Archives

Povodom obilježavanja Dana rudara, Planinarsko-skijaško društvo “Ljubijski rudar” proteklog vikenda je organizovalo tradicionalni XV Marš planinara – “Rudarsku transverzalu”, na relaciji Rajkovići – Kotiovača – Zečiji kamen – Jankovića kamen – Benkovac – Mrakovica.

Ove godine odziv na akciju je bio odličan, čak 85 učesnika od kojih su većina članovi PSD “Ljubijski rudar” i radnici “ArcelorMittala” Prijedor, a pridružili su nam se i planinari iz drugih planinarskih društava: PD “Klekovača” iz Prijedora, PD “Pecija” iz Kozarske Dubice, PD “Manjača” iz Banja Luke  i PD “Patrija” iz Gradiške, što nam je posebno drago.

Krenuli smo Iz Rajkovlća (275m) prema planinarskom domu na Kotlovači, gdje su nas vrijedni domaćini dočekali sa toplim napicima. Pošto smo se okrijepili, nastavili smo dalje prema Jankovića kamenu (672m) gdje smo, u nekoliko grupa, izašli na vidikovac, vrijeme je poslužilo pa smo sa vidikovca imali pogled na Prijedorsko polje i okolne kozaračke vrhove. Nakon uživanja u pogledu i neizbježnog fotografisanja, nastavili smo ka našem cilju Mrakovici (806m) gdje je za sve učesnike bio obezbjeđen ručak. Pripremili smo i posebno iznenađenje, harmonikaša, pa se nakon dobrog ručka, igralo i pjevalo, a na rastanku se odigralo i neizbježno “Kozaračko kolo”.

Još jedna uspješna akcija je iza nas. Zadovoljni smo, jer smo dan proveli u prekrasnom ambijentu Kozare uz fizičku aktivnost, razgovor i smijeh, što je siguran recept za zdrav i ispunjen život. Na ovaj način približili smo ljepote naše Kozare, koja nam je blizu i zaključili da mogućnosti koje ona pruža nedovoljno koristimo.

Najzad, ova akcija ne bi bila moguća bez podrše koju nam pruža privredno društvo “ArcelorMittal” Prijedor na čemu im se, ovim putem, posebno zahvaljujemo.

Tekst: Bojana Derkuća-Bevandić

Fotografije: Bojana Derkuća-Bevandić, Zoran Petrić i Marko Sarić.

U Prijedoru će u četvrtak i petak (28-29. novembra) biti održan privredni sajam “Prijedor Invest 2019: Transformacija”.

Kao dobra ideja, kako utrošiti slobodno vrijeme poslije poslovnih aktivnosti, biće predstavljene aktivnosti koje možete činiti u Prijedoru i okolini. Jedan od izlagača je Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor na svom štandu gdje će se predstaviti naše aktivnosti i usluge zajedničkog uživanja u prirodi.

Posjetite nas od četvrtka do petka (28-29. novembra) u hotelu “Prijedor” u periodu od 12 do 16 časova!

Na Jesenjem sajmu u Banja Luci izlagač je Planinarski savez Republike Srpske na čijem štandu se predstavlja i Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor.
Posjetite nas do subote 16. novembra na Banjalučkom velesajmu u periodu od 10 do 16 časova!

I dok većina planinara iz brojnih hrvatskih gradova i nekoliko susjednih država (BiH, Srbija, Mađarska) putuje doma poslije hodanja, druženja i cuganja – idemo mi odraditi jednu brzinsku reportažu sa Kutjevačkog Martinja ili bolje rečeno Pohoda kišobrana. 🙂

Iako stara izreka kaže: “Po jutru se dan poznaje” danas se pretvorila u “Po noći se jutro poznaje” jer cijelu noć cmolji kiša, koja se ujutro pojačala, a smirivanje nastupa tek iza 11 sati i na kraju ostadoše samo oblaci bez snage za plakanje. Tako nekako…

Ali to nije sve! Imali smo danas hladnoću i blato, no puno više dobrog raspoloženja, osmjeha, razgovora. Neprestano se grickalo, pijuckalo, poskakivalo, naslikavalo… Sve u svemu jedna lijepa, velika, razgovorljiva planinarska nakupina, snošljiva spram mojih nasrtaja. Ukratko, cure i dečki su vrlo druželjubivi, uostalom kako planinarima i dolikuje. 🙂

Niti jednog trenutak se baš nitko, nije požalio na vremenske prilike ili skliske staze, odsustvo pogleda (osim onog na Novi Mitrovac) ili zbog magle i odsustva sunca… Iako ne pijem alkohol, jedini sam kukao što više nema kuhanog vina na stazi i negodovao zbog sivila jer će mi fotke biti bljutave i bez sjaja, a svi ti ljudi su bili sretni i zadovoljni. Neprocjenjivo!

Mnogima je danas bilo lijepo na Krndiji, a samo su Beograđani požalili što nisu došli na nekoliko dana, jer imaju želju posjetiti Jankovac, taj prekrasni biser Papuka. Skakavac napokon ima obilje vode i sigurno radi veliku buku, dok vodene kapi pretvara u izmaglicu…

Turistički gledano Kutjevačko Martinje je pun pogodak ponajviše zbog solidne organizacije, lijepog dočeka i gostoprimstva, obilja besplatne hrane (mislim na doručak), cuge, prirode i rekao bih jako dobrih gostiju. 🙂 Hvala, hvala. Molim, molim. 😉

Hodao sam (i trčao) najdulju stazu i jedva nakupio 10,4 km. Iako je sve skupa bilo 12 – 13 kilometara, ali sam više puta slučajno zaustavio Forerunner uru pa mi je GPX trag kraći. Većina planinara je otišla na kraću stazu, točnije na obilazak Kutjeva i vidikovca sa kojeg se pruža pogled na vinograde i dijelove naselja. Nije im za zamjeriti.

Kiša, hladnoća, dugotrajno stajanje na +7°C zbog odgođenog starta, pa nekoliko “spontanih” zaustavljanja Garmin sata i na kraju probijanje skoro novih Mizuno patika sa GTX membranom za trčanje, rezultiralo je psovkama i mrzovolji (srećom bez krvi). Na kraju sam sve ostavio u video zapisu, jer mi je pun kufer neodgovornih pripadnika ljudskog roda koji ne vode računa ni o čemu. 🙁 Kome pravo, kome nije, zabole me. Nikad ne bacam smeće, osim organskog, pazim na sve što druge može smetati ili ugroziti, i u konačnici volim cijeli svijet. Mogli bi se i drugi tako ponašati.

Nego da mi svršimo u pozitivnom tonu. 😉 Upoznao sam pregršt dragih ljudi iz Splita, Prijedora, Banja Luke, Travnika, Prnjavora, Sarajeva, Beograda, Novog Sada, Šapca… Razgovarao sa mnogima iz Požege, Osijeka, Virovitice, Slavonskog Broda, Vinkovaca, Đakova… I kad sve sumiram – ponio sam doma tonu i pol, ako ne i dvije pozitivnih dojmova. Unatoč nebeskom sivilu na zemlji je bilo žuto, crveno i rumeno. 😉 Žene su ženstvene i mnogo zgodne, a muškarci su svi neki dlakavi, mišićavi i znojni. Ma fuj. 🙂

Nešto od toga je zabilježila moja slabašna tehnika u obliku video zapisa i galerije fotografija. Bacite pogled ili dva i izaberite ono što vam se sviđa. Ne košta ništa, a ni navođenje izvora nije obvezno.

Lijep pozdrav na sve strane Dunava, Drave i Save. Do novog manje ili više znojnog susreta ostajte mi dobro, a kad se ponovno sretnemo, ne zamjerite što zaboravljam imena, gradove, razgovore, vas je tako mnogo, a ja sam tek obični planinar, trkač, biciklist, fotografski entuzijast i dakako vaš hodajući reporter. 🙂 Ako želite više, obratite se Mirku Cenbaueru. On je pravi frajer, a ne k’o ja, 😉

Tekst: Miša Nicinger – planinarimo.info

Fotografije: Marko Sarić

U ekspediciji PSRS na najviši vrh sjeverne Afrike – Atlas i vrh Toubkal (4167 m) – od 11. do 21.10.2019. godine učešće je uzelo 22 planinara iz više klubova kao i PD “Klekovača” Prijedor.

Polazimo iz Doboja preko Hrvatske do aerodroma nadomak Budimpešte. Prepakujemo kofere i polijećemo za Marakech. Po dolasku u Maroko i pregleda pasoša, lokalnim prevozom nakon dva sata dolazimo u selo Imlil. Po dolasku smještamo se i tu večeramo. Ujutro pakujemo rančeve i uz pratnju lokalnih vodiča krećemo prema pl. domu na 3200 m. Prošle godine tamo su ubijena dva planinara. Vlada Maroka je nakon tog donijela odluku da se stranci planinari mogu penjati samo u pratnji vodiča koji su s nama išli na vrh i vratili se nazad. Nakon dugog pješačenja dolazimo u 18 sati u pl. dom. Prepakujemo rančeve i odlazimo na spavanje.

Na uspon krećemo u 6 sati u jutro. Nakon sat vremena hoda počinje jak vjetar uz sve jači snijeg i led. Izlazimo na vrh u 11:20 gdje proslavljamo osvajanje vrha kao i moj rodjendan. Samo jedan od nas 22 nije uspio vidjeti vrh Atlasa. Osjećaj je savrešen. Gore je bila zastava RS ali, to s ponosom ističem i mog Planinarskog društva „Klekovača“ na kojoj je ime mog grada. Zbog lošeg vremena brzo silazimo u podnožje i stižemo u dom u 14:30. U domu raspakujemo opremu te uz topli čaj i večeru odmaramo i konačimo.

Ujutro spremni krećemo u selo Imlil uz pješačenje od 9 sati. Naredne dane prelazimo u glavni grad Maroka Rabat i Marakech gdje uz razgledavanje gradova provodimo vrijeme u kupovini i posjeti brojnim muzejima. Desetog dana ekspedicije polijećemo za Budimpeštu i organizovanim autobusom do Doboja.

Ovo je prvi uspon na najviši vrh Atlasa jednog planinara iz Prijedora.

Tekst i fotografije: Aramanda Ljubiša

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Naš Planinarski dom “Kotlovača” na Kozari dobio je značajnu donaciju. Naime, kompanija “Plantago” nam je donirala stalak za čajeve i to pun stalak, naravno. Čajevi su besplatni za sve posjetioce doma a ko želi ostaviti prilog kasica je na dnu stalka. Iz Plantaga obećavaju besplatnu dopunu potrošenih čajeva.
Uklapa se lijepo u prostor i posjetioci doma odlično reaguju i iznenađeni su.
Plantagu i Saši Vukmiroviću veliko hvala!

Triglav, taj gorostas i tako zvučan ili zapravo milozvučan, san je i poštovanje gotovo svih planinara sa naših prostora. Priča se i prilazi mu se sa velikim i dugim “vau”. Pomješana su osjećanja o njemu – obožavanje, strah i poštovanje.

Volim često da kažem da je Triglav na našim prostorima “prijemni ispit” jer tada vidiš da li si kao planinar spreman za nešto više ili se trebaš držati jednostavnijih užitaka.

Prijedorski planinari su se uputili Triglavu u pohode u petak 13. septembra 2019. godine i planirali provesti vikend u planini koja je po legendi bila sklonište paganskih božanstava. Za hrabre sujevjerni datum ništa nije značio. Po starom dobrom običaju krenulo se rano u jutro nakon lijepo prospavane noći jer treba biti odmoran za put. U putu nam se pridružuju naši drugari iz Banja Luke, Kozarske Dubice i Srpca.

Prva stanica je bila jezero Bled (Bledajo), malo se prošetalo okolo-naokolo a pojela se i po koja “blejska kremšnita” koju ne treba zaobići kad se boravi na ovom mjestu. Kako je bio lijep i sunčan (i radostan) dan prostor oko jezera bio je prepun šetača, biciklista a našao se i po koji kupač odvažan okupati se sredinom septembra. Zanimljivo je bilo vidjeti u daljini, kao da se izdiže iznad jezera, naš cilj za ovaj vikend – Triglav. Nekao, kao da se izdiže iz vode. Međutim, nije bilo dovoljno samo gledati ga trebalo mu je i poći. Brane Meh i Nisa, naši drugari iz Slovenije, su nam se pridružili i mogli smo da krenemo sa parkinga. Parking smo opet obezbjedili kod hotela “Park” u dogovoru sa našim prijedorčaninom Atkom Suljićem.

Oko sat vremena nam je trebalo da se vozimo od Bleda do Rudnog polja, tj. Pokljuke odakle ćemo krenuti na uspon. Bilo je dosta vozanja za ovaj dan pa je ipak bilo dobro i da se hoda. Prepakovali smo rančeve, pozdravili se sa vozačem autobusa i u koloni krenuli. Plan je bio da se nakon 7-8 sati vožnje hoda do Vodnikovog doma gdje ćemo zakonačiti. Od Pokljuke smo stazom kroz šumu išli do “Sirarske poti” i planine Konjščice gdje smo napravili prvu pauzu. Cijelo vrijeme smo išli iznad potoka Ribnica koji je imao kristalno čistu vodu i pravio nekoliko vodopada. Dom koji je u stvari farmerska kuća gdje se pravi sir je bio zatvoren a tako smo htjeli popiti svježe kiselo mlijeko ali avaj… Dalje smo nastavili prema jednoj maloj visoravni – Jezerce. Do nje je bio prvi ozbiljniji uspon koji je doveo do uspostavljanja radne temperature. Na kraju te visoravni nalazi se posljednji izvor na našem trodnevnom putu pa je iskorišteno da se dopune zalihe vode jer je cijena vode u domovina jednaka cijeni piva.

Od izvora staza vodi uzbrdo prema Studorskom prevalu (prevoju). Izaskom na ovaj prevoj iza sebe ostavljamo bledsku stranu i okrećemo se bohinjskoj. Do sad smo bili u kotlini a sad nam pogled ide prema Ablanci, Velikom Draškom vrhu i Srenjskom prevalu. Spuštamo se malo niz brdo pa onda “po izohipsi” idemo ispod Velikog Draškog vrha kako bi uhvatili sunce koje nam uspjeva pobjeći iza padina Tosca. Hod po ravnom prija i polako nas vodi dalje. Na jednom mjestu prolazimo ispod stjenskog otsječka koji nam na glave stavlja kacige. Kratak je pojas koji zahtjeva to ali ipak poštujemo zahtjeve. Kao nagrada za poslušnost ukazuje se nešto nevjerovatno. Čista južna stijena Triglava i on u punom stasu. Rijetko ga je vidjeti u predvečerje čistog, bez oblaka jer su na njemu gotovo uvijek u poslijepodne. Vide su tu domovi Planika i Kredarica sa jedne i druge strane. Još malo i stigli smo do kraja hoda za današnji dan, do Veleg polja i Vodnikovog doma.

Vodnikov dom je iznad doline u kojoj je France Prešern pisao himnu Slovenije a Juliji je pisao pjesmu sjedeći na grani ali to je neka druga storija. Kako su planinari uvijek na vrhu tako smo i mi dobili smještaj u kolektivnoj spavaonici u potkrovlju. Noć je prošla mirno ako izuzmemo pojedinačna nesinhronizovana hrkanja i šuštanje kesa i stvari jedne naše planinarke (ne bih da imenujem Miru).

Jutro je, jutro je… a mi smo već na naogama u šest sati da sa prvim pjetlima krenemo. Triglav je tu iznad, čist i vedar poslije spavanja. Siparaom idemo uzbrdo prema stepenicama uklesanim u stijeni gdje savladavamo dosta visine u kratkom periodu a više iza sebe ne vidimo dom. Dolazimo u blizinu Konjskog sedla gdje se razdvajaju staze: lijeva prema Planiki a desna prema Kredarici. Odatle preko sipara krivudavo idemo na završni uspon prema Planiki za koji nam treba oko sat vremena hoda. Uz kratke pauze dolazimo do doma gdje, ostavljamo višak stvari, odmaramo i sunačamo se i pripremamo za uspon na vrh. Lijep je septembarski dan koji je doveo dosta ljudi u gorje što nagovještava gužvu na stazi.

Slikamo se pred domom Planika i u formiranom poretku u koloni krećemo. Tadadada… Došao je i taj trenutak, trenutak kad počinjemo uspon na Triglav. S noge na nogu, sa kamena na kamen od klina do klina ulazimo u greben. Gužva je u naznakama ali ima i svojih prednosti jer daje trenutak ili dva odmora. Prošli smo usjek i dohvatili se grebena što je prilika da se sakupimo i da neki od nas riješe grčeve u nogama što opet drugi koriste za pipanje tih nogu jer se ne može nazvati masiranjem. Sa desne strane čujemo a i već vidimo planinare koji se uspinju iz pravca Kredarice.

Do Malog Triglava smo došli relativno brzo ali smo zato “zapeli” na sedlu poslije njega. Kao da niko nije ostao kod kuće taj dan kao sav normalan svijet uz kafu i daljinski upravljač; naše čekanje je trajalo više od pola ure. Više nije bilo ni malo naivno. Mi znojni a hladan vjetar duva i to na mjesto jedva širokom tri metra a dalje se može nastaviti uskom stazom uz sajlu. Kodeks planinarske etike nam nalaže da propuštamo one koji se spuštaju ali mi smo iskoristili poznati balkanski šarm i u jednom trenutku se počeli probijati prema vrhu prakačivajući abzorbere jedni preko drugih. Nije možda najkulturniji način ali jedini moguć u tom trenutku velikog broja ljudi na uskoj i strmoj stazi kakva je ova prema Velikom Triglavu koja se cijela vidjela ispred nas. Nakon svih tih čekanja i guranja među redovima prošli smo pored Staničevog zavetišča (malog skloništa ispod vrha) i još malo i bio je tu. Bio je tu taj naš vrh koji smo toliko dugo priželjkivali. Veliki broj planinara je bio na vrhu pozirajući oko Aljaževog stolpa koji se nalazi na 2864 m iznad mora i kao takav je sklonište na najvišem mjestu u Sloveniji.

Svaki izlazak na bilo koji vrh, čak iako ste tu po ko zna koji put, nosi sa sobom uvijek jedinstveno oduševljenje prije svega pogledom rezervisanim samo za vas a onda uspjehom izlaska na tako jedinstveno mjesto. Lijepo je bilo gledati vrhove koje smo obilazili nekada ranije jer je zaista rijetkost imati lijepo vrijeme na Triglavu i pogled a tu su dobro vidljivi i svi smjerovi izlaska prema njemu. Naravno, još ljepše je gledati ljude sretne što su izašli na ovo mjesto a da si i sam dijelom zaslužan za to. Jednom sam čuo spuštajući se sa Triglava da nisi “Slovenec” ako nisi popeo Triglav. Dakle, Slovenec sm (Piše se sam ali se izgovara kao sm. Imali smo kratak kurs slovenačkog jezika i književnosti kod Bojane ali nismo dočekali recital slovenačkih epskih pjesama.)!

Polako za nama stigla je Danka, lakim i sigurnim korakom i uspjela sve što i svi ispred nje. Stigla je taman pred zajedničku fotografiju i krštenje planinara koji su prvi put na ovolikoj visini. Bilo je svega, gotovo na granici 18+. Mogu samo reći da su svi uživali u ovom ritualu. Imali smo sreću da se na vrhu nalazio planinar koji je na sebi iznjeo sokove i pivo (interesantnije je ovo drugo) što je užitku dalo trešnjicu na vrhu torte. Tako je slasno bilo na ovom “svetom” mjestu popiti relativno hladno pivo (autor ovog teksta je pio radler, ako se to može nazvati pivom).

Koliko god je bilo lijepo uživati u posebnom danu na vrhu Triglava morali smo krenuti nazad. Išli smo stazom prema Doliču koja je jednako zahtjevna kao i uspon. U pripremi ove akcije plan je bio da se obiđe tvrđava Morbenja (Morbegna) koja je u stvari kasarna “Vitorio Emanuelle II” koju je Italija sagradila poslije I svjetskog rata. Međutim, svi podaci dostupni na internetu govore da je ta tvrđava u relativno dobrom stanju a realnost je ipak rekla da nje više nema ček ni u nekim osobitim tragovima te je samo na njenom mjestu postavljena zastava Slovenije. Zanimljivo bi bilo obići taj istorijski lokalitet (vidi se sa ove staze) koji ima zanimljivih priča ali obzirom da je izbrisan sa lica Zemlje odustali smo od toga. Spuštajući se grebenom došli smo do Triglavske škrbine i raskršća puteva: desni vodi prema Doliču i Plemenici a mi ćemo lijevim koji vodi prema Planiki. Staza je do sada bila zahtjevna a sada postaje još, 10². Ferrata je u nastavku ali opasnom je čini kamenje koje se osipa. Hvatovi su na pojedinim mjestima relativno dosta razmaknuti što u ograničenoj vidljivosti u spuštanju otežava da ih se uoči i na njih osloni. Postoji i mjesto na stazi gdje je sajla postavljena dosta visoko pa su svi oni koji su bili nakačeni morali dobro da paze kako ne bi ostali visiti. Završni dio do doma je bio preko sipara i stijena dolinom u kojoj se nalazi snijeg tokom cijele godine i to je jedan dio Triglavskog lednika.

Noć u Planiki je došla. Prvo odmor u vidu izuvanja i hlađenja “trapova” a onda jelo. Enolončnica “diže iz mrtvih”. To je bućkuriš čorba od svega i svačega i prirodni unos svih potrebnih nutrijenata za aktivan boravak u prirodi. Mnogi su kratak odmor zamjenili cjelonoćnim a neki su opet udigrali koju partiju Una. Navodni učitelji su bili Dragan, Darko i Marko ali učenici (Slaven, Bojana, Rašo, Nataša) su nadmašili učitelje. Nova igračica je tako pisnula, bacila kartu i rekla “uno” kao da je skakala laste sa mostarskog mosta. Kulturni evropljani oko nas su u čudu bili.

Jutro je brzo došlo i dva nova planinara u našoj spavaonici. Preskačući jedni preko drugih u pet i trideset smo krenuli “v dolino”. Kad god sam se osvrnuo iza sebe lijepa linija svjetala čeonih lampi se vijugala prema Doliču. Kod Doliča smo napravili pauzu za fruštuk jer prvo fruštuk ondak na put. Put je vodio preko sipara, strm i najteži za današnji dan. Na njegovom kraju se nalazila najviša tačka u današnjem spustu – prevoj Hribarice (2333 m). Na Hribaricama se kolona prikupila i počelo je spuštanje prema dolini triglavskih jezera.

U prilasku prema skretanju za dom na Prehodavcima taman iznad Zelenog jezera imali smo poziv u pomoć. Jedna naša planinarka se okliznula na siparu i samo kleknula ali joj se potom “slošilo”. Vodič (tj. moa) je intervenisao, položena je da legne i da dođe sebi. U sred intervencije došao je još jedan poziv u pomoć. Planinar sa čela kolone je pao. Planinarka je ostavljena u rukama drugog vodiča Draška koji je sa sestrom Božom i sestrom Natom digao noge planinarki. Ah ti besramnici! Ali upalilo je. Izgleda da joj dizanje nogu prija. Planinar koji je pao slomio je ruku. Iz daljine se već vidjelo. Vodič ga je upakovao, imobilisao i kao takav je bio riješen do povratka kući. No, kako nam je predstojala Komarča, stijena gdje su mu potrebne obje ruke, pozvali smo GSS i helikopter. Najveći problem je bio uhvatiti signal telefona. Za to su se potrudili Draško i Brane Meh. Grupu sam poslao sa Slavenom dalje da se ne stvara panika a i da se ne gubi vrijeme. Uskoro je helikopter došao te smo ga Rašo i ja ukrcali i odvezao je našeg druga. Njemu se ostvarila želja da leti helikopterom. Na šta su sve ljudi spremni samo da ne hodaju – bio je šaljiv zaključak.

Obzirom da smo izgubili vrijeme oko zbrinjavanja unesrećenih, dolinom jezera smo samo “proletjeli” napravivši tek neku fotografiju. Kod Koče pri Triglavskih jezerih (1685 m) je bila pauza za ručak. Opet je prijalo nešto čorbasto. Kod posljednjeg jezera – Crnog jezera smo napravili još jednu pauzu pred famoznu Komarču i malo smočili nožice. Najhrabriji su se skroz bućnuli. Kako god, prijalo je i skinulo je veliki teret. Uz put nam je, kako smo ušli u šumski pojas, Dragan Kos stručno pojašnjavao koja stabla vidimo i kako ona zapravo obitavaju ovom kamenu ničući iz sasvim malo zemlje.

Spuštanje niz nedavno dodatno osiguranu Komarču je bilo zahtjevno i dugotrajno. Serpentina za serpentinom, naš žuti autobus je ispod nas cijelo vrijeme ali nikako da dođemo do njega. Valjalo je savladati skoro 700 m visoku stijenu. Neko iznad naše grupe je odlomio kamen koji je proletio pored Slavena, odnosno, udario ga u rame i ranac. Došao je niotkud, bez da je iko upozorio. Sve je ipak dobro prošlo ali opreza nikad na odmet i saosjećanja da na stazi nismo sami niti sami na ovom svijetu.

Nakon čas i po spuštanja konačno je Koča pri Savici (658 m) bila ispred, tj. mi ispred nje. Prezuvanje, pranje nogu u Savici pa sjedanje u autobus. Prvo smo otišli do letališča kod Bleda gdje smo se pozdravili sa Branom Mehom i Nisom a onda po našeg druga u Jesenice koji je dobio gips za uspomenu. Nakon obavljenih formalnosti otpusta krenuli smo kući.

Bio je ovo jako uzbudljiv vikend. Ispeli smo se na gorostas bivše nam države po neobično lijepom vremenom. Napravili kružnu stazu oko njega, dobro se zabavili u trenucima odmora. Pomogli drugarima u nevolji. Uz put naučili nešto novo kao što bi akcije trebale biti naučnog karaktera a ne puko hodanje od tačke do tačke. Uglavnom, sretni i zadovoljni, bez obzira na umor krenuli smo kroz noć prema Prijedoru zbijajući šale jedni na račun drugih.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Mira Dolić, Nisa Garibović, Bojana Derkuća-Bevandić, Radenko Derkuća, Slavko Goranović, Nataša Milošević, Darko Dragić, Dragan Pavičić i Marko Sarić.

Došao je i taj trenutak, trenutak otvaranja planinarske staze Rajkovići – Kotlovača – Zečiji kamen sa prvom ferratom na ovim prostorima – ferrata “Bijeli kamen”.
Projekat smo uspješno realizovali sa European outdoor conservation association.

Program:
Petak, 27.09.2019.
13h – okupljanje u Rajkovićima i početak pješačenja;
13:30 – planinarski dom “Kotlovača” svečano otvaranje i izjave za medije;
14h – obilazak ferrate i zasada tise;
15:30 – povratak sa Kotlovače.

Nedjelja, 29.09.2019. – velika vođena pješačka tura
9h – okupljanje u Rajkovićima i početak pješačenja;
9:30 – dolazak kod planinarskog doma “Kotlovača” i kratak odmor;
10:15 – izlazak na vidikovac Bijelog kamena;
10:25 – 11:30 – uspinjanje ljestvama na ferrati (uz upotrebu tehničke opreme);
11:30 – povratak do doma kružnom stazom preko Rušidove strane;
12:15 – dolazak u dom i piće osvježenja za sve učesnike.

Budite i vi dio ovog jedinstvenog događaja! Očekujemo vas!