Archives
now browsing by author
Novogodišnji uspon na Osječenicu
Novu godinu je planinarima prirodno započeti, čime drugim, nego planinarenjem i tako započeti ili bolje rečeno nastaviti sezonu hodanja koja nikada i ne prestaje. Tako je bilo u srijedu 2. januara ove tek nastale 2019. godine kada se grupa od 150 planinara okupila u Bosanskom Petrovcu da bi krenula na uspon prema Osječenici. Planinari “Klekovače” iz Prijedora dugi niz godina vrše novogodišnji uspon na Osječenicu a od tog broja puta devet puta dolaze na “Novogodišnji uspon na Osječenicu” u organizaciji KES “Crni vrh” iz Bosanskog Petrovca.
Jutro hladno a noć koja mu je prethodila bila je olujna. Oluja je očistila vazduh koji je tog jutra bio mirisan, kao morski. Ona je, takođe, pomela i one kolebljivce koji su tih dana razmišljali bi li ili ne išli na uspon. Krenulo se iz Prijedora i prepričavalo ko je i na koji način dočekao novo ljeto (zima je još uvijek a ljeto je onako više metaforički, žargonski). Priča po priča, šala po šala i eto nas u Petrovcu kod tržnog centra “Bingo” gdje se trebamo svi okupiti. Čestitanja i susreti sa dragim ljudima su, što bi se danas često reklo, “neprocjenjivi”.
Domaćini su nas srdačno pozdravili i upoznali sa planom uspona. Zamoljeni smo da, ukoliko imamo mjesta, u svoje vozilice primimo kolege planinare koji su došli jurilicama sa nižim odstojanjem od zemlje i da svi zajedno u koloni krenemo prema Koluniću i Dragujevačkoj cesti koja je u svom završnom dijelu pogodna samo za više točkaše (gusjenica nije bilo ovog puta). Uz par zaustavljanja da bi se savladali usponi prema startu došli smo do prve “okretnice”. Snijeg je bio visok oko 25-30 cm ali put je bio prohodan zahvaljujući tome što su radnici šumarije sa svojom ralicom to omogućili. Odatle smo dalje morali na hitrim nogama. Prvo je uslijedilo fotografisanje, određivanje vodiča a tek onda pokret. U koloni jedan po jedan a negdje i po dva-tri, kako je već gdje moglo, išli smo stazom poprijeko do naredne serpentine i ishodišta puta kojim ljeti idemo. Došli smo do “16. kilometra” i do nadstrešnice gdje su nas domaćini ugostili sa toplim čajem. Godio je na ovoj hladnoći, malo da zagrije pluća – što bi se reklo.
Konsolidovali smo redove, utegli opremu, popili malo čaja ili nečeg jačeg od njega i krenuli na uspon. Svi koji su nekad bili na Osječenici znaju da je ovaj uspon pravi trening mozga jer je uspon konstantan, vrh vidimo a nikako do njega doći. Bilo je lako hodati jer se u snijegu lako prave stope kao stepenici i brzo se savladava visina. Naravno, nije baš tako jednostavno kako zvuči jer ipak je potrebna fizička kondicija za ovakvo penjanje ali nema ni žurbe i upisivanja vremena pa se moglo polako, noga za nogom pa kad se stigne. Uz očekivanu hladnoću i pomalo neočekivan jak vjetar došli smo do kraja šume i gle, evo je – kraljica je, kao što Dženi kaže, bila tu. Velika Osječenica sa svojom prepoznatljivom stijenom je zasjala na suncu a iza nje je bilo neobično modro-plavo nebo. Nevjerovatan prizor koji se morao upiti u sve pore tijela.
Sad je uslijedio završni uspon smjerom “sajla”. Livada prije stijene je mjestimično bila prekrivena tvrdim snijegom jer njega nije vjetar uspio da oduva a ogoljena trava onako smrzla i dalje je bila kao da i nije smrzla – mekana kao debeli persijski tepih. Ušli smo u stijenu i počeo je uspon smjerom “sajla” jer je tu, što se da zaključiti, sajla. Dosata ljudi je ostavilo štapove uz stijenu jer su im od sada potrebe obje ruke za penjanje a preporučljivijo je da su ih spakovali i stavili na rančeve. Mjestimično zaleđena stijena bila bi nesavladiva da nije te sajle ali sa njom treba biti oprezno. Jeste da je od velike pomoći ali nije baš najbolje postavljena. Na klinovima kroz koje prolazi nisu postavljene “žabice” pa se segmeti istežu što može biti opasno ukoliko se na istom segmentu nalazi više penjača.
No, bilo kako bilo, uz svu ovu avanturu sa sajlom na koju smo navikli svaki put kad negdje pohodimo izašli smo poslije 2,5 časa hoda na vijenac koji vodi prema vrhu. Uz par skokova i bili smo na njemu, vrhu Velike Osječenice 1796 m. Tu je bilo dosta tolplije nego tokom uspona jer smo, izgleda, izašli iznad zone vjetrova. Obavezna su fotografisanja grupna i pojedinačna, sa zastavama raznih sorti ili bez njih. Takođe, obavezno je rasteretiti rančeve a napuniti stomake time čime rasterećujemo rančeve. Odmor kratak ali sladak je pripremio sve uslove za povratrak. Povratak sad ide drugom stranom, tj. smjerom “kleka” jer, ah zašto li, ide kroz klekovinu.
Silazak brži nego uspon jer smo odlučili da gazimo kroz “cjelac” jer da smo ostali na prtini bilo bi nezgodnije i sporije. Ili možda ne bi jer je bila kao bob staza. U šumi smo pričekali našu Valentinu koja je otišla do stijene po štapove, avaj. Opet kroz cjelac u šumi i za čas smo bili kod nadstrešnice gdje smo ohladili kočnice u zglobovima i nastavili dalje.
Domaćini su organizovali ručak u osnovnoj školi u Koluniću. Ona je kao i dosta seoskih škola zatvorena jer, na žalost, nema dovoljno đaka. Dok smo išli prema školi vrtila nam se pjesma Marinka Rokvića “Ovo je moja škola učio sam tu…”. Nije tekst baš takav ali prepjev nam više odgovara jer je Kolunić rodno mjesto pjevača Marinka Rokvića. Susretljivi domaćini su nas uveli u učionicu koja je bila ugodno topla i poslužili nas gulašem. Meso u njemu se naprosto topilo u ustima tako da se tražila kutlača više. Kako su planinari i dalje pristizali ustali smo da ustupimo mjesto drugoj rotaciji a mi smo se ispred škole sladili kolačima koje su takođe domaćini priredili.
Punih stomaka i što je najbitnije puni utisaka sa divnog početka godine u planini krenuli smo prema Prijedoru kujući planove za daljne poduhvate.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Bojana Derkuća-Bevandić, Radenko Derkuća i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=90]
49. izbor sportiste grada Prijedora
Svečana ceremonija 49. izbora sportiste grada Prijedora održana je u petak, 21. decembra 2018. godine u gradskom pozorištu. Pozorišna sala je bila premalena da primi sve posjetioce.
Najbolji sportista Prijedora u 2018. godini je Sanja Erceg, član Stonoteniskog kluba “Prijedor”. Najuspješniji mladi perspektivni sportista je Nikša Stanisavljević, član Taekvondo kluba “Kozara. Za najbolju mušku ekipu je proglašen Taekvondo klub “LJubija” a u kategoriji žena rukometašice Ženskog rukometnog kluba “Mira”.
Najuspješniji sportski radnik je Vojo Pavičić za sveukupan doprinos radu, razvoju i napretku sporta u Prijedoru a najuspješniji sportski trener Siniša Arežina iz Taekvondo kluba “Ljubija”.
Na ovoj svečanosti u čast najboljih sportista grada Prijedora dodijeljena su i specijalna priznanja pojedincima i sportskim klubovima za dugogodišnji rad i doprinos razvoju fudbala, tenisa, atletike, padobranstva, borilačkih sportova i planinarenja. Tako je naše Planinarsko društvo “Klekovača” primilo specijalno priznanje u povodu 65 godina postojanja i uspješnog rada. U godini jubileja ovo je vrlo značajno priznanje za sve ono što se uradilo i radi u Prijedoru na polju planinarstva i svojevrsni je podstrjek za budući rad. U ime Društva priznanje je primio sekretar Marko Sarić a uručio ga je zamjenik gradonačelnika dr Aleksandar Miljuš. Veliki broj planinara se okupio da uveliča ovaj svečani čin.
Da podsjetimo. U 65 godina postojanja ovo je treće priznanje koje, na Izboru sportiste Grada, odlazi u PD “Klekovača.” 1990. godine Duško Vujičić je u kategoriji 10 najboljih sportista Grada bio deveti za postavljen visinski rekord planinarstva prijedorske opštine dok je 2003. godine Vanja Rađenović, u istoj kategoriji, bio deseti jer je iste godine osvojio Mon Blan.
Organizator manifestacije je i ove godine bio Informativno-poslovni centar “Kozarski vjesnik”, a pokrovitelj Grad Prijedor.
Fotografije: Mira Dolić, Dragan Stojnić-Giga i Aleksandar Drakulić
[srizonfbalbum id=88]
Rudarska transverzala
Decembar je po nekakvom pisanom ili možda nepisanom pravilu mjesec raznih proslava. Prvi dan decembra 2018. godine je dan kojim su rudari počeli niz svečanosti u povodu Dana rudara koji je 17. decembra. Započelo se u organizaciji PSD “Ljubijski rudar” Prijedor tradiocionalnom Rudarskom transverzalom koja se odvija po XII put do sada.
Očekivati je bilo pjesmu “Ajho, ajho…” ali ipak je bilo “Hajdemo u planine jer tamo nema zime oj da, da, oj, da…”. Taj subotnji dan je bio, kako planinari često kažu, savršen za hodanje – zimska idila sa malo snijega, temperatura koja ne da da se ugrijemo ali niti smrznemo i sunce koje nam je nedostajalo zahvaljući poznatoj prijedorskoj magli u posljednjih nekoliko dana.
Grupa od četrdeset i tri planinara je stigla u krug kamenoloma “Drenovača” na Kozari koji je bio startna pozicija za početak marša sa nadmorske visine od 510m. Prisutne je pozdravio predsjednik PSD “Ljubijski rudar” Božo Grbić koji je poželio dobrodošlicu svima i rekao nekoliko riječi o tradiciji rudarenja na našim prostorima i o samoj rudarskoj transverzali kojom se svake godine obilaze mjesta vezana za rudarenje. Potom nam se obratio domaćin sa Drenovače, glavni poslovođa Milan Đaković – Bobi koji tu radi od otvaranja kamenoloma 1985. godine. Mića je objasnio kako je lijepo raditi na ovom random mjestu jer je to mjesto sa najboljim pogledom – vidi se cijelo prijedorsko polje, planine Grmeč, Klekovača, Osječenica, Manjača, Čemernica… Takođe smo saznali da Drenovača 90% svojih proizvoda radi za potrebe rudnika Omarska a 10% za treća lica.
Uz pratnju vodiča Marka Sarića i Dragana Berića grupa planinara kojima nije bilo lijeno ustati tog jutra krenula je uz etaže kamenoloma. Vijugavim putevima se lagano penjalo uz stalno lijep pogled iznad oblaka na cijelu okolinu. Na najvišoj tački kamenoloma od 690m zašli smo u šumu i oprostili se od Drenovače. Tu je već bio pojas pod snijegom koji cijeloj priči daje vrlo ozbiljan ton jer planina je to.
Izašli smo na Duge njive gdje smo na trenutak odmorili a uz to gledali sa jedne strane Pakovac i Mrakovicu sa spomenikom, ispred Golu planinu a na desnoj strani dolinu prema Omarskoj. Nastavili smo dalje i po izlasku na Golu planinu kao pušteni sa lanca na tom prostranstvu snježnog pokrivača raštrkala se cijela grupa. Grudvanje je bilo obavezno ali bez nekakve stvarne želje da se nekog pogodi nego samo onako, “fola” radi. Pozdravljalo se i sunce dizanjem štapova u vis.
Kako smo hodali preko dva i po sata valjalo je odmoriti ali i da se nešto pojede i popije. Pravo mjesto za to je bio planinarski dom “Previja” gdje su nas sa čajem i kafom, ali što je najbitinije sa osmjehom, dočekali domaćini Duško Blažić i Snježana Lepir. Sunce je grijalo i obasjavalo veliku salu doma dok su planinari zasluženo odmarali otvorenih rančeva i punih stomaka. Energija je bila potrebna za dalji nastavak pješačenja i izlazak na najviši vrh Kozare, Lisinu (978m). Izbjegli smo puteve koji vode do vrha a ispeli se dobro markiranom planinarskom stazom. Bio je to uspon sa klizanjem i po kojim padom jer je snijeg, koji je bio mokar, malen bio pa se lako klizalo preko velikog sloja lišća. Vrh je uvijek mjesto za fotografisanje i stavljanje pečata. Slikali smo se sa zastavama društava a kako je vjetar duvao i nosio snijeg i vodu sa obližnjih antenskih stubova, što nas je malo zbunilo jer smo pomislili da počinje kiše, te smo brzo krenuli sa vrha. No, čim smo izašli iz pravca vjetra shvatili smo da to ipak nije bila kiša. Ah, uvijek se nešto novo nauči.
Činilo se da je sad lakše jer se ide niz brdo ali ipak nije bilo. Trebalo je kočiti i paziti na svoje korake. Lagano smo se spustili do sela Lamovita gdje nas je čekao autobus koji nas je odvezao do rudnika Omarska. Prošavši kroz krug rudnika došli smo do vidikovca iznad površinskog kopa “Buvač” koji je, kako kaže naš domaćin na tom mjestu dipl. inž. rudarstva Dario Duvnjak, trenutno jedan od najvećih površinskih kopova u BiH dimenzija 1800x1400m. Dario nam je pojasnio šta se dešavalo u tom trenutku u toj velikoj “rupi” koja je vrvila od dempera, bagera raznih sorti i ostalih mašina. Bilo je interesantno za vidjeti kako demper dovlači rudu do velike drobilice od koje ruda dalje ide beskonačnom trakom na dalji proces obrade.
Svako planinarenje, pa i ovo od skoro 20km, valja završiti za stolom. Ugošteni smo u rudničkom restoranu kod gravitaciono-magnetene separacije (GMS). Kako to opasno zvuči. Nije to “Jedite kod Džoa” već samo restoran pored vrlo značajnog rudničkog postrojenja koje izdvaja čestice rude željeza. No, da se vratimo stolu. Kao što na početku spomenuh pisana i nepisana pravila tako je i ovdje po nekom od tih pravila (nije važno kojem) na trpezi bio grah sa kobasicom ili šniclom. Tražila se porcija više vjerovatno zato što je bio odličan ili možda zato što su “mušterije” bile još bolje.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Nedeljka Pušac, Mira Dolić, Rada Rajlić, Stanka Vuković Miljuš, Dragana Radinović, Milena Ćurić, Milan Mrđa, Zoran Petrić, Dario Duvnjak i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=87]
Martinje u Kutjevu
Sredina novembra je. Da nije žutog lišća i kalendara kome robujemo u savremenom dobu pomislili bismo da je proljeće i to kasno. Novembar zovu i studeni ali ovog puta bio je to vreli. Na granama su se pojavljivali pupoljci, negdje mlado lišće a našao se i po koji cvijet na livadi. Sve je bilo puno života kako onog pravog što ga priroda nosi tako i onog što ga ljudi donose. Na kutjevačkom glavnom trgu, Trgu graševine okupilo se mnoštvo planinara i ljubitelja vina kako bi prisustvovali najvećoj vinarsko-planinarskoj akciji u Hrvatskoj u organizaciji HPD “Vidim” iz Kutjeva. Vino je ovdje toliko popularno da i svoj trg ima. Prošle godine smo na ovom trgu i ovoj akciji bili prvi put a sad smo došli u dvostruko većem broju, 35.
Martinje je puno poznatiji pojam od njegovog značenja, tj. krštenja vina (zašto se baviti tehnikalijama kad je bolje uživati u konačnom produktu). 11. novembra 397. godine sahranjen je sv. Martin i na taj dan se, simbolike radi, mošt prevodi u mlado vino – vino se krsti.
Sreli smo mnoge srcu drage osobe iz svih krajeva bivše nam države. Nevjerovatno je kako planinarenje spaja a i vino, naravno. Doručak za sve učesnike je bio tu. Slavonija je to, nema da fali: čvarci, slanina, kobasica, švargla i za dezert kruh namazan sa masti a odozgo so i paprika. Al` se dobro jelo, baš. Našiao sam na bakicu koja je u korpi nosila domaće, neprskane jabuke i djelila prisutnima.
Ko može dobro jesti, može dobro i raditi, kaže poslovica a u našem slučaju je bilo može dobro hodati. Domaćini su se potrudili da nam osiguraju dvije staze za hodanje uz pratnju iskusnih vodiča. Bile su to crvena i plava staza. Crvenu je u trajanju od četiri časa vodio Džambo, predani i iskusni vodič koji voli svoj posao. Ovog dobrog čovjeka sam upoznao kod nas na Osječenici i Kozari gdje sam imao čast da mu budem vodič kao i njegovim a sada i mojim prijateljima. Crvena staza vodi od Trga graševine preko Križa, planinarske kuće “Mlaka”, Mitrovca, Mačevog brda i nazad opet na Trg graševine. Kod planinarske kuće “Mlaka” (552 m) srele su se obje grupe. Malo mjesto ali kao amfitetar primilo je sve planinare. Tu su se srele mnoge poznate oči glave a i sam sam sreo dosta poznatih, dragih ljudi a posebno drage prijatelje iz Požege koji me počastiše slavonskim kolačima i dobrom kapljicom. Ova glava voli slatko, čisto onako spominjem, bez razloga, ako ko nekad ne zna šta bi sa slatkim, onako…
Plava staza je nešto kraća i traje tri sata ali kako se neko našali, bude li se stajalo kraj svakog vinograda i podruma mogla bi potrajati i tri dana. Zaista, koju god stazu da ste izabrali ne biste pogriješili. Prolazilo se pored vinskih podruma gdje su srdačni vinari iznosili na degustaciju svoja vina, raznih sorti. Puno je stanica bilo i još više vina. Iskusni su probali po nekoliko gutljaja a između svakog čašicu razgovora koja nije dala da vino odnese noge jer noge su trebale da nas odnesu još malo po ovom slavonskom gorju. Zanimljivo je bilo prolaziti osunčanim proplancima koji su se nalazili između vinograda pa prolaziti i kroz vinograde na čijim se čokotima mogao naći po koji grozd izrazito slatkog grožđa. Sve je to imalo neku posebnu draž, nekakvo posebno planinarenje uz vino i mezu i nepregledne redove vinove loze koja je vodila planinare kroz ljepotu dana i ljepotu krajolika.
Kako su obe staze završile tamo gdje su i počele, na Trgu graševine, opet su se svi sreli zajedno kao i u jutro. Dakle opet ispočetka samo ovaj put bez hodanja ali uz jednako dobru zabavu koja je tu bila priređenja. Vinski biskupi i kumovi su krstili vino a sve je to pratila dobra pjesma i dobra igra.
Većina planinara nezaobilazno odlazi kod našeg druga i prijatelja planinara Vinka Krsnika u njegov dom i njegov vinski podrum. Vinko, dobar domaćin odmah iznosi mezu i vino. Tu se druženje opet nastavilo jer se čekala, od prošle godine, dobra zabava kod Vinka. Tu se popila još koja čaša vina za put, valja se. Vinku smo poklonili, u ime Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, vodički udžbenik sa kursa vodiča koji je održan u našem planinarskom domu. Vinko je iskusan planinar ali ovo mu je mali podsjetnik i uspomena na naša zajednička druženja.
Krenuli smo kući nazad sa bocama, kanisterima, cisternama vina ali što je još važnije lijepim utiscima iz Slavonije. Do sljedećeg Martinja, uzdravlje!
Tekst i fotografije: Marko Sarić
[srizonfbalbum id=85]
Obilazak Transverzale Kozare
Kada sam stupila u kontakt sa sekretarom društva „Klekovača“ nisam ni sanjala da će nas vezati prijateljstvo koje potvrđujemo na dva-tri pohoda svake godine. Sa Markom sam se dopisivala i razgovarala a prvi susret bio je 24.03.2013. godine kada smo se i prvi put sreli. Dočekao nas je u mjestu Kozarac sa nekoliko prijatelja planinara a mi sa punim autobusom.
Moje društvo HPD “Miv“ Varaždin prvi put posjetio je područje Nacionalnog parka Kozara. Ovaj prekrasan kraj ponukao nas je da poželimo ponovno doći.
Prvi posjet i naše planinarenje odvijalo se na Kozarački kamen 659 mnv, kružnom stazom koja je završila na Mrakovici gdje se nalazi monumentalni spomenik podignut palim kozarčanima i narodu ovoga kraja u II svjetskom ratu visok 34 m izgrađen u periodu od 1971 do 1972. godine a tvorac je Dušan Džamonja.
Nakon pet godina našli smo se ponovno da završimo započeto prije pet godina, točnije da završimo “Transverzalu Kozare” koju čini 8 kontrolnih točaka a u spomen na našeg kolegu, planinara Bernarda Margitića koju je zajedno sa nama započeo.
Naravno, dogovori pregovori i konačno jedan kombi sa nas 7 i jedan auto sa njih dvoje. Plan našeg obilaska naravno nije mogao bez domaćeg vodiča gosp. Duška Vujičića koji nas je srdačno dočekao zajedno sa planinarkom iz istoimenog društva.
Društvo šaroliko, nas devet iz Zagreba, Varaždina, Samobora, Rijeke i Kočevja. Prvi dan, 3.11.2018. godine smo obišli 3 kontrolne točke bez problema a za nedjelju ostavili još tri i po našem ju trebali završiti. Polako je padao mrak te smo krenuli prema planinarskom domu Kotlovača planinarskog društva Klekovača iz Prijedora. Dom je smješten na prekrasnoj poziciji pokraj rijeke, raspolaže sa pedesetak ležajeva, ima kuhinju, dnevni boravak, toplu vodu ma što pričam sve vrhunski a o planinarima i njihovom dočeku ne treba ništa ni reći, već preporuka dođite i uvjerite se.
Uz druženje, priče iz planinarstva družili smo se do duboko u noć zadovoljni što smo bili među ovako dobrim i gostoljubivim planinarima.
Nedjelja (4.11.2018.) je osvanula lijepa, malo prohladna, ali idealna za hodanje. Krenuli smo prema vrhu Lisina na 978 mnv, potom na Palež i Vitlovsku koji su kontrolne točke Kozaračke transverzale. Završili smo transverzalu, jednu od mnogobrojnih, sretni što smo se lijepo družili i uživali u planini. Kako su domaćini rekli, ovo je bio bio prvi obilazak transverzale od 1991. godine.
Nacionalni park Kozara ima još mnogo toga što treba otkriti i obići, ali isto tako ostati na par dana jer ima još vrhova kao Rudine 910 mnv, Mali Vis 978 mnv, Javornik 887 mnv i mnoge druge planine srednje visine. Rijeka Una, Sava, Vrbas i Sana čine bogatstvo ovoga kraja.
Bilo bi zaista lijepo da se PD Klekovača organizira i obnovi obilaznicu bez obzira na eventualne poteškoće.
Zahvala planinarima na srdačnosti, gostoljubivost, dočeku i nadi za skorašnjem viđenju.
Tekst: Jadranka Čoklica, podpredsjednica Hrvatskog planinarskog saveza
Fotografije: Jadranka Čoklica i Duško Vujičić
[srizonfbalbum id=89]
Klekovači treće mjesto na “Novi Grad Trail-u”
U nedjelju, 16. sptembra 2018. godine u Novom Gradu održana je trka pod nazivom “Novi Grad Trail”. Start trke je bio u 9 časova i odvijao se na relaciji Vidorija – Roga u dužini od 20 km a kumulativni nagib +800/-800 m.
Na trci su bila 34 takmičara iz BiH/RS, Srbije, Hrvatske i Slovenije. Samir Mehmedović iz Petrovca je prvi pretrčao stazu za 01:49:15. Drugi je bio Marko Panić iz Novog Grada sa vremenom 01:54:50 a predstavnik Sekcije brdskih trkača Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, Stefan Tubin, zauzeo je treće mjesto sa vremenom 02:12:20 i tako se nakon godinu dana i 5 mjeseci aktivnog bavljenja ovim sportom prvi put popeo na postolje.
Ovu priliku koristimo da pozovemo sve koji vole ovakve aktivnosti u prirodi da nam se pridruže.
Tekst i fotografije: Stefan Tubin
[srizonfbalbum id=82]
III planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona”
Odlasci na planinarske akcije vozom nekada su bili veoma popularni. Ljepota vožnje ovim prevoznim sredstvom je neupitna i nezamjenjiva. Predjeli kroz koje voz prolazi, ljudi koji se sreću i lagana vožnja daju priliku da se sve to polako, natenane, upije. Odmor koji voz pruža dok se vozimo je prava uvertira za nastavak hodanja od posljednje stanice do našeg daljeg ishodišta. Na žalost, u zadnje vrijeme se ne putuje vozovima kao nekad jer je brz život učinio svoje, lakše je i brže svačim drugim doći na polazište planinarske staze nego vozom a ni vozova više nema kao nekad.
Da ne bih dobio napad nostalgije ili, to nikako, patetike prećiću na događaj vezan za uvod. Naime, već treću godinu za redom Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor organizuje planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” u povodu formiranja ove partizanske jedinice u II svjetskom ratu. Kažu da sve ono što se ponovi dva puta postaje tradicija, pa je onda i ovaj marš postao tradicionalan. U nedjelju, 02. septembra 2018. godine smo se okupili treći put sa istim razlogom a on je bio 77 godina od formiranja Karanskog partizanskog bataljona.
Zakazano mjeto sastanka planinara bila je željeznička stanica u Prijedoru. Neobično je bilo svima jer se obično susrećemo ispred sportske dvorane “Mladost” ili na nekoj od autobuskh stanica. Kupili smo karte i svako od nas dao doprinos željeznici u visini od 2,60 KM. Svima je ovo bilo zanimljivo i tu smo shvatili da je ovo prva poslijeratna planinarska akcija na koju se ide vozom mada ima pojedinačnih odlazaka u brda vozom i to na stanici već prepoznju, prije svega, po rančevima. Zanimljivo je bilo i isčekivanje voza jer bez obzira na red vožnje nikad niste sigurni kada će doći. Srećom direktor željeznice nije japanac pa to neće izazvati nikakve posljedice, po njega. Sa nekih desetak minuta zakašnjenja voz je ušao u stanicu i mi smo se ukrcali. Bili je tu dosta ljudi koji su iz voza izašli i u njega ušli što je bio lijep prizor. Rasporedili smo se po kupeima i započeli svoje uobičajene priče ali niko sa pogledom oči u oči nego svi pogledima kroz prozor apsorbujući nesvakidašnju priliku vožnje vozom.
Nekoliko stanica i dvadeset minuta od Prijedora je prošlo i došli smo u selo Svodna koja je za nas bila posljednja stanica i mjesto početka našeg Marša. Pored male stanice sagrađene još u austro-ugarskom periodu, koja danas ne radi, smo se fotografisali i krenuli na uspon. Prošli smo pored groblja na kojem je sahranjena Kristina Marčeta sa svoja tri poginula sina koji su poginuli u posljednjem ratu. Prolazili smo pored voćnjaka prezrelih i prerodnih jabuka. Bilo ih je toliko na zemlji da je gotovo nemoguće bilo hodati i još teže ne probati svaku od vrsta. Slatke, kisele, zelene, zlatne ili crvene bile su nam podjednako drage. Kako je ovo bio pohod u povodu partizanske jedinice morali smo podsjećati neke od nas koji su puno zastajkivali i još više jeli, kako se u onom ratu gubila glava zbog pojedene tuđe voćeke. Naravno, sad ne bi niko izgubio glavu a možda i bi jer nas je naša Nasta Vujasin nestrpljivo čekala kod svoje kuće da nam se pridruži a pripremila je kafu, čaj i još, šta drugo nego rakiju. Kako Balašević kaže “da se kuma ne uvredi” pohitali smo k njoj a ona nas je domaćinski dočekala na putu raširenih ruku. Kod Nastine kuće napravismo prvu pauzu za piće ali i doručak. Domaćica je hitala tamo-ovamo nestrpljivo želeći da nas što bolje ugosti. Hvala joj na tome!
Ljudi ovog potkozarskog kraja su susretljivi i domaćinski se odnose prema putnicima namjernicima. Morali smo često zastajkivati pored kuća da bi nas ugostili sa dobrom čašicom, odmorom i čašicom razgovora. Međutim, kako je naša kolona, šarena, sa rančevima i neobična za ove krajeve jer se njima rijetko planinari, iz daljine kad su nas ti isti ljudi posmatrali nismo im baš bili od povjernja. Ličili smo im na migrante. Kada bi nas iz daljine primjetili ostavljali bi svoje poslove i pomno bi nas posmatrali. Bilo je to obostrano posmatranje i odmjeravanje. Kada bi im prišli blizu, kao što nalažu norme, pozdravili bismo uljudno a onda bi nam svima pao kamen sa srca koji bi ubio lava i tad bismo bili na konju ali to je neka druga priča… Kada bi čuli naš jezik sljedeća rečenica bi bila: “Uh dobro je. Mislili smo da ste migranti.” Tada bi se smijeh prolomio i opet bi tu bilo čaša i čašica.
Sljedeću veću pauzu pravimo podno brda Nebešić (355 m) u zaseoku Kneževići, gdje su nas lovci iz LU “Srndać” iz Svodne ugostili u svom lovačkom domu. Lovci su nam pokazivali šta sve možemo vidjeti u okolini (Brezike, Prusce, Grabašnicu i sela preko Sane). Dogovorili smo za naredni put nekakvu rotaciju životinje na ražnju na istom mjestu. Opraštanje sa lovcima značilo je nastavak našeg Marša partizanskim putem koji ide od Kostajnice prema Dragotinji. Od Nebešića smo išli iznad Kantara, Deretića, Janjetovića, pored Dejanovića i Grabašnice. Sa desne strane puta se pružao pogled prema Prijedoru. Tako blizu a tako daleko. Ovaj dio puta ide “visom” sa laganim spuštanjem pa je kolona bila dosta brza što je davalo vremena za fotografisanje krajolika i novih-starih kuća, tj. novih kuća sagrađenih u starom stilu: sitna cigla u kombinaciji sa drvetom u narodu poznato kao “riglovana kuća”.
Na kraju “partizanskog puta” koji se uključuje na put koji ide od Dragotinje do Karana smo se prikupili i svi dostojanstveno došli do zbornog mjesta pored bisti Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka. Tu su nas dočekali drugovi Vlado, Ismet i profesor Šurlan – popularni JOKS-ovci. Skraćenicu ne smijem pojašnjavati da me ne bi izbacili iz članstva biblioteke. Tako je “hodački” dio Marša bio gotov nakon pet časova od izlaska iz voza.
Osjetio se miris vojničkog grasulja što je nagovještavalo dobru trpezu nakon završentka programa obilježavanja 77. godišnjice Karanskog partizanskog bataljona. Našim dolaskom kao najmasovnije grupe počeli su da se okupljaju i ostali gosti. Organizatori svečanosti su nas pozvali da se uputimo prema spomeniku koji stoji na mjestu gdje je bila komanda karanskog bataljona. Po polaganju vjenaca i kraćeg istorijskog časa vratili smo se nazad gdje je uslijedio nastavak programa. Prisutnima se obratio Veljko Rodić, predsjednik SUBNOR-a grada Prijedora, koji je poručio da potomci Karanskog bataljona nastavljaju da njeguju njegovu tradiciju. “SUBNOR i grad Prijedor njeguju tradiciju borbe kozarskih boraca. Njegovanje te tradicije je najbolja potvrda da je slobodarski duh i dalje prisutan. Iako nas je svake godine sve manje, ipak, ne smijemo zaboraviti te uspjehe”, istakao je Rodić. On je poručio sadašnjim generacijama da treba da žive u miru i zadovoljstvu ali i da čuvaju slobodu koju su njihovi preci plaćali svojim životima.
Kako to obično biva, nakon kulturno-umjetničkog programa, noge pod sto su stavljene a grasulj se pred nama zadimio. Bio je toliko ukusan da su i oni koji čuvaju (vazdušnu) liniju tražili “repete”. Planinarima je bio dobar doping nakon pređenih 12,3 kilometra. Malo se popilo, dosta pojelo, ispričalo i napričalo a i zapjevalo pa je došao i trenutak povratka kući, autobusom. Nije bila tako zanimljiva vožnja kao tog jutra ali kući se poći moralo.
Ovim smo završili još jedan dan planinareći. Išli smo tragom partizana Karanskog bataljona jer su oni upravo bili iz karajeva kojim smo prošli i išli mnogim putevima i stazama a nekim od tih puteva i staza smo i mi ponosno hodili danas. Bilo je lijepo, uzbudljivo. Upoznali smo predjele iz naše bliže okoline, upoznali nove ljude, neki do sada nama nepoznat dio istorije ali što je najvažnije proveli smo dan u prirodi planinareći i tako zadovoljavajući svaki segment boravka u prirodi koji, po nekad, neki zaboravljaju.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Igor Ostojić i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=81]
Ultra trail du Mont Blanc
Ultra trail du Mont Blanc je najprestižnija ultra trail trka na svijetu, koja se održava od 2003. godine i predstavlja neslužbeno svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju.
Prošle godine naša se članica, Nataša Kaurin, sa trojicom ultra trail trkača iz BiH prijavila na ovu trku, za koju je pored bodova na kvalifikacijskim trkama potrebna i doza sreće, jer se organizuje lutrija zbog velike zainteresovanosti. Skoro 10.000 trkača učestvuje u nekoliko trka u okviru UTMB, koji je san svakog trail trkača.
Nataša je 30.08.2018. godine ostvarila svoj san, na OCC trci, dugoj 56 km sa 3500 m uspona, koju je završila za malo više od 11 sati. Start trke je u gradiću Orsieres u Švajcarskoj a cilj u rajskom naselju planinara, Chamonix u Francuskoj. Perfektna organizacija, od podizanja startnih brojeva, bogatih i uređenih okrepnih stanica, ljubaznih volontera, savršenih markacija, ažurnih obavještenja o vremenskoj prognozi, live prenosa i brojnih pratećih sadržaja pokazuju vrhunski nivo ovog događaja. Sajam sportske opreme, na kojem imate priliku vidjeti najveće proizvođače sportske opreme i organizatore trka širom svijeta, kao i brojne elitne trkače, upotpunjuje ovaj trkački spektakl. Ipak, brojni navijači u cilju i grad koji diše u ritmu trkača su slika koja se pamti cijeli život.
Sa ovom slikom, Nataša će nakon 8 mjeseci priprema i napornih treninga, zasluženo odmarati.
Do sljedećeg trkačkog izazova!
Tekst i fotografije: Nataša Kaurin
- Detalj sa staze u toku trčanja
- Vremenske prilike ili neprilike
- Totemi za mističnost
- Na cilju
- Sa zastavom matičnog planinarskog društva
Generated by Facebook Photo Fetcher 2
Redovna i Svečana skupština Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor
U planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari u četvrtak 23. avgusta 2018. godine sa početkom u 18h održana je Redovna skupština Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.
Skupštinu je otvorio i njome predsjedavao Ismet Šarić koji je pozdravio sve prisutne članove. Pored njega u radnom predsjedništvu bili su Mr. Dragan Romčević (predsjednik Društva) i Marko Sarić (zapisničar). Pročitani su Izvještaj o radu i Finansijski izvještaj za 2017. godinu gdje su se prisutni informisali o dobro poznatom radu Društva, aktivnostima koje su vođenje oko dogradnje doma, radu sa djecom i omladinom, markiranjem koji su jednoglasno usvojeni. Zatim je predsjednik Nadzornog odbora Zoran Inđić pročitao izvještaj ovog odbora koji je jednoglasno prihvaćen a nakon toga je član Suda časti Igor Ostojić pročitao izvještaj ovog tijela Društva.
Plan rada za 2018. godinu je dosta ambiciozan sa po minimalno dva izleta mjesečno mimo Kozare i sa namjerom da se organizuju izleti na Kozari kako bi se približila novim planinarima. Planirano je uređenje nove planinarske staze od Zečijeg kamena prema pl. domu “Kotlovača” preko Bijele stijene. U domu će biti organizovano niz aktivnosti kao što su osnovna planinarska škola, tematska predavanja. Organizovaće se dežurstva na dobrovoljnoj bazi tako da će dom biti otvoren vikendima za sve posjetioce.
Skupština je usvojila inicijativu Upravnog odbora o formiranju Sekcije brdskih trkača. Ova sekcija uskoro počinje sa radom čim se usvoje akti o radu sekcije i ostali akti koji regulišu ovu oblast.
Po završetku Redovne skupštine otvorena je Svečana skupština u povodu 65. godina postojanja i rada Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor. U radnom predsjedništvu ove skupštine bili su: Ismet Šarić (predsjednik Skupštine), Mr. Dragan Romčević (predsjednik Društva), Vladimir Grublješić (najstariji član) i Marko Sarić (sekretar Društva – zapisničar). Ova sjednica je imala dvije tačke Dnevnog reda: Referat i dodjelu priznanja. Prisutnima se prigodnim riječima obratio predsjednik Društva Mr. Dragan Romčević a poslije njega sekratar Društva Marko Sarić pročitao je arhivski dokument, referat pisan povodom tridesetogodišnjice Društva iz kojeg su se mogli čuti mnogi zanimlji podaci o istoriji planinarstva, počecima planinarenja na našim prostorima te razvoju Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.
Takođe, prisutnima se obratio i najstariji član Društva, Vladimir Grublješić, koji je istakao da je jako sretan što dolaze mladi naraštaji koji nastavljaju tradiciju Klekovače i kako je naše Društvo i dalje među uspješnijim planinarskim društvima u okruženju.
Svečana skupština jednoglasno je usvojila prijedloge Upravnog odbora Društva za dodjelu priznanja. Tako je Risto Banović zbog dugogodišnjeg članstva i izuzetnog doprinosa u radu i razvoju Društva dobio Povelju o počasnom članstvu. Igor Đukić, Jovo Đurić, Sead Ćurak i Brane Meh, te “Kolektor CCL” dobili su priznanje za izuetan doprinos u radu Društva. Za poseban doprinos na polju planinarstva priznanja su dobili: Bojana Derkuća Bevandić, Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Tanja Timarac, Draško Zgodić, Radenko Derkuća i Darko Dragić.
Po završetku sjednice, druženje oko doma je nastavljeno do kasno u noć uz roštilj i piće.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Darko Petković
[srizonfbalbum id=78]
Proljetno uređenje
“Proljetno uređenje grada” je akcija koja se u Prijedoru sprovodi godinama. Ono obuhvata čišćenje grada, uređenje zelenih površina oko škola, poslovnih objekata, stambenih zgrada, ulica, trotoara, obala, korita rijeka i drugih neuređenih površina na području grada.
U Planinarskom društvu “Klekovača” Prijedor je odlučeno da se priključimo ovoj akciji. Grad Prijedor nam je odobrio 200 komada sezonskog cvijeća koje je uzgojeno u Komunalnom preduzeću. Dobijeno cvijeće smo posadili u dvorištu kod planinarskog doma na Kotlovači tokom vikenda 19-20. maja 2018. godine čime su dom i njegova okolina učinjeni ljepšim. Cvijeće je posađeno u vidu leje pored stepenica, malog “trga” da se kamuflira šaht i u vidu visećih vrtova. Od crvenog i bijelog cvijeća napravljen je aranžman u vidu planinarske markacije. Za formiranje leja korišten je kamen iz potoka i šumska zemlja – dakle materijali iz okoline.
Ovom prilikom se zahvaljujemo Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove grada Prijedora na ukazanom povjerenju i vrijednoj donaciji!
Takođe, pored cvijetnog uređenja doma vršeni su opsežni radovi na rekonstrukciji drenažnih kanala pored doma, posebno sa odvodnjom vode sa Draginog i Nirinog izvora i sa sezonskog potoka ispred doma. Na ove radove smo se odlučili nakon što su velike kišne padavine i naglo topljenje velikih količina snijega odnijele dio puta i produžile višegodišnji problem izlijevanja vode na put.
Vršeno je mašinsko i ručno čišćenje drenažnih kanala te izlijevanje betonskog šahta sa polaganjem betonskih cijevi koje odvode vodu od izvora prema potoku. Izlijevanje šahta, polaganje cijevi i mašinsko kopanje izveli su radnici NP “Kozara” na čemu smo im veoma zahvalni. Saradnja našeg Društva i NP “Kozara” je veoma dobra i uspješna i ogleda se u realizaciji zajedničkih projekata, održavanju planinarskih staza i puteva, ekologiji.
Novoiskopane i očišćene kanale bilo je potrebno nasuti drenažnim kamenom kako bi sav prethodni posao imao svoju smisao. Za potrebnu kamenu frakciju 16-60 za ove svrhe obratili smo se kompaniji ArcelorMittal d.o.o. Prijedor koja nam je, kao društveno odgovorna komapnija, donirala 15m3 kamenog agregata koji smo ručno rasporedili po kanalima. ArcelorMittal nam je i 2013. godine donirao 15m3 kamenog agregata za nasipanje staza oko doma i sa razlogom možemo da kažemo da nam je vjerni partner u realizaciji naših aktivnosti. Zbog svega toga veliko im hvala!
Tekst i fotografije: Marko Sarić
[srizonfbalbum id=75]