, „Grmečki marš“ organizuje udruženje sanjana „Grmeč“ i PAOK „Banja Luka“ a pod pokroviteljstvom Planinarskog saveza RS.
Osim boravka u prirodi i druženja, ovaj Marš ima i snažnu poruku a to je da se ne zaborave tekovine narodnooslobodilačke borbe i žrtve koje je u borbi protiv fašizma podnio narod ovog kraja.
Njegoševa misao da boj ne bije svijetlo oružje već srce u junaka pokazala se tačnom i te davne 1943. godine kada su borci NOB slomili četvrtu ofanzivu mnogostruko brojnijih njemačkih snaga i omogućili stvaranje slobodne teritorije u okupiranoj zemlji.
A da sreća prati hrabre pokazalo se i ovog nedeljnog jutra. Uprkos lošoj vremenskoj prognozi koja je uporno ukazivala na kišno i oblačno vrijeme, mnogobrojne učesnike „Grmečkog marša“ dočekalo je sunčano nedeljno jutro. Na uspon smo krenuli iz sela Bravsko. Staza koju smo trebali preći duga je 7,5 km a nadmorska visina sa koje smo počeli uspon je 1090 m. Početak staze je bio zaleđen pa su se planinari šalili da smo trebali ponijeti dereze. Ubrzo smo došli do dijela staze prekrivenog snijegom koji je na pojedinim mjestima dostizao visinu i preko 80 cm. Najteže je bilo planinarima koji su išli prvi i prtili stazu za ostale učesnike koji su se u koloni kretali iza njih. Tempo kretanja je bio nešto sporiji zbog velikog broja učesnika (preko 190) i potrebe da se ritam prilagodi mogućnostima svih učesnika Marša. Lijepo vrijeme nam je omogućilo da veći dio uspona imamo prekrasan pogled na Klekovaču, Osječenicu i Bravsko polje ukrašeno brojnim vrtačama.
Svi učesnici Marša su se, u predviđenom vremenu, uspješno popeli na Crni vrh gdje je usljedilo fotografisanje sa zastavama društava i kratak predah. Kako je zadnji dio staze do vrha nešto strmiji, naši vodiči su na tom dijelu postavili uže koje je omogućilo siguran silazak po stazi koja je na dijelovima već bila zaleđena i prilično teška za kretanje pri silasku.
Po povratku u selo Bravsko dočekali su nas gostoprimljivi mještani sa rakijom i vinom dobrodošlice, te je nakon toga održan kratak istorijski čas . Organizator uspona je obezbjedio i ručak za sve učasnike Marša. Uz bogatu trpezu, dobro društvo i po koju čašicu vrijeme brzo prolazi pa je tako došao i trenutak da se oprostimo od domaćina i krenemo kući. Zahvalili smo se na svemu što su pripremili za nas i dali čvrsto obećanje da ćemo se iduće godine ponovo družiti na istom mjestu i da ćemo čuvati svijetlu tradiciju naših predaka!

Bojana Derkuća Bevandić

[srizonfbalbum id=28]

Nedjeljno jutro, 29.1.2017. godine u Prijedoru je osvanulo u magli, živa termometra je bila debelo u minusu, – 12 tačnije. Oko 7:30 h Ljubiša Aramanda i ja krenusmo put Mrakovice da kao članovi PD “Klekovača” sa još jednim članom ekipe Jungić Božom učestvujemo u gastro takmičenju koje se dešavalo u sklopu XI po redu manifestacije “Dani zime na Kozari” u organizaciji turističke organizacije Grada Prijedora i Grada Prijedora.

Već pri prvom usponu prema Mrakovici, magla i hladnoća kao da su ostali za nama, naplatna rampa nacionalnog parka je izgleda za njih bila nepremostiva. Hladno jutro u gradu ničim nije odavalo svu ljepotu dana koji se rađao na Kozari. Stigli smo na Mrakovicu oko 8-8:15 h. Usput smo se susreli sa kolegom Božom, inače glavni “chef” naše ekipe. Takmičenje kao i sva ostala dešavanja tog dana su trebala se održe na platou ispred spomenika na Mrakovici. Tu smo pronašli već pripremljene štandove za ekipe i vidjeli smo da smo mi smješteni između dvije ekipe, nama dobro poznate, takođe planinara iz Srpca (“Videta”) i Kozarca (“Mrakovica”). Tu u blizini bili su i kolege planinari iz Sanskog Mosta i Gradiške.

Nakon što smo raspakovali stvari, namirnice i ostale potrepštine tog dana raspodijelili smo uloge i bacili se na posao. Naša mala ekipa se dobro snalazila u netipčnoj za nas situaciji i ubrzo više nije bila tako mala kada su nam se počeli pridružvati i ostali članovi našeg Društva i pružali nam podršku te bodrili nas uz muziku i pjesmu. Nakon napornog sjeckanja i lupkanja naš čorbanac je počeo polagano da se krčka. Božo i ja smo ptistupili posljednjoj fazi kuvanja ocjenjujući kojeg i koliko začina treba da dodamo. Nešto poslije 13 h naših 50-ak litara pikantnog čorbanca je bilo gotovo i spremno za posluživanje. Naše kolege nestrpljivo su čekale u redu za svoju porciju i odlazili sa osmijehom blaženstva i zadovoljstva kada su ispraznili svoje tanjure. Koliko je čorbanac bio dobar najbolje pokazuje to što je kazan bio već prazan za 10 minuta, sreća pa mi kuvari prvi probasmo inače bi ostali praznog stomaka. Ne ostade ništa ni za žiri, ali nema veze, bitno je da smo se mi zabavili a zadovoljstvo i pohvale naših prijatelja su najveća nagrada.

Do sljedećeg puta, ovim ne mislim na sljedeće Dane zime, već prvi sljedeći put kad budemo kuvali čorbanac, jer godina je tek počela. Sretno i vedro!

Dario Duvnjak

[srizonfbalbum id=26]

Ni jutarnja hladnoća od -13 stepeni, koliko je bilo u Rajkovićima, nije smetala grupi od 70-ak planinara da se hrabro uputi na stazu Omladinskog marša. Kao i svih prethodnih godina, prvi dan manifestacije „Dani zime na Kozari“ je rezervisan za planinarenje i skijaški kup za učenike osnovnih i srednjih škola.
Članovi našeg Društva vrlo rado prisustvuju ovom pohodu a već nekoliko godina uz domaćine KES „Albatros“ pružamo i logističku podršku učesnicima u vidu pomoći naših vodiča.
Uz nas, tu su se skupila još sljedeća planinarska društva: „Kozara“ i „Manjača“ iz Banja Luke, „Videta“ iz Srpca, „Čičak“ iz Čelinca, kao i veći broj naših sugrađana, zaljubljenika u prirodu.
Organizator je ove godine odabrao stazu kojom ide i naša tradicionalna akcija „Pozdrav proljeću“, jer je zbog velikog snijega, to bila jedna od rijetkih prohodnih staza na Kozari.
Već nakon stotinjak metara grupa planinara izlazi na osunčan dio staze koja vodi pored potoka po imenu Uremovac i laganim tempom prelazi preko nekoliko divno napravljenih mostića. Snijeg je dubok od 20 do 30 cm i suv je, što ga čini idealnim za hodanje. Nakon početnog zagrijavanja kreće ozbiljan uspon prema Kozaračkom kamenu. Iako je na startu temperatura bila u „dubokom“ minusu, naporan uspon u kombinaciji sa jutarnjim suncem mnoge tjera da ostanu samo u jednom sloju odjeće.
Prvi odmor je na proplanku Žežanica, ispod samog Kozaračkog kamena. Pristižu i članovi Stanice GSS Banja Luka, koji se brinu za bezbjednost svih učenika pohoda. Nastavljamo uspon zajedno ali ne uobičajenom stazom sa istočne strane, nego ovaj put biramo put koji vodi sa jugozapada. Nova-stara staza, koja je od nedavno ponovo prohodna zahvaljujući radnicima NP „Kozara“, svima se dopada jer se za svo vrijeme uspona pruža divan pogled na Prijedor i okolna naselja. Potrudićemo se da ova staza bude potpuno spremna i za našu akciju, u martu.
Pauza na Kozaračkom kamenu se koristi za fotografisanje, prvi obrok ili topao napitak. Uživamo u divnom sunčanom danu, bez daška vjetra. Silazak istočnim padinama Kamena je najteži dio ove staze, ali uz pomoć vodiča i članova GSS-a svi sigurno dolaze do podnožja i nastavljaju pohod.
Ostatak staze prolazi u uživanju u snijegu, suncu i divnoj Kozari. Mnogi često zastaju da bi uhvatili najbolji kadar, pa su na kraju prvi članovi grupe do Mrakovice stigli u 13:30 a oni na začelju sat vremena kasnije.
Na Mrakovici nas očekuje odličan pasulj, za koji pohvale zaslužuje kuvar Ranko iz NP „Kozara“ i dodjela zahvalnica za učešće na akciji. Zahvaljujemo se organizatoru na odličnoj akciji i nadamo se da smo svojim učešćem i doprinosom pomogli da ona bude još bolja. Svakako se vidimo i sljedeće godine.

Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=27]

Planinarsko skijaško društvo „Ljubijski rudar“ Prijedor u povodu Dana rudara i 100 godina RŽR “Ljubija” organizovalo je u nedjelju 11.12.2016. godine marš planinara – Rudarsku transverzalu na relaciji Bronzani Majdan – Marićka – rudnik Omarska na dužini od 20 km.

Ovogodišnja Rudarska transverzala je X jubilarna koja je, interesantno, došla na značajan jubilej za naš rudnik ali i grad. Ovom trnasverzalom se nastoji obilježiti dio života rudara i rudarskih postrojenja tako što svake godine obilazimo značajnije rudarske lokalitete. Obično trasom transverzale prolazimo stazama i putevima kuda su rudari išli na posao i to ne malim razdaljinama, zatim putevima (ili prugama) kuda je ruda transportovana sa rudišta dalje u svijet. Na trenutak se u tim kilometrima sjetimo koliko je rudarski život bio i jeste težak i koliko je njihov hljeb zaista sa sedam kora.

Neuobičajeno lijep i topal decembarski dan okupio je preko 70 planinara i ljubitelja prirode. Pored radnika RŽR “Ljubija” i “ArcelorMittala Prijedor” bilo je dosta planinara iz prijedorskih društava PSD “Ljubijski rudar” i PD “Klekovača” i PD “Manjača” Banja Luka.

Polazna tačka je bila u mjestu Bronzani Mjadan na čijem su prostoru još u rimskom periodu vršena iskopavanja rude. Vodiči su bili predsjednik PSD “Ljubijski rudar” Božo Grbić i Stanimir Trivunović. Išlo se polako a ponekad brzo što je zavisilo od toga ide li se uz brdo ili niz. Zastajkivalo se kraj interesantnih mjesta pogodnih za odmor ali i pored toplih čvaraka i krvavice.

Dolaskom u krug rudnika Omarska gdje se danas vrše iskopavanja željeznih ruda spojena je linija koja je krenula od početaka iskopavanja prema savremenim danima – kao putovanje kroz vrijeme. Planinari su obišli površinske kopove Buvač i Jezero i velike rudarske mašine koje svojom pojavom ulijevaju strahopoštovanje. Kopove i aktivnosti na njima prezentovao je na zanimljiv i nama razumljiv način planinar Dario Duvnjak, dipl. inž. rudarstva.

U rudničkom restoranu je upriličen ručak za sve učesnike marša. Sumirali su se utisci i pravili dogovri za naredne planinarske pohode. Svi su poželjeli da sljedeće godine opet upoznaju nešto novo iz rudarske tradicije ali i, slobodno rečeno, rudarske kulture.

Marko Sarić

[srizonfbalbum id=25]

Planinarsko društvo „Klekovača“ je proteklog vikenda (8-9.10.2016.) postalo brojnije za petnaest novih članova.

Učenici OŠ „Jovan Cvijić“ iz Brezičana, članovi planinarske družine škole, su u subotu ujutro obišli stazu od Benkovca, preko Jankovića kamena i Zečijeg kamena do planinarskog doma na „Kotlovači“ uz pomoć vođe družine Suzane Petković i planinara Radivoja Petkovića i Tanje Timarac. Tamo su ih dočekali stariji članovi planinarskog društva „Klekovača“ i priredili za njih vrlo zanimljiv program.

Učenici su vježbali spuštanje niz strminu uz pomoć užeta i potpune planinarske opreme i to im je svima bilo izuzetno zabavno i potpuno novo iskustvo, pa su se spuštali i više puta. Dobrodošlicu u Planinarsko Društvo “Klekovača” i planinarski dom je poželio sekretar Marko Sarić koji je zatim održao predavanje o planinarskom društvu „Klekovača“, ponašanju u planini i planinarskim stazama koje je pratio niz slika i video zapisa sa raznih planinarskih pohoda članova ovog Društva. Nakon toga vodič Draško Zgodić je učenike upoznao sa planinarskom opremom kroz interaktivno predavanje, gdje su bili u mogućnosti da probaju i pregledaju svaki komad planinarske opreme, u čemu su posebno uživali.

Na kraju ovog predavanja, učenicima su uručene planinarske knjižice, čime su učenici i zvanično postali članovi Planinarskog društva „Klekovača“. Mladim planinarima je čestitao i knjižice uručio najtrofejniji prijedorski planinar Duško Vujičić. Pjevanjem uz vatru su završili uzbudljivi prvi dan.

U nedjelju su učenici imali radionicu pripremanja palačinaka u planinarskom domu i nakon toga se uputili na izletište Stara pilana, gdje su upoznati sa legendom koja se veže za Mehmedovu crkvu. Na mostiću koji vodi do kapelice su neke zaljubljene glave ostavile katanac zakačen na ogradu mosta. Potom su svi učenici otišli do Rajkovića gdje ih je čekao autobus za povratak kući.

Utisci sa ovog malog planinarskog pohoda su izuzetno lijepi i pozitivni, a želja učenika je da se što češće organizuju i održavaju planinarske akcije u kojima bi i oni mogli učestvovati.

Suzana Petković

[srizonfbalbum id=24]

U okviru realizacije Plana godišnjih aktivnosti za 2016. godinu, PD „Kozara“ iz Banja Luke je u periodu od 28.09. do 02.10.2016. godine organizovala uspon na Musalu, najviši vrh planine Rila, Bugarske i Balkanskog poluostrva.

Mi, planinari PD “Klekovača” iz Prijedora (Bojana Derkuća Bevandić, Radenko Derkuća i Jelena Banović) pridružili smo se drugarima iz „Kozare“ i u srijedu uveče krenuli smo iz Banja Luke put Bugarske. U Sofiju smo stigli u ranim jutarnjim časovima i tu smo proveli nekoliko sati što smo iskoristili za obilazak užeg centra grada. Građevina koja se po svom značaju i ljepoti izdvaja u odnosu na druge nesumnjivo je katedrala koja nosi ime slavnog ruskog kneza i sveca Ruske pravoslavne crkve Aleksandra Nevskog.

Nakon obilaska bugarske prestonice, nastavljamo put ka Borovecu, turističkom mjestu i najstarijem ski centru u Bugarskoj. Odmah po dolasku odlazimo do početne stanice gondole kako bi utvrdili raspored vožnje. Naime, plan je bio da se prevezemo gondolom do Jastrebca koji se nalazi na 2360 mnv i da od te tačke izvedemo uspon na Musalu te da se na isti način vratimo nazad u Borovec. Međutim, saznajemo da gondola ne radi iako na zvaničnom sajtu piše drugačiji podatak. U tim okolnostima, prvobitni plan postaje nemoguć i naši vodiči kontaktiraju predstavnike turističke zajednice i lokalne planinare kako bi prikupili potrebne informacije i utvrdili alternativnu stazu. Nakon analiziranja svih informacija, odluka pada da na uspon krenemo iz Carske Bistrice koja se nalazi na 1400m nv, da se popnemo na vrh i da se vratimo u planinarski dom „Musala“ koji se nalazi na 2389m nv na noćenje.

Po utvrđivanju pravca uspona, još neko vrijeme provodimo u Borovecu te odlazimo na noćenje u planinarski dom „Šumnatica“. Ovaj dom je česta destinacija za planinare sa prostora bivše Jugoslavije tako da domaćica doma Marijana izvrsno govori naš jezik i daje nam niz korisnih informacija.

U petak u 7:30h krećemo iz Carske Bistrice na uspon. Vremenski uslovi su idealni za planinarenje. Prolazimo kroz prekrasne šumske predjele sa brojnim izvorima i potocima. Planina Rila je i dobila ime po tračkoj riječi koja znači „prepuna vode“ i zaista zaslužuje ovakav naziv. Rana jesen je već obojila listopadno rastinje prekrasnim crvenim i žutim bojama.
Do hiže „Musala“ (2389m nv) stižemo laganim tempom za oko 3,5h. Tu pravimo duži pauzu za ručak i odmor te nastavljamo put ka vrhu. Od hiže Musala pa do vrha nalazi se veći broj ledničkih jezera i zaista je teško reći kojem od njih bi se mogao dodijeliti epitet najljepšeg. U svakom slučaju, najpoznatije je Ledeno jezero koje se nalazi na 2709m nv i najviše je jezero na Balkanu. U njegovoj blizini se nalazi i istoimeni dom koji je bio zatvoren. Do vrha nam je preostalo nekih 30-tak minuta. Ipak, očarani ljepotom ledničkih jezera koja ostaju ispod nas, „probijamo“ malo ovaj termin jer svaki čas zastajemo kako bi nezaboravan prizor fotografisali još jednom. Od doma Ledeno jezero, duž sjeverozapadnog grebena prema vrhu, postavljeni su metalni stubovi sa sajlom koja je visoko postavljena i koristi se za zimski uspon. Kada nema snijega, do vrha je lakše doći paralelnom neosiguranom stazom.

Najzad – Musala! Krov Balkana sa koga se pruža veličanstven pogled na vrhove Rile, Pirina, Vitoše sve do Rodopa. Kako je vrijeme bilo odlično, ostali smo na vrhu više od sat vremena što smo iskoristili za fotografisanje i uživanje u prekrasnim pejzažima. Na samom vrhu se nalazi meteorološki opservatorij koji je izgrađen 1932. godine i naučno-istraživačka laboratorija.

Puni utisaka, krećemo nazad i u 19h stižemo u hižu „Musala“. Ovaj dom nije opremljen kao alpski domovi ali dobili smo ono što nam je najviše trebalo: čistu posteljinu i topao obrok te smo sasvim zadovoljni otišli na spavanje.
Ujutro, nakon doručka krenuli smo nazad. Dijelom smo promijenili stazu i preko Jastrebca sišli do Carske Bistrice za šta nam je trebalo oko 3h. Nakon ručka u Borovecu, krenuli smo ka Rilskom manastiru koji se nalazi na sjeverozapadnom obronku planine Rila na 1147m nv. Rilski manastir je najveći i najznačajniji pravoslavni manastir u Bugarskoj. Osnovan je u X vijeku a ime je dobio po slavnom bugarskom pustinjaku Ivanu Rilskom. Ovo prekrasno zdanje je 1983. godine uvršteno u svjetsku baštinu pod zaštitom UNESCA.

Nakon obilaska, krećemo kući i u nedelju u ranim jutranjim časovima stižemo u Banja Luku gdje je opraštamo od drugara iz PD „Kozara“ i nastavljamo put za Prijedor. Uskoro stižemo u polaznu tačku i dobro poznato mjesto kome se vraćamo oplemenjeni slikama novih predjela i ljudi koje smo vidjeli i upoznali na ovom prekrasnom putovanju.

Bojana Derkuća Bevandić

[srizonfbalbum id=23]

Julijske Alpe sa jednim od svojih najatraktivnijih vrhova Prisojnikom su bile planinarska destinacija za članove PD “Klekovača” proteklog vikenda (10-11.09.2016.).

Iako smo akciju prvobitno planirali za sredinu avgusta, zbog loše vremenske prognoze ona je odgođena za ovaj vikend i nismo se pokajali zbog toga. Autobus, popunjen do zadnjeg mjesta, se u ranim subotnjim časovima uputio put Slovenije. Prvog dan nismo imali planirane druge planinarske aktivnosti osim dolaska i smještanja u dom, iskoristili smo to, kao i obično, za obilazak trgovina sa planinarskom opremom u BTC centru Ljubljana, ali i za posjetu Bledu. Bledsko jezero, te ostrvo sa baroknom crkvom i čuvarom jezerske čarolije Zamkom na stijeni iznad jezera odavali su utisak boravka u kakvom Diznijevom filmu tipa “Trnoružica”, “Pepeljuga” ili “Ljepotica i zvjer”. Neko je to iskoristio za šetnju i fotografisanje pored jezera, neko da proba lokalne specijalitete, a posebno poznatu Bledsku kremšnitu. A na polasku iz Bleda, u “Dino Parku” sa figurama dinosaura u prirodnoj veličini, najmlađi član naše ekipe Luka Derkuća je na kratko imao priliku da se fotografiše sa nekima od njih. Svijet dinosaura je Lukina velika ljubav i obećavamo mu da ćemo slijedeći put ostaviti više vremena za posjetu ovom parku.

Vozimo se cestom od Kranjske Gore prema prevoju Vršič i prolazimo pored Ruske kapelice i groblja ruskih vojnih zarobljenika, koji su tu cestu gradili u Prvom svjetskom ratu. U ranim večernjim časovima stižemo u Erjavčevu koču, planinarski dom koja se nalazi na visini od 1515 m, malo ispod prevoja Vršič sa gorenjske strane. Dom nosi ime po Franu Erjavcu, slovenačkom prirodoslovcu i piscu, prvobitno izgrađen 1911. godine, a današnji izgled ima od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka.
Nakon što smo se smjestili Luka i ja idemo u obilazak dijela staze, kojom sutra treba da idemo. Iako smo precizno odredili stazu, zadržali smo se malo duže nego što je planirano, pa smo u povratku požurili nazad da bi smo stigli na rođendansku tortu koju su Lukini roditelji spremili, jer je upravo taj dan bio Lukin deveti rođendan. Uz rođendansku pjesmicu i tortu svi malom slavljeniku želimo sve najbolje i da još mnoge rođendane proslavi na ovako lijepim mjestima. Nakon večere i torte padaju konačni dogovori za sutra i odlazi se na počinak.

Već u šest časova slijedećeg jutra svi koji idu na Prisojnik polaze na stazu. Manja grupa koja ostaje u domu će poslije nas krenuti na laganiji uspon prema Slemenovoj Špici. U sklopu akcije “Julijske Alpe 2016” planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, pored zahtjevne i relativno teške staze na Prisojnik za učesnike bez potrebne opreme i slabije fizičke spreme organizovali smo uspon na Slemenovu Špicu (1971m). Sa kolegom Duškom Vujičićem izveli smo taj uspon u Alpske vrleti. Početni strmi uspon, pa dolazak do vidikovca odakle se pruža pogled na dolinu i okolne planine. Korak po korak i eto nas na raskršću za Slemenovu Špicu i Malu Mojstrovku. Pored nas prolazi stampedo na ferratu Mojstrovke koja je formirala šarenu crtu na stijeni iznad sipara. A mi nastavljamo dalje na Špicu. Pogled već puca na Alpske velikane Jelovec te dolinu Tamar (skakaonica Planica) i mi stižemo na sami vrh Špice. Obavezno fotografisanje, okrjepljenje i razgledanje panorame, pa dođe vrijeme za povratak. U povratku istom stazom sa skretanjem prema Vršiću obišli smo Vršič i još dva doma pa povratak u bazu. U baznom domu skupljanje ekipe i oporavak sa kranjskim kobasicama, pa pakovanje i isčekivanje drugara koji se vraćaju sa Prisojnika.

Vrijeme je toplo i ugodno uz malu oblačnost – savršeno za uspon na Prisojnik. Nakon dvadesetak minuta hoda, razdvajamo se i jedna grupa odlazi Slovenskom stazom, a druga ide prema “Via ferrata” smjeru pod imenom Kopiščarjeva pot, po riječima Slovenaca, jednom od najtežih osiguranih staza u Sloveniji. Via ferrata ili “Gvozdeni put” je italijanski izraz koji označava planinsku stazu osiguranu čeličnim užadima, ali na kojoj se kao pomoćni dijelovi mogu naći i klinovi, klanfe i sl., koju bi inače bilo nemoguće preći bez penjačkog iskustva i opreme. Uz ovakvo osiguranje i upotrebu opreme za lično osiguranje (via ferrata set), takve staze postaju dostupne i onima koji nisu penjači, ali svakako zahtjevaju dovoljno planinarsko iskustvo i odličnu kondiciju. Prvi put su građene jos u 19. vijeku, ali se ipak najčešće vežu za Prvi svjetski rat i Dolomite, gdje su omogućavale kretanje Austrougarskim i Italijanskim trupama.

Grupa koja ide na ferratu ubrzo nakon izlaska iz šume ima prekrasan pogled na Ajdovsku deklicu, djevojku iz legende koju je kletva pretvorila u kamen, a u stvarnosti prirodni fenomen nastao uticajem erozije na stijeni koji podsjeća na lice djevojke.
Već nakon nekoliko minuta izlazimo na osigurani dio staze i polako uz upotrebu opreme za lično osiguranje krećemo na stazu vrlo težak, ali i vrlo dobro osiguran smjer. Ne trebamo da brinemo za kvalitet sajli, klinova i klanfi, jer su nove sajle postavljene samo mjesec dana ranije, a staza je nakon gotovo godinu dana ponovo otvorena za planinare. Ali moramo da obratimo pažnju na svaki korak, jer se krećemo strmom i na dijelovima vlažnom stijenom sjeverne strane Prisojnika. I dok pažljivo napredujemo uživamo u prekrasnim vidicima prema Maloj Mojstrovki i dolini iz koje smo krenuli. Traverze i vertikalni smjerovi se smjenjuju, ali prolazimo i kroz dijelove koji više podsjećaju na uske pećinske prolaze gdje u okomitom tzv. “kaminu” moramo da skinemo ranac sa sebe i guramo ga ispred da bismo prošli. Prati nas dobro vrijeme uz umjerenu oblačnost, koja povremeno skriva pogled na susjedne vrhove.

Nakon više od dva sata hoda prvi put vidimo Prisojnikovo Prednje ili Zapadno okno, najveći otvor u stijeni u Julijskim Alpama. Otvor je nastao pucanjem velikog dijela stijene, a vrijeme i erozija su ga proširili do današnjih dimenzija, koje su oko 80 m visine i 40 m širine. Kako mu se približavamo još više smo fasinirani njegovom veličinom i izgledom. Prolaskom kroz Okno, koje se nalazi na zapadnoj strani planine, a koje je veza između sjeverne i južne padine, izlazimo na greben Prisojnika. Na našu stazu se iznad samog Okna priključuje i Grebenska staza, još jedna vrlo zahtjevna osigurana staza. Iako na grebenu samo na nekim dijelovima postoje stubovi sa sajlama, pažnja je neophodna jer je greben na pojedinim mjestima vrlo uzak i nikako nije za osobe koje pate od vrtoglavice. Izlaskom na greben pogled nam sada puca na mnoge vrhove Julijskih Alpi. Vidimo Malu Mojstrovku, Razor, Špik, Škrilaticu, Jalovec, Mangart i u daljini najveći od njih, Triglav. Pogled se pruža i na sunčanu, južnu stranu Prisojnika, na dolinu Trente, kao i na sam prevoj Vršič na kome vidmo Poštarski dom i Tičarjev dom.

Pred sam vrh sa našom stazom se spaja Slovenska staza, tu srećemo dio naše grupe koja je krenula tom stazom i zajedno dolazimo na vrh, koji se nalazi na visini od 2547 m. Čestitamo jedni drugima na zahtjevnom usponu i nakon presvlačenja i nekoliko grupnih fotografija, sa divnim pejzažima vrhova iza nas, na brzinu nešto jedemo. Društvo nam prave alpske čavke (Pyrrhocorax alpinus), stalni stanovnici ovih visina, koje sa nama dijele hranu i pokazuju nam da su naviknute na društvo ljudi jer nam hranu jedu gotovo iz ruke. Pametnije je ne zadržavati se mnogo, jer se sa zapada prema nama kreću oblaci, a prognoza je za popodnevne sate najavila mogućnost kiše i grmljavine, pa ubrzo krećemo nazad.

Slovenska ili Južna pot, iako najlakša staza na Prisojniku, nije nimalo bezazlena i zbog mnogo sipara i velikog nagiba zahtjeva veliku pažnju. Srećom, svi silazimo bez ikakvih problema i za nešto manje od četiri sata stižemo do doma. Tu nam grupa koja je išla na Slemenovu Špicu kaže da je i njihov uspon bio uspješan, tako da u potpunosti možemo biti zadovoljni postignutim. Nakon okrepljenja pod tušem i dobre i ukusne hrane iz Erjavčeve koče, spremni smo za putovanje nazad prema Prijedoru. U trenutku kada ulazimo u autobus i krećemo prve kapi kiše počinju da padaju. Planina je i ovaj put bila blagonaklona prema nama.

Draško Zgodić i Igor Ostojić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Planinarski pohod “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” povodom formiranja Karanskog bataljona su u nedjelju, 4. septembra 2016. godine uspješno izveli planinari Planinarskog društva “Klekovača” iz Prijedora. Dan je bio lijep i svi učesnisi su stazu od Knežice do Karana u dužini od 9 km savladali uspješno. Uz put smo obišli arheološko nalazište manastira Đurđevac koji datira još iz XIV vijeka. Vodiči su nam ispričali, ukraktko, o istoriji manastira Đurđevac i trenutnim arheološkim radovima. Poslije održane svečanosti prijao nam je ručak uz izvanredni pasulj koji je organizovao organizator narodnog zbora SUBNOR Prijedor. Za planinare jedan lijep dan i doprinos ovoj svečanosti. Najmlađi učesnik Marša bio je Filip Duvnjak (1,5) a najstariji Vladimir Grublješić (88).

Borba protiv fašizma trajno je dobro koje mi moramo njegovati i zbog onih kojih su tada dali svoj živote, ali i zbog generacija koje će doći iza nas. Istorija je takva da će je uvijek neko prekrajati, a mi ne želimo da se zaborave oni koji su dali istinski doprinos u borbi protiv fašizma.

Ostaćemo vjerni časnom imenu partizana i borbi koju su tada vodili za oslobođenje od fašizma, a ove svetinje kojima smo se danas poklonili podsjećaće uvijek naše potomke i putnike namjernike na hrabre i odvažne borce slavne borbe naroda Potkozarja, Balja i Karana, kojima je dodijeljen orden narodnog heroja za izvanredan doprinos u borbi nad fašističkim okupatorima i njihovim slugama.

Delegacije grada Prijedora, SUBNOR-a i boračkih organizacija iz Prijedora,ž ali i susjednih opština Kozarske Dubice i Novog Grada položili su vijence na spomenik palim borcima karanskog bataljona i ispred spomen bisti narodnih heroja ovog kraja Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka.

Karanski bataljon dao je 15 narodnih heroja, a ratovao je na teritoriji svih bivših jugoslovenskih republika, osim u Makedoniji.

Za nas planinare bila je velika čast što smo mogli da uzmemo učešće u velikoj manifestaciji kojom se veliča pobjeda nad fašizmom!

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

Vladimir Grublješić i Igor Ostojić

[srizonfbalbum id=22]

Triglav. Simbol planinarenja na prostorima bivše Jugoslavije a i šire. Ove godine, na najviši vrh ovenije, ispred planinarskog društva „Klekovača“ popela su se dva planinara i to bračni par u „sastavu“: Bojana Derkuća Bevandić i Radenko Derkuća.

Uspon je bio u organizaciji PAK „Summit“ iz Banja Luke. Put Julijskih Alpi krenuli smo tačno u ponoć 26/27.08 iz Banja Luke. Grupa je sa vodičima brojala 20 planinara.

Summitovci su se opredjelili za zahtjevniju, dvodnevnu varijantu uspona koja je podrazumjevala da se prvog dana penje od Rudnog polja na Pokljuki koje se nalazi na 1347 mnv do vrha na 2864mnv. Svaki planinar zna šta znači u jednom danu savladati preko 1500 mnv a onda se još spustiti 450 mnv do doma. Nimalo lak zadatak.

Zbog gužve na graničnim prelazima, kasnili smo sa početkom uspona skoro dva sata. Ipak, puni entuzijazma, krenuli smo od Rudnog polja preko planine Konjščice a prvu pauzu smo imali na „Putu sira“ gdje smo se okrijepili izvrsnim kiselim mlijekom uz pogled na prekrasne alpske livade na kojima su mirno pasle kravice i nisu obraćale pažnju na nas. Nastavili smo dalje preko Studorskog prolaza prema Vodnikovom domu.

Na putu prema Vodnikovom domu koji se nalazi na 1805 mnv već se ukazuje fantastičan pogled na Triglav i to nam je dalo dodatni impuls da ubrzamo kretanje. Na Vodnikovom domu pravimo kraću pauzu i nastavljamo ka Domu na Planiki koji se nalazi 2401mnv. Staza je na tom dijelu veoma strma ali i dobro osigurana pa smo je prošli bez problema. U Dom na Planiki stižemo već poprilično umorni. Plan je bio da tu napravimo dužu pauzu ali zbog kašnjenja u dolasku tu pauzu skraćujemo na manje od pola sata koliko je bilo dovoljno da prepakujemo rančeve i malo predahnemo. Krećemo dalje a optimizam pojedinih članova grupe doprinosi stvaranju dobre atmosfere.

Ubrzo dolazimo do tehnički najzahtjevnijeg ali i najatraktivnijeg dijela staze osiguranog sa čeličnim užadima i klinovima. Adrenalin je porastao, umor je zaboravljen, a kako smo odmicali ispod nas su se otvarali prekrasni, gotovo nestvarni prizori.

Tačno nakon 1h30min, ugledali smo Aljažev stolp. Našoj sreći nije bilo kraja. Osjećaj sreće upotpunio je osjećaj ponosa kada smo na vrhu raširili zastavu našeg Društva. Da bi doživljaj bio potpun, pobrinuo se Slovenac koji nas je uveselio zvucima neobične male harmonike na kojoj je izvodio slovenačke narodne pjesme.Fantastičan osjećaj. Triglav je zaista srce Julijskih Alpi i Slovenije.

Sutradan, u 6:30 usljedio je silazak. Prvu pauzu smo napravili u Koči na Doliču pa nastavili dalje, preko sipara, prema dolini Triglavskih jezera. Ljepotu pejzaža na koje smo nailazili nemoguće je opisati riječima. Nakon skoro 8 sati pješačenja, dolazimo do najzahtjevnijeg dijela na kome staza strmo obara 650mnv prema dolini. Kada smo konačno savladali i taj dio, nagradili smo se kupanjem na Bohinjskom jezeru. Potom je došao red na Bled i nezaobilazne kremšnite. Najzad, puni utisaka krećemo kući. Sve u svemu, dva nezaboravna dana.

Bojana Derkuća Bevandić

[srizonfbalbum id=19]